Rusija može biti vrlo brzo poražena samo ako EU, tj. Njemačka daruje 300 Taurusa i SAD 200 Tomahawk Land Attack Missile (TLAM), koja je podzvučna krstareća raketa dugog dometa, pogodna za sve vremensko meteorologijske uvjete, s motorom na mlazni pogon koju upotrebljava Mornarica Sjedinjenih Država i Britanska kraljevska ratna mornarica
Napisao: Franjo Dobrović
Obrat na europskom istoku: Poljska se kao europska regijska sila naoružava kako bi obrambeno mogla djelovati bez obzira na ruske prijetnje i zveckanja ?!
Mnoge države diljem svijeta, naročito bivše članice Varšavskog ugovora uvidjele su kako Rusija gubi prisvojeni status vojne super sile preuzet od SSSR-a, kojeg nikad nije ni stekla ni imala, samo što to Putun i njegovi kremaljski suradnici nikad nisu uvidjeli, pa sada u paničnom strahu proživljavaju ratnu zbilju, jer se ruski rat vratio kući u Rusiju.
Podsjetimo na dva donekle bitna sastanka ruske i delegacije Zapada koji su održani u siječnju i veljači 2022., a završili su neuspjehom. Zato jer su se tada ruski pregovarači i dužnosnici ustrajno kitili nasljeđem Sovjetskog Saveza ali bez komunizma te da je Rusija jedina relevantna sljedbenica SSSR-a koja kao takva ustraje na interesnim sferama, argument zapadnih čelnika svodio se da je to „povijesno nadiđeno” i da sve druge članice bivšeg SSSR na istoku Europe imaju svoj državni prostor i otvoreni europski smjer kojem po pravilima EU mogu pristupati.
Ruska pravila
Pogledamo li na dvadestogodišnje razdoblje tijekom kojeg su se sve tri baltičke države bez ikakvih problema čvrsto integrilale u EU, iako graniče s Rusijom. Ali i kako to izgleda u odnosu na današnje stanje na europskom istoku i svijetu, uvidjet ćemo da je taj ruski “argument” doista bio smiješan i besmislen. Sve je umjesto dogovorom, vrlo brzo završilo ruskom invazijom na Ukrajinu, tako što Putin tijekom ratnih godina neuspješno nastoji u potpunosti mijenjati međunarodna pravila i poredak.
Bezidejni Putin kao kasnokomunist prema svojim idejama smatra da je toliko utjecajan da može krojiti i određivati međudržavna pravila, kakva bi sve druge države članice UN-a morale prihvatiti te da bi vrijedile samo za Rusiju !
Treba li nakon četiri i pol godine intezivnog rata, umjesto trezvenog povlačenja ruske vojske koja je izgubila oko milijun i pol ruskih vojnika ili protjerivanja ruskih okupatora iz Ukrajine i dalje iščekivati kompromis oko ukrajinskih prostora? Ili čekati novi europski obrambeni rat, odnosno sukob Rusije i Zapada? Iako za postignuti kompromis oko njegovog završetka ne bi ni približno trebalo toliko godina koliko u ovom ukrajinskom. Glavno pitanje bi bilo tko bi ga uopće preživio?
Proteklih dana medijskim prostorom na Zapadu, pa tako i Hrvatskoj dominiraju izvješća i neupućeni analitičari kojima se nagađa o razlozima neočekivanog, navodno nenajavljenog dolaska ravnatelja američke CIA-e Johna Ratcliffea u Moskvu, na sastanak s predstavnicima ruske obavještajne službe. Radi se o ruskoj Vanjskoj obavještajnoj službi – SVR, s čijim je ravnateljem Sergejom Nariškinom Ratclife i razgovarao.
Nagađa se o detaljima međusobnih razgovora obavještajnih čelnika dviju nuklearnih velesila, koji ne mogu biti ništa drugo nego tajni i povjerljivi. Pri tim pojedini europski mediji nagađaju o ključnoj temi razgovora, navodeći da ne moraju biti tajni. Makar je svima jasno da se ovakvi razgovori ne bi niti održavali da nisu tajnoviti. Dovoljna bi bila javna ili eventualno tajna diplomacija.
