GLAVNE TEME

ALEGORIJA I ARKADIJA

5. listopada, 2013.

Galerija Klovićevi dvori 26.rujna-8.prosinca 2013.

Napisao: Ivan Raos

„Učiti antiku isto je što i naći tajnu plastične ljepote. Proniknuti u harmonij i proporcije ljudskog tijela, kao i u prosti veličanstven zakon linije: to znači shvatiti staru grčku umjetnost – a i svu umjetnost.“ Vlaho Bukovac, Moj život, Zagreb, 1918.
 
Izložba Alegorija i Arkadija – antički motivi u umjetnosti hrvatske moderne projekt je triju uglednih autorica, Petre Vugrinec (Senjanović), dr. sc. Irene Kraševac i Darije Alujević. Za razliku od retrospektivnih izložbi ili, izložbi koje obrađuju stilska razdoblja u umjetnosti, primjerice: secesije ili historicizma – ova izložba predočava djela prema istovrsnosti tema i motiva. 

 Humanistički izobrazbom odgojni ideal zasnovan na oživljavanju duha antike, kršćanstva i humanizma kao europskog nasljeđa temelj je prosvjete i kulture 19. stoljeća – ostvarivan humanističkom naobrazbom koja se provodi u gimnazijama i na sveučilištima – antika se doživljava kao umjetnički i etički vrhunac u povijesti čovječanstva. Slikarima, kiparima i arhitektima koji se formiraju na likovnim akademijama u razdoblju 19. stoljeća „antičko“ okruženje bilo je sveprihvatljivo postojano, hodnici i dvorane akademija vrvjeli su odljevima antičkih skulptura i fragmentima arhitekture, a svako je temeljno učenje započinjalo crtanjem prema antičkim modelima u tzv. Antikenklasse. Akademsko slikarstvo zasnivalo se na dobrom poznavanju formalnih zakonitosti, te ikonografskih tema i motiva antičke umjetnosti.
Motivi i detalji na slikama oprizoruju najčešće dekadentni luksuz antičke svakodnevice u kojoj su ljepolike žene prikazane u luksuznom interijeru s mramornim stupovima, stolovima, klupama ili na teresi s pogledom na mediteranski krajolik (tzv. belvedere). Pritom je velika pažnja pridana detaljima, minunciozno naslikanom mozaiku poda i materijalnoj kulturi antike. Brojni predmeti poznati iz grčke i rimske klasike, biste, žare, keramika, toge, ženska moda i potrepštine, lepeze, ogledala i sl. fasciniraju autentičnošću i materijalnošću prikazanoga. Atletski homerski mitski junaci poznati iz historijskog slikarstva, ovdje su zamijenjeni hedonističkim i eklektičnim svijetom bližim dekadentnoj rimskoj kulturi. 

Izložbe održane zadnjih desetljeća udjelile su nove analize i interpretacije salonskoga akademskog slikarstva, koje se kao ključna tema nametnulo nakon otvorenja pariškog Muzeja d´Orsay 1986. godine u čijem su izložbenom prostoru usporedno postavljena djela francuskih realista i impresionista s akademskim salonskim slikarima. Prethodila mu je izložba Williama Bouguereaua u Petit Palaisu 1984., a slijedio je val otkrivanja zaboravljenih i zanemarih slikarskih opusa velikih majstora 19. stoljeća: retrospektivne izložbe Lawrencea Alma-Tademe u Muzeju Van Gogh u Amsterdamu 1996., Carla Theodora Pilotyja u münchenskoj Novoj Pinakoteci 2003. i Frederica Leightona u Vili Stuck 2009., Jean-Luisa Gérômea u Muzeju d´Orsay 2010. Iste su godine predstavljena majstorska djela viktorijanskog slikarstva u bečkom Belvedereu, a slijedila je velika izložba Hansa Makarta 2011. godine, istodobno kada je održana prva izložba Alexandrea Cabanela u kölnskom Muzeju Wallraf-Richartz.
Ono što su u 20. stoljeću Picasso i Warhol, to su u prethodnom stoljeću bili Cabanel i Gérôme, Alma-Tadema i Leighton, Piloty i Makart, bitni umjetnici svoje epohe koje je europska modernistička valorizacija ispustila iz fokusa, što je jedan od razloga da se mnoga djela danas nalaze u američkim zbirkama.

