Na primjer otac je bio veliki protivnik mog muzičkog zvanja. On je želio da ja budem advokat. Ja sam rođen, kao što znate, još u prošlom stoljeću, u doba austrougarske monarhije, gdje sam čak i maturirao splitsku klasičnu. gimnaziju 1913., u uvjetima koji su svakako u mnogo čemu različiti od današnjih u pogledu na stalež umjetnika. Moj otac je bio nemuzikalan on se je „srdio“ što sam se posvetio glazbi. Međutim, nutarnji porivi kod mene su bili puno jači i vidite nije mi žao što sam odabrao ovaj poziv
Razgovarao: Mladen Pavković
Ove godine navršava se 90. godina od praizvedbe komične opere u tri čina – „Ero s onog svijeta“, koju je skladao Jakov Gotovac (Split, 1895.-Zagreb, 1982.) na stihove Milana Begovića, a izvedena je prvi put pred polupraznim gledalištem zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Međutim, ova opera je u stvari remek – djelo ovog velikog hrvatskog glazbenika, i do danas je postavljena na scenu gotovo nebrojeno puta.
Kad je ovo djelo ugledalo svjetlost dana, Gotovac je sam tiskao malu, neuglednu knjižicu, ne sa notama, već isključivo s Begovićevim libretom.
No, činjenica je da do danas nema bolje i uspješnije hrvatske opere od „Era“. Relativno često sam posjećivao Gotovca, koji je imao stan u jednoj srednjoj školi (nisu mu mogli naći zamjenski!?). Neki od poznatih hrvatskih skladatelja ozbiljne glazbe bili su strašno ljubomorni na njegov uspjeh, ali taj svoj gnjev nisu se usudili iskazati u bivšoj državi, već su po nekim inozemnim listovima i časopisima vrijeđali i klevetali ovog velikog umjetnika, što mi je i sam pokazao. Bio je ljut kad je svojedobno Vladimir Ruždjak režirao „Ero“, jer je od predstave napravio nekakav „suvremeni“ komad, kakvog Gotovac nikada nije zamišljao.
Među stotinama intervjua sa slavim Hrvatima ovih sam dana pronašao i jedan dosad neobjavljen s Jakovom Gotovcem, možda zadnjim. Rekao mi je je:
Gledajte, bez obzira je li ću biti shvaćen ili neshvaćen ja sam morao iz unutarnjih pobuda ostati skladatelj, stvaralac, jer sam to osjećao istinski u sebi, bez obzira na društvene materijalne poteškoće koje su se predamnom otvarale.
A, što se tiče vašeg rada, postoji li mogućnost improvizacije, i u kojoj su mjeri dozvoljene, a da ne povrijede već ujednačeni sklad muzikalnosti djela kojeg predstavljate? – pitao sam ga dalje.
– Da, postoji mogućnost improvizacije i one su dozvoljene, ali ne smiju povrijediti odabrani sklad i stil djela, kojeg je autor naumio ostvariti.
Koliko nam je poznato kroz neka Vaša djela naglašen je smisao za humor, pa biste li nam rekli kako se u tome umjetniku koji je nasmijan, osjeća čovjek koji bi svakoga trenutka trebao zaplakati?
– Istina je da sam u mnogim mojim djelima naginjao smislu za tzv. glazbeni humor, pa i ako sam u životu imao trenutaka kad sam trebao gorko zaplakati. U momentu mogao sam se iskopčati iz nevolja dnevnog života i neometan slijediti stvaralački put djela kojeg sam taj čas izrađivao u duhu narodnog humora.
Epika i lirika
No, poznato je da svaki autor kroz svoje umjetničko djelo proživljava sebe što mu je više u mogućnosti, pa biste nam rekli, u kojem ste vi djelu najviše sebe pronašli, i zbog čega?
– Kako je istina da svaki autor kroz svoje umjetničko djelo preživljava sebe u mnogim pravcima, držim da sam sebe najviše pronašao u djelima vezanim epikom i lirikom našeg narodnog folklora.
Međutim, svako vrijeme unaša u sebe nešto novo. Koliko se toga bitnoga izmijenilo od onda na ovamo, ako uzmemo u obzir jednu proteklu generaciju skladatelja i sada Vas?
– Nema sumnje da svako vrijeme donaša nešto novo. Ali, slijedi pitanje da li je to dobro ili uspjelo. Sadašnja avangardna previranja nisu još objasnila i definirano potvrdila nepoštednu ofanzivu glazbe avangardista i zato smatram da još uvijek sretno možemo živjeti među ostvarenim pozitivnim djelima naše glazbene kulturne baštine.
No, slobodni smo primijetiti da ste se za mnoga svoja djela izrazito služili narodnim tekstom, pa bi nas interesiralo koji su Vas motivi naveli za inspiraciju te vrste melosa?
– Osim što u sebi od rođenja nosim naklonost za tzv. glazbeni nacionalni realizam, moja generacija hrvatskih i jugoslavenskih skladatelja služila se narodnim tekstovima, jer su baš u njima mogli naći najiskreniju i najčistiju inspiraciju za vrst melosa koju su u sebi nosili. Pa, i ta perioda naše glazbe između dva rata bila je skoro sto puta obilježena stilom nacionalnog realizma kod skoro svih skladatelja te vremenske periode.
Svestrana izobrazba
Po Vašem mišljenju, ima li, i koliko je značaj naše glazbe za europsko i svjetsko tržište?
