Razgovor s Mladenom Pavkovićem najpoznatijim braniteljskim novinarom
Razgovarala: Tanja Mihalić
Mladen Pavković rodio se u Ludbregu 1951. godine. Suradnikom je više listova i časopisa. Bio je sudionikom Domovinskog rata kao dragovoljac. Bio pripadnikom 117. brigade Hrvatske vojske i 145. taktičke grupe Hrvatske vojske. Pričuvni je natporučnik Hrvatske vojske. U vrijeme Domovinskoga rata bio je, uz ostalo, inicijatorom i organizatorom brojnih ratnih izložbi, tribina, likovnih kolonija, radio emisija, a zahvaljujući njemu objavljeni su i brojni ratni plakati, od kojih poglavito treba istaknuti plakat iz 1991. “Hrvatska Vas zove”, koji je osmislio zajedno s Vladimirom Kostjukom. Dosad je napisao više od tri tisuće članaka u svezi Domovinskoga rata. Dvanaest godina bio je predsjednikom Udruge branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke (UBIUDR),,[1] jedne od najaktivnijih Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, a sada je predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91), čiji je počasni predsjednik Mile Dedaković-Jastreb. Nakon održanih samostalnih izložbi, darovao je Muzeju Grada Koprivnice (1979. i 2010.) 513 crno-bijelih fotografija na temu “poznati i popularni”. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u diaspori HAZUD (Basel, Švicarska), Hrvatskog novinarskog društva (HND) te Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. O književno-publicističkom radu Mladena Pavkovića objavljena je i monografija s naslovom “Pobjednik ostaje sam” (Ogranak Matice Hrvatske, Koprivnica, 2010.).
Glavnim je i odgovornim urednikom listova: “Magnum” (1990.-1991.), “Gardist” (1991.-1993), koji je prvi vojni list u neovisnoj državi Hrvatskoj, “Podravski tjednik” (1992.), “Za dom” (1993.-1994), list Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Zagreb, “Hrvatski književni list” (1994.- 1999.), kojeg je obnovio s književnikom Zlatkom Tomičićem, “Hrvatski branitelj” (1998.- 1999.), “Rat i mir” (2013.-). Redovitim je suradnikom tjednika Hrvatsko slovo, u kojem ima svoju stalnu rubriku, Da se ne zaboravi.[2] O njegovu radu snimljena je i 30-minutna dokumentarna emisija s nazivom “Zlatno srce Mladena Pavkovića” scenariste i redatelja Darka Dovranića, koja je (2001.) prikazana na Hrvatskoj televiziji. Objavio je najmanje novine na svijetu “Hrvatski branitelj”, 3×2,5cm, (2004.), CD “Zlatko Crnković govori Goloba”, CD “Najljepše pjesme Božice Jelušić u odabiru Mladena Pavkovića”, CD “Najljepše pjesme Zvonimira Goloba u odabiru Mladena Pavkovića”, CD “Tako je govorio Ivan Generalić” i dr.
Zahvaljujući njemu dosad je u Koprivnici, Kninu, Vukovaru, Varaždinu i drugdje podignuto tridesetak spomen – obilježja i križeva poginulim hrvatskim braniteljima.
Skrbi li hrvatska država za hrvatske branitelje?
– Malo, ili bolje rečeno ništa. Više od 400 tisuća hrvatskih branitelja danas je uglavnom prepušteno samo sebi. Oni u prosjeku imaju iznimno skromna primanja i isto takvu imovinu. Matić je tijekom svog mandata trebao povesti računa o tim i takvim ljudima, poglavito kad se hrvatska država u nekim dokumentima obvezala da će voditi skrb o “svim hrvatskim braniteljima”. S obzirom da u Hrvatskoj postoji na stotine Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata ti se ljudi mahom obraćaju njima. One im ne mogu pomoći, jer većina nema ni ono najosnovnije – prostorije za rad. Gradska poglavarstva i županije godišnje ih “nagrađuju” tek s nekoliko tisuća kuna (većina ne prima ni toliko), a sve to pravdaju “štednjom i stabilizacijom”. No u većini gradova i županija itekako se troši društveni novac, laž je da nemaju dovoljno financijskih sredstva. Imaju, ali ne za ljude koji su bili prvi kad je trebalo.
Dakle, mislite da bi gradovi i županije trebali pokazati više zanimanja za probleme hrvatskih branitelja, poglavito onih koje ni metak nije okrznuo?
– Ne da bi trebali, oni su to već odavno morali. Međutim, prije svega u onim sredinama, gdje su na vlasti ekstremni ljevičari, prave se da se problemi onih kojih su stvarali državu njih ne tiču, pa ih posprdno šalju neka idu onima koji su ih i poslali u rat!
A kako gledate na šutnju tzv. intelektualaca?
– Većina tih ljudi ponaša se u stilu – ne talasaj. Čuvaju svoje ničim zaslužene pozicije, odnosno fotelje. Ne žele se zamjeriti. A kad se neki od njih i javno oglase kao primjerice Aralica, Serdar, Pečarić, Jurčević, Pešorda, Šeparović, Vuković, Mihanović, Hitrec i slični, oni im jednostavno okrenu leđa, prave se da ništa nisu čuli ni čitali. Među tim intelektualcima gotovo se ne mogu čuti – akademici, osim časnih pojedinaca, iako se baš od tih ljudi očekuju njihova mišljenja, prije svega o gospodarstvu, stvaranju hrvatske države, pa i izborima kao što su sad ovi u svezi biranja predsjednika Republike. Tko god je na vlasti, njima je dobro.
