GLAVNE TEME

AGENTICI ŠPRICU ZABIJAM U VRAT

8. rujna, 2014.

Treći odabrani ulomak iz nove knjige Saše Radovića “Krakovi zla”

Fotografija:www.liderpress.hr

GLAVA XXXIII.

Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga.

Ivan (8, 31)

Premantura, 6. kolovoza 2014.

Bilo je točno 18 sati kad sam parkirao ispod tornja, preko puta terase.

– Zdravo mala zloćo – prilazim k stolu i pozdravljam.

– Zdravo – odgovara Mia uz smijeh i uz one zlatne iskrice u očima.

Opet je bila u crvenom. Kratka suknjica i crveno bijela bluza. Jednostavna frizura, razdjeljak po sredini, dva bujna slapa plave kose padaju po ramenima i preko grudi. Ustaje.

– Možemo krenuti. Ovdje sam već pola sata – kaže ona.

Rukom prizivam Fadila.

– Platila sam – kaže Mia i uzima sa stolice zamotani gumeni prostirač i torbu.

Prilazimo BMW-u. Obilazim automobil i otvaram joj vrata. Mia sjeda u nisko, duboko sjedište. Crvena suknjica bezobrazno se diže i otkriva zaobljene butine. Primjećuje moj pogled i opet se smije..

– Z3, zar ne – konstatira ona i doda . – Lijep automobil.

– Star je skoro kao ti – kažem.

– Ah, da, zaboravila sam, sve je staro, vaš auto, moj dečko…

Dugo zadržavam pogled na njezinom profilu. Koliko snage se krije u toj mekoj ljepoti. U prirodi takve dvije suprotnosti ima samo mačji svijet. To je ljepota leoparda i njegovi meki pokreti kakve ima Mia. Leopard se nježno i tiho prikrada antilopi i surovo joj zabija svoje oštre zube u vrat. Nemojte misliti da slatka Mia ne bi mogla nekome zabiti zubiće u vrat.

Osjećam buru, vihor u stomaku, u grudima, u glavi… Hoću li moći? – radio sam svašta u životu, i lijepo, i vrlo, vrlo ružno. Predamnom su zlato i dragulji s jedne strane, s druge crna kaljuža obveza koje sam zadao sam sebi.

– Nisam znao da imaš starog dečka – kažem ispod glasa.

Nagnula se prema mom sjedištu i poljubila me u uho.

– Ti si zloća, a ne ja – oslovi me ona prvi puta s „ti“.

Prošli smo naplatnu rampu na ulazu u Kamenjak. Imam naljepnicu na vjetrobranskom staklu, jer sam stanovnik Premanture pa ne plaćam ulaz. Ali, to ima i lošu stranu, u malim naseljima, svi znaju sve. Cura sa ulaza ispričat će svojoj mami da je „onaj Saša“ kasno popodne vozio u šumu atraktivnu plavušu. U pola sata Premantura će brujati. Maza će me razapeti. Moj anđeo je ljubomoran iako nema razloga. Kad dođem kući otpast će joj krila i pretvorit će se u vraga goreg od Lucifera.

Kamenjak je isprepleten šumskim stazama od kojih je većina osposobljena za prolaz automobilima. Raskršća su obilježena putokazima.

Prolazimo pokraj Safari bara. To je interesantan bar. Na terasi, nad stijenama iznad mora, nalaze se stolovi od gromada prirodnog kamena i stolice od polovica debla borova. Pogled s terase zaustavlja se na crti horizonta, a tamo preko je Italija.

– Hoćeš li piće ili želiš odmah kupanje? – pitam.

– Kupanje – slijedi kratak odgovor.

Vozimo se u tišini. Čini mi se da onaj poljubac u uho još traje. Ulazimo dublje u šumu borova, na raskršću skrećem ulijevo prema proplanku gdje mogu ostaviti automobil. Do male uvale na samom vrhu rta Kamenjak vodi strma kozja staza. Zaustavljamo se na rubu proplanka. Prekidam neugodnu tišinu.

