Brod knjižara 2011

Brod knjižara 2011

2. kolovoza, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Autor: Nedjeljko Kaveljević Ždero

Brod knjižara je krenuo. Kulturna, ljetna, sponzorirana manifestacija. Petu godinu za redom ljetuje komisija u sastavu: Ludwig Bauer- književnik, Lidija Dujić- profesorica i Enes Kišević.

Nakon provedenog natječaja za kratku priču „20+1“ plove Jadranom. Na brodu „Barba Luka“. Malo se kupa, malo se recitira i prodaje se knjiga kratkih priča s naslovom „20+1“ U knjizi su kratke priče poznatih autora, primjerene ljetnoj opuštenosti i gostima sklonim dobrom, laganom, kratkom štivu. Pohvalno i dobro. Prilažem našim čitateljima portala Tjedno.com svoju priču koja nije ušla u uži izbor, ni u knjigu, naravno. Smatram je laganom i dobrom za čitanje na plaži. Jer to i jest intencija i preporuka samog žirija Broda knjižare. Time također dragim čitateljima preporučam: svakako pročitati ovogodišnje  „kratke priče 20+1“ čim ih se domognu. Ako su negdje na plažama uz koje plovi Brod knjižara, pročitati odmah, ako nisu, onda barem na jesen. Do tada pročitajte ovu. I računajte da su u preporučenoj knjizi sve priče još bolje. Po ocjeni stručnog žirija. U koji je nekim čudom (je li čudom?) zalutao poeta Enes.

 Priča: Marsovci na karnevalu u Frkovcu

 Karneval je veliki događaj u Frkovcu. Nema događaja u godini koji bi se mogao s njim izjednačiti. Pojavi se odnekud sasvim nova energija koja lebdi u zraku i obuzima sve stanovnike Frkovca. Kao da su to neki sasvim novi, drugačiji ljudi. Pozdravljaju se na ulici, mašu jedni drugima preko potoka. Čak i oni koji su još prošli tjedan nasrtali jedni na druge nakon izgubljene parnice zbog međe što je neke davne godine postala prijeporna. Fiškali su tu trakavicu od parnice nakon dvadeset godina morali napokon okončati zbog pritisaka EU. Inače se poglavlje 23.(neovisnost pravosuđa i druge uz to vezane teme) neće moći zatvoriti, rekli su. U vrijeme karnevala privremeno se zaboravlja da su parnica i fiškali objema stranama umanjili vrijednost grunta za pola i više.

 Gospa Jaga je napokon umrla. Od njene smrti prošla su dva tjedna, taman dovoljno da nitko u selu ne bi, ne daj bože, imao grižnju savjesti ako bi možda prekardašio u kakvoj karnevalskoj ludoriji. Možda pretjerujem spominjući savjest Frkovčana koja bi mogla ikoga omesti u karnevalskom zanosu. Gospođa Jaga je inače tijekom godine bila zaboravljena od svojih susjeda kao da nije ni postojala. Povremenim jecajima usred noći podsjećala ih je da je još živa. Jecaji su bili bolni i dugački kao da dolaze s drugog svijeta. Dobro se zapitati kako li ih je slušati onima na nebu koji su sada tamo s njom. Jecaji stopljeni s tugaljivom melodijom koju joj je terapijski sa starog gramofona puštao Joso Kec.

Joso Kec je nekadašnji pjevač i frontmen davno zaboravljene grupe Daleki Zov. Grupe iz onih vremena kad smo svi ludovali za Beatlesima. Radi potpune informacije, ta se grupa punim imenom zvala „VIS Daleki Zov“. Ime u skladu s ondašnjim trendovima što su se nametali slušanjem radio Luxemburga i čitanjem omladinskih tiskovina. Prefiks VIS su imale i druge vokalno instrumentalne grupe. Jednostavno je bio u modi.

