DRUŠTVO HRVATSKO-SLOVAČKOG PRIJATELJSTVA NA IZLETU U BANJA LUCI

DRUŠTVO HRVATSKO-SLOVAČKOG PRIJATELJSTVA NA IZLETU U BANJA LUCI

11. lipnja, 2015.

 

Piše: Janko Bučar

Na izložbi karikatura Hrvatskog društva karikaturista na temu slikarstvo u Klovićevim dvorima, jedan gospodin kojeg sam prvi puta vidio u životu, priđe šanku i zamoli pivo, pa nastavi pričati, te mi reče:

– Smršavio sam 20 kilograma!

– Znači ne dolazite više na domjenke – uzvratim.

Jedna nepoznata mi gospođa koja je bila najvjerojatnije sa sinom, upita me:

– Može li jedno pitanje za milijunaša?

– Kako ste znali da sam milijunaš? – uzvratim.

Nakon toga rečem gospođi:

– To s milijunašem je bila samo šala, ali ne i laž jer sam ipak milijunaš. Imam milijune ideja i tražim samo jednog čovjeka koji će ih pomoći ostvariti.

Nakon još jedne šale i objašnjavanja šale, mladić me upita:

– Jeste li u rodu sa slikarom Bučanom?

– Nisam, ja sam Bučar, ali sam samo jako bučan kada se smijem odgovorim, potvrđujući rečeno s gromoglasnim smijehom.

Na dan maturanata šetao sam s Josipom Minksom koji je u ruci imao limenku piva i usput pio, pa mu dobacim:

– Sada izgledamo kao maturanti!

– Da, ali tebi nedostaje limenka! – uzvrati Josip, pa nastavi: Hoćeš li da ti dam onu praznu?

– Uzmi sebi praznu, jer si pun, a ja se osjećam tako prazno – odgovorim.

Hodajući s Josipom Minksom zagrebačkim središtem i razgovarajući o slikarstvu, Minks reče:

– I ona slika od Đure Sedara je jako lijepa.

– A ova je ipak najljepša, potvrdim, ali gledajući uz nas prolazeću lijepu ženu,

– Meni je baš lijepa- potvrdi Minks misleći na sliku.

– U pravu si. Nema bolje i ja mislim da nema bolje od ove.

Na to nas upita žena:

– Dečki je li vi razgovarate o slici ili meni?

– Prijatelj o slici, a ja o vama, gospođo, ali se dobro razumijemo i slažemo o slici i o vama – uzvratim.

U dolasku u Školsku knjigu sa Šteficom Majstorović gdje smo dostavili knjigu Dopune hrvatske povijesti, rečem prema prodavačici stavljajući knjige Dopune hrvatske povijesti od Zdravka Sančevića, na pult:

– Evo krvave hrvatske povijesti s dopunama, kojoj treba još više toga oduzeti i nadodati.

– Primjerice? – upita prodavačica.

– Oduzeti laži i dodati istinu – zaključim.

Na izložbi karikatura Srećka Puntarića Felixa povodom 40. obljetnice od objavljivanja prve karikature, upitam Šteficu Palfi, gledajući karikaturu na kojoj je bilo napisan tekst: Ha, ha, hi, hi, ho, ho…:

– Koji vam se sviđa najviše? Ha ha, hi, hi ili ho, ho?

– He, he – odgovori Štefica.

Na kavi sa Željkom Lukićem dolazi konobarica i upita:

– Što želite?

– Nove cipele – odgovorim pokazujući iz vrećice poderane cipele koje nisu trajale ni pola dana. Nakon toga upitam:

– Jeste li vidjeli mog prodavača cipela:

– Baš me briga za to?

– Dobro, onda mi donesite kapučino – zaključim.

Kad sam Željku ispričao kako sam bio na prosvjedu i predložio da otiđemo do Kamenitih vrata pogledati, on reče:

– I među braniteljima ima luđaka!

– Možda, ali na drugoj strani nema normalnih – uzvratim.

Željku Lukiću pokazao sam rukopis knjige Japan i haiku u srcu, a on pogleda i pročita nekoliko haikua, pa kad dođe do ovog:

Lude gljive

položaj svuda traže

fotelje poludjele.

