ANDRIJA KONC JE NESTAO U BJELOVARU, ZA NJEGOVU SUDBINU SUMNJIČI SE JOSIPA MANOLIĆA

ANDRIJA KONC JE NESTAO U BJELOVARU, ZA NJEGOVU SUDBINU SUMNJIČI SE JOSIPA MANOLIĆA

9. svibnja, 2016.

 

“Maestro Jakov Gotovac radio je instrumentalizaciju hrvatske himne „Lijepa naša“, a to je 1945. okarakterizirano kao „ustaški čin“! Nisu znali kako mu se osvetiti pa su u HNK poslali dvadesetak uniformiranih omladinca, neke i naoružane… Počeli su vikati: „Dolje Artur!“ Nikome nije bilo jasno tko je „Artur“… Na komadu papira koji je omladinski vođa dobio, a nije znao pročitati, pisalo je da viću: „Dolje autor!“ – a vikali su „Dolje Artur“ i „Uništimo note!“ Pero Gotovac, sin Jakova Gotovca koji je sjedio iza oca, uzeo je je note i pobjegao, a Jakov Gotovac je glavu spasio bijegom kroz zadnja vrata. Omladinci su poslije urlali i spontano zaplesali „Kozaračko kolo“ ispred HNK”, ispričao je Jakov Sedlar

Napisao: Velimir Bujanec

“Danas imamo državu, ali nemamo istinu i pravdu” – rekao je u Bujici od petka 6. svibnja član građanske inicijative „Krug za trg“ najavljujući 10. po redu javno okupljanje ispred zagrebačkog HNK, pod geslom „Maknimo maršala Tita iz Zagreba i Hrvatske!“ U emisiji su, prema riječima voditelja, prikazane dvije hrvatske priče: jedna o patnji i stradanju, poštenju i ljubavi prema Hrvatskoj, a druga o bahatosti i profiterstvu, laži i nostalgiji za Jugoslavijom.

Film Renea Bitorajca

Novinarka Bujice Lorena Šafarić razgovarala je o Bitorajcu s prvakom hrvatskog glumišta Božidarom Alićem. Prilog „MI JUGOSLAVENI BY RENE BITORAJAC“.

Amaterskim video uratkom objavljenim na Youtubu pod naslovom „Mi Hrvati“ – glumac poznat uglavnom iz TV reklama za pivo Rene Bitorajac postigao je svoj cilj – izazvao je burne reakcije u javnosti. Za razliku od Bitorajca koji ima unosne ugovore i politički je podoban, Božidar Alić, bard hrvatskog glumišta – nije te sreće. Za njega uloga baš i nema, a novca iz proračuna – još manje. No, Alić ostaje dosljedan, a o Bitorajcu ima svoje mišljenje: „To je toliko netalentirano, pribedasto i jadno da se mogu samo nasmijati! Kako biste nekoga uvrijedili na kvalitetan način morate za to posjedovati energiju… Npr. Kusturica može uvrijediti, može vas jako zaboljeti to što Kusturica uradi… On jest četnik, ali je vrlo talentirani četnik! Za nekoga uvrijediti treba imati i talenta i energije, ne ove vanjske nabildane energije – nego trebate imati karizmu!“
Mnogi su se zapitali, odakle motiv Bitorajcu za ovakav filmić. Navodno: ima velike planove sa zagrebačkim kinom „Mosor“, u kojem namjerava otvoriti privatni cabaret, a za to je tražio novac od Ministarstva kulture i Grada Zagreba. Dr. Zlatko Hasanbegović odbio je njegove lobiste pa je gnjevni Bitorajac odmah posegnuo za provokativnim filmićem i svrstao se među kulturnjake koji ruše ministra kulture.
„Kino ‘Mosor’ je bilo prazno i ostat će prazno! Da prevedem na hrvatski i zagrebački: „Viktor Hugo Bokci!“, rekao je Božidar Alić.
U odgovoru na napade koji su uslijedili na Bitorajca zbog filma „Mi Hrvati“, glumac je docirao cijeloj naciji i iznio vlastitu viziju „hrvatsva“ i „zagrepčanstva“. No, njegovi susjedi iz Vodnikove ulice u Zagrebu tvrde da je Bitorajčeva ogorčenost suvremenom Hrvatskom posve osobne prirode. Naime, Rene Bitorajac živi u najstrožem središtu Zagreba, u elitnom stanu od 150 kvadrata – koji je naslijedio od roditelja. Do 1945. godine zgrada u Vodnikovoj pripadala je hrvatskim časnicima, a nakon rata u nju su uselili Oznaši i istaknuti partizani. Bitorajčeva baka bila je rođaka zloglasnog jugoslavenskog admirala Branka Mamule i Titova kuharica, a djed istaknuti partizan i komandant kasarne JNA. Nakon rata za nagradu su dobili stan u Vodnikovoj, u kojem je do 1945. godine živo austorugarski pukovnik i general hrvatskog domobranstva Slavko Štancer. General je ubijen, a u njegovu zgradu useljeni su zaslužni partizani.