IMAGINARAN POVRATAK U ANTIČKU PROŠLOST

Antički motivi u slikarstvu na prijelazu 19. u 20. stoljeće zanimljivo su tematsko područje zbog iznimnih formalnih dostignuća u akademskoj slikarskoj tradiciji. Imaginaran povratak u antičku prošlost podražavanjem tema i oživljavanjem klasičnih estetskih kanona javlja se u doba kad je zapadnoeuropska umjetnost na svojevrsnom vrhuncu formalnog izražavanja. Nije slučajno da se najnovije izložbe (i objavljene knjige) o umjetnosti s prijelaza stoljeća i fenomenima viktorijanskog slikarstva u Engleskoj ili francuskoga pandana slikarstva Salona bave baš tom umjetnošću, koju je nakon Drugog svjetskog rata kritika podcjenjivala i proglasila kičem. Ugledni autori poput Norberta Wolfa ili R. J. Barrow, autorice novije interpretacije slikarstva Lawrencea Alma-Tademe, revaloriziraju taj povjesni žanr ovodobnim pristupom i tumačenjima (znanosti o slici!), ponirući u sadržaj slike.

Usporedimo li istovrsne pojave tog tematsko-motivskog sklopa u Europi u okviru, kako smo već istaknuli, slikarskoga esteticizma u Engleskoj i larpurlartizma u Francuskoj, te grčko-rimskog stila koji je prepoznat u širem europskom kontekstu, s hrvatskom umjetnošću toga razdoblja možemo zaključiti da je ona pratila europske putokaze. Upravo zbog toga jer je riječ o kvantitativno relevantnom i iznimno kvalitetnom fenomenu u europskoj umjetnosti druge polovice 19. i početka 20. stoljeća važno je prepoznati djela istovrsne tematske preokupacije i u našoj umjetnosti. Zato i autorice izložbe naglašuju i potvrđuju da su i te kako pratile a,  Hrvati slijedili svekoliki europski razvoj unutar likovnih umjetnosti ne samo kad je riječ o općim pojavama poput historicizma ili secesije nego i o paralelnim pritocima koji upravo to razdoblje čine izdvojenom etapom i zbog svoje raznolikosti specifikumom europske povijesti umjetnosti.
 
Kao najveću atrakciju izložbe izdvajamo „Kirku“ Bele Čikoša Sesije koja je posebno za ovu prigodu stigla iz Veleposlanstva Republike Mađarske u Londonu. Po prvi puta će se moći razgledati i Bukovčevo djelo „Toaleta Atenjanke / Posljednji retuš“ iz Muzeja istorije Jugoslavije iz Beograda, a izložba će predstaviti do sad neizlagani i gotovo nepoznati veliki Bukovčev akt „Andromeda“ iz Narodne galerije u Ljubljani. Atraktivnosti izložbe zasigurno će pridonijeti i remek djela koja rijetko napuštaju svoje matične muzeje i galerije poput „Bakanala“ Mate Celstina Medovića ili velikih alegorijskih kompozicija Vlahe Bukovca iz Umjetničke galerije u Dubrovniku i Kuće Bukovac u Cavtatu koje će samo za tu priliku biti restaurirane i predstavljene javnosti. Opusi Vlahe Bukovca, Mate Celestina Medovića, Ivana Tišova, Roberta Auera ili Bele Čikoša Sesije oduvijek su privlačili iznimnu pozornost publike, te je svaka nepoznata umjetnina s njihovim potpisom atrakcija koja privlači ljubitelje umjetnosti iz cijele Hrvatske. Bukovčeva „Patricijka“ ili mitološko alegorijska djela poput diptiha “Ikar i Dedal“, Čikošev „Trijumf nevinosti“, te „Kirka“ ili „Penelopa“ leitmotivi su cjelokupnih opusa, pa čak i razdoblja, a okupljeni na jednome mjestu zasigurno će pružiti neponovljiv umjetnički doživljaj. Atraktivnosti izložbe pridonijet će zasigurno i neotkrivena djela iz privatnih kolekcija, a uz slike na izložbi će biti predstavljene i skulpture najznačajnijih hrvatskih kipara razdoblja: Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca, Ivana Meštrovića te izbor filmova s temom iz antičke prošlosti s početka prošloga stoljeća.

