ZNANOST JOŠ NIJE RAZRIJEŠILA ODNOS ĆIRILICE I GLAGOLJICE

ZNANOST JOŠ NIJE RAZRIJEŠILA ODNOS ĆIRILICE I GLAGOLJICE

10. srpnja, 2016.

 

Prevladavajući je znanstveni stav kako je glagoljičko pismo nešto starije od ćiriličkog. Hrvati se glagoljičkim pismom služe već u 11. stoljeću. Valunska ploča i Plominski natpis ukazuju na upotrebu glagoljice već u 11. stoljeću. Bašćanska ploča, nešto je mlađi spomenik, upućuje nas već na razvijenost i uporabnu vrijednost glagoljičkog pisma na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće. U 12. stoljeću, dakle, neznatno kasnije susrećemo se i s najstarijim primjerima uporabe ćiriličkog pisma na ovima našim prostorima. Neki natpisi na otoku Braču i Povelja Kulina bana ukazuju nam na poprilično razvijenu upotrebu ćiriličkog pisma već u 12. stoljeću. Ćiriličko se pismo već u ranom srednjem vijeku upotrebljava na dosta širokom prostoru, od srednje i južne Dalmacije, prijeko zapadne Hercegovine i Bosne, sve do Slavonije

Razgovarao: Dražen Stjepandić

Predsjednik sindikata “Preporod” gospodin Željko Stipić je izrazito elokventna osoba, involvirana u razne teme, ne samo sindikalne, pa smo ga uključili i u naš feljton o glagoljici i ćirilici u Hrvatskoj.

U kurikulumu, ovoj temi nije dato mnogo prostora.

U drugom dijelu intervjua za portal Tjedno razgovor s profesorom hrvatskog jezika i književnosti usmjerili smo u tom pravcu. Profesor Stipić svakako misli da s oba pisma učenike treba upoznati.

Prijepori o lektiri su bili dio kurikuluma koji izazvao najveću pozornost u medijima. Što vi kao profesor hrvatskoga jezika i književnosti mislite trebaju li u lektiri biti autori koje su Željka Markić i slični konzervativniji aktivisti nazvali nepoželjnima?

– Ponajprije riječ je o velikoj manipulaciji kojoj su u značajnoj mjeri doprinijeli i pojedini mediji. Program, npr. gimnazijski program hrvatskog jezika nije se mijenjao dvadeset godina. Dvadeset godina radimo po istom programu. Promjene su nesumnjivo potrebne. U sveopćoj halabuci oko promjena u nastavi hrvatskog jezika i književnosti od nikoga nisam čuo npr. da je nužno poraditi na pitanju neadekvatnog broja sati za nastavu našeg predmeta. Sada imamo program koji je rađen za pet sati tjedno, a nemamo pet sati tjedno nego četiri sata tjedno. Svi mi koji radimo u gimnazijama zbog nedovoljnog broja sati muku mučimo s realizacijom postojećeg nastavnog programa. Umjesto da se javno progovori o ovakvim problemima naslovnice novina su bile obasute problemom, zapravo kvazi-problemom, odabira poijedinih lektirnih naslova. Nekima je smetalo što nekih književnih djela ima, a nekima što ih nema na popisu lektire. Problem se svelo gotovo na razinu popunjavanja nacionalne reprezentacije ovim ili onim igračima. Situacije u književnim djelima s eksplicitno prikazanom seksualnošću nisu nešto što se u naše vrijeme pojavilo. Nećudoredne situacije, nazovimo ih tako, susrećemo već u najstarijim književnim djelima. Od Starog zavjeta naovamo. Svi pokušaji da se mlade ljude za vrijeme njihova obrazovanja poštedi od tih i takvih sadržaja završavali su neuspješno. Jer je najslađe zabranjeno voće i ako je nešto zabranjeno tome se tek širom otvoraju vrata. Još su gori od onih koji bi zabranjivali oni koji bi po svome ukusu prekrajali književna djela. Smisao nastave književnosti je da nastavnik pojasni učeniku određenu situaciju i nauči učenika na pravi način razumjeti određenu situaciji iz književnog djela. Maknemo li spomenute sadržaje iz škole, onda našu djecu prepuštamo tim istim sadržajima negdje drugdje. Posebno me zasmetala hajka vezana uz pojedine pisce iz starije hrvatske književnosti. Marulića i Zoranića se najviše spominjalo. Objektivno govoreći, jezik ove dvojice pisaca našoj je djeci pretežak, nerazumljiv, odbojan. Naši su književni jezici iz 16. stoljeća suvremenim čitateljima prezahtjevni. Ako Marulićeva Judita, iz raznih razloga, mora biti dijelom kanona, dakle, pripadati književnim djelima koje učenik mora pročitati, onda bi svakako trebalo napraviti prepjev Judite na suvremeni književni jezik. Sa najavljenim promjenama kurikuluma za hrvatski jezik, nadam se da ćemo doći do ovih rješenja.