– Ovo je sam vrh prirodnog parka i ujedno najjužniji vrh cijele Istre. Ovdje nema mnogo kupača, jer su stijene uz obalu visoke.

– Hoćemo li moći do mora? – upita Mia.

– Moći ćemo. Znam jednu malu uvalu sa šljunkom.

– Hm, tamo vodiš one srednjoškolke – dobaci Mia.

– Da, ponekad dovedem čitav razred – odgovaram.

Izlazimo i ja uzimam njezin prostirač i torbu. Silazimo strmim putem na šljunčanu plažu i pred nama se otvara pogled na otvoreno more. Pokazujem rukom pravac.

– Tamo preko nalaze se gradovi Ravena i Rimini. Između njih je Cervia, ribarsko mjesto.

Mia ne odgovara. Neka čudna tenzija uvukla se među nas, čudan fluid kojeg je teško definirati. Možda je to zbog polustoljetne razlike između nas, možda zbog toga što ova veza nema ni smisla ni trajanja.

Mia skida sandale, suknju i bluzu. Mali bikini ne skriva ništa. Ima male, visoke grudi i zaobljene bokove. Osjećam drhtaj u stomaku, ali ne zbog njezinih grudi ili bokova.

– Hoćeš li u vodu? – pita ona.

– Pusti me da gledam – odgovaram.

Ulazak u plićak bio je prava predstava. Balerine imaju lijepe pokrete, ali to nije prirodni šarm, nego rezultat profesionalnih vježba. Mia je hodala ljepše, pomalo nespretno zbog bosih nogu i kamenih oblutaka. Sve ljepote svijeta, Taj Mahal, dijamanti ili ružičasti zalasci sunca – ne mogu se usporediti s lijepom ženom.

Sjedim na šljunku pokraj prostirača s laktima i glavom na koljenima

Izašla je i sjela na prostirač. Kapljice mora klizile su niz glatku kožu.

– Zašto se nisi skinuo? – upita.

Polako, desnom rukom obuhvatio sam je oko ramena i spustio je na prostirač. Bila je podamnom, mokra, meka i podatna. Poželio sam da se trenutak pretvori u vječnost. Okrenula je glavu prema meni i zatvorila oči očekujući poljubac.

Lijevom rukom dohvatio sam špricu iz džepa moje bluze. Prislonio sam je uz Mijin vrat i pritisnuo. Igla je probila kožu i ušla centimetar i pol u vrat. Mia se trgnula i širom otvorila oči. Pritisnuo sam je tijelom uz prostirač, ali ona je bila potpuno mirna. Obična djevojka trzala bi se i pokušala se rukama obraniti, ali Mia nije bila obična djevojka. Vjerojatno su je podučavali i za ovakve slučajeve.

– Molim te, nemoj me ubiti – progovori tiho.

Pune, crvene usne, kao da su usahle i izgubile svu boju. Bile su bijele.

– Ovo je otrov – rekao sam i nastavio monotono. – Dovoljno je da samo malo pritisnem. Uskoro će se pojaviti rane po licu i po tijelu. Umrijet ćeš.

– Molim te, molim te, Saša – jedva istisne Mia. U očima se pojave suze.

– Za koga radiš? – pitam.

– OKSOS – odgovori kratko.

Točan odgovor, javili su mi ga prije nekoliko dana. Odjel kontrole obavještajnih služba dobio je nalog za moje praćenje. Čini se da je strah Miji slomio svaki otpor.

– Tko je tvoj šef? – ispitujem

– Hrvoje Matić – kaže ona.

I to je bilo točno. Provjerio sam.

– Koja je tvoja zadaća?

– Da budem blizu tebe i da šaljem izviješća. Svaka informacija je važna.

Sekunde se čine duge. Pojavljuje se kap krvi na mjestu uboda i lagano klizi niz vrat.

– Samo to? – pitam.

– Znam da si ubojica i da me nećeš pustiti – reče s mukom i doda. – Nemam razloga lagati.

