IZDVOJENO ROMAN

  “ČADČAD”-NEOBJAVLJENI ROMAN “I U BRUXELLESU PRODAJU DJECU”

25. studenoga, 2023.

Mojoj majci, Nedjeljku Badovincu Jumbu i Hrvoju Stuparu

Napisao: Dražen Stjepandić

1. Čadčad

U odnosu na onaj u Veneciji ovaj je u svijetu anoniman, ali po obliku i rumenilu crkva Sv. Petra u Zagrebu ima sličan toranj kao bazilika Sv. Marka u Mlecima. Godinama sam skrušeno pridizao pogled prema vrhu crkve u Petrovoj, šaljući prema zasljepljujućem uznebesju razne molitve i želje, ali tek sada s kreveta bolničke sobe mogao sam vidjeti kako doista izgleda vrh te replike. Na vrhu crkve u Petrovoj je bijeli križ pomalo neuobičajeno postavljen na istobojnoj okrugloj podlozi kao nekoj kupolastoj albanskoj kapici. Zabijen u visine pogledima iz tramvaja, auta ili s pločnika bio je nedokučiv. Odavde, na bolničkoj postelji, iz sobe na brijegu, na Lijevom krilu Kliničkog centra Merkur u Zajčevoj, pogled na krajolik je u zapozorju nutkao i neke nebodere, ali nisam ih mogao kvartovski locirati. Dok zbog posljednjih priprema za operaciju ne skinuh naočale u pogledu imah i kućerine načičkane na susjednom brijegu Srebrnjaku.

Prije operacije me obuzimao strah, da sam mogao bolje hodati možda bih i utekao, pokupio svoje stvari i bris na ulicu, odustajanje od svega nakon svega, vrtjelo mi se po glavi, bolnica nije zatvor, ipak, ovako propadajuće šepav i još bez svoje najbolje prijateljice i najvažnijeg oslonca- štake, ostavih je doma jer su mi uoči poziva u bolnicu obećali dati nove, preostadoh u bolničkom krevetu. Umirila me i jutarnja gungula na odjelu kirurgije i ortopedije, pa se strah zornjak pretapao u tremu. A to znači zbog neizbježne kakice-tremašice odlazak na zahod, nažalost bio je proljev, što me još više uzjogunilo. A tako sam se trudio pred odlazak u bolnicu izbjeći nešto što bi doveleo do kašaste ili špricaste stolice. Mogućnost da se za vrijeme operacije neuredim me prenerazila. Nikad nije dostojanstveno čovjeku prešlom pedesetu to napraviti pred samim sobom, što mi se događalo jer bih zbog otežanog hoda bih zakasnio, a kamoli da se ulitam pred tko zna koliko njih doktora, specijalista i asistenata za vrijeme operacije. Moj cimer, prije nekoliko dana operirani preko osam banki stari starac, sa susjednog kreveta je valjda naslućivao da se bojim pa me tješio. Ponavljao je kako neću osjetiti ništa, a mene je uoči operacije sada posebno brinulo da proljev ne izleti kad mu se to prohtje sa svojim nagonima za slobodom.

Počelo je s mjerenjem tlaka, pa su mi izvadili točkastu zlatnu naušnicu iz lijevog uha i otklještili srebreni lančić kraljevskog veza kupljen devedesetih u vrijeme rada u Nacionalu. Otada se promtno opredjeljujem se za srebro, ali u uhu mi srebro izaziva gnojenje, pa je ta zlatna naušnica jedino što sam u zadnjih tridesetak godina na meni bilo zlatno, da bih bio u tonu s ostalim srebrom na meni vjenčani prsten mi je bio od platine. Bivšoj ženi vjenčano prstenje od srebra činilo se nedostatnim.