Učenike treba upoznati

Nekada su se u školama učile glagoljica i ćirilica. Treba li to vratiti u osnovne i srednje škole? Je li se u okviru kurikuluma raspravljalo o tome?

– U našim se školama prije nekoliko desetljeća učilo i ćiriličko pismo. Sporadično, ali ipak učilo. Ovu smo praksu napustili početkom devedesetih godina. Bez prave stručne i javne rasprave napustilo se učenje ćiriličkog pisma. Glagoljičko pismo nije, osim kao informacija, nikad ni zaživjelo u našem obrazovnom sustavu. Ja sam se prvi puta detaljnije s glagoljičkim pismom susreo tijekom studija. Dakle, kada govorimo o eventualnom vraćanju ovih pisama u nastavu onda je jasno da se može govoriti tek o vraćanju ćirilice jer glagoljica nikad ni nije bilo pismo s kojim su se naši učenici detaljnije imali prilike niti upoznati a kamoli ovladati njegovom upotrebom. S oba ova pisma učenike bi trebalo upoznati. Učenike treba naučiti o važnosti obaju ovih pisama. Njihovoj važnosti za našu kulturu, za našu književnost, za našu duhovnost. Više od toga, mislim, nije potrebno. Pisma, uostalom, kao i jezici nastaju, traju i nestaju. Jedno je sačuvati ih od zaborava, a nešto je sasvim drugo inzistirati na životnosti nečeg što je odavno mrtvo. Koliko sam upoznat, predloženi predmetni kurikulum iz hrvatskog jezika predviđa upravo ovakav status učenja ovih dvaju važnih hrvatskih grafemskih sustava.

Što znate o bosančici, odnosno hrvatskoj ili zapadnoj ćirilici. Jesu li Hrvati izumili ćirilicu? Je li ćirilica nastala na Jadranu? Je li ćirilica potekla iz glagoljice? Zašto su najstariji hrvatski dokumenti na ćirilici?

– Puno pitanja na jednom mjestu. Neki odgovori nisu zahtjevni i moguće ih je pronaći u svakom udžbeniku jezika, dok se oko odgovora na neka od pitanja spori i sama struka. Odnos glagoljičkog pisma, s jedne strane, i odnos ćiriličkog pisma, s druge strane, nisu dokraja razjasnile ni znanstvene discipline koje se bave ovim pitanjem. Oba su pisma nastala u srednjovjekovlju na prostorima jugoistočne Europe. Oba su se pisma razvijala u različitim inačicama, ovisno o vremenu i prostoru. Prevladavajući je znanstveni stav kako je glagoljičko pismo nešto starije od ćiriličkog. Hrvati se glagoljičkim pismom služe već u 11. stoljeću. Valunska ploča i Plominski natpis ukazuju na upotrebu glagoljice već u 11. stoljeću. Bašćanska ploča, nešto je mlađi spomenik, upućuje nas već na razvijenost i uporabnu vrijednost glagoljičkog pisma na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće. U 12. stoljeću, dakle, neznatno kasnije susrećemo se i s najstarijim primjerima uporabe ćiriličkog pisma na ovima našim prostorima. Neki natpisi na otoku Braču i Povelja Kulina bana ukazuju nam na poprilično razvijenu upotrebu ćiriličkog pisma već u 12. stoljeću. Ćiriličko se pismo već u ranom srednjem vijeku upotrebljava na dosta širokom prostoru, od srednje i južne Dalmacije, prijeko zapadne Hercegovine i Bosne, sve do Slavonije. Ćiriličko je pismo na naše prostore pristiglo iz Zahumlja i Duklje. Zašto ni jedno od ova dva pisma nije prevladalo? Pokojni je profesor Jonke na ovo pitanje odgovorio rečenicom koja, ako me sjećanje dobro služi, glasi: Ćirilica je stigla prekasno da bi prevladala, a prerano da bi dopustila glagoljici da postane općim pismom. Prvi tekstovi na hrvatskome jeziku zabilježeni latiničkim pismom pojavit će se u 14. stoljeću. Do 16. stoljeća će biti nejasno koje će pismo odnijeti prevagu, odnosno koje će pismo postati dominantno. Ta je dvojba riješena u 17. stoljeću kada su se i ćiriličko i glagoljičko pismo povukli pred latiničkim.