 Joso Kec je napisao desetke pjesama za svoj VIS, pjevao ih svojim promuklim glasom, pisao je i za druge grupe, svirao bas gitaru. Uglavnom, bio je, ono što se kaže, Katica za sve. Radi potpune istine treba napomenuti da ni jedna ondašnja grupa nije htjela svirati ponuđene Josine pjesme. Sami su ih pisali. No i one su također imale jednako malen uspjeh kod ondašnje publike. Josini pokušaji da se barem jednom svojom pjesmom probije na neki glazbeni festival završavali su ne baš velikim uspjehom. Festivalski žiriji mu se ni jedanput nisu udostojali ni odgovoriti, iako je uz naslov pjesme urednim rukopisom čitko pisao svoje tadašnje adrese. I pored toga je vjerovao da su pjesme dobre i da će jednog dana neki urednik s televizije poželjeti grupu Daleki Zov za glavne goste. Kad god je govorio o europskim glazbenim trendovima, obuzimao ga je poseban osjećaj da baš on pripada tim trendovima. Trenutni nedovoljan interes domaće kritike i festivalskih žirija tumačio je njihovim slabim poznavanjem tih novih trendova i manjkavim glazbenim ukusom. Bio je uporan i dječački naivan vjerujući da će doći njegovih pet minuta. Samo povremeno bi ga mali crv sumnje, koji je već neko vrijeme rovario u njegovim mislima, znao priupitati: bi li stvarno bilo dovoljno samo pet minuta na televiziji da im pokaže sav svoj talent.

Nije sve bio neuspjeh u njegovoj glazbenoj karijeri. Njegova ga je glazba odvela na susrete u Vrnjičku Banju na otvoreno druženje muzičara, tragom oglasa u rubrici ‘kulturna događanja ove sedmice’ na predzadnjoj stranici lista ‘Borba’. Tamo su, u Vrnjičkoj Banji, doduše nastupali samo trubači iz Dragačeva i Loznice. Uz poštovanje ugleda novina ‘Borba’, bio je to oglas koji je prouzročio jedno promašeno glazbeno putovanje. Ali se drugom zgodom njegova upornost isplatila. Novi oglas u listu „Borba“ odveo ga je na omladinski festival u Suboticu gdje je napokon imao nastup. Domaćin Rale je u nedostatku predfestivalskih sadržaja ljubazno i širokogrudno odobrio Josi Kecu i još dvjema zaboravljenim slovenskim grupama nastup pod šatorom. Van konkurencije. Za izvođače van konkurencije nije bilo razglasa ni ozvučenja pa je malobrojna domaća publika radije otišla slušati harmonikaša Jovana Stanimirovića zvanog Joca superdugmetara. Jedino je Živojinka Radenković odslušala cijeli njegov repertoar punom pažnjom i izraženom znatiželjom nastojala osjetiti svjetske trendove u vibracijama njegovih solo grifova. Poslije mu je priznala, od svih pjesama ipak je najljepša „daleko je tvoja nježna ruka“, ljubeći ga strasno i grčevito. Nekoliko joj je puta morao u ljubavnim pauzama ponovo pjevušiti refren svojim promuklim glasom. I pune dvije godine odgovarati na njezina dugačka ljubavna pisma. Slao joj je svoje nove pjesme, ali Živojinka je i dalje voljela samo „daleko je tvoja nježna ruka“.

 Vjerojatno pod utjecajem Živojinke Radenković, Joso Kec je tu svoju najbolju pjesmu puštao pokojnici Jagi dok je bolovala nepokretna, vjerujući u terapijsku moć i čudesan učinak melankolične melodije. Činilo se ponekad da se bolesna Jaga uz tu pjesmu bolje osjeća i da će jednom ustati iz kreveta posve zdrava. Iako su susjedi tvrdili da će baš to jecanje starog gramofona ubiti njihovu susjedu ako ju ne ubije ništa drugo.