Prije operacije na sebi sam imao samo beniku kratkih rukava, izgledala je kao prepravljena luđačka košulja, nekada valjada plave boje, a od pranja je poljubičastila. Otraga bez dugmadi, pa mi ju je medecinska sestra, sva u bijelom, na leđima spojila flasterima. Benika je dopirala do struka, a ispod sam bio razgolićen, od veseljka pa sve sve do bez naočala nevidljivih kao odsjećenih stopala. Po navlačenju i flasterizaciji benike u sestrinoj ruci zazujao je mali aparatić. Prije operacije depiliranje nogu i onoga oko prča se podrazumjevalo. Kad mi se njena ruka sa zujećem aparatićem, kao nekom velikom GMO pčelom, približila mudima i prču prozborih: „Sestro pazite, možda će mi još zatrebati“, istina nisam to radio jako dugo, ali vjerujem da će jednom opet biti kao što je bilo, na što se ta ozbiljnija žena u bijelom samo kiselkasto nasmijala. Djelovala mi je blizu pune mirovine, a zapravo bi mogla biti i mlađa od mene jer kao što prije sazrijevaju, žene i znatno ranije stare od muškaraca, pa mnoge i mlađe od mene izgledaju kao da su mi tete. Sestra što me brijala nesumnjivo se nagledala muških spolnih organa i nabrijala tih potrbušnih dijelova tijela oko njih, pa je moja kita nije zanimala više od koljena ili meni nevidljivih, kao da su u drugoj dimenziji, prstiju na nogama. Nisam zamjetio da je oko njega postala nešto pažljivija, a on tako nemušt, izložen cijeloj bolničkoj sobi, uvukao se u sebe kao nikada do sada. U centrimetrima bio je za nekoliko njih dulji od tiskanim slovima napisane riječi prč. Nakupina mlohave kože, surlica sposobna samo visiti, kao one cuclaste lizaljke izlizane do pred kraj, djelovao je kao da ne može ni pišnuti. Gdje li je nestao glavić? U što se on pretvorio? U nestalu prirodu. U pokojnu muškost.

Pojavljivali su se i drugi, ženska i muška medecinska čeljad, pripremati me za operaciju, svi su me gledati od pasa golog. Golo muško ili žensko spolovilo siguran sam da mora djelovati na instikte, ali ovi oko mene, od pasa potpuno izloženog nisu pokazivali nikakve reakcije. Ono što bi slikom na filmu, televiziji, novinama, opisom i imenovanjem u tekstu, pa i u ovome mome neromatičnom romanu vuklo na skandal, provokaciju, zgražanje, bestidnost, podilaženje pohotnosti, prostaćenju… Sve ono što u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti predstavlja kurac, pa i kada je manji nego mi palac, medicinari su pravili kao da je to bilo kakav dio organizma. Prst, nokat, nos, usta, uho, oko, obrve, koljeno ili penis za ove u bolnici je prije operacije isti kurac.

Pošto su mi obrijali noge i međunožje skupa s pokretnim krevetom povezli su me u operacijsku dvoranu. Za svaki slučaj dohvatio sam plahtu i pokrio sam ga, a reakcije vozača moga kreveta su bile kao i da nisam. No, ja kao pristojniji bih zadovoljniji.

