„Sretna je okolnost što su Sunju od prvoga trenutka branili članovi cijelih obitelji. To su četvorica dragovoljaca Karanovića, Kozarići, te dvojica Vrbaneka, gredski Kozarići. Prva tri dana obrane bila su ključna, a potom su nam kao okosnica obrane pristigli pripadnici bojne Druge gardijske brigade “Grom”, s pokojnim Skenderom i Leginom. To nas je dodatno osnažilo, baš kao i urođeni prkos Posavaca. Sa vojim prijateljima ja sam zapovjedno držao lijevu, a Davor Vrbanek desnu polovicu Sunje. Imali smo po 40-ak ljudi, slabo naoružanih branitelja. Najteže i najtvrđe, ipak, bilo je dečkima iz Druge gardijske. I danas smo im na tome zahvalni. Radi ilustracije, junak s kamerom našeg Domovinskoga rata Gordan Lederer ne bi bio smrtno ranjen da su žitelji Hrvatske Kostajnice ostali u gradu…“
Napisao: Josip Frković
„Bila je, mislim, srijeda, 27. srpnja, yugodan ustanka naroda Hrvatske, kad su pobunjeni pravoslavni desperadosi stoljećima željni velike Srbije na hrvatskom tlu, s bregova Banovine ispalili prve minobacačke granate na veliko prometno raskršće Sunju. Iz općinskog središta Siska – kad je paljba (i našim) SMB granatama utihnula – u Sunju smo kao članovi Predsjedništva prve višestranačke Skupštine općine poslani pok. Nikola Bjelanović i moja malenkost. Zajedno s uzbuđenim domaćinima, obišli smo željezničku i policijsku postaju. Prvi čuvar javnoga reda i mira David Bece, gredski zet, obavijestio nas je kako je cjelokupnu posadu porazmjestio po okolnim tvrdim zgradama, što dalje od kolosijeka i neprijateljskog, tada već četničkog Četvrtkovca, u kojem su se potajice okupljali oni s brda što hrvatsku državu nisu mogli ni zamisliti. Ali su zato objekt kraj robne kuće Zlatka Đozića preko štreka mogli zasuti ubojitim ručnim bombama. I pomisao na novu državu Hrvatsku, u znaku sjećanja na ustaški režim, odbijali su bez zadrške.
Ni poslije referenduma, ni nakon izbora novih tijela vlasti 29. svibnja 1991. iza osamostaljenja Republike Hrvatske.“
Posavski Vukovar
Pri odlasku prema centru mjesta, pogledao sam neoštećenu kuću gimnazijskog kolege Dušana Mataruge, a potom i onu “elektraša” Pere Jurekovića iz Graduše Posavske. S modernim školskim objektom dijelio je gospodarstvo Jurekovića samo hrastov šumarak. Dotični sjedokosi šarmantni gospodin bio je udbaško-milicijskim strukturama bivše države osnovano sumnjiv na moguću kućnu izradu osobnog oružja “škole Alar” i političku naklonost hrvatskoj domoljubivoj secesiji. Na glavnom trgu Sunje, istom onom na kojem su Borotini partizani davnih godina pred javnošću usmrtili dvadeset nedužnih domobranskih mladića, zatječemo užurbane mještane. U vatrogasnom spremištu, nadomak općine i “Elektre”, pak, nekolicinu branitelja s lovačkim puškama. Jednako ubrzano i uzbudljivo bilo je i u Selištu, na desnoj obali Save, preko koje će mjestu u potkovi, posavskom Vukovaru, cestom za Kratečko, Bobovac i Lonju, skelom pristizati bitni ljudi i vojno-civilne potrepštine. Redovito će do mjesne ambulante pristizati iz Odre Sisačke i liječnik dr. Josip Brodarec, medicinske sestre i osoblje hitne medicinske pomoći.“
U već spomenutom spremištu DVD-a, kraj raskrižja ceste za Bobovac, upoznali su sisački demokratski općinari najstarijeg sina Vladimira Žarinčića iz Letine i Gređanke Marije Žarinčić rođ. Kozarić, Mihovila, rođena 1965. Četiri godine mlađi bio je Juraj, Josip pet, a Marijan sedam godina mlađi. I baš od tog Sunji nesretna dana, 27. srpnja, mjesto je napadano i razarano, ali obrana nije popuštala. Sjećanja na te dane, mjesece i godine, nižemo u Ulici Štefe Klarića, na sisačkom Zelenom Brijegu i u domu jednoga od prvih ranjavanih branitelja, a potom u dva mandata i načelnika Sunje.