SLIKARSTVO ANTIČKIH MOTIVA NA PRIJELAZU STOLJEĆA

Općenito: Antički motivi u umjetnosti  nisu iznimka a poglavito u slikarstvu na prijelazu 19. u 20. stoljeće izazovno su tematsko područje zbog  posebnih formalnih dostignuća u akademskoj slikarskoj tradiciji. Imaginaran povratak u antičku prošlost biva oživljen izrazima klasičnih estetskih kanona, a pojavljuje se kad je zapadnoeuropska umjetnost na svojevrsnom vrhuncu formalnog izražavanja. Jer skloni smo olako shvaćati savršenstvo forme akademskog slikarstva međutim ono nije ostvareno jednostavno, već promišljanjem i življenjem umjetnosti. Svaka slika u pozadini savršeno je oblikovana, a tematski skriva političku, moralnu ili pak lascivnu aluziju koja se otkriva u mnogim autentičnim detaljima antičkih predmeta, skulptura, reljefa ili jednostavno citata. Prikazujući društvo u razdoblju egipatske, grčke ili rimske kulture, progovara o moralnim vrjednotama onodobnog viktorijanskog svijeta, propitujući arhetipske boljke čovječanstva na egzistencijskoj, etičkoj i emotivnoj razini.
Zapravo tad je ostvarena primjetna razina slikarske vještine koja je omogućila umjetnicima propitivanje i oblikovanje različitijih tema – koje su izražavali sadržajno – baš kao pomno poigravanje kompozicijom i akcentima svjetla i zadivljujućim haptičkim iluzijama u kojima različite teksture površina, od svile do mramora, poprimaju značenje metatekstura.

Materijalizacija zbilje na dvodimenzijskoj plohi jedna je od osnovnih preokupacija slikara toga razdoblja i žanra. Mramorne skulpture ili arhitektura u svim nijansama bijele u kontrastu s mekoćom mliječne bjeline puti i lakoćom prozračnih tkanina postaju slikarska igra na formalnoj, gotovo apstraktnoj razini. Krzno, bronca, površina vode ili para, suptilna podražavanja inkarnata u svim svjetlinama ili tamnim varijantama puti, pa do vunastih rimskih frizura dovedeni su do savršenstva koje nas ostavlja bez teksta dok promatramo djela. Oslobodimo li se predrasuda o umjetnosti koja imitira obrasce prošlosti, koja ne donosi ništa novo i koja se priklanja ukusu publike, moći ćemo se jednostavno prepustiti užitku u djelima koja su bez dvojbe obogatila čovjekovo poimanje umjetnosti i prošlosti.