U lijevu šaku su mi nabili kamilu i iz sa posebne vješalice iz plastične prozirne omanje mišine iznad kreveta u mene se kroz nagilu slijevala infuzija nečega. Na istoj ruci iznad kamile i nagile stavili su mi plastificiranu bijelu trakicu s mojim prezimenom i imenom, datumom rođenja, pa neki broj, a ispod 10401 Zavod za opću i sportsku traumatologiju i ortopediju, s napomenom napisanom velikim slovima- ne želi dati kontakt osobu.  U Hrvatskoj je sustav uvijek protiv čovjeka, osiguranika, vječito vam pogoršavaju situaciju, ma o čemu se radilo, a nisam se tako ponio i odbio dati kontakt osobu, nego na pitanje koga mogu zvati zbog mene odgovorih: „Nemam nekoga takvoga“. Majka mi je umrla, a na dan kad je umrla bivša žena i dvije mlađe kćeri su me tužile zbog povećanja alementacije, mahom ne odgovaraju na moje pozive, najstarija kćerka se ponekad javi, ali nedavno se odselila u Njemačku, pa ne može priskočiti, na poslu godinama gledaju da me se riješe, tamo gdje stanujem preko četrdeset godina sve su starci, dobro je da se nisam morao prije operacije seliti jer je kuća u bratovom vlasništvu, izrazio je namjeru kako to želi za sebe preurediti i nakon više pokušaja nekakvim čudom upravo zbog ove operacije kuka produljio mi je rok za iseljenje, jesenas u vrijeme majčine sahrane zadat do Uskrsa. Istina u glavi sam imao jednu osobu, nakon slučajnog susreta s njom i njenom partenricom u gradu sa štakom sam zapeo za izbočinu na pločniku, pa za vlastitu nogu, izgubio ravnotežu i sunovratio se direktno na glavu, lomeći krilce na naočalama, pravim čudom nisam si iskopao oko nego sam samo razbio arkadu.  Ona me spremno podigla s pločnika, posjela ispod ulične lampe, izvadila papirnate ubruse da zaustavim krvarenje iz razbijene arkade. Za to vrijema ta druga njena partnerica pjesnikinja, navodno djevica u trideset i osmoj, samo se nešto kreveljila, najrađe bi me ostavila i bezobzirno zbrisala. Pomišljajući na koga bih se mogao osloniti taj težak pad i njena briga su mi zasvijetlili u glavi, kao pojava vašeg rednog broja nakon dugog čekanja. Poslije toga silnog udarca glavom od pločnik nazvala me nekoliko puta, zanimala se kako mi je. Vodili smo ugodne razgovore, vratili su mi sanjarenje o nama bez obzira što je u vezi s drugom ženom. Prenjeh joj da ću uskoro na operaciju, računao sam da će to biti krajem, a ne već početkom svibnja. No, neki su odustali od operacije i iz bolnice me u ponedjeljak popodne nazvaše da dođem na odjel u srijedu, znatno prije nego što sam to očekivao, stoga mnogo toga nisam stigao od onoga što sam mislio obaviti prije operacije uključujući i javljanje toj odvjetnici Vikici. Nju sam pomišljao navesti za kontakt osobu, ali bez prethodnog dogovora s njom bilo bi to pretenciozno, jer naša veza djeluje mogućom i poželjnom samo s moje strane. Zasad se među nama nešto više od onoga susreta u Veneciji, povratka u Zagreb, neodlaska na balet, podizanja s pločnika, brižnog zaustavljenja krvarenja iz arkade, nekoliko poziva i osjeta onih nekih znakova, kakve zamjetih po tko zna koji put u životu, onih nekih blagodatnih signala vedrine, kada pomislite da bi to moglo biti to, a to sve skupa još nije dovoljno da bi nekoga naveli da ju iz bolnice zovu ako nešto zatreba donijeti ili ako liječenje ne krene po planu. Pa i kada bi htjela, možda ne bi imala vremena jer ona je ozbiljna poslovna žena, bolje je da sam ispao malo realniji i izbjegao sam nešto prije nego što je za to došlo vrijeme. Uostalom nismo se još prestali persirati.