Jedna od gluposti koju u tom kontekstu gledamo najnovija je konstatacija The New York Timesa, da je Ratcliffe, u Moskvi, svojim sugovornicima kazao kako je Rusija zauzela otprilike svega jedan posto ukrajinskog prostora u 18 mjeseci te da je životni vijek ruskog vojnika na prvim crtama bojišnice kraći od 35 minuta, i da Ukrajina čini „majstorstvo u dronovima“ pa bi onda, zbog svega toga, bilo bolje da Rusija čim prije pristane na završetak rata dok joj još nije prekasno. Pri tom NYT piše kako je šef CIA-e tu poruku prenio čelniku FSB-a Aleksandru Bortnikovu, (ruske protuobavještajne službe), što je u cijelosti pogrješna informacija. Radi se skroz različitim vrstama državnih službi, pri čemu je FSB ekvivalent američkom FBI a ne CIA-i.
Obavještajni čelnici
Spomenut ćemo kako ravnatelj FBI-ja Kash Patel u listopadu namjerava posjetit Moskvu, ako se može pouzdati u medij POLITICO, koji je o tome izvijestio u srpnju.
Ukazat ćemo kako su navedene riječi, koje je prema NYT ravnatelj CIA-e navodno iznio svojim ruskim sugovornicima, uglavnom ponavljanje ispraznih šabloniziranih teza u Zapadnim medijima kakvi se iznose proteklih mjeseci. Prema tome ispada kako je ravnatelj američke obavještajne službe, posjetio Moskvu da bi ruskim obavještajnim čelnicima kazao ono o čemu Zapadni mediji mjesecima piskaraju o svemu onom što u Rusiji dobro znaju, što očito na ruske dužnosnike nije imalo nikakvog utjecaja. To znači da ih nije navelo na promjenu svog odnosa prema ratu, odnosno prema uvjetima kakve već dugo traže za njegov završetak. Pitanje bi bilo, zbog čega bi sada takvo stajalište imalo ikvog utjecaja?
Vjerojatno je Donald Trump osobno poslao Ratcliffea u Moskvu, te da se ne radi o želji i odluci potonjeg (tvrdolinijaša), nesklonog Rusiji, koji se zalaže za jačanje američke pomoći Ukrajini.
Ratcliffov posjet treba promatrati u kontekstu pokušaja nastavka održavanja posve zapuštenih službenih kontakata dviju ključnih država (tih kontakata „oči u oči“ nema još od američko-izraelskog napada na Iran krajem veljače) u sve napetijoj situaciji u kojoj se u među trenutku našla Rusija ali i EU, nakon što je svima postalo jasno kako istrošeni Trumpov dvojac Steve Witkoff i Jared Kushner više nemaju neophodan autoritet, niti su u stanju predložiti bilo što novog što bi trebalo biti prihvatljivo nakon svega onog od prije godinu dana predlaganog, što bi Kijevu i Moskvi sada bilo prihvatljivo.
Dogovori nisu mogući
Iako europski čelnici i američki “jastrebovi” iz obje političke stranke smatraju kako Putin blefira i da je ukrajinskim udarima po dubini Rusije, kakve oni podupiru i na političkoj i na praktičnoj razini (isporukama oružja, raketa i novca) moguće u Rusiji izazvati unutarnju nestabilnost i gubitak nadzora nad situacijom od strane Kremlja, pa i raspad vojske čime će se Putinu izbiti iz ruke mogućnost uporabe oružja masovnog uništenja, sve to stoji na „klimavim nogama“. Iako Ukrajina dalekometnim napadima unutar ruskog prostora doista sustavno nanosi industrijske i gospodarske gubitke Rusiji, kakvi je učinkovito razobličuju i uništavaju, to ne znači da bi time mogla na brzinu izazvati grižnju savjesti i promijeniti satajališta tvrdoglavih ruskih ratobronih čelnika i dužnosnika.
Rusija može biti vrlo brzo poražena samo ako EU, tj. Njemačka daruje 300 Taurusa i SAD 200 Tomahawk Land Attack Missile (TLAM), koja je podzvučna krstareća raketa dugog dometa, pogodna za sve vremensko meteorologijske uvjete, s motorom na mlazni pogon koju upotrebljava Mornarica Sjedinjenih Država i Britanska kraljevska ratna mornarica za operacije napada na kopno s brodova i podmornica.