Puštajući joj uporno pjesmu koja ima moć iscjeljenja, izražavao je zahvalnost što ga je primila na svoje imanje. Nije znao bolji način zahvale, a želio se pošteno odužiti svojoj dobročiniteljici. Ona ga je one zime 1973., oko 19.30, spasila od vjerojatne smrti. Nakon što je na sajmu u Jakuševcu rasprodala puna kola odjeće i raznih stvari preostalih od pokojnog supruga, vozila se natrag u Frkovac. Sa svojih 55 godina udovica Jaga je bila sigurna da joj nakon pokojnog muža više ne treba muškarac. Ćutila je prijatno zadovoljstvo rješavajući se stvari koje bi je nepotrebno podsjećale na muža.

Okrenula je ipak kola i vratila se skoro dva kilometra vidjevši ga promrzla i izgladnjela na željezničkoj postaji bez zimskog kaputa, skutrena na drvenoj klupi u Kupljenovu. Poslije je doznala da su ga izbacili iz vlaka jer je putovao bez vozne karte.

 – Jesi se smrzao nesretniče? –  trgnula ga je iz obamrlosti s pitanjem.

– Da što sam –  odgovori i jedva se popne u kola.

 Jaga ga ušuška pokrivačima za konje, doda mu termosicu s toplim čajem. U Frkovcu ga postavi u krevet uz peć koja je sretno pucketala. Na peći se začas našao lonac s juhom i zdjela sarme koja je mirisala čim se vatra razbuktala. Mirisi su se širili u nosnice Jose Keca podsjećajući ga na ličke zime koje su bile već skoro zaboravljene u onim vremenima prije Beatlesa.

Jaga je gurnula tanjur sarme pred promrzla momka koji je zahvalno gledao u neodređenu daljinu, tamo negdje u šumovitu Kapelu ili u obronke Velebita, kao da su tu u prozoru Jagine kuhinje naslikane mrazom na staklenim plohama.

 – Mladiću moj, kakva te nevolja snašla da si ostao bez kaputa? –  upitala je Josu.

– Propali su mi neki angažmani – odgovorio joj je  – ustvari propao mi je cijeli projekt.

– Projekt, kažeš –  mladić ju je podsjetio na pokojnog muža koji je tu riječ rabio za građevinske poslove koje je poduzimao u Zagorju. – A  gdje ti je onda alat kojim radiš te svoje projekte?

–  Ja sam glazbenik –  uzvrati Joso Kec. –  Imam gitaru, to je moj alat! – doda s nekim neobičnim ponosom.

Jaga je primijetila malu uvrijeđenost u njegovu glasu te reče pomirljivo:

– Pa eto, ja ti ne čitam novine, o muzičarima ne znam puno, znam samo da ih većina pola života gladuje. Prespavaj ti tu u kuhinji dok se odmrzneš, a sutra ću ti namjestiti ležaj u kući na dvorištu. I ne misli da ćeš badava jesti moj kruh. Grunt je velik, poslovi čekaju.

Kad je Jaga otišla Joso Kec je utonuo u san koji ga je vodio na svjetske pozornice pred razdraganu publiku što mu je skandirala i pljeskala. U Borbi, Vjesniku i svim ostalim važnim novinama objavljene su reportaže i fotografije s te  uspješne turneje. Naslovi su bili otisnuti na prvim stranicama, masni veliki naslovi, pa nitko živ prolazeći kraj kioska nije mogao ignorirati taj veliki uspjeh. U tekstovima su nabrajani gradovi, krcate koncertne dvorane i stadioni, te opis nastupa velike svjetske glazbene zvijezde Jose Keca.

Jutro je došlo brzo i Jaga ga otpremi u staru kuću u dvorištu. Pokaže uz kuću složena drva i objasni mu gdje je sjekira, kratko kazavši:

– Posao čeka, hrana kod mene nije besplatna.

 Jagini susjedi su u početku podozrivo motrili mladića koji je vrijedno radio kućne poslove, poslove u polju i šumi, a svaku večer do kasna svirao svoju gitaru.

Za poklade te godine uključio se u odbor za organizaciju mjesnog karnevala. Počeo je izrađivati maske mitskih čudovišta od kartonskih kutija što mu ih je velikodušno ustupao Štef  Požgaj zvani Crvena kruška. Bila je to pogrdna aluzija na njegov nos koji je postajao sve veći i sve izboraniji crvenim raspuklim kapilarama.