Pošto su mi krevet dogurali u operacijsku dvoranu s mene maknuše plahtu i opet ostah od prepona gol. Takvog me pretovariše na operacijski stol. Ovi u operacijskoj dvorani žene i muškarci bili su u zelenom s kosom ispod zelenih kapa s gumicom. U kralježnicu mi injekcije za anesteziju zaboše četiri puta. Poslije ću čuti da svaka anestezija navodno skraćuje život za nekoliko godina i nešto mi nije žao ako je to točno. Jedan od mušakaraca u zelenom lijevu nogu mi previ elastičnim smeđim zavojem. Donji dio tijela ubrzo mi je postao odsjećen kao da nije moj, ali ostaviše me pri svijesti, operaciju sam mogao slušati jedino ništa nisam vidio jer su pred mene su kao paravan stavili zeleno platno. Meni s prethodnih pregleda dobro poznati glas kirurga se pojavio kasnije i cijelo vrijeme je psovao, psovke su letjele operacijskom dvoranom gore nego kad se na sajmu auta posvađaju i potuku dvije skupine šibicara. Taj glavni u opetracijskoj dvorani posebno je psovao nekoga koga izgleda nije bilo u dvorani. Onda je krenulo štemanje, prvo pomislih da netko dok me operiraju usput nešto preuređuje rušeći neki zid. Ništa ne osjećajući nisam ni pretpostavljao da to štemaju moju bedrenu kost ili zglob kuka. Mogli su me kao kladu prepiliti napola, a da ne znam što mi rade. Štemanje je potrajalo, sada uz psovke namijenjene valjda mojoj koščuri i izlizanom zglobu kuka. Začulo se  glodavo ječanje, cviljenje kao kada pile željeznu šipku. Sličan meni podjednako stravičan zvuk, samo nešto tiši pojavio se u nastavku, to zujanje me više podsjetilo na ono iz mesnice kada pile šuplju kost. Pa opet štemanje, pa vikanje na nekoga u operacijskoj dvorani. Čudih se kako netko neviđeno beščutno u vrijeme moje operacije u istoj prostoriji vrši neke rušilačke građevinske radove što je valjda izazivalo vulgarene reakcije kirurške ekipe. Nije mi išlo u glavu kako tako nešto može biti baš u vrijeme operacije moga kuka. E da sam znao što se događa kada vam ugrađuju totalnu egno protezu ili umjetni kuk, ne bih samo tako dozvolio da me postave na operacijski stol bez obzira što se kirurg nakon pregleda snimki čudio kako sam mogao posljednjih godina uopće hodati. Kada je naizmjenično štemanje i piljenje uz stalne psovke prestalo počeh osjećati bol. Osjetih ubode, predpostavljam da su mi zašivali ranu, ali na živo. Počeo sam vikati da me boli.

„Mora malo boljeti“, doviknuo mi je netko s druge strane paravana. Koliko sam to puta čuo u posljednjih nekoliko godina, još od prije prethodne operacije koljena. Izgleda ostalo ih je još dvojica i dok su me zašivali prepirali su se oko Dinama i Hajduka.“Nije malo, boli jako“, podviknuo sam koliko sam tamo mogao. Ubrzo mi se uz uzglavlje pojavila asistentica i na nos mi je nabila poklopac za omamljivanje meni poznat iz filmova i tv serija. Ovima što su me šili raportirala  je koliko mi je i čega dodatno dala, a oni nastaviše svoju priču o tome kako Hajduk nakon toliko godina, niti ove sezone opet neće biti prvak. Nisu se dalje obazirali na moju kuknjavu. Kad su završili šivanje zamotali su mi i operiranu desnu nogu i vratili i su me na moj krevet i pokrili više zbog rane, opasne bolničke bakterije, nego golog visuljka. S krevetom odguraše me u sobu. Moj cimer je prokomentirao da je operacija trajala samo dva i pol sata, a njegova četiri i pol.

U sobi su s mene ponovno maknuše plahtu. Razne sestre davale su mi svakakve injekcije i nekoliko puta iz obje ruke vadili krv. Posjetio me i moj kirurg, pohvalio se da je operacija protekla dobro, jedino će uskoro krenuti bolovi i potrajat će nekoliko narednih dana. Svo vrijeme ostadoh bez gaća. Tijelo ispod pasa uopće nisam osjećao. No, nisam primjetio da me netko dolje brisao i prao, a to je značilo za vrijeme operacije nisam se uneredio, što je bila moja velika pobjeda. Zvonio mi je mobitel, no nije bilo pomjeranja. Koliko mi je toga nedostajalo u životu, sada mogućnost da se malo primaknem rubu kreveta i dohvatim torbicu s mobitelom i novčanikom.