Strašna sudbina obitelji Gorana Ante Blažekovića

Bitorajčev uradak komentirao je i gost Bujice Goran Ante Blažeković: “Cijela je priča skandalozna, to je vrijeđanje hrvatskog naroda i države na najgori mogući način! Međutim, od njih se ništa drugo niti ne može očekivati jer to su ljudi koji nikada nisu prežalili ni komunizam, ni Jugoslaviju i plaču i dalje za njom na neki način. Godine 1945. su mi uzeli Hrvatsku državu, a od materijalnih stvari što su god mogli… Došli su iz šume i većina ih je ostala u Zagrebu i većina njih su ulazili u hrvatske stanove – što milom, što silom… Mnogi i danas žive u ukradenim tuđim kućama i stanovima!”

U Bujici je pušten isječak iz filma “Duga mračna noć” Antuna Vrdoljaka. Voditelj je postavio pitanje gostu koga glumi Rene Bitorajac u sceni na stadionu?
Blažeković je odgovorio: “Rene Bitorajac glumi mojega oca! Glumi ga na karikaturalni način, u jednoj epizodi koja je napola izmišljena i klevetnička! To se bazira na onoj famoznoj „Akciji stadion“ koja je u bitnom dijelu laž i neistina!”

Otac Gorana Ante Blažekovića bio je Zdenko Blažeković, golman HAŠK-a, tenisač „Osijeka“ i veslač „Drave“, čelnik hrvatske mladeži na sveučilištu 1941. godine. O „Akciji stadion“ Blažeković svjedoči: “Ta cijela priča je izmišljena 1975. godine, 30 godina nakon rata. Kontaktirao sam masovno sudionike toga događaja. Svjedokinja Danica Dukić koja je tamo bila kao srednjoškolka, bila je spremna istinu posvjedočiti na sudu. A istina je da su 26. svibnja 1941. zagrebački srednjoškolci pozvani na miting, na stadionu. Moj otac Zdenko Blažeković, Ivan Oršanić i još jedan govornik, govorili su mladeži i pozvali: „Simpatizeri i članovi neka ostanu, a ostali mogu kući!“ I to je sve, to je cijela istina! Nikakvog razdvajanja po rasnoj osnovi nije bilo! U filmu je rečeno da se „Srbi i Židovi odijele na drugu stranu“. To je mit, to se uopće nije dogodilo! To je katastrofalno! Čak i u filmu Dušana Vukotića za koji je scenarij napisao Slavko Goldstein „Akcija stadion“ – govornici su se okupljenima obratili ispred hrvatskih zastava, ali bez grba. A u filmu Antuna Vrdoljaka „Duga mračna noć“ Bitorajac se dere, iza njega stoje neki agenti i dvije velike njemačke zastave s kukastim križevima. Plagijat i laž! Ovo je strahota, kleveta i uvreda.”