Vičansko pismo

Zašto se o tome ništa ne uči na satovima povijesti?

– Ne bih se mogao složiti s konstatacijom koja je sadržana u Vašem pitanju. Sigurno je da naši učenici imaju priliku dosta toga naučiti o našoj povijesti, uključujući i njezin srednjovjekovni dio. Nekima se to čini premalo. Naravno da puno ovisi i o samom nastavniku, o udžbenicima i uopće o statusu koji kao narod pridajemo nacionalnoj povijesti. Ne smijemo zaboraviti da danas učenici o svemu, pa o temama iz nacionalne prošlosti, ne uče samo u školi. Neki sjajni televizijski serijali, kao što je npr, „Hrvatski kraljevi“ ili „Republika“, mladim ljudima nude pregršt spoznaja o najranijim razdobljima naše nacionalne povijesti. Osim toga važno je ne smetnuti s uma da se povijesni sadržaji ne uče samo iz povijesti, nego i okvirima drugih predmeta.

Što je vinčansko pismo?

– Pomalo zatečen ovim pitanjem, mogu Vam tek reći kako se radi o jednom relativno friškom znanstvenom otkriću iz 80-ih godina prošlog stoljeća. Tih se godina dosta govorilo u znanstvenim krugovima ali i šire od toga o otkriću jednog drevnog pisma koje je tisuću ili dvije tisuće godina starije čak i od sumerskog pisma. Uvijek kada neko znanstveno otkriće pomjeri naše spoznaje o važnim pitanjima, a to pronalazak najstarijeg pisma svakako jest, javljaju se proturječna razmišljanja o utemeljenosti samog otkrića. Vinčansko pismo, koje su neki nazvali staroeuropskim, neki dunavskim, neki srbicom, privuklo je, kako sam već istaknuo, prije tridesetak godina, stručnjake, ali i kvazistručnjake. Koliko se sjećam ključna je dvojba stručnjaka u svezi s ovim otkrićem bilo pitanje radi li se o pismu ili tek o pojedinačnim simbolima? Je li i ako jest kako ova dvojba riješena nije mi poznato. U svakom slučaju svaka znanstvena spoznaja mora biti izložena stalnom preispitivanju. Spoznaje o počecima pismenosti nikako u tome ne bi smjele biti izuzetkom. T

8 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Akademik
    #1 Akademik 11 listopada, 2016, 07:57

    Kol-2016.

    UTEMELJITELJI NAŠE PISANE KULTURE – GLAGOLJAŠI I ILIRCI

    Od Splita pa na zapad na hrvatskioj obali je prevladavala glagoljica, a svećenici koji su održavali tradiciju pisanja glagoljicom nazivani su ‘popovi glagoljaši’ No, malo je pisano i o onim svećenicima južno od Splita, poglavito na Poljicima, na srednjejadranskim otocima i u Bosni gdje su svećenici nastavljali tradiciju pisanja ILIRICOM zbog čega su i danas nazivani ‘popovi ilirci’. Dovoljno je uzeti odlično opremljeni ‘POLJIČKI ZBORNIK’ pa tu otkriti ‘popovde ilirce’ koji su nekako potisnuti u šutnju i u anonimnost zbog navade panslavista da to staro ilirsko pismo nazovu ( najprije u Kijevu u srednjem vijeku – ‘ćirilica’ jer da ga je izmislio neki Ćirilo, brat Metodija, zvanih Soluinska braća.

    U istom smislu, što se tiče autentičnosti ilirskog pisma ILIRICA i njegove starosti koja ide sve do ilirskih magnata Agrona, Teute i Dmitra Hvaranina, treba otvoriti Polibovu vrlo opsežnu knjigu ‘Historia’ gdje opširno govori o ilirskoj pomorskoj sili i izričito tvrdi da se je kraljica Teuta dopisivala s Dmitrom Hvarskim, kad bi vojevao u daljnjim područjima Istočnog Mediterana, Ta pisma su sigurno bila pisana iliricom i na ilirskom jeziku. Ilirica je bila zapravo ilirskom jeziku prilagođeno helenističko pismo.