Bude li Ukrajina u svom arsenalu imala takve rakete, jasno je da Rusija ne će posegnuti za svojom zadnjom i najmoćnijom opcijom kojom zvecka – uporabom nuklearnog oružja !!
Zapadni analitičari i stratezi svjesni su da glavni problem u ukrajinskom ratu i dalje ostaje isti i da se može se svesti na zaključak čak ako bi koordinirani napori združenog zapada i Kijeva na kraju i doveli do naglog pogoršanja stanja u Rusiji koje bi prjetilo gubitkom nadzora od strane vlasti, to bi vrlo vjerojatno potaknulo kremljske bezglave čelnike da ne čine ustupke, već da bezidejno pokrenu rat, kojem se ishod ne bi mogao predvidjeti. Pitanje je koliko su za njega građani Rusije i na Zapadu spremni?!
U Rusiji se mjesecima govori da bi ona nuklearni rat s Europom preživjela te da bi pojedine europske države nestale dođe li do njega! Uz nestašicu goriva i razne ljetne krize u Rusiji se medijski i analitički glođe takva mogućost, naravno ako po Moskvu stanje postane neizdrživo u kontekstu rata – ne s Ukrajinom, već Zapadom, koji iza njega u potpunosti stoji. Time se rusku javnost priprema sa svrhom kako bi ona takav scenarij lakše prihvatila u slučaju navedene potrebe.
Na Zapadu se o takvoj opasnosti malo ili nimalo govori kako se ne bi tražila odgovornost od vladajućih struktura ili pak promjena smjera njihove sve ratobornije politike, pokrivene humanitarnim načelima i potpori ukrajinskog naroda u pravednoj borbi za slobodu. Zato im se radije govori o Putinu kao bleferu, i Rusiji kao državi samo što nije poražena. Ali iščekivanje tog poraza godinama dugo traje i nikako da dođe, te se u među trenutku ubrzano brišu granice između hibridnog i vrućeg rata s Rusijom na europskom kontinentu.
Za završetak rata u Ukrajini nije nužan kompromis između Rusije i Zapada – ali i SAD-a, jer Amerika drži u svojim rukama alate kad se govori o formiranju strateške politike Zapada. Neuspjeh postizanja kompromisa nakon prvotnog posjeta Moskvi bivšeg ravnatelja CIA-e Williama Burnsa (iz razdoba Bidenove administracije) ujesen 2021. i posljedičnog, oštro formuliranog Putinovog poziva SAD-u i NATO članicama da se postigne novi sporazum o sigurnosnoj arhitekturi EU i Europe, koji je trebao obuhvatiti i ruske nacionalne interese (kojim je on tražio prestanak širenja NATO-a na istok i neutralni status Ukrajine) završilo je fijaskom.
Na održanim dvama sastancima ruske i delegacije Zapada u siječnju i veljači 2022., koji su završili neuspjehom, argument zapadnih čelnika uglavnom se svodio na riječi da Moskva ustraje na interesnim sferama što je „povijesno prevladana kategorija“, ali ako pogledamo današnje stanje u svijetu te na trenutni američki povrat doktrini Monroe komentar nije potreban.
Umjesto odlučnog dogovora europskih čelnika s Rusijom razgovori su završili brzim ruskim agresivnim ekspanzionizmom na Ukrajinu, tijekom kojeg je Rusija izgubila status globalne vojne super sile postavši u među trenutku gospodarski patuljak.
To što je Rusija nakon raspada SSSR-a na prijevaru prisvojila sebi pravo da desetljećima posjeduje ogroman sovjetski nuklearni arsenal nije nikakav argument, jer ga posjeduju i pojedine države, poput Francuske i Pakistana koje njime nikom ne prijete.
Previše su Zapadni čelnici i dužnosnici kao bojažljivi i nesposobni tratili godine i mjesece kako bi bezidejno razgovarali s Rusijom o kompromisu na račun toga da se agresoru dodjele ukrajinski državni prostori koje Putin zahtjeva.