Blažeković je u Bujici iznio potresno sjećanje na oca Zdenka kojeg su ubili Titovi partizani: “Godine 1945. imao sam dvije i pol godine. Tatu su Amerikanci izručili Jugoslaviji, bio je mjesec dana u Beogradu, vodili su ga po ulici, tukli i pljuvali… Prebačen je u Zagreb, u zatvor na Savskoj cesti. Nakon godinu dana, dopustili su baki da dovede sestru i mene kod tate… Kod prozora je cijelo vrijeme stajao vojnik sa šmajserom! Vidio sam oca i dan prije njegove smrti. Došla je baka u crnini, sestra Drina i ja. U Petrinjskoj, dan prije strijeljanja – dugački hodnik, stara žarulja, pozvali su: „Blažeković!“ Stajala je cijela regimenta policajaca, pozdravio se i oprostio s punicom, uzeo je Drinu i mene i rekao: „Tata ide na daleki put i neće se tako skoro vratiti…“ Meni je osobno rekao: „Ti ćeš Gorane brzo biti velik, brini se za mamu i sekicu… Nemojte nikoga mrziti i budite uvijek pošteni.“ Ja sam pri tom plakao i rekao mu: „Ti nećeš nikuda ići, tebe će ovi partizani ubiti, ali ja kad narastem, uzet ću pušku pa ću ja njih postrijeljati!“ Najveći dio priče o ocu prenio mi je franjevac iz Čakovca Božidar Grđan, koji je s mojim ocem proveo 6 mjeseci u zatvoru na Savskoj. Otac se mogao izvući i pobjeći iz logora u Salzburgu, međutim, nikoga nije ubio i bio je samo političar pa je naivno vjerovao da mu se ništa neće dogoditi… Godine 1947. u roku dva dana, osuđen je na smrt. S njim je zajedno strijeljan Blaž Lorković, brat Mladena Lorkovića, negdje u Maksimiru. Božidar Cerovski i Ivan Kirin su vješani… Njih četvorica su zajedno ubijeni i bačeni u neku jamu u Maksimiru, groba nemamo.”

Blažeković o crnoj maski

“U logor u Salzburgu došli su američki oficiri s jednom muškom osobom, skrivenom iza crne maske i oni su čitali popis, a na određene osobe „Maska“ je klimnuo glavom… Te su osobe izdvojene, njih tridesetak, a među njima i moj otac… Svi su kasnije ubijeni. Iza „Maske“ se skrivao hrvatski izdajnik. Djed je dobio 17 godina zatvora, bio je gradonačelnik Osijeka 1941. i prokurist Osječke šećerane. Bio je dioničar Bate, a suđen je zbog „suradnje s okupatorom.“ Bio je klasni neprijatelj i to je platio glavom. Nakon 6 mjeseci mučenja u Staroj Gradišci, preminuo je. Morao je biti pokopan u krugu zatvora da i u grobu odsluži kaznu! To je bio još jedan jugoslavenski „specijalitet“ – ni mrtve nisu puštali iz zatvora! Inače, djed nikoga u ratu nije ubio i bio je prilično apolitičan, Hrvat dušom i tijelom. Stric je ubijen na putu za Bleiburg, bio je u povlačenju zajedno s vojskom i civilima, negdje u Sloveniji su ga partizani uhvatili, zavezali za drvo, rasporili mu crijeva i zamotali crijeva oko drveta! Bio je tehnički direktor Zagrebačke ciglane, stručnjak za Siemensove peći i paradoks je da su ga u Zagrebu došli tražiti jer nisu mogli pokrenuti strojeve u ciglani, no bilo je kasno jer je već ubijen! Njegov sin Milan Blažeković poznati je autor hrvatskih crtanih filmova „Čudesna šuma“, „Čarobnjakov šešir“ i „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“… Ujo Vladimir Hećimović je bio mobiliziran kao domobran i apsolvent medicine, ubijen je s liječnicima, medicinskim sestrama i ranjenicima iz Krajiške, na povlačenju prema Austriji. Uhićen je u Mariboru i bačen u jamu kod Teznog. Nije htio napustiti ranjenike i platio je to glavom. Njegova zaručnica propješačila je Križni put od Maribora do Osijeka. Mama je bila u Salzburgu, pješice je išla do Genove i od tuda pobjegla u Argentinu. S njom je bio tatin srednji brat Milan, tajnik našeg veleposlanstva u Berlinu. Sestra i ja ostali smo kod bake na Gornjem gradu i mamu nismo vidjeli 20 godina! Tek 1966. susreli smo se u Austriji. Susret je organizirao naš svećenik Vilim Cecelja. Mama se u Hrvatsku zajedno sa stricem, iz Argentine vratila tek 1966. godine…”

