GLAVNE TEME

“AGRESIJA” NA BOSNU U 26 SLIKA

2. lipnja, 2013.

Grupa građana namjerava tužiti  Vesnu Pusić zbog njezinih izjava

Piše: Dražen Stjepandić

“Kao kroz maglu redaju se slike / neke su žene pratile vojnike…”, pjevao je Bora Čorba početkom 80-ih. Pjesma je s albuma “Pokvarena mašta i prljave strasti (PGP RTB 1981.), objavljenog nakon povratka s odluženja vojnok roka u Doboju.

Teško je reći zašto nešto izlazi  iz sjećanja, ali mislim da se ta pjesme nisam sjetio zato što je današnji četnički vojvoda služio vojsku u Bosni, nego da su mi njegovi stihovi uz Zafranovićev film “Okupaciju u 26 slika ” pali na pamet dok sam razmišljao o konceptu ovog teksta. Iznijet ću neke podatke koji mi dolaze kao slike vezane uz rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini,  pa sam se prisjetio te mirnodopske pjesme i jednog ratnog filma. Kao kroz maglu, neka se redaju slike. Njih oko 26, koja više ili manje.

111 GODINA

Nakon što je šestorici dužnosnika Herceg-Bosne u Haagu presuđeno 111 godina zatvora, javno se razvila stara priča o hrvatskoj agresiji na Bosnu. Stipe Mesić, Vesna Pusić, Anto Nobilo među najpoznatijim su  javnim zastupnicima  te teorije. Nakon prošlotjedne presude hercegovačkim Hrvatima u Haagu u središnjem Dnevniku HTV-a u četvrtak, na Tijelovo, povelo se i pitanje ratne oštete.

Jedini domaći političar koji je u toj gunguli postavio logično pitanje bio je Andrija Hebrang. U Jutarnjem listu, također od četvrtaka,  objavljena je

njegova izjava: ”Ova je presuda političko manipuliranje poviješću. Zaboravlja se da je Hrvatska napadana s teritorija BiH i da smo imali pravo na aktivnu obranu. Slavonski Brod i Dubrovnik bili su bombardirani iz susjedne države i akcije naših snaga protiv napadača bile su apsolutno legitimne…”

Čudno je kako se nitko drugi nije toga sjetio, a nije to bilo tako davno.

GRUPA OPĆIH OPASNOSTI

Grupa Opća opasnost nedavno je dobila svog prvog Porina za hit godine. Tom prigodom mogli smo se podsjetiti kako je taj bend dobio ime. Dobili su ga zbog znaka za opću opasnost koji je u Županji bio na snazi godinama. Jednako kao i u Slavonskom Brodu, Novoj Gradiški i svim gradovima i mjestima uz rijeku Savu, koja razgraničuje hrvatski teritorij od Bosne i Hercegovine. Svi gradovi uz Savu spadali su u grupu gradova u kojima je godinama bila opća opasnost.

Kako su to odjednom svi zaboravili? Kako se na kolektivno sjećanje spustila tako gusta magla? Kad je Hrvatska vojska učinkovito uzvraćala topničkom paljbom, je li to bila agresija na Bosnu i Hercgovinu?

NASTANAK HERCEG-BOSNE

Što s događajima iz 1991. u selu Ravno? Malo sam proguglao i citiram:

“Sredinom rujna 1991. u Trebinju je proglašena zajednica srpskih općina ‘Stara Hercegovina’, za čijeg je predsjednika izabran Božidar Vučurović. Hrvati hercegovačkog sela Ravnog odlučili su, nakon toga, odvojiti se iz sastava općine Trebinje i obnoviti općinu Ravno, ukinutu, još otprije, srpskom politikom, ili se pripojiti jednoj od susjednih hrvatskih općina.

U noći između 18. i 19. rujna 1991. godine ‘rezervisti’ JNA iz sastava tzv. Podgoričkog korpusa, u sklopu napada na Dubrovnik, otpočeli su opkoljavati selo Ravno. S ciljem stvaranja povoljnih preduvjeta za granatiranje hrvatskih enklava u istočnoj Hercegovini, uključujući i Ravno, počeli su ukopavati teško topništvo blizu sela Galičići, Veličani i Zavala u Popovu polju.

U noćnim satima 30. rujna 1991. rezervisti JNA, koji su djelovali pod izravnim nadzorom KOS-a,  zauzeli su prometnicu Ljubinje – Trebinje, kao i dominantne visove blizu sela Ravno i Trnčina.

