Za sve se, čini se, pronađe novac prije nego za zdravstvo. Ima ga za prijenose, spektakle, sportske projekte i klubove koji se bore u ligama koje većina građana jedva prati. Tu su sponzori, državne tvrtke, kamere i reklame. A gdje su sponzori kada treba obnoviti čekaonicu, opremiti odjel za tumore ili bolesniku osigurati pristojan stolac dok čeka terapiju?
Kada sam i sam obolio od raka i liječio se u koprivničkoj bolnici, koja je velikim dijelom nova, preko braniteljske udruge na čijem sam čelu organizirao sam veliku humanitarnu akciju. Opremljen je cijeli odjel za tumore: televizori, stolovi, stolice, knjige i umjetničke slike koje su barem malo unijele toplinu u prostor u kojem ljudi provode najteže dane svojega života
Napisao: Mladen Pavković
U onkološkoj bolnici u zagrebačkoj Ilici ne čeka se samo pregled. Čeka se nalaz, terapija, odgovor, možda posljednja prilika. U prepunim čekaonicama sjede djeca, stariji ljudi, roditelji i obitelji koje već nose teret straha koji nitko ne bi smio nositi sam.
Za mnoge nema ni dovoljno mjesta za sjedenje. Ljudi iscrpljeni bolešću i terapijama čekaju satima u uvjetima koji ne bi smjeli postojati u zdravstvenoj ustanovi. Sanitarni čvorovi i prostor godinama vrište za obnovom, dok medicinsko osoblje radi preko svojih mogućnosti i pokušava nadoknaditi ono što politika uporno zanemaruje.
Trgovina strahom
Najveća je sramota što među tim ljudima ima i hrvatskih branitelja te članova njihovih obitelji. Kada je 1991. trebalo braniti Hrvatsku, nitko ih nije pitao jesu li prošli sistematski pregled, imaju li zdravstveno osiguranje ili vezu koja će im osigurati bolji položaj. Pitanje je bilo samo je li mogu uzeti oružje i jesu li spremni stati na crtu.
Danas se mnogi od njih bore s drukčijim neprijateljem — bolešću. I umjesto da im država osigura dostojne uvjete, pravodobnu dijagnostiku i osjećaj da nisu sami, često ih dočekaju prenapučenost, čekanje i sustav koji ih svodi na broj u statistici.
Najteže je kada javnost sazna za sumnje na kriminal u zdravstvu. Uzimati od bolesnih, trgovati njihovim strahom ili na njihovoj nevolji graditi osobnu korist trebalo bi biti ne samo kazneno djelo nego i težak moralni grijeh. Zato su svaka afera, svaka sumnja i svaka optužba u zdravstvu posebno odvratne jer ne dira se samo proračun, nego se dira čovjeka koji se bori za život. Slučajevi koji su potresali zdravstveni sustav, uključujući i slučaj bivšeg ministra Vilija Beroša, dodatno su urušili povjerenje pacijenata.
Za sve se, čini se, pronađe novac prije nego za zdravstvo. Ima ga za prijenose, spektakle, sportske projekte i klubove koji se bore u ligama koje većina građana jedva prati. Tu su sponzori, državne tvrtke, kamere i reklame. A gdje su sponzori kada treba obnoviti čekaonicu, opremiti odjel za tumore ili bolesniku osigurati pristojan stolac dok čeka terapiju?
Tako se ne bi smjelo raditi
Kada sam i sam obolio od raka i liječio se u koprivničkoj bolnici, koja je velikim dijelom nova, preko braniteljske udruge na čijem sam čelu organizirao sam veliku humanitarnu akciju. Opremljen je cijeli odjel za tumore: televizori, stolovi, stolice, knjige i umjetničke slike koje su barem malo unijele toplinu u prostor u kojem ljudi provode najteže dane svojega života.
Iako je od toga prošlo relativno dosta vremena, ovo tek prvi puta sada objavljujem.
Tako se, zapravo, ne bi smjelo raditi. Odjel onkologije ne bi trebao ovisiti o tome hoće li se netko oboljeli, njegova udruga i dobri ljudi iz zajednice uspjeti organizirati i prikupiti pomoć. To je posao države i sustava. Ali kada sustav zakaže, ljudi ne sjede prekriženih ruku, nego pokažu više odgovornosti, solidarnosti i ljudskosti nego oni koji za to primaju plaću i nose titule.
Lako je branitelje spominjati na obljetnicama, polagati vijence i držati govore o zahvalnosti. Teže je osigurati im običan stolac, čist sanitarni čvor, pristupačan pregled i liječenje onda kada im je to najpotrebnije. Ako za to nema novca, vremena i političke volje, onda su velike riječi o poštovanju samo prazna kulisa.
Javno zdravstvo nije trošak koji se rješava prigodnim obećanjima. Ono je temeljno mjerilo ljudskosti države. Prioriteti se ne dokazuju konferencijama za medije, nego stanjem u čekaonici, dostupnošću terapije i dostojanstvom pacijenta.
Teško bolesni ljudi, među njima i branitelji kojima se država javno zahvaljuje, ne smiju čekati da se netko sjeti njihove patnje. Ne traže povlasticu. Traže osnovno: priliku za liječenje u uvjetima dostojnima čovjeka. T