Pročitao je s posebnim užitkom smijući se nakon toga. Na to primijetim:

– Ima i gorih od ovih koji se u tome prepoznaju!

U dolasku na izložbu fotografija slovačkog fotografa Bedricha Schreibera Spomenici žrtvama II. svjetskog rata u Slovačkoj, pozdravim Martina Machatu, predsjednika hrvatsko-slovačkog društva prijateljstva, te upitam:

– Znate li gospodina Lipovca? On je predsjednik hrvatsko-češkog društva prijateljstva.

– Martin Machata odgovori:

– Ne znam, ali drago mi Vas je upoznati. Ja sam predsjednik hrvatsko-slovačkog društva prijateljstva.

Na to dobacim:

– A ja, ovdje između vas dvojice sam opredijeljen za oba, jer sam samo Hrvat!

Na izložbi fotografija slovačkog fotografa Bedricha Schreibera „Spomenici žrtvama II. svjetskog rata u Slovačkoj“ pozdravim Martina Machatu, predsjednika hrvatsko-slovačkog društva prijateljstva, te upitam:

– Znate li gospodina Lipovca? On je predsjednik hrvatsko-češkog društva prijateljstva.

– Martin Machata odgovori:

– Ne znam, ali drago mi Vas je upoznati. Ja sam predsjednik hrvatsko-slovačkog društva prijateljstva.

Na to dobacim:

– A ja, ovdje između vas dvojice sam opredijeljen za oba, jer sam samo Hrvat!

Darija Goreti mi se požali nakon povratka s putovanja u Salzburg:

– Tako si nam nedostajao!

– I ja samome sebi – uzvratim.

Na putovanju za Banja Luku u organizaciji Matice slovačke i Hrvatsko-slovačkog društva prijateljstva došao sam sat vremena prije kao i Josip Minks. Kad smo to ispričali ostalima, upita nas Zlatko Heršak:

– Pa kako vam se to dogodilo?

– Zaboravili smo pomaknuti sat!

– Pa sat se pomicao pred dva mjeseca – primijeti Marijan Galetović.

– Znam, ali Minks ga je zaboravio pomaknuti iz dnevnog boravka u spavaću sobu, a ja sam zaboravio pomaknuti kazaljke za buđenje – odgovorim.

U šetnji i razgledavanju Banja Luke upitam dvije djevojke:

– Oprostite, a gdje je tu neka trgovina? Trebao bih kupiti pivo!

– Tamo iza kamiona vam je Diona!

– Znači vi ste tu, a tamo je ona – primijetim.

– Ako ste vi tu, zašto onda idemo tamo – dobaci Josip Minks.

Kad smo htjeli sjesti za stol gdje je sjedila jedna djevojka, ona nas je primijetila i naglo se digla i gotovo potrčala od stola. Minks je to primijetio, pa reče:

– Vidi kako ova bježi!

– Pa i mora bježati, kad je primijetila nas dvojicu – odgovorim.

U trgovini u Banja Luci upitam blagajnicu:

– Imate li pivo crni Karađorđe?

– Mislite Crni Đorđe?

– Da crno Karađorđevo pivo – su mi neki rekli – odgovorim.

Na odmorištu Novska s Josipom Minksom sam pio pivo. Josip je pio Nectar, a ja apatinsko pivo. Do nas dođe Marijan Galetović i upita:

– I koje pivo je bolje?

– Njemu je nectar, a meni apatinsko – odgovorim.

Kad sam pospremao sir u torbu, Josip Minks mi reče:

– Ako ti je težak sir, možeš ga staviti u mene!

Kad su Vjerka Pifat i Katarina Dragić išle prema meni dobacim im:

– Dobro mi došle!

– Još bolje te našle – odgovori Vjerka.

– Jer je najbolje kad smo zajedno – zaključim.

Jedna putnica se pohvalila kako ima tri unučića, pa druga primijeti:

– Tako mlada, a tri unučića!?

– Tako da mene može posvojiti – dobacim.

Ivan Opašić mi reče u šetnji i razgledavanju Banja Luke:

– Zašto ne zatvoriš tu svoju torbu?

– Očekujem da mi se ponešto ubaci u nju – odgovorim.

