Nakon demokratskih promjena s pravom smo odbacili onaj oblik jednoumlja i političke indoktrinacije, ali smo u potrazi za modernim obrazovanjem skliznuli u potpunu ignoranciju i kukavičluk, pa danas pod krinkom „autonomije škola“ dopuštamo da uoči 30. svibnja u zbornicama vlada zavjera šutnje. Ravnatelji i profesori bježe od obilježavanja ovog praznika opravdavajući se preopterećenom satnicom
Hrvatskoj danas ne trebaju novi sletovi, uniforme niti političko pranje mozgova kakvo smo gledali u prošlom stoljeću, ali nam hitno treba uvođenje obaveznog i oštrog domoljubnog i građanskog odgoja koji će tjedan uoči praznika pretvoriti u Tjedan domovinske povijesti
Napisao: Mladen Pavković
Stigao je još jedan Dan državnosti koji će na našim trgovima i grobljima ponoviti već stotinu puta viđen, otrcani protokolarni scenarij u kojem će se okupiti šačica hrvatskih branitelja koji s ponosom i tugom sami čuvaju sjećanje na ključne dane stvaranja Domovine, dok će im se političari pridružiti samo na pet minuta kako bi prigodno zapalili svijeće, položili vijence i ugrabili jeftinu fotografiju za medije, prije nego što pobjegnu na produženi vikend. Dok se odrasli bave roštiljem, a političari skupljanjem poena, u zraku ostaje visjeti sramotna istina da naša djeca u školama o ovom datumu ne znaju gotovo ništa, jer se neposredno prije velikih obljetnica u učionicama ne provode nikakvi posebni satovi povijesti, niti učenici s nastavnicima organiziraju izložbe, tribine i kreativne radionice posvećene rođendanu vlastite države.
Od prvog razreda
Starije generacije dobro pamte da je u vrijeme komunizma i SFR Jugoslavije pod vodstvom Josipa Broza Tita obilježavanje praznika poput Dana Republike ili Dana mladosti izgledalo kao agresivna, ali vrhunski organizirana mašinerija u kojoj su djeca od prvog razreda osnovne škole kroz polaganje pionirske zakletve, plave kape i crvene marame bila prisilno gurana u državnu ideologiju. Tjednima prije tih datuma škole su odjekivale partizanskim pjesmama, hodnici su bili zatrpani crtežima Tita i Partije, a kroz masovne sletove i trčanje za Štafetom mladosti gradio se fanatični kolektivni duh u kojem se povijest učila isključivo kroz prizmu revolucije.
Nakon demokratskih promjena s pravom smo odbacili taj oblik jednoumlja i političke indoktrinacije, ali smo u potrazi za modernim obrazovanjem skliznuli u potpunu ignoranciju i kukavičluk, pa danas pod krinkom „autonomije škola“ dopuštamo da uoči 30. svibnja u zbornicama vlada zavjera šutnje. Ravnatelji i profesori bježe od obilježavanja ovog praznika opravdavajući se preopterećenom satnicom, zaključivanjem ocjena na kraju svibnja i pripremom državne mature, iako je stvarni razlog najčešće panični strah od politizacije i ideoloških napada roditelja, zbog čega se radije drže suhoparnih okvira iz udžbenika koji se ionako detaljnije uče tek na samom kraju osnovne škole.
Posjete memorijalnim centrima i muzejima
Umjesto dosadnih političkih govora, država mora natjerati škole da organiziraju gostovanja hrvatskih branitelja i svjedoka vremena kroz projekt „žive povijesti“, da potaknu učenike na samostalno istraživanje lokalne povijesti kroz izložbe te da osiguraju besplatne, masovne posjete memorijalnim centrima i muzejima.
Država se ne voli prigodnim podizanjem zastava jednom godišnje i lažnim domoljubljem s ekrana, nego prenošenjem vrijednosti na one koji ostaju, jer sve dok Dan državnosti našoj djeci bude značio samo slobodan dan i „spojeni vikend“, imat ćemo društvo koje zaboravlja vlastite temelje i riskira da mu se povijest ponovi. T