 Joso Kec je skoro svake godine zasluženo dobivao nagrade za izrađene karnevalske maske i kostime. Ostali Frkovčani su vadili svoje lanjske ili predlanjske maske i kostime i tek s pomoću mrvicu nove boje ili koju kapljicu rakije više sudjelovali u pokladnoj povorci po Frkovcu i susjednim mjestima. Uglavnom, karnevali su svake godine, što je i normalno, bili bitno uspješniji od lanjskog.

 S vremenom je Joso prestao slati svoje pjesme na festivale i uopće više nije čitao natječaje na kojima su ionako pobjeđivali neki po njegovu mišljenju netalentirani autori i sastavi.

Napisao je novu himnu za frkovački karneval. Na otvorenju i završetku karnevala svirali su je domaći dečki iz Frkovca na svojim raštimanim trubama i trombonima. Joso Kec nije baš bio zadovoljan njihovom izvedbom karnevalske himne, koju su, usput rečeno, povremeno svirali i na pogrebima. Stvarno je imala onaj tugaljiv štih. Srećom, taj je tugaljivi štih njegove himne na karnevalima imao uvjek drugačiji aranžman koji bi nastajao trenutačno pod izravnim utjecajem popijenih količina cvičeka, tuduma, izabele…

 Kad je Jagu shrvala bolest i kad je zalegla u krevet, Joso  je bio nesretan kao da mu je oboljela rođena mati. Liječnici su po njegovu mišljenju olako digli ruke od Jage i njene bolesti. Neki su tek usput natuknuli da poznata medicina još nema lijeka za tu bolest. Javljali su se zatim razni samozvani bioenergičari isprobavajući nove i nove metode liječenja. Koje su inače na drugim pacijentima davale odlične rezultate. Barem su sami tako tvrdili. Jaga je nepomično ležala punih pet godina ne mičući rukama i nogama, ne izustivši ni jedne riječi i veoma rijetko otvarajući umorne oči.

 Umjesto neuspješnih terapija bioenergijom Joso je pokušavao izliječiti bolesnicu glazbenom terapijom. Po njegovu mišljenju terapija vrhunskom glazbom morat će dati bolji rezultat.

Nažalost, ni glazbena terapija nije pomogla. Svima u Frkovcu je postalo jasno da njenoj bolesti nema lijeka.

Svjestan te neumoljive činjenice, presvetli Blaž Jambrek pokuca jedne nedjelje nakon mise na Jagina vrata. Joso Kec pomisli da je opet navratio jedan od bezbrojnih putujućih alternativaca koji je napokon usavršio postojeću svoju metodu i napokon garantira uspjeh za Jaglino izlječenje.

– Tko je? –  vikne Joso Kec tako da se i presvetli Blaž malko štrecnuo. –  Ah, to si ti, presvetli. Što te vodi k nama nedjeljom?

– Imam za te, mladiću, novosti. Jaga me svojedobno ovlastila da budem izvršitelj njezine opručne volje. Mislim da je došlo vrijeme!

Jaga na trenutak pomakne jednu vjeđu, dajući tako svoju suglasnost. U njenom vodnjikavom oku zasja blagi sjaj nalik suzi koja će u njemu ostati i kad bude došla pred Svevišnjega.

Presvetli sjedne i polako počne čitati. Joso je samo slušao. Nije bio iznenađen, premda to nije očekivao. Dok je presvetli čitao oporuku, Joso Kec je putovao svojim svijetom, velikim svjetskim pozornicama, dajući intervjue samo probranim novinarima i tv kućama.

– Jesi li sve razumio? –  upita ga na kraju presvetli. U Jaginu oku opet zacakli onaj sjaj, pokazujući da je to njezina volja, da je to nagrada za marljivost i vjernost mladića kojeg je svojedobno promrzlog pokupila na željezničkoj postaji u Kupljenovu.