U Bujici su emitirane i izjave saborskog zastupnika HDZ-a, generala Željka Glasnovića i poznatog hrvatskog redatelja Jakova Sedlara koji su pobrojali nekoliko primjera poslijeratnih obračuna komunista s hrvatskom društvenom elitom.

“Ubili su 29. lipnja 1945. sve vjerske vođe; Filipa Popa poglavara Evangelističke crkve, Germogena, episkopa Hrvatske pravoslavne crkve i mnoge druge svećenike… Ubijali su časne sestre – Anđelki Roži koja je svirala orgulje u požeškoj crkvi, odrezali su prste, izmrcvarili je i bacili u rijeku! Ubili su i Miju Drvarića, prvaka Hrvatske u boksu… Viktor Živić, autor prvog hrvatsko-francuskog riječnika, ubijen na Rebru 1948. Ubili su mu i sina 6 mjeseci kasnije…”, rekao je general Glasnović

“Andrija Konc, najpopularniji hrvatski pjevač, 22. ožujka 1945. odveden je i ubijen na nepoznatom mjestu… To je kao da danas ubiju Olivera Dragojevića… Nečuveno! Viki Glavacki uhićen je kao „narodni neprijatelj“, a Josip Gostić, najslavniji operni pjevač, uhapšen je, ali su ga ipak brzo pustili iz zatvora jer nisu imali opernih pjevača… Maestro Jakov Gotovac radio je instrumentalizaciju hrvatske himne „Lijepa naša“, a to je 1945. okarakterizirano kao „ustaški čin“! Nisu znali kako mu se osvetiti pa su u HNK poslali dvadesetak uniformiranih omladinca, neke i naoružane… Počeli su vikati: „Dolje Artur!“ Nikome nije bilo jasno tko je „Artur“… Na komadu papira koji je omladinski vođa dobio, a nije znao pročitati, pisalo je da viću: „Dolje autor!“ – a vikali su „Dolje Artur“ i „Uništimo note!“ Pero Gotovac, sin Jakova Gotovca koji je sjedio iza oca, uzeo je je note i pobjegao, a Jakov Gotovac je glavu spasio bijegom kroz zadnja vrata. Omladinci su poslije urlali i spontano zaplesali „Kozaračko kolo“ ispred HNK”, ispričao je Jakov Sedlar.

Blažeković se nadovezao na Sedlara: “Andrija Konc nestao je u Bjelovaru, a za njegovu smrt sumnjičilo se Josipa Manolića, isto kao i za smrt majke pokojnog gradonačelnika Zagreba Borisa Buzančića!” T

 

7 komentara

Uskoči u raspravu
  1. amarkord
    #1 amarkord 18 svibnja, 2016, 06:31

    hahahahahaha…pjesmica je super, prava autobiografska, i što je najvažnije ISTINITA do bola. Čestitam pjesniku, tko god da jeste.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Jovan iz Inđije
    #2 Jovan iz Inđije 13 svibnja, 2016, 10:20

    Ne mogu vjerovati da je to napisao Bitorajac, jer nije toliko inteligentan da bi takvo što mogao sročiti. Tko ne vjeruje nek pogleda debilanu od pjesme na youtube-u. TKO JE OVO NAPISAO, SVAKA ČAST! POTPISUJEM SVE DO ZADNJE RIJEČI.

    Odgovorite na ovaj komentar
    • Ante
      Ante 13 svibnja, 2016, 10:26

      Kakav si ti Srbin ako govoriš hrvatski?