Dobiju li Ukrajinci nekoliko stotina dokazanih raketa kojima bi u nekoliko dana uništili i razorili ruske industrijske vojne mogućnosti ne bi trebalo čekati na nove obrate, niti bi se više u EU govorilo ni o mirovnim dogovorima kao ni o velikom europskom ratu odnosno sukobu Rusije i Zapada? Jedna vijest koja bi mogla biti naznaka određenih promjena tvrdoglavih stajališta i pokušaj smanjenja velike napetosti pristigla je iz EU, koja ukazuje na moguću zabrinutost zbog svega gore navedenog, iako se ništa o time ne kaže.
Ključ svega
Poljska trenutno navodno odustaje od nuklearnog oružja na svom prostoru?! “Ne želi” savezničko nuklearno oružje stacionirano na svom prostoru, izjavio je zamjenik poljskog ministra obrane Paweł Zalewski, unatoč rastućoj zabrinutosti zbog ruskog upada na prostor NATO-a.
„Želio bih vrlo jasno i otvoreno reći: Poljska ne želi imati nuklearne bojeve glave na svom državnom prostoru“, kazao je novinarima u sjedištu NATO-a u Bruxellesu. „Želimo sudjelovati u NATO-ovom nuklearnom odvraćanju, što ne znači imati nuklearnu bojevu glavu na svom prostoru.“ O tome piše POLITICO.
Ova je izjava od strane Varšave vrlo je odlučna o toj temi. Medij podsjeća kako je Poljska izjavila da je u ranoj fazi razgovora sa SAD-om o mogućem proširenju washingtonskog nuklearnog odvraćanja u Europi te da se paralelno pridružila francuskoj inicijativi usmjerenoj na proširenje vlastitog pariškog odvraćanja u Europi. Poljski predsjednik Karol Nawrocki ostavio je otvorena vrata Varšavi da na kraju izgradi vlastiti program nuklearnog naoružanja.
Pojedini Zapadni dužnosnici upozorili su da bi Rusija mogla napasti prostor pojedinih članica NATO-a do kraja desetljeća, dok nedavni američki obavještajni podatci izlijeću tako što navode da bi napad mogao uslijediti i prije.
O temi poljskih namjera da rasporedi nuklearno oružje na svom državnom prostoru već smo analizirali. Isto kao i o namjerama SAD-a da svoje nuklearno oružje u Europi proširi i na pojedine njezine druge članice – posebno na istočnom krilu.
Podsjetimo, Moskva odašilje otvorene signale kako ne će tolerirati razmještaj nuklearnog oružja na ruskim granicama, bilo da se radi o bilo čijem oružju te vrste.
Piše Politico
To da se mijenjaju europska stajališta o Rusiji postoji razlog, pogotovo ona kojima se pokušava ukazati na brzo rastuću opasnost od nuklearnog rata s Rusijom govori i analiza koju je prije nekoliko dana objavio POLITICO, pod naslovom “NATO i Moskva moraju pojačati dijalog kako bi izbjegli slučajni rat, kaže ruski zastupnik“.
Riječ je o Nikolaju Korčunovu, ruskom izaslaniku u Norveškoj, koji je za POLITICO kazao kako dužnosnici NATO-a moraju ojačati vojne kontakte s Rusijom čime bi smanjili sve veći rizik od potpunog rata uzrokovanog pogrešnom procjenom. Također je rekao kako usprkos nedavnim američkim potezima za obnovu vojnog kontakta, rizik od sukoba „znatno raste“.
U sličnom kontekstu promatrao se i nedavni dolazak u sjedište NATO-a u Bruxellesu utjecajnog dužnosnika američkog Ministarstva rata Eldbrigea Colbyja, iako službeno zbog drugih tema. Riječ je o vrsnom profesionalcu i strategu, a ne ideologu.
Za podsjetiti je kako su ruska službena upozorenja ovakve i slične vrste od početka ruskog osvajačkog ratnog pohoda na Ukrajinu iznimno rijetko stizala do srednjestrujaških Zapadnih medija – najmanje do POLITICO-a.
Ubrzo ćemo doznati povlači li Putin vojsku i odustaje li od Ukrajine pa i od zveckanja nuklearnim oružjem ili su to želje ruskog naroda, koji će vjerojatno u sve težim ratnim uvjetima morati čekati proljeće ili pak “iznimka koja potvrđuje pravilo”. T
