BLOG SINIŠE SVILANA

BLOG SINIŠE SVILANA

2. travnja, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

direktor-programa-nove-tv-sinisa-svilan-primao-mito

Utorak, ožujak 26, 2013

MOJI BEOGRADSKI DANI: PRIČA TREĆA

Bože, kako sam se samo šepurio ovog ponedjeljka dok sam hodao Pinkovim televizijskim hodnicima. Baš sam bio ponosan što dolazim iz Hrvatske. Čak i oni rijetki koji mi nisu stisnuli ruku ili uputili verbalnu čestitiku jasno su govorom tijela ili nehajno nabačenim osmijehom, davali do znanja da poštuju ono što se ovog petka događalo u Zagrebu. A ne, ne, varate se! 2:0 naših Vatrenih nije bio razlog tomu. Matematičkim jezikom rečeno, za ono moje šepurenje naši su nogometaši bili zaslužni najviše dvedesetak posto. Uostalom i ja sam nogomet oduvijek volio više igrati/riječ volio zapravo je eufemizam za sve one provedene dane i godine na terenima Mosora/, nego ga gledati.

Zaista je lijepo bilo slušati, prije svega ovdašnje kolege sportske novinare, koji su na sva usta hvalili organizaciju zagrebačke utakmice. Lijepo je bilo primiti i Pajin SMS nakon same utakmice: Sinišasvaka čast, na igri vaše reprezentacije ali i navijanju vaših navijača! Tu bih ipak umetnuo rečenicu, dvije. Moji bi dalmatinci kazali da je nekoliko „mača“ ipak bilo. Za one koji ne znaju, mača je ipak nešto manja od mrlje ili fleke. To je ono kad bi mi mater spremila škampe na buzaru, pa bi bilu litnju majicu na špaline, dok bi čuča repove, pošprica sa dvi tri male, sitne crvene točkice. Elem, da se vratim Zagrebu i Maksimiru. Jedna je mača sasvim sigurno bilo ono žviždanje dok se izvodila srpska himna a druga za nijansu ipak veća mača, sporadični radikalni pozivi malog dijela navijača. Nije slučajno što ovdje te pokliče ne želim citirati. Uosatlom, kolega Drago Ćosić sjajno je odreagirao u samom prijenosu kada je duhovito ali i kirurški točno ustvrdio: Budale ne treba zvati, oni se sami jave! Bravo, Drago! Veliki i cjenjeni BBC dan poslije donosi tekstove sa utakmice koji nam nimalo nisu išli u prilog. Oni su se pak zakačili za te zaista sporadične povike i cijeli događaj predstavili kao nove izljeve sukoba i mržnje između dva naroda. Ja pak mislim da su pogriješili. I to jako. Prije svega ova utakmica u kontekstu svih onih koje smo međusobno odigrali u devedesetim prošlog ili prvom desetljeću ovog stoljeća, bila je zaista sjajan nogometni događaj. Kako sportski tako i navijački. Navijanje gotovo kao na utakmicama hokejaša Medveščaka. Uostalom, još nisam upoznao nekog tko je u životu uspio preskočiti dvadeset životnih stepenica odjednom. Usudio bih se kazati da smo ovog petka u Zagrebu kao navijači i kao ljudi umjesto jedne preskočili čak tri stepenice. A već sada sam siguran da ni beogradska utakmica koja nas čeka, neće spustiti letvicu ove zagrebačke. Nećemo silaziti već se opet penjati. Nakon nje, vjerujem da ćemo biti spremni i za utakmicu svih utakmicana ovom brdovitom Balkanu. Utakmicu nogometnih reprezentacija Hrvatske i Srbije ali tako da će na stadionu biti i hrvatski i srpskinavijači. Zajedno. Odvajat će ih samo navijačke pjesme i skandiranje: Srbija, Hrvatska!

Starim. Zaboravljam. U uvodu sam trebao spomenuti da sam utakmicu gledao doma, u Zagrebu. Manje zbog utakmice a više zbog činjenice da sam nekoliko dana mogao motriti hrvatske televizijske kanale. Vidim da je HRT opet uspio uprskati. Milanović protiv Jovanovića. Nije smak svijeta, ljudski je griješiti. To postaje problem kada pogreške postaju standardan obrazac ponašanja. Na vama je da procjenite je li tomu tako? Opet, da budem iskren, osobno držim da oko tehničkih pogrešaka takvog tipa ne treba dizati toliko buke. Ovo malo kose na glavi prije će mi se dignuti zbog nekih sadržajnih podvala i autorskog šlamperaja. Kao što je rezanje tonova na način da se mjenja smisao izjave ili pak kad voditelj ne sluša sugovornika pa ne odreagira pravovremeno odnosno onako kako bi trebao. A kod onog Milanović protiv Jovanovića mene je više zasmetalo nešto drugo. Zapravo najviše me začudio Šprajcov status na Fejsu koji je glasio ovako nekako: Zbog gluposti jednog grafičara/ili realizatora/ova će me pogreška pratiti cijelog života. Pa dobro Zorane gdje je tu ona toliko puta spominjana zapovjedna odgovornosti. Gdjeje tu ona zantaska špranca da bi urednik morao odgledati svaki prilog, grafiku, šlajfnu prije nego li odu u emitiranje. Na kraju krajeva gdje je tu ono što bi se moglo nazvati cehovskim viteštvom, da se stane iza svojih/podređenih/ ljudi, u trenutku kada ih treba zaštititi. Jer dio odgovornosti svakako pada i na tvoja jak pleća. Ovdje bi mi negdje s lakoćom mogao replicirati/opaliti šamarčinu da mi zvoni tri dana / rečenicom: Pa kud baš ti Svilan da se nađe da mi priča o cehovskom viteštvu? No svejedno bacio sam to na papir i siguran sam da se jako dobro razumijemo 🙂

Kad smo već kod Informativnog programa šteta bi bilo da ne podvučem i sljedeće. Već neko vrijeme/godina dana, minimalno/imam utisak da Informativni program RTL najmanje griješi. I na sadržajnoj razini ne zaostaje nimalo za konkurencijom na HRT-u i Novoj. Blago rečeno. A opet nikako da dosegne, ne toliko sharove koji su zaista dobri, već status relevantne i kredibilne informativne emsije u Hrvatskoj. Zapravo im fali samo još jedan mali push, koji bi osnažio njihov brend i kapitalizirao sve njihove dosadašnje napore, znanje i htjenje. Kako sam u životu i karijeri uvijek bio pragmatičan, slijedi i moj prijedlog. Sve ono što im nedostaje gotovo bi mogli dosegnuti jednim potezom. Recimo da kupe i u svoje jato dovedu jedno jako novinarsko-prezentersko ime. Recimo, Zorana Šprajca.

Iz Beograda s ljubavlju!

Siniša T

2 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<