Katolička crkva je taj jezik oduvjek nazivala “lingua illyrica”
Napisao: akademik Mirko Vidović
U Hrvatskoj nikad nije bio prekinut kontinuitet pismensti na narodnom jeziku, ni za glagoljaša, ni nakon usvajanja latinskog pisma. Da je jezik u upoprabi i kod naših crkvenih i svjetovnih ljudi bio – hrvatski jezik – a ne neki slavenski prisvarak, dokazuje i ‘Hrvojev misal’ i Marulićeva ‘Judita’ ‘na versim ‘rvatckim složena’. Uz tradiciju naših latinaša, održala se je i sve više jačala i tradicija narodnjaka. ,Bartol Kasić, rodom s otoka Paga napisao je, dva i pol stoljeća prije Vuka!, prvu hrvatsku gramatiku “Institutiones linguae illyricae” (1604.) – po uzoru na metodiku sastavljanja gramatike latinskog jezika.
LINGUA ILLYRICA
I dok su se Srbijanci zanosili ‘slavenoserbskim’ jezikom, u Hrvatskoj je, u osamnaestom stoljeću napisano – četiri pravopisa hrvatskoga jezika za četiri različita narječja: za Dubrovnik, Bosnu, Dalmaciju i Salavoniju! A, nakon pojave rječnika Della Belle i Michaglie, pojavio se je i prvi enciklopedijski rječnik “Rjecsoslozje” koji napisao fratar Joakim Stulli u Dubrovniku na ‘ilirsko-latinsko-talijanskom jeziku’ i objavio ga u dva toma tek pocetkom 19. stoljeća (1806.). Prvu opširnu i odlično dokumentiranu ‘Povijest Kraljevine Hrvatske i Dalmacije” napisao je Trogiranin, Ivan Lučić i dao je objaviti u Amsterdamu, godine 1666. Zanimljivo je da je prvu povijest Srbijanaca napisao prvi hrvatski profesionalni književnik, Pavao Ritter-Vitezović – “Serbia illustrata” negdje početkom osamnaestog stoljeća. Oko pola stoljeća kasnije prvu povijest Srbije koju je napisao jedan Srbijanac bila je “Povijest Srba, Hrvata i Bugara” koju je napisao Jovan Rajić. Ideju ilirstva u nas nije donio Napoleon, kako to neki tvrde. Katolička crkva je oduvijek nas jezik nazivala službeno ‘lingua illyrica’ i na Tridentskom koncilu ga proglasila jednim od četiri sakralna jezika u Katoličkoj crkvi, od kada su sva katolička sveučilišta morala naš jezik naučavati u svojim programima. Nemoguće je da je Sveta stolica živjela u zabludi dvije tisuće godina!
ZNASTVENI PRISTUP
Kakve veze ima taj naš drevni jezik, jezik sjedilačkog pučanstva s jezikom koji su upabircili i stavili na jednu gomilu na Balkan doklatareni Serbi? Jezik koji Srbijanci tek u najnovije vrijeme nazivaju ‘srpski jezik’ i koji je zapravo denaturalizirani izdanak – nezamisliv bez svog korjena – bez jezika Bosne?
Na prostorima starog Illyricuma postoji jedan koherentan i u kontinuitetu razvojan jezik – a to je jezik Bosne. Svi okolni govori koji su iz političkih razloga proglašavani posebnim jezicima zapravo su – dijalekti tog jedinstvenog izvornog jezika, jezika Bosne koji je prvi, prije četiri stotine godina, shvatio Bartol Kašić, a koji je, prije 162 godine, u povodu ‘Bečkog dogovora’, uzet kao – podloga za nadgradnju hrvatskog književnog jezika.
U sustav prevođenja pri europskim institucijama EU treba biti unesen taj jezik, kao zajednički jezik za svo jezično područje oko Bosne. To nije samo pragmatično rješenje, nego i – stvar zdrava razuma i nepristrane znanosti.
U ISTOJ DRŽAVI
Gajevo prihvaćanje jezika Bosne kao temelja za nastanak i razvoj hrvatskog službenog i književnog jezika Hrvati se nikad nisu odricali, a Srbijanci, koji su odbacili ideju Vuka da i sam tako nesto učini – podvaljuju nam da nas je Vuk jezikoslovno ujedinio sa Srbijancima. O nemogućnosti tog ‘ujedinjenja’ dovoljno je zapisano, opet, u “Pravoslavlju“: ‘Svet bizantinskog utecaja ne vidi mogućnosti zajedničkog opstanka u istoj državi s pripadnicima zapadne, rimske orjentacije, pogotovu posle II.sv. rata” (v. ‘Pravosl. od 01.10.1987.)
Da bismo izbjegli političkom i narodnom obezličenju kao i našoj vjerskoj tradiciji, mi smo morali povesti računa o sebi. Po onoj narodnoj u Bosni: U jato brave, da te vuk ne pojede!