– Nesumnjivo je da samo uspjela djela naše glazbe mogu imati značaj za evropsko i svjetsko tržište, jer nose u svom bivstvu specijalne odlike našega naroda, koje uz umjetničku vrijednost mogu da interesiraju uslijed svog specifičnog kolorita. Poznato mi je to i potvrđeno iz osobnog iskustva.
A, što se tiče Vaše profesije, osim talenta, što je još potrebno da bi se netko mogao osjećati dobrim skladateljem?
– Pored talenta, odnosno darovitosti, za glazbeno stvaralaštvo potrebno je da svaki skladatelj ispeče u školama svoj zanat, ali i da se što svestranije izobrazi, osobito u vezi sa književnošću i pravilima dramaturgije i poetike.
Ako Vam ne bi smetalo biste li nam ispričali vaš najugodniji, a i najneugodniji doživljaj u vremenu Vaše dugogodišnje glazbene karijere?
– Moj najugodniji doživljaj je zadovoljstvo i osjećaj da su moja vrjednija i uspjelija djela bila prihvaćena od publike i naroda u mnogim zemljama ovog globusa. A najneugodniji doživljaj u vremenu moje dugogodišnje glazbene karijere je posljednja režijska i scenografska postava mojega „Era“ u operi HNK u Zagrebu.
Je li umjetnik, stvaralac bilo koje vrste, može za sebe reći koliko je u životu uspio?
– Umjetnik, stvaralac, ako objektivno gleda na svoj prošli rad može za sebe reći koliko je u životu uspio na temelju statističkih podataka o prihvaćanju i uspjehu svojih djela.
Nego, zamislite se na trenutak publikom svojih djela, što biste si tada rekli?
– Ako se zamislim za trenutak kao publika, slušatelj mojih djela, ja mogu bez daljnjega objektivno sebe ocjenjivati, gdje sam i koliko uspio u pojedinim momentima.
Vaš sin, Pero Gotovac, također je pošao vašim stopama. Da li je to po nekakvoj tradiciji?
– Ne bih rekao da je tradicija, jer na primjer otac je bio veliki protivnik mog muzičkog zvanja. On je želio da ja budem advokat. Ja sam rođen, kao što znate, još u prošlom stoljeću, u doba austrougarske monarhije, gdje sam čak i maturirao splitsku klasičnu. gimnaziju 1913., u uvjetima koji su svakako u mnogo čemu različiti od današnjih u pogledu na stalež umjetnika. Moj otac je bio nemuzikalan on se je „srdio“ što sam se posvetio glazbi. Međutim, nutarnji porivi kod mene su bili puno jači i vidite nije mi žao što sam odabrao ovaj poziv.
A kada bi se, kako se ono kaže, ponovo rodili je li bi nanovo pošli skladateljskim stopama?
– Da. Iako moram priznati, gledajući unatrag na moj život, da sam imao jako puno poteškoća, jako mnogo neprijatelja. Ja nisam čovjek kako se ono kaže društven da bi se pokazivao, laskao itd., ali mnogo tome uzrok je i zavist za pojedine uspjehe…
Kada Vam je bilo najteže u životu?
– Pa, prigodom smrti moje supruge… A i onda poslije rata su me proganjali, zatvarali nepotrebno, sve po nekakvim osobnim dinuncijama, i što ja znam.
A, što bi Vas, osim smrti supruge, najviše moglo rastužiti?
– Svakakvo nekakva nesreća u obitelji. Drugo ne. Ja sam naviknut patiti.
Nego, gospodine Gotovac, volite slušati i zabavnu glazbu?
– Volim slušati, ali malo, malo nalazim vrijednoga. Ja u tome nisam kritičan, ali ne mogu smatrati urlanje pjevanjem, niti pak mogu ovo luđačko udaranje po bubnjevima smatrati nekakvom muzikom. Ipak, to je kako se ono kaže „znak vremena“ i to se ne može izbjeći.
Nisam pogriješio
A, kako po vašem mišljenju treba izgledati „pravi“ kompozitor?
– Pravi kompozitor bi trebao biti glasnik i odraz težnja i duhovnih vrlina vlastitoga naroda. Samo tako može prodrijeti u svijet. Ja sam, kao što znate, isto živio u inozemstvu, i slušao sam sve te modernističke novotarije, ali sam odmah rekao, to nije za mene, niti to može nas interesirati. Ja sam dokazao sa mojim djelima nacionalnog realizma da sam mogao prodrijeti i u svijet. Moje Simfonijsko kolo se izvađa na svih pet kontinenata, od najvećih orkestara i dirigenta. Opera „Ero“, kako znate, obišla je oko 80 evropskih teatara, nije još prešla ocean, ali ima nade, ukoliko tamo ne dođe do nekih nevolja. Spremam svoja djela, sakupljam originale i ja ću sve to predati u najskorije vrijeme Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu,. na čuvanju
A, kad biste trebali nekome putem Vaših djela ispričati kojim ste putem išli, što biste mu najkraće rekli?
– Rekao bih, put koji sam izabrao nisam pogriješio, i kad bih ga kao mladi čovjek morao ponoviti odabrao bi isti put, tj. stvarati glazbena djela u duhu svog naroda i u slavu i korist naroda svoga.
Na kraju, da li biste još nešto htjeli reći?
– Želio bih reći da bi naše glazbene ustanove, scenske, koncertne i društvene trebale više posvećivati pažnje za onaj ogroman stvaralački opus koji su dali kao kulturnu baštinu naši skladatelji, a ne izbjegavati naša djela kao manje vrijedna jer su nikla na domaćem ognjištu. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.