DOMAĆE IZDAJICE
Kako to da se u nas još uvijek vode “borbe” između ustaša i partizana….?
– Ova tema je jedino zanimljiva onima koji nisu stvarali hrvatsku državu. Na taj način nastoje prave probleme i prave teme skrenuti na “drugi kolosjek”. Većinu hrvatskih građana, a poglavito hrvatskih branitelja zanimaju teme vezane uz Domovinski rat. Tamo su na jednoj strani bili hrvatski branitelji i domoljubi, a na drugoj srpski i ini agresori te domaće izdajice. O partizanskoj borbi se u nas i dalje govori “crno-bijelo”, tj. jedni su bili dobri, a drugi loši.
A što mislite, je li Josip Broz bio zločinac ili…?
– Najsmješnije je kad kažu da je bio svjetski političar, ali da je imao i loših strana, da je kriv za Bleiburg, Gole otoke, Staru Gradišku… To bi isto tako bilo da nekom masovnom ubojici uzmete u obzir da je bio “dobar otac”, pa da ga zbog toga ne progonite, a još manje kaznite. Broz je imao dobrih strana (a tko ih nema), ali je krivac za desetine tisuća nevinih života, osobito nakon II. svjetskog rata. Stoga je sramotno da ima svoj trg u Zagrebu. A još je više žalosno i neshvatljivo da ni jedna politika nakon završetka Domovinskog rata nije imala “muda” jednom zauvijek njegovo ime poslati u ropotarnicu.
Josipović, Teršelič, Pusić, Mesić i drugi, slično govore kad su u pitanju i hrvatski branitelji…
– Da, i oni kažu: hrvatski branitelji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države, ali… i među njima je bilo onih koji su činili zločine. Pa, u kojem ratu nema zločina? U onima koje vode Amerikanci ili Izraelci? No, za razliku od njih, mi svoje generale i branitelje sudimo i progonimo, pa čak i prepuštamo na milost ili nemilost jednog Veljka Marića srpskom agresoru.
KNJIGA O VELJKU MARIĆU
Kako gledate na slučaj Veljka Marića, tim više što ste jedini objavili i knjigu o njemu s naslovom “Nisam kriv”?
– Ta je knjiga objavljena u skromnoj nakladi. U zatvaranju financijske konstrukcije pomogli su mi Džakić i Klemm. Marić je nevin, on je žrtva. Dovoljno je pročitati njegovu optužnicu i presudu, koje su sastavljene na ćirilici, i sve će vam biti jasno. Ali koga to zanima? Matića? Drago mi je da se u ovaj slučaj uključila časna Marijana Petir te da se o tome, baš zahvaljujući njoj, počelo govoriti i u Europskoj uniji. Uz to, koja bi država, osim Hrvatske dopustila da se njezinom građaninu za navodni zločin sudi još k tome u zemlji agresora? Međutim, slučaj Marić nije osamljeni. Ima još “marića”. Kakva smo mi to država, jer smo za to borili?
U Hrvatskoj je napokon snimljen dobar igrani film o Domovinskome ratu – “Broj 55″…
– Da, to je odličan film Kristijana Milića, koji je i sam bio hrvatski dragovoljac. Tematika filma je poraz hrvatskih branitelja u Kusonjama. No, ja sanjam o tome da će netko snimiti film u kojem će se lijepo vidjeti da je hrvatska vojska pobijedila i u kojem će Srbi, Crnogorci i domaće izdajice bježati preko Drine, kao što su bježali i u Domovinskome ratu.
Prije objave Registra hrvatskih branitelja mnogi branitelji su “navijali” da se nešto takvoga i javno objavi…
– To je točno. Međutim, Matić je objavio registar u koji nitko nema pravi uvid, što spada u Gunnessovu knjigu rekorda. Zbog čega registar nije objavljen kao publikacija, a ne na internetu? Govorilo se da se nakon njegove objavi vidjeti tko su lažni branitelji. Niti se vidi tko su lažni branitelji niti tko su bili dragovoljci, ne vidi se ništa. Čak ni tko je bio general. Registar je teška podvala, iako kažem da smo svi u početku mislili da je to “dobro djelo”.
CENZURA U HRVATSKOJ
Mislite li da su Matić, Nađ i Glavašević trebali dati ostavke?
– U to je uvjereno 99 posto hrvatskih branitelja. Kakav je to ministar branitelja kojeg oružana sila mora svakodnevno čuvati od onih kojima “pomaže” i koje navodno predstavlja?
Vjerujete li da se vođe hrvatskih branitelja prisluškuje, da im se podmeće, da ih se lažno optužuje?
– Ne da vjerujem, u to sam posve siguran. U dio braniteljskih Udruga potiho su se ubacili bivši Udbaši ili oni kojima je to radna zadaća. Imaju i svoje novinare tzv. istraživače, imaju medije. U Hrvatskoj nikada nije bila takva cenzura kao što je danas. Svi oni koji se motaju oko braniteljskog šatora u Zagrebu se redovno popisuju. Udba je i dalje naša sudba.
Vjerujete li i vi da je Matić stvarno ozdravio od PTSP-a?
– To ne vjeruje ni on sam, ali draža mu je fotelja nego poštenje.
Tko će po vama, u nedjelju, pobijediti na predstojećim izborima za predsjednika Republike?
– Zna se! 