    NEZAOBILAZNI PODACI BEZ KOJIH JE NEMOGUĆE UTVRDITI
    KAKO POVIJEST ILIRSKIH NARODA TAKO I JEZIKE KOJI SU SE RAZVILI IZ STAROILIRSKOG:

    Podsjetimo se da je Aleksandar Makedonski (oko 335. pr. Kr.)
    osvojio cijelu Trakiju do Dunava, nakon čega je prema Strabonu
    potpisao s Ilirima (koje Grk nazva Kelti s Jadrana) Ugovor o nenapadanju,
    s konotacijom savezništva uoči Aleksandrovog pohoda na
    Perzijsko svekraljevstvo.119 N.B. Strabon skoro cijelo pučanstvo duž
    rijeke Save naziva raznim imenima, a sve pojedinačne skupine duž
    Save naziva zajedničkim nazivom Skordisci, Kelti ili Gali.
    Živeći od tada pod suverenitetom Makedonaca, Trakija je kao
    službeni jezik koristila jezik makedonskih osvajača. Tako je tijekom
    više od dva stoljeća makedonske dominacije trački jezik ustuknuo
    pred sve utjecajnijim staromakedonskim jezikom zajedničkog davnog
    ilirskog podrijetla. N.B. Prije pada pod makedonsku vlast, Tračani
    i Dačani govorili su istim jezikom. Nakon pada pod makedonsku
    vlast, Dačani su i dalje govorili svojim jezikom (koji ima mnoštvo zajedničkih
    karakteristika svoje snage tijekom slabljenja Istočnog Rimskog Carstva, dokazuje
    119 Strabon. Geographikon evdomon. Pariz, Belles lettres, 1989. Sv. VII, 5, 10.
    izlazak makedonske dinastije na scenu u Carigradu tijekom dvjestotinjak
    godina (867. – 1056.).s albanskim pa i s latinskim).

    *****

    Tako je došlo do toga da su ilirsku liturgiju štitili pape u Rimu,
    da bi ga na Tridentskom koncilu proglasili jednim od sakralnih jezika
    Katoličke crkve.

    Ilirski jezik je tek u srednjem vijeku nazvan političkim nazivom
    – hrvatski, a na govornom području slovindskog nastali su malo-pomalo:
    slovenski, slovački, češki, moravski, (poljski?), a možda i lužički,
    i drugi govori tog sjevernog ilirofonog područja

    No običan je puk u kršćanskoj doktrini prepoznao sebe i prihvatio
    je kao vjeru u kojoj je bio zaštićen od nasrtljivih pripadnika
    poganskih kasta. Zato je i u Makedoniji kršćanstvo najprije bilo vjera
    malih ljudi i to u unutrašnjosti zemlje, vjerojatno oko Ohridskog i
    Prespanskog jezera

    Nešto slično dogodilo se i u Iliriji. Pogledamo li antičku kartu
    rasporeda kršćanskih središnjica, uočit ćemo da su daleko najgušće
    raspoređene bile duž jadranske obale, uzduž Neretve i u središtu Bosne.
    U ilirskim je krajevima služba Božja bila, po nauku svetog Pavla
    apostola, stvar savjesti u kojoj osoba putem intuicije doživljava „neposrednu
    spoznaju“ – po logici Stvaranja. No čisto laičku administrativnu
    i pravnu tradiciju najbolje je zadržalo i do naših dana očuvalo
    pučanstvo Poljica i otoka Brača i Hvara, gdje su djelovali „popovi
    ilirci“, koje Poljičani i danas tako nazivaju.120 Ovdje se očituje da su
    „ilirski popovi“ u Poljicama i na Braču pisali iliricom.

    *****

    Upadom Bugara u Trakiju pod vodstvom kana Asparuha polovicom
    7. stoljeća, novi vladar Trakije i Makedonije svojoj je državi
    dao svoje plemensko ime V’lgaria/Blgaria (Tatari s obala Volge), ali
    se njegovih oko 50.000 vojnika u novoj zemlji (za koju je Herodot
    tvrdio da ima najbrojnije stanovništvo poslije Indije) poženilo tamošnjim
    djevojkama, a djeca su im naslijedila materinski jezik i tako
    su umjesto dotadašnjeg naziva Tračani, dobili novi politički naziv
    Bugari, koji su Makedoniju zbog uzurpiranog i zajedničkog jezika
    smatrali dijelom svoje države, a sve to jer su govorili jezik Makedonaca.

