Piše: Igor Koruga
Razumije se da glazbena izvedba nije samosvrhovit postupak, tehnokratski racionaliziran, s unaprijed zajamčenim rezultatom. Uživo, naime, zvučna slika postaje drukčija od one zapisane, a usred nadahnuća i raznih okolnosti zbivaju se odstupanja od savršenstva, pogotovo u slučaju dvije, dvojice, dvoje, ili više izvođač(ic)a na pozornici. Stoga se i vrhunskim glazbenicama, poput violončelistice Monike Leskovar (1981), koja se javno istaknula još 1995. godine, kada je u trinaestoj godini postala najmlađom pobjednicom Međunarodnog natjecanja Čajkovski u Japanu, i njoj generacijski bliske pijanistice Julije Gubajdulline, koja se kao solistica osobito iskazala 1997. godine, osvajanjem 1. nagrade na Međunarodnom pijanističkom natjecanju u Moldaviji, nerijetko događaju interpretativne preobrazbe izvornog rukopisa, kako nabolje, tako i nagore (pritom ne mislim prema gore).
Ekspresionistička poezija
Srećom, njihov je konkretan nastup unutar ciklusa Vivant professores, nazvan Pjesme bez riječi i osmišljen u dvorani Blagoje Bersa (MA) u utorak 23. siječnja 2024. godine od 19 sati, povodom 190. obljetnice rođenja Johannesa Brahmsa (1833-1897) i 150. godišnjice rođenja Sergeja Rahmanjinova (1873-1943), ostao do samoga kraja istinska ekspresionistička poezija nepokolebljivih i nadopunjujućih interpretacijskih uvjerenja. Odričući se dominantnih uloga, na koje su obje imale pravo, iznimno su, u dva dijela, iznijele Brahmsove ¨pjesme¨ Feldeinsamkeit (U osami polja), op. 86, br. 2, Nachklang (Udaljena jeka), op. 59, br. 4, Sonatu za klavir i violončelo u D-duru (transkripcija Davida Geringasa izvorne Sonate za violinu i klavir u G-duru), op. 78, te Rahmanjinovljevu ¨pjesmu¨ Ne poy, krasavitsa (iz 6 Romansi za glas i klavir), op. 4, br. 4, te Sonatu za violončelo i klavir u g-molu, op. 19.
U pijanističkom zagrljaju
Ključna stvar bila je povezana (i) s izborom skladbi koje su zvukovno trebale odgovarati violončelu, što u slučaju Brahmsovog opusa nije bio pretjerani problem, zbog neobične podudarnosti vokalnog i gudačkog glasa u dobrom dijelu njegovih popijevaka. Vodilo se računa i o tome da tekst pjesama ne bude previše bitan za izostavak te da glazba sama po sebi bude lijepa, izražajna i dovoljno snažna za cjeloviti užitak slušanja. Možda su baš zato već prve dvije (instrumentalne) popijevke obilovale ushićenom i usuglašenom energijom kod obje glazbenice, u svakoj violončelističkoj frazi Monike Leskovar, oslobođenoj u toplom pijanističkom zagrljaju Julije Gubajdulline. Motivi dviju solo pjesama, Regenlied i Nachklang, doživjeli su svoju reinkarnaciju i u sljedećoj Brahmsovoj sonati, u paleti zvukovne raskoši violončela (transkripciji Paula Klengela), odnosno u ¨rezignirano pomirujućem¨ (op. a. E. Hanslicka) ozračju dječačkih snova autora tekstova, njemačkog pjesnika Klausa Grotha (1819-1899). Himničku temu drugog stavka (Adagio) odrješito je harmonizirala Gubajdullina, kao uvod u tamnija gudačka područja, protegnuta do reprize uvodnog dijela i zrcalno ugođenog finala (Allegro molto moderato) s početnim ozračjem i konačnim smirajem u molsko-durskim pretvorbama.
Borba za povratak
Nadalje, nakon kratke pauze, mogla su se osjetiti (i) mistična gledišta Sergeja Rahmanjinova, napose u Sonati za violončelo i klavir u g-molu, njegovoj najpoznatijoj komornoj skladbi. Iako nije bilo očitih citata iz ijedne pravoslavne pjesme, stilski ugođaj mnogih tema bio je povezan s bliskim intervalima, bojama tamjana, strastvenim i gotovo opsesivnim ponavljenjem pojedinačnih nota – osobito u glavnoj temi trećeg, polaganog stavka (Andante), kao i sa čestim zvonastim dojmovima u vezi s Ruskom crkvom koja je, usput rečeno, imala velik utjecaj na skladateljev život. Umjetnice su tako, s neizmjernim žarom, uspjele opisati i burne odlomke prvoga stavka (Lento – Allegro moderato), unutar njega sukobe polutonova i cijelih tonova, turobne nijanse drugog (Allegro Scherzando) i plamteće radosti trećeg stavka (Allegro mosso), ili ukratko, Rahmanjinovljevu borbu za povratak mentalnog i duševnog zdravlja, narušenog katastrofalnim prijemom njegove Prve simfonije u d-molu, op. 13, ali i posljedičnim živčanim slomom. Snažne emocije oduševljena je publika voljko prihvatila, baš kao i poklon na kraju blistave večeri: prelijepu izvedbu Rahmanjinovljeve Romanse, op. 21, br. 7. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.