U ranim jutarnjim satima 1. listopada 1991. napadnuto je Ravno, a popodne, istoga dana, uslijedio je i napad na Čepikuće. Međutim, nešto prije napada na Čepikuće, u prostoru Trebinja oružani otpor rezervistima pružila je jedna postrojba Zbora narodne garde i dragovoljci s područja Hercegovine. U bitci koja je trajala nekoliko sati srpsko-crnogorski rezervisti pretrpjeli su iznimno težak poraz pa su bili prinuđeni na uzmak prema Popovu polju.

Sljedećih nekoliko dana su iz svojih utvrda topničkom i minobacačkom vatrom granatirali hrvatska sela u okolici Popova polja kako bi protjerali hrvatsko pučanstvo s tih prostora.

U vrijeme napada JNA na Ravno i Dubrovnik rezervisti JNA su bili na većini dominantnih visova južno i istočno od Mostara – Humu, Gubavici i Fortici. Nadzirali su dobar dio Mostarske kotline, uključujući  zračnu luku, Helidrom i Dubravsku visoravan.

Neke projugoslavenske političke organizacije i pojedinci u to su vrijeme na tom prostoru sustavno provodili različite ‘mirotvorne’ akcije. Te aktivnosti planirane su u kuhinjama KOS-a i velikosrpske politike, a primarni cilj bio im je podjela jedinstvenog geostrateškog neretvanskog pravca, od Bijeloga Polja do Neuma, na dvije zone.”

Napominjem da se sve to dogodilo još prije napada na Dubrovnik, koji je počeo 6. prosinca 1991. Borbe u Vukovaru bile su u punom jeku.

NIJE TO ALIJIN RAT

Sjećate li se što je tada govorio Alija Izetbegović? Rekao je da to nije njihov rat.

Istodobno su borbeni zrakoplovi JNA svakodnevno polijetali s arodroma u Bihaću, Tuzli i Mostaru i sijali teror po Hrvatskoj. Bombardirali su i Banske dvore u Zagrebu i nakon te akcije vratili se u vojne zrakoplovne baze zna se gdje. U kojoj su državi Bihać, Tuzla i Mostar?

A Alija i Alijini, što su oni tada činili? Šamački beg koji je postao bosanski paša zahvaljujući popularnosti Fikreta Abdića sjedio je u Sarajevu, na minderluku uz rahatlokum i kahvu, dok je na radiju svirao Đerdan. Vjerojatno je razmišljao je o svojoj Islamskoj deklaraciji u kojoj je pisao o ujedinjenju  muslimana svijeta. Ratne operacije u Hrvatskoj i BiH nisu ga zanimale. Samo što nije rekao “ baš me briga što kauri rade”.

Podsjećamo, bosanski Hrvati redom su se na referendumu izjasnili za neovisnost Bosne i Hercegovine. Te građane, taj najmanji konstituvni narod nije ni pokušao zaštititi čak ni verbalno. Kad su se sami organizirali, a morali su, nametao im je bosanske državne okove, po kojima su mogli samo biti srpski robovi, logoraši i mrtvaci.

Kad je napokon puklo i u Sarajevu u proljeće 1992., tek tada bio je to znak za Aliju Izetbegovića da je počeo rat. Isti zločin nečinjenja, propusta u zaštiti, imao je tada prema najvećem dijelu svog naroda, koji će se nakon toga rata nazvati bošnjačkim. Potpuno nezaštićeni brojni bosanski muslimani pohrlili  su prema Hrvatskoj, koja je bila srce otpora velikosrpskoj hegemonističkoj agresiji.

NAORUŽAVANJE MUSLIMANA POĆELO U HRVATSKOJ

Iz Hrvatske su neki išli dalje prema trećim zemljama, a mnogi su bili mobilizirani i zajedno brojnim Hrvatima iz BiH dobili su curik vizu za ratišta u susjednoj  republici. Već tada je bilo dosta gunđanja, jer mnogima se nije svidio odlazak na front, jer da su to htjeli, mnogi ne bi ni polazili  iz Bosne. Znam koliko je tu bilo i nepravdi. Tko je imao novaca, nije bio mobiliziran…

Bilo je dosta prljavštine, klijentilizma i hercegovačke gorštačke okrutnosti i podcjenjivanja svega bosanskoga. Međutim, notorna je činjenica je da je u Hrvatskoj počelo prvo veće naoružavanje Bošnjaka koji su još bili Muslimani s velikim M. Prvo ozbiljnije naoružavanje Armije BiH počelo je iz Hrvatske. Naoružava li se onaj s kojim se kani ratovati? Je li to priprema za agresiju?