    *****

    Zločin gašenja samog imena Makedonije grdno se osvetio civilizaciji
    tijekom 20. stoljeća – stoljeća divljanja uzurpatoru bosanskog
    i makedonskog nacionalnog identita.
    Makedonija nije imala dovoljnu autonomiju (nakon poraza kod
    Pidne 171.) da bi povela računa o sebi i svojoj prošlosti, sve dok 1991.
    nije izborila nezavisnost putem samoodređenja, kad su se raspirile
    svađe kako s Bugarima i Srbima, tako i s Grcima.
    N.B. O pitanju „staromakedonskog jezika“ prvi se usudio pisati
    bosanski povjesničar Ivan Pudić u Sarajevu.113
    113 ANUBIH „Annuaire“, sv. IV. Centre d’etudes balkaniques, prilog Ivan Pudić, La langue macedonienne

    Kako je staromakedonski mostao staroslavenski?
    Apostol Pavao i njegovi učenici, kako stoji u Evandjelju, evangelizirali
    su Makedoniju, Ilirik i Dalmaciju. Ondje zasađeno kršćan-
    108 Prokopije. La Guerra Gotica. Roma, 1896.; Ravenski eksarhat i Akvilejski patrijarhat (Google)
    213
    stvo na domaćim jezicima nikad se nije gasilo. No tijekom provale
    barbara sa sjevera, na istoku Avaro-sakaliba s kojima su se na istočni
    Balkan doklatarili V’lgari i Serbi, jedini koji su preživjeli pokolj Sklabenoia
    691
    Osvajači su svoje ime dali i zatečenim jezicima, pa
    je u tim odnosima jači odlučio i svoju odluku nametnuro slabijem, tj.
    Bugari Makedoncima u stvarima jezika koji je postojao u Makedoniji
    od pada Trakije pod Makedoniju u vrijeme Aleksandra Velikog, i opstao
    u Trakiji tisuću godina kasnije nazvanoj Bugarska

    U otetim i razdijeljenim ilirskim zemljama nastale su nove države
    u kojima je asimiliran domaći jezik, ali različito nazivan iz političkih
    razloga. U Makedoniji je tako domaći makedonski jezik nazvan
    slavonskim, a u Iliriku i Dalmaciji postojeći je ilirski jezik kasnije pod
    političkim pritiskom Habsburgovaca nazvan horvatskim (kao što je
    i u Galiji, nakon dolaska osvajača Franaka sa sjevera, postojeći jezik
    preimenovan, također iz političkih razloga, u francuski jezik, koji
    109 Norvich, J. A Short History of Byzantium. London, 1988. Str. 127.
    214
    nema veze s germanofonim jezikom franačkih osvajača).

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. profesor
    #2 profesor 8 listopada, 2016, 11:41

    TKO PLJACKA TAJ NE DAJE MILOSTINJU

    ZASTO MOLDAVCI I RUMUNJI NE GOVORE ‘SLAVENSKI’?

    ZNATI ZNACEI – OSLOBODITI SE ROSPTVA NEZNANJU, na samom pocetku 17.st., 250 godina prije Vuka Karadzica, Bartol Kasic je napisao svoju “Gramatiku jezika ilirickoga’ i koristio je bazu podataka jezika koji je bio najsavrseniji u Bosni, jer je stoljecima bio razvijan i kao liturgijski i kao laicki jezik. Taj jezik je kasnije nazvan ‘bosanski jezik’ i pod tim imenom se spominje jos 1300 godine, kako u Carigradu tako i u nekim arapskim zemljama. Kad je politickim intrigama Beckog Dvora, nakon zabrane ‘ilirskog jezika’ nasto jezikoslovni kaos, jedan jedva pimeni Macvanin, Vuk Karadzic je, pod uplivom Save Mrkalja, dosao na ideju da bosanski jezik nazove ‘srpski jezik’ pa je s Danicicem sastavio i ‘Rjecnik srpskoga jezika’. Habsburzi su iskoristili reporomaciju ostalih ‘slavena’ u svom carstvu pak je to dovelo di ‘usaglasavanja’ ondosno ‘Beckog dogovora’ 1850. Tada je Ljudevic Gaj uzeo jezik Bosne kao osnovcu za razvoj hrvatskog knjizevnog jezika, koji su franjevci i dalje nazivali bosanskim jezikom i sve do konca 19. st. pisali – iliricom. 23 rujna, 2016, 07:31.