Mobitel je zvonio i u vrijeme večere, a kako su mi za prvi bolnički objed podigli uzglavlje i kao djetetu pomagali da pojedem žgance s mlijekom u posrebrenoj posudici, zamolih da mi doture torbicu položenu na manjoj putnoj torbi, poklon od nećaka Ive iz Frankfurta. Prošloga ljeta na Šoltu doputovao sam s dinamovom torbom iz vremena Diadorine opreme, zato su požurili pokloniti tu torbu, da s onom od Dinama više ne živciram ljude po Splitu i okolici. Ponadao sam se da me zvala odvjetnica Vikica, ali bio je nepoznat broj 002356244… pa još četiri broja. Na tim novijim mobitelima sada navode i državu odakle stiže poziv. Ispod je pisalo Čad. Tko bi me mogao zvati iz Čada? Marika Hatidža ili onaj njen crnac legionar? U Čadu su ga jurile stotine napaljenih crnkinja puštenih na njega i nekoliko njegovih kolega legionara iz logora. Od silovanja stampeda žena spasili su se brzim pentranjem na palme i tako su preživjeli dok im nije došla pomoć. No, taj crnac bivši legionar, prepun takvih dogodovštinja, kada smo se sreli nije zatražio moj broj mobitela, kao ni Marika Hatidža, ali ona je moj broj mogla nabaviti od Tonke, jednako kao i od stotine uspaljenih crnkinja progonjeni crnac legionar od Hanumice, ako bi se potonja obratila mome seksualnom savjetniku Alenu. Poziv iz Čada me natjerao na razmišljanje. Uvalio u dvojbe.

Negdje sam pročitao da tako varaju ljude po svijetu, nazovu vas iz Čada ili neke slične daleke države i onda ako uzvratite dobijete neki govorni automat i poziv vam naplate po nekoj ekstremno visokoj tarifi i tako dobro zarađuju. Pomisao na tako neku podlost i pelješenje stavio sam na prvo mjeste na misaonoj specifikaciji toga čudnog poziva iz Čada. „Ako je nešto drugo, javit će se ponovno“, gruntao sam u sebi, ali pozivi iz Čada s istoga broja su se ponovili i sutradan. Trećeg dana poslije operacije već sam mogao ne samo sjesti na krevet nego su mi donijeli nove štake s crnom plastičnom ručkom, crnom podlakticom, spojlerima i istobojnim gumenim osloncem na karaju posrebrenog štapa i na tim štakama tražili su da vježbam hodanje ne samo po našoj sobi broj 6, nego i po hodniku odjela. Mobitel mi je postao stalno na dohvat ruke, ali kad bih vidio broj iz Čada ne samo da nisam uzvraćao ako je bio propušten poziv, što mi je bio običaj, nego nisam ni odgovarao. „Što li hoće ta Čadčad?“ Kako se upće nazivaju ljudi iz Čada? Čadež, Čadeži? Čadnik i Čadanka. Pozivi su redovito dolazili između ručka i večere, a u bolnici se ta tanka večera ponekad služila već u pet popodne. Sve sam više bio uvjereniji u neku zamku i umjesto javljanja, ako su u smjeni bila dva mlada bolničara, gurača moga kreveta na operaciju i natrag, zatražio bih da nam naruče biciklističku dostavu hamburegera iz Megića na Kvatriću. Meni big meck sa srednjim krumpirićima, a sebi što žele. Častio sam ih sa zadovoljstvom, jer sam mislio kako su te dostave isplativije od jednog uzvratnog poziva u Čad.

Nakon serije poziva iz Čada na WhatsApp nazvao me moj odvjetnik Ivan iz Pariza. Samo me pozdravio najavljujući da me treba odvjetnica Vikica iz Zagreba. Hitro je prepustio uspostavljenu vezu onoj čiji sam poziv toliko priželjkivao, a najmanje sam mu se nadao iz Pariza. Prije nego što je išta prozborila navedoh da sam dobivao pozive iz Čada, ali kako sam očekivao da se iza takvih poziva krije neka prevara pa se nisam javljao. „Dosta mi je novih pametnjakovića koji od mene pokušavaju napraviti budalu na stare fore“, opravdavao sam se, a ona uzvrati da me nije ona zvala iz Čada, pa me presječe:“Javorka je umrla“.