Polako podižem glavu i pozorno motrim visoke stijene iznad nas. Riskirao sam mnogo ovom akcijom, jer moju eventualnu pratnju nije bilo moguće kontrolirati. Jedino osiguranje bilo je to što sam mobitel ostavio kod kuće. Momci iz Warfarea nisu me mogli upozoriti na neposrednu opasnost – ali ni moji protivnici me nisu mogli spriječiti u akciji. Nije bilo impulsa i traga mobitela kojim bi mogli uputiti projektil. Ti projektili, manji od kutije cigareta, rijetko se upotrebljavaju, ali ne sumnjam da bi OKSOS zaštitio Miu. Da su poslali strijelca za nama već bi odavno stigao metak s vrha stijene. Opasnost je prošla.

– Molim te, ubij me brzo. – jedva progovori Mia i doda. – Bojim se spore smrti.

Izvukao sam špricu i bacio je u more. Mia nije trebala vidjeti da je prazna i da nije bilo nikakvog otrova u njoj. Ustao sam i krenuo prema strmoj stazi, prema automobilu. Zaustavio sam se na rubu plaže, na mjestu gdje počinje uspon. Trenutak sam se lomio u sebi – i odlučio. Okrenuo sam se. Mia je sjedila i držala ruku na vratu ne gledajući zamnom.

– Mia, dođi! – povikao sam.

Nije reagirala ili me nije čula. Vratio sam se i podigao je na noge. Doživjela je šok, njezin prazan pogled prolazio je pokraj mene u daljinu. Jednom rukom pokupio sam sandale, suknju i bluzu. Drugom rukom povukao sam je za sobom.

Prostirač i torba ostali su na plaži.

Do automobila sam je vukao i malo se oporavila. Obukla se i duboko se zavalila u sjedište. Sjedila je nekoliko minuta bez pokreta, a zatim progovori promijenjenim glasom.

– Što ćeš učiniti samnom?

– Odvest ću te natrag. Večeras nestani iz Premanture i nikada se nemoj vratiti!

Okrećem kontakt ključ i krećemo. S kraja Kamenjaka do Premanture ima zračnom linijom oko tri i pol kilometra. Ovim šumskim putevima to je znatno više. Nekoliko dana nije bilo kiše i uz otvoren krov gušimo se od prašine. Na pola puta, čini se da je šok konačno popustio. Mia upita. – Kako si znao?

– Moji podaci pohranjeni su na mnogim diskovima i lako je doći do njih. Tamo piše što volim i što ne volim. Ti si predobra kopija moje supruge i to je bila greška OKSOS-a. Greška je i crvena boja, moja boja. Stalno si u crvenom.

No, to nije sve. Važna je bila dojava Warfarea da će me netko pratiti na terenu. Pretpostavljao da će to biti neka nevidljiva sjenka, vjerojatno iskusan profesionalac. Nisam se nadao da će to biti ovako lukav potez OKSOS-a, ali bio sam upozoren na opasnost.

Parkiram ispred tornja. Mia je ostala sjediti u automobilu ne pokazujući namjeru da ode.

– U podacima piše da si vrlo surov, bez emocija. Zašto me nisi ubio?- upita iznenada.

Mogla je nestati bez traga i bez ikakvog problema za mene. Ona je to znala. Sukobe i žrtve u obračunu tajnih služba svaka država pokriva i čuva kao zmija noge. To je rizik profesije. Satelitski snimci se odmah i zauvijek brišu. Pretpostavljam da bi se helikopter spustio na plažu i „čistači“ bi odnijeli leš.

– Podaci nisu uvijek točni. Imam emocije i to je moja slabost. Ti si slika koju obožavam. Zbog toga si ovdje.- rekao sam i nastavio. – No, u tvojoj glavi je klupko zmija i zato te ne želim više nikada vidjeti.

Zalupio sam vratima i krenuo kući pješice. Vratit ću se po BMW kad ona ode.