    POLITICKI NAZIVI NISU I POVIJESNI

    Mila ili (ne)Mila bi trebala prouciti pozitivisticki napisanu ‘Povijest hrvatskoga naroda’ Dra Ferede Sisica. I tu, na str.76 procitati slijedecu vrlo lucidnu tvrdnju: “U to vrijeme, izmedju godine 630 i 640 provaljuju oboruzane cete Hrvata iz njihove domovine Bijele Hrvatske u Panoniju i rimsku Dalmaciju, te nadvladavsi i protjeravsi Avare sami zagospodarise u tim krajevima… Buduci da je nadoslih Hrvata bilo malo – samo gospodujuci sloj – izvrsio se i ovdje u historiji opcepoznati proces da su zapovjedajuci dosljaci poprimili jezik svojih podanika, a ovi ime dosljaka…” DAKLE I naziv nase domovine i naziv naseg jezika – Hrvatska i hrvatski jezik su – politicki nazivi, a ne nazivi zemlje i jezika starosjeditelja Dinaraca. Trebalo je tisucu godina da se politicki nazivi upotrijebe u svrhu samoobrane i stopljenog sjedilackog i dosljackog pucanstva i pod sluzbenim nazivljem Hrvata koji su stvorili Drzavu – obrane od nasrtaja raznih okupatora sa strane.

    Sve do konca vladavine Habsburga i u Vojvodini, sluzbeno je jezik juznog Banata nazivan – ilirski jezik!

    ZNATI ZNACI – OSLOBODITI SE ROSPTVA NEZNANJU

    Godine 1606, na samom pocetku 17.st., 250 godina prije Vuka Karadzica, Bartol Kasic je napisao svoju gramatiku ilirskoga jezika – “Institutionum linguae illyricae”

    Za tu svrhu koristio je bazu podataka jezika koji je bio najsavrseniji u Bosni, jer je stoljecima bio razvijan i kao liturgijski i kao laicki jezik. Taj jezik je kasnije nazvan ‘bosanski jezik’ i pod tim imenom se spominje jos 1300 godine, kako u Carigradu tako i u nekim arapskim zemljama. Kad je politickim intrigama Beckog Dvora, nakon zabrane ‘ilirskog jezika’ nasto jezikoslovni kaos, jedan jedva pimeni Macvanin, Vuk Karadzic je, pod uplivom Save Mrkalja, dosao na ideju da bosanski jezik nazove ‘srpski jezik’ pa je s Danicicem sastavio i ‘Rjecnik srpskoga jezika’. Habsburzi su iskoristili reporomaciju ostalih ‘slavena’ u svom carstvu pak je to dovelo di ‘usaglasavanja’ ondosno ‘Beckog dogovora’ 1850. Tada je Ljudevic Gaj uzeo jezik Bosne kao osnovcu za razvoj hrvatskog knjizevnog jezika, koji su franjevci i dalje nazivali bosanskim jezikom i sve do konca 19. st. pisali – iliricom.

    Kako je to uocio Dr Ferdo Sisic broj ‘nadoslih Hrvata’ bio znatno manji od zatecenog sjedilackog, odnosno ilirskog pucvanstva, zdrav razum nas upucuje da su se te ‘oboruzane cete’ nadoslih Bielohorvata sastojale od – muskaraca. Oni su se u osvojenoj zemlji Ilira zenili sa djevojkama iz zatecenog pucanstva i s njima radjali djecu. Ta djeca su vec u prvom narastzaju naucili – materinski jezik.

    PASNSLAVENSKE IZMISLJOTINE

    Dr Josip Hamm je u svom Predgovoru “Staroslavenskoj gramatici” izricito ustvrdio da su “mnogi slavisti skloni da u tim Skitima, Neurima, Budinima vide pretece davnih Slavena. Za njih se doduse ne pretpostavlja da su govorili slavenskim jezikom, no ipak se misli da su pridonijeli opcoj integraciji etnickih elemenata…” (v. n.d., str.1).