Na to sam jednostavno zanijemio, sreća da me razgovor zatekao dok sam ležao u krevetu jer mi se operirana noga položena u kalupu počela trzati, gotovo ritati, da sam to čuo dok sam vježbao hodanje na štakma možda bih pao, što je posebno opasno za nas s tek operiranim kukom. Osjetih onu istu gluhoću i muklo probadanje u grudima kao kad mi je Javorka prvi put rekla:“Nemoj me više zvati“. Ipak, mi nije bilo svejedno, čuo sam i one mudrace rugalice iznad moje glave, dok je odvjetnica Vikica ispredala priču:„Otišla je u Afriku s novim dečkom usvojiti dijete i dok su bili na ručku u restoranu samo se prevalila i umrla“. Vikica je kao Javorkina odvjetnica angažirana oko prebacivanja tijela pokojnice iz Afrike u Hrvatsku, te rješavanja situacije oko usvojenog djeteta. „Bolje da vam ne pričam kakvi su to troškovi. Angažirali smo poduzeće registrirano za međunarodni prijevoz pokojnika, s partenrima iz Europe obavljaju transporte mrtvaca iz svih dijelova svijeta, unaprijed je plaćeno koliko su tražili, angažirali su specijaliziranog pogrebnika iz Francuske, ali zapelo je nešto oko papirologije, posebno vezano uz usvojeno dijete, sada ostalo bez skrbnika pa sam zato morala hitno u Pariz tu je ta agencija preko koje je išlo usvajanje djeteta. Pomažu nam i naši diplomati…“ Odvjetnica Vikica napomenu kako je smatrala da je važno i mene o svemu obavijestiti. „Pokoj joj duši“, promrmljah prestravljen i upitah kada je sahrana? Još se nije znalo.

U trenu kada vam javljaju da je netko vama nekada jako blizak preminuo, ćini mi se neumjesnim žaliti se na svoje zdravstveno stanje još manje postavljati pitanja povezana s usvajanjem djeteta u Africi. Po prekidu veze s odvjetnicom Vikicom odmah pritusnih tamo gdje je ostao trag poziva iz Čada. S druge strane dugo je zvonilo, ali nije to bio zvuk s druge strane mobitela kao kod nas, ovaj zvuk je zvučao kao da trubi auto onda se pojavi njen kreštavi glas. „Ipak si se javia. Di si kako si?“ “U bolnici, imao sam tešku operaciju.“, osjećao sam kako mi glas smrzava. „Javorka je mrtva.“ „Znam“, uzvrati i nastade šutnja. Ono što sam htio pitati ne pita se preko telefona, a osjetio sam i da mi je ona javljanjem na ovaj poziv već dala mnoge odgovore. Tonka je prešla na drugu temu, ovoga puta je više pričala, a ne onako po običaju razmišljala preko mobitela.

„Marika je išla ća na đelat u Vaduz, tražila san da ti da tvoj tal, bez obzira što nisi tražia i ona će ti se javit. Nije sritna, taj njen čovik ima još dvi žene, a Mariki to smeta. Nije to za divojku iz Kopenhagena. Dok je bila u tebe ostavia si dobar dojam, bia si puno smišan… Fala ti što si je primija, znala san da se u tebe mogu pouzdat. Kad dođe u tebe donit pineze, pa popričaj malo s njon. Sitiš li se nekad nas? ‘“

Pitao sam je kad ćemo se nas dvoje vidjeti? Nije bilo odgovora, veza je već bila prekinuta. Nazvao sam ponovno, pa ponovno, pa opet narednih dana… s druge strane nikad više nije onako dugo zvonilo, već bih ubrzo po pozivu čuo sam nešto što bi mi trebalo na francuskom biti nerazumljivo, a dobro sam znao da to znači- poziv više nije moguć. Koliko su mi pozivi iz Čada u početku bili misteriozni, uopće se nisam začudio kad naposljetku s druge strane čuo raštelani Tonkin glas. Ne bi me čudilo ni da se Tonka javila s Marsa, a ne iz Čada. Naročito ako se trebalo osvetiti Javorki. Tko zna kad će i odakle će se slijedeći put javiti?