Razvoj: Tijekom 19. stoljeća smjenjuju se razdoblja akademske tradicije klasičnih zasada i subjektivnog, odnosno inovativnog pristupa umjetnosti: romantizam kao reakcija na klasicizam početkom 19. stoljeća, simbolizam kao reakcija na realizam i naturalizam prema njegovu kraju. U drugoj polovici 19. stoljeća antički sadržaji zaodijevaju se u specifičan oblik žanr slikarstva. Glavni su predstavnici žanra: Lawrence Alma-Tadema (1836. – 1912.), Frederic Leighton (1830. – 1896.), George Frederic Watts (1817. – 1904.), Edward Poynter (1836. – 1919.) i Albert Moore (1841. – 1893.) u Engleskoj te Paul Delaroche (1797. – 1856.), Charles Gleyre (1806. – 1874.), Jean-Léon Gérôme (1824. – 1904.), Gustave Boulanger (1824. – 1888.) i Pierre Puvis de Chavannes (1824. – 1888.) u Francuskoj, slikari koji zanemaruju historijski egzaktnu deskripciju povjesnog događaja i, najčešće se posvećuju temama iz svakodnevnoga života Grčke i Rima. Antički se život rekonstruira na slobodniji način, a ikonografski ustaljene obrasce zamjenjuje slobodniji siže žanr prizora. Sadržaj slike naslućujemo najčešće u rudimentima pažljivo biranih arheoloških detalja. Za razliku od slikarstva u klasicističkom razdoblju s kraja 18. stoljeća – kada klasične teme služe kao moralne pouke veličajući aktualne vladare, aludirajući kroz prošlost na sadašnjost – antički su motivi u slikarstvu druge polovice 19. stoljeća izgubili etičku funkciju radi nove estetske namjere. Antika postaje ambijent harmoničnih kompozicija, arkadijskog ugođaja u mediteranskom podneblju. Tek s nekoliko detalja poput fragmenta bijele mramorne eksedre, jonskoga kapitela, crno figuralne vaze ili tijela Venere Milske naznačeni su vrijeme i mjesto radnje. Slika obično ostaje bez narativne koherencije te se svjesno pomiču granice prostorno-dobnog sinkroniteta, stimulirajući intelekt i osjetila radije nego objašnjavajući. Ljepota, a ne deskripcija jedini su povod odabira teme, odakle i nazivi esteticizam ili larpurlartizam. Estetička egzistencija zapravo nije ništa drugo već odluka da se estetičko predstavlja  kao izbor a, nauštrb etičke i religiozne egzistencije. Estetička egzistencija nije radosni hedonizam, jer se  pokazuje da nema zapravo estetičkog izbora, jer pritom estetičko može biti samo ne posredno i trenutno. Ipak svukud uokolo gdje je postojana alternativa možemo biti sigurni da je postojano i etičko.

Zato smatramo da umjetnost moramo bar ozbiljeno shvaćati i razumjevati kako se ne bi izgubili u njezinu (ne)shvaćanju i tumačenju) zbog njezine istine, sadržajnosti i poruke i spoznajnosti. Jer umjetnost je i vrlo moćno oružje izražavanja – jer ipak nastoji biti donekle prihvatljivo publici – što nam izložba Alegorija i Arkadija (Antički motivi u umjetnosti hrvatske moderne) pokazljivošću predočava zaista dojmljivo, a možemo i otkriti u umjetninama i, umjeće umjetničkog.

Slikari antičkih tema u Engleskoj u okviru pokreta esteticizma s kraja 19. stoljeća nazvani su The Olympian, u Njemačkoj su im nadjenuli ime Deutschrömer, a u Francuskoj su žargonski prozvani pompiers (franc. pompier – vatrogasac, prema sjajnim kacigama koje su često nosili muškarci na slikama u to vrijeme kako ne bi bili potpuno goli).
Slikarstvo antičkih motiva i tema koje se javlja sredinom stoljeća u Francuskoj i Engleskoj, a tijekom druge polovice 19. stoljeća širi se i na ostale zemlje germanskoga govornog područja, specifičan je korpus zapadnoeuropskoga umjetničkog stvaralaštva čija koherencija počiva na kriteriju zajedničkog civilizacijskog ishodišta. Bilo da je riječ o temama koje oživljavaju mitove, povijesne događaje ili književne tekstove, o prepoznatljivim morfološkim obrascima, kanonima anatomije ili tek nabačenom asesoaru, antika je sveprisutna u europskom slikarstvu 19. stoljeća. Civilizacija antičke Grčke i Rima, iščezli arkadijski krajobrazi imaginarno su utočište koje nije podložno mijeni što postaje stalnim žrvnjem modernom čovjeku.