    Dakle, Hamm kao najkredibilniji ‘slavist’ koji je vodio tzv. Becku skolu, izricito tvrdi da se puplacija sjeverno od Karpata nije nazivala slavenima, niti su govorili nekim ‘slavenskim’ jezikom, ali – ipak da su bili ‘integrativni elemenat tih disparatnih doseljenika koje su kasnije ‘strucnjaci’ prozvali – Slavenima’. N.B. Tako su sarlatani i urodjenika u Amerikama nazvali Indinajci, pa tako i dalje ide, a svatko zna da Amerikanci nisu Indijanci.POZOR: Vazna je Hammova tvrdnja da ti Skiti nisu govorili slavenskim jezikom pa ga njihovi pripadnici u Invaziji Balkana u sedmom stoljecu nisu na jug donijeli. Jer da su ti Saklabi donijeli na jug, najprije bi ga naucili Moldavci i Rumunji, a ne tek Bugari i Makedonci. Tako su Rusi pokupili u samostanu Sv. Katarina, na Sinaju, na ocito ilirskom jeziku pisane ‘Psalme’ i jedan molitvenik, odnijeli ga u Sankt Petersburg i tamo te zapise proglasili ‘staroslavenskima’. No, zna se da je Sveti Jerolim prevodio na ilirski jezik ‘Psalme’ i uza sve napore u raznim pohranama pisane rijeci u Vatikanu nisu tamo pronadjeni.

    No kako je Sv. Jerolim zivio i radio na Bliskom istoku, Rusi nisu hrtjeli ni cuti da bi autor tih prijevoda (koji je preveo i citavu Bibliju na vulgarni latinski jezik, Sveti Jerolim mogao biti i prevoditelj na svoj materinski ilirki jezik i tih psalama. No, doslo je vrijeme da se ti spisi znanstveno obrade, posebno ‘Metodom C14) da se utvrdi vrijeme kad su pisani, a kad prepisivani. Da se rijesimo mitomanije panslavizma.

    PISMENOST NA TEMELJIMA KRSCANSTVA
    O visokoj svijesti Ilira za istinu i poznavanje istine, dokazuje i cinjenica da su ilirske velike vojvotkinje, Gala i Gala Placida uz popunjenu vele-biblioteku na Dvoru u Carigradu (koja je brojila 120.000 inkunabula) otvorile, godine 425., i PRVO SVEUCILISTE EUROPSKE CIVILIZACIJE – Carigradsko sveuciliste! Sedam stotina godina starije od – Sveucilista u Bologni 1088 – prvog sveucilista u Zapadnoj Europi!

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. epistemolog
    #3 epistemolog 8 kolovoza, 2016, 17:15

    ILIRICA JE SVJETOVNO, A GLAGOLJICA VJERSKO PISMO

    Iz gore navedenih podataka vidimo da je ilirica nastala uglavnom na južnom dijelu Jadrana još u prvom mileniju prije Krista (najkasnije u doba ilirskih kraljeva Agrona i Teute). Ta tradicija korišćenja ilirskom jeziku prilagođenog helenskog pisma nije bila izoliorana praksa samo u našim, ilirskim krajevima kao pismo učenih ljudi. Julije Caesar u svom djelu ‘De Bello Gallico’ navodi da je helensko pismo bilo korišteno i u Galiji Transalpini u svjetovnim stvarima, dok su ‘druwides’, tj druidi, u vjerskoj tradiciji (kao i u drugim vjerskim sljedbama po svijetu) svoje vjerske istine prenosili – usmeno i to kao dobro čuvanu tajnu čineći sve da im te vjerske tajne ne bi uzurpirali pogani.

    U našim prilikama, a budući da je kršćanstvo dospjelo na naše obale, apreko njih i u unutrašnjost naših zemalja, da bi se na sjeveru okupili oko ilirske Patrijarhije u Akvileji, Snažna, odlično organizirana i uplivna Akvileja (koja je funkcionifrala i kao vjerska središnjica i kao paradržavna tvorevina u okviru Istočnog, ilirskogh carstva) bila je u rukama ucenih vjerskih prvaka Ilira koji su posebno štitili ilirski jezik i pisali posebnim pismom složenim u vjerske svrhe, odnosno – glagoljicu (kako smo dokazali veliku sličnost pa i istovjetnost blizu dvije i pol tisuće riječi u bosanaskom i u starogrčkom jeziku, logično je reći da riječ ‘glagol’ u svom prvotnom odnosno izvornom značenju potječe iz istog korjena kao i helenska riječ ‘logos’). Za svetog Jerolima (koji je posjećivao Akvileju) tvrdi se da je pisao glagoljicom na ilirskom jeziku prijevode nekih psalama i drugih tekstova koji su se ‘zagubili’ u Vatikanskim arhivama. No, ostaje i dalje pitanje kad je i gdje nastala Glagoljica.