U bolnici sam zbog alergije na antibiotik ostao tri dana dulje nego što je predviđeno, na sahranu nisam mogao premda je na Krematoriju bila baš na dan kad sam trebao izaći iz bolnice, ali to mi je Silvek javio tek oko podne. „Umrla je u Africi gdje je bila s nekim crncem, upoznali su se u Zadru, kod nje je radio u restoranu. Išli su nabaviti dijete, na kraju su iz Afrike donijeli samo njenu glavu jer tako dosta jeftinije“, Silvek je uvijek bio dobro upućen kad se radilo o Javorki, a u pričama o njoj uvijek je bilo nečega što vas iznova frapira. Nije izgovorio posvojiti, nego nabaviti dijete. „Što znači to nabaviti dijete?“, čudio sam se. „A znaš kakava je ona bila, ti bi to trebao znati“, uzvratio mi je za njega čudno bistro. Silvek mi je u zadnje vrijeme djelovao nekako redovito pametniji od mene.

Toga petka poslije vizite pitali su me želim li da mi naruče sanitetsko vozilo ili će netko doći po mene? Napomenuli su mi da još nikako ne smijem sjedati u nisko osobno vozilo, nego eventualno u nešto povišeni terenac ili kombi. Dan prije kontaktirao sam kuma Glatkog i Jumba, imali su povišene aute, nažalost nisu baš taj mogli doći po mene u bolnicu. Nekoliko dana prije bolnice svratio je kod mene prodati mi rakiju Jaskanac Blaž s novim mecedesovim terencem od 250 tisuća eura. „Zamisli da to razbijem?“, bilo je prvo što mi je izlanuo nakon napomene koliko to vozilo košta, nažalost vozio ga je samo tada i nikada više, od gazde gdje sada radi bio je zamoljen da ga odveze na pranje. Naposljetku, morao sam se izjasniti za sanitetsko vozilo, a već sam boraveći u bolnici gledajući kako drugi odlaze zaključio da vas u invalidska kolica skupa sa stvarima ne stavljaju prije pet-šest sati popodne, premda vam ujutro kažu da vozilo može doći svaki tren, a kada ga zatražite ne možete ga više otkazati jer su se na odjelu za njega predbilježili i morate ga čekati, pa kad dođe-dođe. Uostalom i da je netko navratio po mene s terencem ili kombijem, još sam bio nestabilan na štakama i tako ne bih je mogao ispratiti na posljednjem ispraćaju. To bi predstavljalo nesavladiv cilj, jedino da posudim invalidska kolica, pa da me netko gura. I pomišljao sam se upustiti u tu sada za mene neviđenu avanturu, usporedivu s onom kada sam u šesnaestoj bježao od kuće u Italiju, ali samo što upitah može li se rezervirani sanitetski prijevoz otkazati glavna sestra odbi svaku mogućnost. Na moje pokušaje zaprijeti mi da će zvati doktora, a budući sam već imao sukob s anestezeologinjom, psovao sam joj mater pred kolegom i dva zaštitara, pa sam se na tu istu glavnu sestru derao prilikom jednog mijenjanja posteljine, odmah sam odustao od fantazija. Uzgred Javorka meni ne bi došla na sahranu ni da se slučajno zatekla na groblju ili ispred dvorane na Krematoriju pristigla na posljednji ispraćaj nekome drugome.

U sanitetskom kombiju me negdje iza šest popodne položiše u ležeći položaj, dovezli su me do pred kuću i iznijeli su mi stvari. Prije pozdrava rekoše mi da sam im posljednji pacijent i da od sutra idu u štrajk. Iz ulice su izlazili natraške, a odmah pošto je žuti kombi zamaknuo opazih žutu mačku. Nije negdje nestala dok sam bio u bolnici. Izvukla se iz raslinja s one strane kuće i zamijaukala prema meni kao da je doista moja mačka grčeći svoje mačje tijelo u otkvačen most.

„Blento“, odpozdravih ga kao materinog žutog mačka, bio je barem petnaestak godina star, a ovo je bila mnogo mlađa mačka i jedino su po žutom krznu bili slični. I nekako mi suze same krenuše kada sam na štakama zaštakao u tzv. svoju rupu, a žuta mačka zamnom. T