U dolasku u restoran Kod Muje bila je velika gužva. Naši suputnici su zauzeli slobodne stolove, pa više nije bilo mjesta za nas. Pogledavši unaokolo primijetio sam tri mjesta za jednim stolom gdje je sjedila gospođa s dvoje djece i njihovom mamom. Pozdravim i upitam:

– Je li slobodno kod vas, za nas dvojicu?

– Samo izvolite. Slobodno je, ali ćete se ćevapa načekati kao i mi.

– Mi nismo gladni. Jeli smo sinoć – izvalim.

U razgovoru s obitelji i djecom, mladi Adnan se predstavio kao učenik koji voli glumu. Pri tome smo nabrojili nekoliko glumaca komedija između ostaloga Stanleya i Laurela, Charlija Chaplina…. a na kraju Adnan reče:

– Dobar je i Mr. Been!

– Točno. Dobar je, kao is svi nabrojani i nenabrojani, ali ipak su ćevapi najbolji – zaključim.

Kad su naši domaćini za stolom konačno dobili ćevape i brzo ih pojeli, ostali smo za stolom samo Josip Minks i ja, pa je to primijetila jedna suputnica i preselila se k nama.

Kako je bila gladna stalno je gnjavila konobarice da požure, ali sve je išlo polako. Vidjevši da je gladna, a to sam bio i sam dok je otišla po pivo zgrabio sam ćevap koji je ostavio mali Amar, te ga jednostavno progutao, a vidjevši to Milica reče:

– A gdje su ćevapi? Preduhitrili ste me!

– I pročitao Vas, da ste došli kod nas zbog ćevapa a ne zbog nas – odgovorim.

Dok je Milica unaokolo porazgovara sa suputnicama, i vratila se za stol rečem joj:

– Kaže moj prijatelj Josip da ste vi veoma hrabra žena!

– Zašto? – upita iznenađena Milica.

– Pa jer ste se usudili ostaviti pivo na stolu pred nama dvojicom – odgovorim.

U razgovoru s Miroslavom Vukmanićem o jednom kolegi umjetniku i suradniku koji je preminuo,a da nismo znali preko tri mjeseca, pročitam mu početak teksta koji sam želio objaviti kao sjećanje u jednom listu za kulturu:

– Naš vrli suradnik NN napustio nas je prerano s ovoga Svijeta, preminuvši blago u Gospodinu….

Na to se oglasi Vukmanić:

– Nemoj to u Gospodinu. On ti je bio neki čudan čovjek, oficir bivše vojske…

– Dobro, a može li ovako:

– Naš vrli suradnik NN napustio nas je prerano s ovoga Svijeta, preminuvši blago u Gospodinu Titu….

Na kavi s Ivanom Raosom došli smo u Zagorku na Dolcu, a konobarica nas upita:

– Što čete popiti?

– Što nudite danas kao specijalitet?- upitam.

– Svašta – odgovori konobarica.

– Ali svašta ne možemo naručiti, pa nam dajte nešto drugo – rečem.

Kupovao sam dva lovačka kruha, pa nakon izražene želje, upitam:

– A kada ste ih ulovili? T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. leonardo dora
    #1 leonardo dora 18 rujna, 2017, 07:57

    Zdravo,
    Ovo je obavijestiti javnost da je gospođa Leonardo Dora, renomirani zajmodavac za osobni zajam, otvorila financijske mogućnosti za sve one koji trebaju financijsku pomoć. Trebate li trenutačni zajam za brisanje duga ili vam je potreban kapitalni zajam za poboljšanje poslovanja? Jeste li ikada odbijali od banaka i drugih financijskih agencija? Samo zato što smo ovdje za sve vaše financijske probleme. Mi pružamo kamatnu stopu od 2% javnosti, tvrtke i zajednice na jasan i lako razumljiv način, ove odredbe i uvjete. Nije potrebno provjeriti kredit, 100% zajamčeno.
    Pošaljite nam e-poštu na: ([email protected])

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Iz dana u dan - tjedan
    #2 Iz dana u dan - tjedan 11 lipnja, 2015, 16:31

    Ne mogu komentirati, kao ni ostali čitatelji od smijeha!

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code