„Sretna je okolnost što su Sunju od prvoga trenutka branili članovi cijelih obitelji. To su četvorica dragovoljaca Karanovića, Kozarići, te dvojica Vrbaneka, gredski Kozarići. Prva tri dana obrane bila su ključna, a potom su nam kao okosnica obrane pristigli pripadnici bojne Druge gardijske brigade “Grom”, s pokojnim Skenderom i Leginom. To nas je dodatno osnažilo, baš kao i urođeni prkos Posavaca. Sa vojim prijateljima ja sam zapovjedno držao lijevu, a Davor Vrbanek desnu polovicu Sunje. Imali smo po 40-ak ljudi, slabo naoružanih branitelja. Najteže i najtvrđe, ipak, bilo je dečkima iz Druge gardijske. I danas smo im na tome zahvalni. Radi ilustracije, junak s kamerom našeg Domovinskoga rata Gordan Lederer ne bi bio smrtno ranjen da su žitelji Hrvatske Kostajnice ostali u gradu. S naše, sunjske strane, svakako bismo se borbom probili kroz Majur do naše Kostajnice. Nije naodmet podsjetiti da je prazan grad doveo do zarobljavanja i odvođenja 333 policajca na zloglasnu Manjaču Aleksandra Vulina, pobočnika Aleksandra Vučića. Kod nas u Sunji opskrbna situacija boraca bila je potpuno drukčija, pa smo se, eto, iz hladnjaka “Vajde” domogli pilića. Sve se, međutim, temeljilo na dragovoljnosti i poduzetnosti. Bilo je, istina, i smrtnih stradanja pred bunkerima napadača, ali se tu ništa ne može. U ratnom se sukobu svaki i promašaj teško plaća“, kaže naš sugovornik, suprug Ljubice rođ. Prstec iz Varaždinskih Toplica (rehabilitacija iza ranjavanja od minobacačke granate – nap. a.), otac Filipa i Dore.
Prvo selo roda
Zamoljen da se prisjeti svoga povratka među građanske osobe u vojničko-taborskom okruženju, Žarinčić ističe:
„Usprkos negodovanjima vojnih zapovjednika, koji su tražili što kraće sajmovanje, iz opreza od mogućeg djelovanja topništva neprijatelja, ali smo ipak uspijevali održavati sajmove posavaca i hladnokrvnjaka. Svima znani Tomo Dolić doveo je majstore iz Gline koji su 1994. i 1995. prilaznu cestu našem stadionu osvijetlili kao u Betlehemu. Mnogo je to značilo za braniteljski moral i jedinstvo Hrvata koji su s oružjem u ruci temeljili slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku.
Ja sam se prvi puta zaposlio 1992. u Sekretarijatu Skupštine općine Sisak za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu, a od 1993. dva sam mandata proveo kao prvi načelnik Sunje. S ekipom mladih stručnjaka radio sam na realizaciji investicijskih projekata vrijednih 28 milijuna kuna godišnje.
Osobito iskustvo sam stekao u menadžmentu poljoprivrede i turizma, budući da sam aktivnosudjelovao u stručnim i društveno – političkim pripremama za proglašenje Čigoča prvim
Europskim selom roda (24. lipnja 1994.). Posebnost toga projekta je što ukupno u cijeloj EU ima samo pet službeno priznatih sela roda od strane ekološke mreže Europske unije „Natura 2000“, a upravo u našoj domovini, unatoč ratu koji je u to vrijeme trajao, se nalazi i službeno priznato te znanstveno potvrđeno prvo Selo roda u Europi. Sudjelovao sam uorganizaciji Županijskih izložbi pčelarskih proizvoda Sisačko – moslavačke županije, i sajmova vina Sisačko – moslavačke županije, sudjelovao u organizaciji nastupa poljoprivrednih proizvođača na velesajmu “Eko – etno” Hrvatska u Zagrebu i Međunarodnom poljoprivrednom sajmu Gudovac – Bjelovar.
Naravno da sam zadovoljan činjenicom što se moja Sunja uporno branila i u konačnici obranila od velikosrpskih nasrtaja. Želim se, međutim, i u ovoj prilici prisjetiti mnogih ljudi najrazličitijih profila koji su k nama stizali cestom Sisak –
Hrvatska Kostajnica ili pak lijevom obalom Save do Kratečka, a potom skelom od Selišta k nama. Posebno ističem novinarsko domoljublje, jer su članovi vaše profesije, tiskovina i radija, redovito dolazili i izvještavali o tijeku obrane i životu u okruženju. Znali su oni da se izlažu životnoj opasnosti, ali se nisu sustezali brinući za naše mještane i vojno-policijske branitelje. Bili ste naši suborci, jer, budimo realni, metak ne bira i ne razlikuje vojnika i civila.
U okviru “Dana Svena Laste i sjećanja na branitelje” novinarima smo iskazali i pisanu zahvalnost za doprinos pobjedi u obrambenom Domovinskom ratu.“ Tako priča nekadašnji zapovjednik sunjskog voda, vojni invalid i višestruko odlikovani dragovoljac. U mladenaštvu zaljubljenik i izvoditelj narodne hrvatske glazbe, sretni otac kćeri Dore, koja upisuje zagrebačku Muzičku akademiju. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.