      Odgovorite na ovaj komentar
      • Jovan iz Inđije
        Jovan iz Inđije 13 svibnja, 2016, 11:24

        Srbin porijeklom iz Knina, pa kad idem na hrvatske portale, pišem hrvatski da me ljudi bolje razumiju, a inače, znam i srpski.

        Odgovorite na ovaj komentar
        • Ante
          Ante 13 svibnja, 2016, 13:44

          Ma ne mogu vjerovati da i takvih Srba ima, to je za mene novost. Ipak mi se čini da se lažno predstavljaš. Da čujem jel znaš srpski očenaš, ako mi to izrecitiraš u roku od 10 minuta, vjerovaću da si Srbin.

          Odgovorite na ovaj komentar
  3. prolaznik
    #3 prolaznik 12 svibnja, 2016, 19:36

    U nastupu iskrenosti i zbog grižnje savjesti, moj veliki prijatelj Rene Bitorajac napisao je (ovoga puta) iskrenu autobiografsku pjesmu, koju nakon svega nema hrabrosti objaviti, pa je zamolio mene da to učinim.

    Dakle, dajem je na uvid javnosti (spremnu za uglazbljenje koje će uslijediti u skroro vrijeme).

    Mi, antifašisti

    Naši dedeki i očevi,
    Bili su komunisti,
    Narod su orobili,
    Sve su redom pobili,
    Nikoga nisu poštedili,
    Imovine se dočepali,
    U tuđe domove uselili,
    Diktaturu uveli,
    Progonili i sudili,
    U ime naroda tlačili,
    Usput se presvlačili,
    Poštenjake glumili,
    Raji kožu gulili,
    Gole otoke otvarali,
    Neprijatelje zatvarali

    To smo mi, antifašisti… (refren 2x)

    Borimo se protiv lustracije,
    Kontra smo cijele nacije,
    Za bolju prošlost svojih predaka,
    Tateka i dedeka,
    Spremni smo izginuti,
    I svijet preokrenuti,
    Umjesto da čuvamo Domovinu,
    Brinemo za imovinu,
    U okviru svoje harange,
    Pokrećemo čitave falange,
    Od kulturnjaka i pedera,
    Preko rokera i repera,
    Od novinara i aktivista,
    Do naših crvenih fašista,
    Od liberala i komunista,
    Do uličnih anarhista,
    Svatko je dobrodošao,
    Tko bi s nama pošao,
    Furamo se na demokraciju,
    Učimo kulturi naciju,
    Služimo se pljuvačinom,
    Primitivizmom i deračinom,
    Propagandu smo naslijedili,
    Od onih koji su pobijedili,
    Od tateka i dedeka,
    Naših slavnih predaka

    To smo mi, antifašisti….(refren 2x)

    Ja sam onaj mali glumac ćelavi,
    što po reklamama slinavi,
    Imam facu psihopate,
    Bjegunca s grobarske lopate,
    Ožujsku pivu reklamiram,
    Stare viceve recikliram,
    Po potrebi skačem po tribinama,
    Ili kazališnim binama,
    Oblačim i crveno-bijele kockice,
    Da bih se dočepao lovice,
    Iza hrvatskog grba se krijem ja,
    Ako je takva potreba,
    Za gazdu koji plati bolje,
    Može i prvo bijelo polje,
    Od kina Mosor želim profitirati,
    U njemu kabare otvoriti,
    Zato mi treba ministar,
    Koji će mi lovu odobriti,
    Ako tako neće postupiti,
    Ustašom ću ga proglasiti,
    I sve ću redom olajavati,
    Psovati i vrijeđati,
    Dok ne ostvarim snove sve,
    I ne otvorim kabare

    To sam ja….antifašista (2x)

    Odgovorite na ovaj komentar
    • Ja razumni hrvat
      Ja razumni hrvat 17 srpnja, 2016, 21:41

      Dobro je to rene napisao samo mi nije jasno da se boji milanovica i manolica da to on objavi ,jerbo ima mesica uza sebe valjda su obojica malo hrabriji od predhodne dvojice.Zalosno

      Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code