U Hrvatskoj : Školski forum, Odjel za bogoštovlje i nastavu, Umjetnički paviljon, Hrvatsko narodno kazalište i Nacionalna sveučilišna knjižnica ključni su projekti – jer se baš uokolo njih okupljaju umjetnici i koji su generirali ideju oživljavanja antičkih zasada. Idejnu podlogu promišljanja stilske orijentacije i sižejne razrade pružio je Izidor Kršnjavi i to je zajedničko cijelom razdoblju prijelaza stoljeća. Tijekom dvaju desetljeća možemo pratiti razvoj interpretacije antičkih motiva od jednostavne deskripcije povjesnih događaja, iz složenih alegorijskih kompozicija, do simbolističkih preradba u kojima daleka prošlost postaje izvorištem osnovnih egzistencijalnih i etičkih pitanja, čovjekovih strahova i potisnutih strasti. U stilsko-tehničkoj izvedbi primjenjuje se eklekticizam, oprobavanje unutar prevladavajućih stilskih pravaca: realizma, impresionizma, divizionizma. Način slikanja također je raznolik: od strogog akademskog crteža do slikanja alla prima ili fa presto.  Radnja na slici najčešće je smještena u eksterijer mediteranskoga podneblja ili je pokojim arheološkim detaljem naznačen interijer, a anakronizam te svojevrsna kronološka nedosljednost svjesno su izvedeni. Dočaravanje ambijenta i ozračja važniji su od precizne arheološke rekonstrukcije povijesti. Kad je riječ o transkripciji povijesnoga događaja, glavni su akteri najčešće muškarci, a kad je posrijedi oživljavanje antičkog duha, uglavnom su modeli žene – Grkinje, Rimljanke, Pompejanke.

Promotrimo li istovrsne pojave tog tematsko-motivskog sklopa u Europi u okviru esteticizma u Engleskoj i larpurlartizma u Francuskoj, te grčko-rimskog stila koji je prepoznat u širem europskom kontekstu, možemo zaključiti da je i hrvatska umjetnost pratila europske putokaze. Upravo zbog toga jer je riječ o kvantitativno relevantnom i iznimno kvalitetnom fenomenu u europskoj umjetnosti druge polovice 19. i početka 20. stoljeća važno je prepoznati djela istovrsne tematske preokupacije i u našoj umjetnosti. Time potvrđujemo da smo i te kako slijedili europski razvoj unutar likovnih umjetnosti ne samo kada je riječ o općim pojavama poput historicizma ili secesije nego i o paralelnim pritocima koji upravo to razdoblje čine izdvojenom etapom i zbog svoje raznolikosti specifikumom europske povijesti umjetnosti.

SKULPTURA ANTIČKIH MOTIVA  

Klasična antička umjetnost, osobito skulptura, bila je ideal ljepote i sklada kojem su se europski umjetnici tijekom različitih razdoblja vraćali: od renesanse, kada je probuđen interes za klasičnu Grčku i Rim, do klasicizma 18. i neoklasicizma 19. stoljeća, kada taj trend u europskoj umjetnosti doseže vrhunac. Sumiramo li pojavu tema i motiva antičke umjetnosti u hrvatskome kiparstvu druge polovice 19. i početka 20. stoljeća, možemo govoriti o dvije razine na kojima se javljaju: prva je stilsko-formalna, uočljiva u modelaciji, bilo da je riječ o proporcijama, draperiji, posturi…, a druga je tematska, pri čemu teme i motivi antičke mitologije poprimaju alegorijsko, odnosno simboličko značenje. Druga polovica 19. i početak 20. stoljeća razdoblje je početaka naše skulpture modernog doba. Tad se javljaju prvi akademski školovani kipari predvođeni Ivanom Rendićem, a potom i mlađom generacijom na čelu s Robertom Frangešom Mihanovićem i Rudolfom Valdecom. Do njihove su se pojave uglavnom radila djela prema narudžbi crkve, koja najčešće izvode strani majstori, a skulptura je u većini slučajeva bila vezana uz arhitekturu. S pojavom prvih izložbenih salona i velikih umjetničkih izložbi polako se oblikuje ukus građanskog sloja i na scenu stupaju naši školovani kipari.  S novom generacijom dolaze stilske mijene, akademizam zamjenjuju secesija i simbolizam. Unatoč promjeni, antički filozofi, mitski junaci i bogovi i dalje su neizostavnim dijelom arhitektonske ornamentike. Referiranje na umjetnost i kulturu Grčke i Rima kao temelja europske kulture u plastičkoj dekoraciji na simboličkoj razini označavalo je našu pripadnost toj tradiciji i učenosti.

