Današnji nogomet odavno je prestao biti sport i postao korporativna mašinerija u kojoj se vrte nerealni, astronomski iznosi. Vrtoglavi ugovori igrača i milijunske plaće izbornika ponovno otvaraju opravdano pitanje: kakvo je to domoljublje koje se aktivira isključivo za golemi novac?
Suze tijekom himne, ruka na srcu i glasne izjave o vjernosti Domovini ostavljaju gorak okus u ustima kada se prikažu činjenice
Napisao: Mladen Pavković
Svjetsko prvenstvo u nogometu još je jednom potvrdilo neupitnu moć ovog sporta, ali je istovremeno razotkrilo duboko licemjerje našeg društva i sustava vrijednosti. Dok se u Domovini važe svaki euro i neprestano prigovara zbog skupoće, odlazak u Ameriku pokazao je sasvim drugu realnost. Tisuće hrvatskih navijača preplavile su američke stadione, ne pitajući za astronomske cijene ulaznica, zrakoplovnih karata niti smještaja. Odjednom se pokazalo da dio Hrvata ima novca na pretek, ali očito samo za luksuz i zabavu, dok im sve postaje preskupo tek kada se vrate u surovu hrvatsku svakodnevicu.
Još gori i mučniji paradoks odvija se na samom terenu. Današnji nogomet odavno je prestao biti sport i postao korporativna mašinerija u kojoj se vrte nerealni, astronomski iznosi. Vrtoglavi ugovori igrača i milijunske plaće izbornika ponovno otvaraju opravdano pitanje: kakvo je to domoljublje koje se aktivira isključivo za golemi novac?
Suze tijekom himne, ruka na srcu i glasne izjave o vjernosti Domovini ostavljaju gorak okus u ustima kada se prikažu činjenice. Nijedan sudionik prvenstva, pa tako ni hrvatski reprezentativci, tamo ne trči besplatno. Niti jedan od njih ne igra zabadava, niti im pada na pamet svoje astronomske premije preusmjeriti u humanitarne svrhe. (To od njih nitko i ne traži).
Gorka istina
Evo, u Vukovaru, gradu simbolu hrvatskog stradanja, s golemim naporom i javnim novcem gradi se novi stadion, a nogometni milijunaši mirno broje svoje zarade. Umjesto da dio tog prvenstvenog kolača usmjere tamo gdje je najpotrebnije i tako djelima pokažu ljubav prema Domovini, oni profit zadržavaju za sebe. Ovo prvenstvo skinulo je maske i jasno pokazalo gorku istinu, odnosno da je domoljublje u današnjem nogometu postalo najglasnije onda kada je najprofitabilnije.
Najava izgradnje novog nogometnog stadiona u Vukovaru, vrijednog 14 milijuna eura, ponovno je pokrenula raspravu o javnim financijama i prioritetima u državi. Dok se u projekt uključuju Vlada i Hrvatski nogometni savez, poziv upućen građanima i tvrtkama da se i oni uključe svojim sredstvima opravdano je izazvao reakcije. Problem, međutim, nije u građanima – naš narod je kroz povijest, od rata do potresa, dokazao da će uvijek nesebično i svim srcem dati zadnji euro za Vukovar, Škabrnju, Petrinju, Sisak ili bilo koje drugo stradalo mjesto. Građani bi pomogli i danas, kao što su pomagali uvijek, ali problem je u spoznaji da novca u državi očito ima napretek, samo što završava u pogrešnim džepovima.
Uzeti novac
U javnosti se s pravom povlači paralela s velikim gospodarskim i energetskim aferama koje godinama potresaju zemlju. Najvaljaniji primjer za to su optužbe u slučaju Pavlek i njegovih kompanjona, gdje se barata brojkama od nevjerojatnih 30, pa i daleko više milijuna eura otuđenog novca.
Ta jednostavna matematika sve govori: samo iz jedne takve afere navodno je nestalo dovoljno novca za izgradnju čak dvaju modernih vukovarskih stadiona. Kada se tome pribroje milijuni koji se redovito spominju u aferama vezanima uz druge sportske udruge i saveze, postaje jasno da proračun ne pati od neimaštine, nego od propusnosti.
U duhu našeg naroda, koji u teškim situacijama često pribjegava crnom humoru, već se u šali predlaže “alternativni” model financiranja. Možda bi za izgradnju vukovarskog stadiona jednostavno trebalo postaviti nekog novog “Pavleka” – ali ovog puta onog koji uistinu zna gdje uzeti novac i kako ga ekspresno preusmjeriti na pravo mjesto, umjesto na privatne račune. Kada bi takav stručnjak prebacio “zamračene” milijune ravno na gradilište, Vukovar bi dobio stadion s krovom i grijanim sjedalima, a još bi ostalo i za obnovu lokalnih bolnica.
Upravo zbog toga ljude s pravom iritira službeni sustav. Građani su, kao što smo već naglasili, uvijek spremni na solidarnost, ali je suludo da se od njih skuplja po 100 ili 200 eura, dok se s druge strane tolerira otjecanje milijuna. Ako pojedinci mogu preko noći otuđiti iznose kojima bi se u potpunosti mogle obnoviti sve preostale razrušene kuće i zdravstvene ustanove u Vukovaru i Škabrnji, onda država ima samo jedan zadatak – hitno vratiti taj novac u proračun.
Vukovar i njegova djeca zaslužuju i stadione, i vrhunske bolnice, i nove kuće, a država taj novac ima. Potrebno je samo pokazati političku volju, natjerati aktere afera da vrate ukradeno i time financirati kapitalne projekte, umjesto da se odgovornost za punjenje proračuna ponovno prebacuje na leđa ljudi koji su već podnijeli najveći teret. T