U tim okolnostima Alijina meditiranja u vremenu najveće srpske i crnogorske vojne ekspanzije nastaju uvjeti za stvaranje Herceg-Bosne. Zbog nedjelovanja vlasti u Sarajevu narod se morao sam organizirati. Nije to bila samo puka hercegovačka želja za podjelom Bosne, zapravo Herecegovine, jer o stvarnim namjerama najbolje svjedoči pjesma “Čuvat ćemo Široki i Grude, a sa srednjom Bosnom što bude”. Nije da nije bilo primisli,  bilo je i onih koji su nasjeli na srpsku udicu podjele Bosne, ali zapravo su htjeli podijeliti Hercegovinu, odnosno njen zapadni dio priključiti matici hrvatskog nacionalnog korpusa. No kakve su sve primisli imali Alija i njegovi, što su sve Srbi javno govorili… Sudi li se onomu što se snilo ili onomu što je bilo?

KARADŽIĆ JE PRIJETIO

Nitko od hrvatskih političara nikad podjelu Bosne nije isticao kao službeni program. O tome nema dokumenta. Nije ga uspio pronaći ni Stipe Mesić u deset godina koliko je bio na Pantovščaku, a da je našao, sigurno bi to poslao u Haag. Zato nemojmo govoriti o onome što se nekom snilo, nego o onome što je bilo. Odlučeno u najvišim tijelima vlasti i upućeno u provedbu. 

Prije rata u Bosni i Hercegovini bio je rat u Sloveniji i još je bjesnio rat u Hrvatskoj, ali Muslimani su mentalno potpuno nespremni dočekali rat, premda im je Karadžić otvoreno u republičkom parlamentu prijetio fizičkim istrebljenjem. Muslimani su većinom bili za Jugoslaviju, ispod jugoslavenstva, kao ispod stola, mogli su najlakše razvijati svoju politiku bosanskog unitarizma i hegemonije. To je njihova jedina i stalna politika u Bosni, zato im raspad Jugoslavije nije odgovarao i za njega su više okrivljavali tadašnje secesionističke republike Hrvatsku i Sloveniju nego intervencionitički raspložene Srbiju i Crnu Goru.

Kad je planuo rat u Bosni i Hercegovini, vidjelo se da Muslimani u Bosni nisu glavni kao što misle, čak bi se možda Karadžićeve prijetnje o fizičkom istrebljenju Muslimana  i ostvarile da nije bilo SAD-a, a  koji se u svojim operacijama najviše oslanjao na Hrvatsku. Prije toga Hrvatska  je početkom rata u Bosni pomagala sama koliko je mogla, znala i imala. Nažalost, oprečni  pogledi na tadašnju situaciju izazivali su neprestana gunđanja i nezadovoljstva na obje strane, što je preraslo u utvorene sukobe. Ubrzo su izraziti ratni zločini nad civilnim stanovništvom izbili na obadvije strane. Svatko je ugnjetavao svoju manjinu, tko je bio slabiji, jadna mu majka. Hrvati, posebice u Bosni, bili su znatno malobrojniji, ali su se obranili često i uz skupo plaćenu pomoć sa srpske strane. Je li pravo na obranu agresija? Što s pripadnicima Armije BiH iz Sandžaka i raznih muslimanskih zemalja? Zašto tada nikad nitko nije upotrijebio termin agresija? Samo je agresija kad Hrvatska pomogne Hrvatima u BiH, a kad ostali pomažu muslimanima u borbi protiv najmanjeg konstituivnog naroda, onda se ne priča o agresiji.

Hrvatska je morala pomagati ne samo zbog Hrvata u BiH nego i zbog sebe. U vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata sukobi Armije BiH sa Srbima gotovo su prestali i ratne operacije Armije BiH usmjerili su se na HVO. U tom ratu Bošnjaci, tada još Muslimani, umalo su izbili na jadransku obalu.

Dok mnoge  slika što mi nadiru kroz sjećanje vjerojatno mnogi pamte, ova pojedinost rezultata hrvatsko-muslimanskog rata ostala je prikrivena. Nikad nije izišla u javnost, a Muslimani su umalo izbili na Jadran. Je li to ta agresija Hrvatske na BiH? Je li Republika Hrvatska imala pravo braniti to malo teritorija koliko ima od granice BiH do Jadrana?

