Piše: Igor Koruga
Dašak neobičnosti i istinske svježine nedvojbeno se mogao osjetiti na prošlotjednom koncertu dvojice generacijski bliskih glazbenika i dugogodišnjih prijatelja, saksofonista Lovre Merčepa (1990) i pijanista Krešimira Starčevića (1988). Oni su se naime sastali u petak 20. veljače u 19:30 sati u Koncertnoj dvorani Centra KNAP, kako bi, unutar ciklusa Glazbeni KNAP, pred probranom publikom izveli brojne francuske i američke prilagodbe te izvorna djela napisana za saksofon i klavir tijekom dvadesetog stoljeća.
U elegantnom tumačenju
Stoga se već u prvom, francuskom triptihu izložila rekonstrukcija i transkripcija skladbe Impressions d’automne (Jesenske impresije), Andréa Capleta (1878-1925), izvorno napisane za saksofon i orkestar, najimpresivnija četverostavačna Sonata za saksofon i klavir u cis-molu, skladateljice Fernande Decruck (1896-1954), kao i virtuozno, koncertantno ostvarenje Caprice en forme da valse (Capriccio u formi valcera), za saksofon solo, Paula Bonneaua (1918-1995). Tu je Lovro Merčep nastupio sam, dosegnuvši vlastiti vrhunac u prisebnom, elegantnom i prilično impresivnom tumačenju tehnički vrlo zahtjevnih elemenata i ukrasnih figura. Hoću reći, od vrsno obrazovanog saksofonista koji se ohrabrio na interpretaciju tako složenog komada znatno se više nije niti očekivalo, premda vjerujem da će mu slične, pa i teže kompozicije ubuduće pružati obilje prilika za demonstraciju sve izraženijih sviračkih vještina i umjetničkih profinjenosti.
Snoliki ugođaj(i)
Odmah za njim, u drugome se dijelu, sada na početku američke trilogije, solistički istaknuo i Krešimir Starčević, u prvoj hrvatskoj izvedbi jednog od najznačajnijih i najkompleksnijih, dosad neobjavljenih klavirskih djela darovite afroameričke skladateljice Florence Price (1887-1953). Iznimno značenje njezinog djela Clouds (Oblaci) za klavir solo bilo je dostojno najavljeno, napose izvan glazbenog okvira, a u vezi s utjelovljenjem slobode izraza, presudne za dvadeseto stoljeće i društveni identitet Afroamerikanaca i žena. Sama skladba bila je opisana pažljivo i emocionalno, s naznačenim snolikim ugođajima, duboko ukorijenjenim u ćud i kulturno nasljeđe tamnopute skladateljice. Starčević se i u sljedećoj, trostavačnoj Sonati za saksofon i klavir, op. 19, Paula Crestona (1906-1985), te u završnoj dvostavačnoj Sonati za saksofon i klavir, op. 29, Roberta Muczynskog (1929-2010), iskazao kao autoritativni i nadasve muzikalni pijanist, sa sve većim upotrebnim znanjem i osjećajem za sve vrste solista, što bez daljnjega jest izuzetna karakteristika komornog umjetnika, ali i (ne)određeni uteg na njegovom putu do samostalnog vrhunskog pijanista.
Peti koncert Zagrebačkih solista u ovoj sezoni
A primjer upravo takvog, genijalnog umjetnika bio je predstavljen nekoliko dana kasnije, u utorak 24. veljače od 19 sati u Malom Lisinskom, na petom koncertu 72. sezone Zagrebačkih solista 2025/2026. Riječ je naravno bila o već poznatom gostu, violinistu i umjetničkom voditelju ansambla, u najužem krugu svjetskih glazbenika podjednako cijenjenom solistu, komornom glazbeniku i dirigentu, Guyu Braunsteinu (1971). U Zagrebu se još jednom predstavio u dvostrukoj ulozi: solista i koncertnog majstora. U prvo spomenutoj ulozi nastupio je iskazavši se s neusporedivom kombinacijom tehničke jasnoće, brzine i neizmjerne mogućnosti prodiranja u srž glazbenih misli, najprije u Bachovom Koncertu za violinu u a-molu, BWV 1041, potom u Schubertovom Rondu u A-duru za violinu i gudače, D. 438, te najzad u zanimljivom Yizkoru (U spomen), mađarsko-izraelskog skladatelja i violinista Ödöna Pártosa (1907-1977). Dirljiva Pártosova pjesma bila je napisana nakon Drugog svjetskog rata, 1947. godine, a odnosila se na posmrtnu židovsku molitvu, do danas uvriježenu na velikim blagdanima i komemoracijama. Ponor tuge bio je stoga, baš kao i drama u fenomenalnoj obradi Beethovenovog Gudačkog kvarteta u cis-molu, op. 131, br. 14, obilno prožet toplinom, intimnošću i prikladno nijansiranom dinamikom s kojom je Braunstein i nakon propisanog dijela koncerta, u dodatku dakle, oživio plesni pokret Schön Rosmarina, iz Tri stara bečka plesa, austrijsko-američkog violinista i skladatelja, Fritza Kreislera (1875-1962). T