 Kao po dogovoru, čim je presvetli dovršio čitanje, sklopi se do kraja blagootvorena vjeđa darovateljice Jage i pokrije sjaj suze da ne nestane odmah nego da ode sjajiti svome pokojnom Martinu Zlačkom koji ju sigurno jedva čeka gore na nebu.

 Jaga je izabrala dan svoga odlaska tako da ne pokvari ovogodišnji karneval koji je pripreman pažljivije nego inače. Kao da je znala koliko će Josi značiti nova nagrada za kostim ili masku.

Karneval nisu mogli pokvariti ni zli jezici koji su se tu i tamo javljali insinuirajući kako je pokojnica prisiljena na takvu ostavštinu tog čudnog došljaka koji tvrdi da je glazbenik. Šaputali su oni koji pokušaše dovesti u pitanje njezin ugled i poštenje u vrijeme udovištva, glasniji su bili oni koji su tvrdili da su joj rođeni rođaci u prvom, hajde de, možda ipak u drugom koljenu. Svih je ušutkao presvetli prije nedjeljne mise jednom jedinom rečenicom: Ljudi moji, to je njezina volja, sviđalo se to kome ili ne sviđalo.

Presvetlom se moralo vjerovati, njegovo poštenje je neupitno, uostalom zbog svoga poštenja je postao izvršitelj mnogih oporuka i zasluženo nosio ime Presvetli.

 Ujutro na dan karnevala puhao je neobično hladan istočnjak. Joso Kec uđe u spremište i obuče kostim. Bio je posve zadovoljan. Sjajna folija je svjetlucala u bezbroj nijansi. Maska također. Vrijedna prve nagrade.

 Na izlasku iz spremišta zapne za držak kose obješene uz dovratak. Kosa se zanjiše i povuče za sobom posudu modre galice kojom je prskao vinograd. Posuda dotakne plastičnu kantu iz koje se prospe sadržaj sumpora po maski i kostimu. Bilo je malo vremena za temeljito čišćenje te on jednostavno iziđe.

 Karnevalska povorka je već dolazila pred Jaginu kuću. Joso tek pobriše staklene otvore za oči na maski da bolje vidi. Sada su mu i ruke postale žućkasto zelene. Izgledao je veličanstveno onako sjajno zelenkastožut. Na kapiji se uključi u kolonu.

Joža Kolar vrisne i jedva izusti:

– Marsovci u našoj koloni! Sklanjaj se, narode! –  potom pade u nesvijest.

Ruža Jambrek zvana Roža odnekud izvadi bocu mirogojčeka. Prinese bocu k Jožinim ustima i on nekako uspije potegnuti jedan gutljaj pa opet pade u nesvijest. Potegne i Roža dobar gutljaj mirogojčeka pokušavajući Jožu dozvati nazad k svijesti.

 Iz susjednog dvorišta kao furija izjuri Štef Požgaj zvani Crvena kruška. U rukama je imao sačmaricu. Ne oklijevajući repetira i opali. Imao je pozu Ramba dva. Nekako je nalikovao na Stallonea. Potom mu se cijelu minutu na licu ledio začuđen osmjeh.

Joso Kec padne kao pokošen na samoj kapiji Jagine kuće.

 –  Prokleti marsovci! –  procijedi Štef Požgaj i onesvijesti se i on kad je napokon shvatio što se dogodilo.

Njegov nos po kojem je stekao naziv Crvena kruška ciljao je negdje prema nebesima. Najvjerojatnije prema Marsu odakle su valjda i došla ta žutozelenkasta bića. T

 

Povezani članci iz rubrike DRUŠTVO ŽIVIH PJESNIKA

Pročitajte i ove članke:

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. car
    #1 car 18 kolovoza, 2011, 11:08

    jedva čekam sljedeću kolumnu svaka čast

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. gale
    #2 gale 10 kolovoza, 2011, 13:06

    bravo gospon ždero od sada vas redovno pratim super ste samo naprijed

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

<