A čak i u tim vremenima, kad je Armija BiH krenula prema Hrvatskoj, Alijini dužnosnici redovito su stizali u Zagreb ili su preko Zagreba, kao i tijekom cijeloga rata, odlazili, dolazili i prolazili. Mnogi su bili više u Zagrebu, gdje su organizirali pomoć, nego u Sarajevu. Kakva je to agresija kad funkcionari jedne od zaraćenih država borave više u neprijateljskoj državi nego u svom glavnom gradu ili na nekom od svojih slobodnih teritorija.

HRVATSKI PRAVEDNI RAT

Iz tih godina  zanimljivih Dnevnika, povijesti uživo na TV-u, sjećam se jedne izjave Ratka Mladića, koji je na pitanje što misli o hrvatsko-muslimanskom sukobu uzvratio da će brzo prestati jer ima tko određuje što će biti, a taj je zadužen i za Hrvate i Muslimane.

Ubrzo je tako i bilo, ratne opreacije su prestale, potpisan je Splitski sporazum Tuđman – Izetbegović pa prava agresija, a to bi bio  izlazak Muslimana na Jadran, nije uslijedila. Sve ostalo što se zbivalo poslije bilo je pod patronatom toga nekoga na koga je mislio Mladić rekavši da će taj zaustaviti hrvatsko-muslimanski ratu Bosni. Je li to agresija?

Zašto, kad se SAD umiješa u zbivanja u Bosni i Hercegovini, nitko ne govori o agresiji? Zar Amerikanci nemaju svoje interese?

Još u srednjem vijeku Sveti je Augustin pisao o pravednim ratovima, a svaki je obrambeni rat pravedan. Prema tome, mogli bismo govoriti o upletenosti  Hrvatske u rat u Bosni i Hercegovini više iz obrambenih razloga, a nipošto o agresiji, posebno kad je taj netko treći, kao što je najvio Mladić, stvar uzeo pod svoju kontrolu.

Nažalost, u Hrvatskoj to mnogi ne žele ni čuti, uporno tupe o agresiji. Vesna Pusić s ponosom naglašava kako je to davno rekla. I zato se ovih dana s grupom istomišljenika raspitujemo o mogućnostima tužbe  pred sudom u Hrvatskoj. Osobno to smatram nepravdom, uvredom i klevetom, dok moji suradnici njezine izjave smatraju veleizdajom. Nažalost, Vesna Pusić nije jedina u Hrvatskoj koja tako pogrešno misli, ali ona je trenutačno ministrica vanjskih poslova i europskih integracija. To se može smatrati službenim stavom, zato su njene izjave, koliko god bile apsurdne, posebno opasne, s nesagledivim štetnim povijesnim posljedicama.

PATOLOGIJA HRVATSKE POLITIKE

U knjizi “Patologija hrvatske politike “ dr. Petar Vučić na više mjesta objašnjava nedostatak hrvatske samosvijesti u dijelu hrvatskog naroda. Govoreći o ontološkoj slabosti hrvatskog nacionalnog bića dr. Vučić je napisao: ”To biće nosi u sebi prokletstvo neotklonjivog dualizma. Duhovnog dualizma nacionalnog karaktera, koji, budući da je stalno rascijepljen, lako podliježe snazi negativiteta svoje antiteze sve do zoroastrizma, preko bogumilstva i islamizacije, asimilaciji u druge narode i svekolikog regentstva od 1102. Do Tita, pa i poslije njega do danas. Zaratustra mora da je bio Hrvat! Taj dualizam čini da Hrvati stalno sumnjaju i dovode u pitanje svoj identitet, niječu i potvrđuju uzastopce.”

I postupke, naravno.

Za mnoge je sadašnja hrvatska država samo etapa u kojoj su zadržali svoje privilegije što su ih stekli u ranijim epohama borbe protiv Hrvatske i hrvatstva.

Zato su nesigurni, odnosno sigurni su da dobro rade samo kad Hrvatsku optužuju i okrivljuju.

U spomenutom Dnevniku na HTV-u za Tijelovo spominjala se i eventualna ratna odšteta pa se postavilo pitanje što o tome misle u Sarajevu. Zamisli, još na kraju moraš platiti odštetu jer su te raketirali iz susjedne države. Srećom, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine nisu se olako zalijetali s traženjem odštete, jer znaju što je doista agresija. Vrijeme je da to nauči i Vesna Pusić i da  takvim ratnim terminima ne barata olako. Zato će uskoro uslijediti tužba pa će na sudu, i pred cjelokupnom javnošću, imati priliku svima nama potvrditi, ili pak poreći, ono što godinama neodgovorno blebeće.