U hrvatskoj skulpturi ne možemo govoriti o klasicizmu kakav dominira europskom skulpturom 18. stoljeća i kakav možemo vidjeti kod glavnih predstavnika, talijanskoga kipara Antonija Canove i danskoga kipara Bertela Thorvaldsena, no i u djelima prve generacije kipara moderne nailazimo na odjeke antike, ponajviše u arhitektonskoj plastici.
 Izložba : ALEGORIJA I ARKADIJA – Antički motivi u umjetnosti hrvatske moderne
Galerija Klovićevi dvori / Jezuitski trg 4, Zagreb / 26. rujna – 8. prosinca 2013.
Autorice izložbe: Petra Vugrinec, dr.sc. Irena Kraševac i Darija Alujević
Stručni suradnici: dr. sc. Ivan Radman i Danijel Rafaelić
Kustosica izložbe Petra Vugrinec
Fotografije : Damil Kalogjera i Goran Vranić
Prijevod na engleski : Nikolina Jovanović
Marketing : Antonio Picukarić
Tehnička realizacija: Dragutin Matas, Tomislav Antolić, Damir Babić, Davor Markotić, Vinko Soldan i Tomo Šetek
Prijevoz izložbe: Galerija Klovićevi dvori Kunsttrans
Osiguranje izložbe :Croatia osiguranje d.d.
Restauratorski radovi: Hrvoje Kern, Modrena galerija, Zagreb
Zahvale : Galerija Klovićevi dvori zahvaljuje svima onima koji su posudili umjetnine  za izložbu „Alegorija i Arkadija – antički motivi u umjetnosti hrvatske moderne“. A ujedno su i zahvalni  svim kolegama i suradnicima koji su na bilo koji način dali svoj prilog zaista dojmljivoj pokazljivosti ove izložbe.  Posebno zahvaljuju (na  podršci za suradnju  s Veleposlanstvom Republike Mađarske u Londonu) Veleposlanstvu Republike Mađarske u Hrvatskoj.

Umjetnine za izložbu su posudili: Ambijentalna zbirka Roberta Frangeša Mihanovića, Zagreb ; Arheološki muzej, Zagreb; Arhiv za likovne umjetnosti HAZU; Atelijer Meštrović, Zagreb; Galerija umjetnina, Split; Galerija Meštrović, Split; Gliptoteka HAZU; Hrvatski povijesni muzej, Zagreb; Hrvatski institut za povijest, Zagreb; Kabinet grafike HAZU; Kuća Bukovac, Cavtat; Moderna galerija, Zagreb; Muzej grada Zagreba; Muzej istorije, Beograd; Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb; Magyar Nemzeti Galéria, Budimpešta; Narodna galerija, Ljubljana; Narodni muzej, Beograd; Strossmayerova galerija starih majstora; Umjetnička galerija, Dubrovnik; Ured predsjednika Republike Hrvatske; Kolekcija Vugrinec; Zbirka Hanžeković; Zbirka Kanižaj; i druge privatne zbirke i kolekcije