    Znasmo da je i Konstantin Veliki bio zaštitnik kršćana arijanaca, da je i kršten u arijanskoj sljedbi, a i to da su svih dvadeset osam ilirskih imperatora bili – arijanci. No, nakon neuspjeha da svoju teološku postavu o Isusovu Božanstvu (odnosu Oca i Sina u duhu svetome) promakne na važnom povijesnom Prvom Nicejskom koncilu (325) , Arije Aleksandrijski je, marginaliziran od crkvenih otaca na tom koncilu, ostao pod zaštitom imperatora u Carigradu) i odatle dospio u rodni kraj dinastije Valentinijanaca – u Vinkovce (postoji i dobra mogućnost da naziv Vinkovci poteječe od naziva dinastije Valentinijanca – Valentinci – Vinkovci; kao što je po njegovu bratu Gratianusu nazvan Gratianopolis u Galiji – danas Grenoble) i u Sr. Mitrovicu, gdje je osnovao posebno veleučilište na kojemu su školovani budući misionara među kojima je najpoznatiji bio Got Ulfila/Wulfila, prevoditelj Biblije na gotski jezik (za kojeg Prokopije iz Cezareje tvrdi u svom djelu ‘Rat s Gotima’, da je bio proširen duž cijele Sarmatije – sjeverno od Karpata. Stoji tvrdnja da je baš tu i za potrebe nekoliko jezika na kojima je ‘presađivano arijanstvo, bio stvoren i Gotski alfabet Arija Aleksandrijskog. Već po nazivu Aleksandrijski, Arije je upotrijebio Koptsko pismo, koje je bilo u uporabi u Koptskoj Crkvi u Egiptu, i prilagodio ga gotičkom jeziku.

    Naš jezikoslovac iz osamnaestog stoljeća, Klement Grubišić napravio je komparativni prikaz RUNUICE i GLAGLJICE i dokazao da su to toliko slična dva alfabeta da se može reći da su nastala iz istog izvora (koptskog pisma). U to vrijeme – djelovanja Arija Aleksandrijskog, nastalo je i Armensko pismo u Armeniji a po uzoru na njega i Gruzijsko pismo u Gruziji. Na jugu su (u to nema dvojbe) slijedom rasađivanja arijanske sljedbe u Etiopiju dospjeli i kršćanstvo i četiri verzije Etioipskog pisma (valjda za potrebe četiriju različitiz dijalekata etiopskog jezika, srodnom uostalom egipatskom jeziku.

    U tom slijedu (pr)ocjena, i radi srodnosi gotskog pisma i glagoljice, stoji tvrdnja da je i Glagoljica nastala na sličan način – po uzoru na Kopstku majuskulu i najviše se proširila u Akvileji i počam iz Akvileje kao ilirske Patrijaršije. Sveti Jerolim je – stotinjak godina kasnije boravio u Akvileji (i po svojoj karakternoj osobini, tu se i posvađao sa svojim sunarodnjakom Rufinom) i odatle ponio znanje arijanske sljedbe u koje nije bio posve uvjeren kao i glagoljsko pismo, da bi mogao ćitati, a kasnije i sam pisati glagoljskim slovima na ilirskom jeziku – kako je to svečano prihvaćeno na Tridentskom koncilu.

    Odgovorite na ovaj komentar
    • Ibid.
      Ibid. 11 kolovoza, 2016, 11:54

      ALEKSANDRIJA JE POLAZNA TOĆKA PISMENOSTI

      Tzv ‘grčko pismo’ stvorili su ilirski Dorani silaskom sve niz Vardar, preko Peloponeza sve do Krete. Zbog intenzivnih trgovinskih odnosa s okolnim sredozemlnim narodima koji su koristili pismo nastalo iz egipatske demotike (kao npr. feničansko pismo bez vokala), Dorani su za svoje potrebe stvorili svoje pismo u kojemu su, za razliku od ostalih pisama, postojali čisti vokali i imali svoje posebne znakove. To dorsko pismo uzišlo je trgovinskim pomorskim putevima sve do Jadranske obale i tu se prilagodilo izvornom ilirskom jeziku. Tako je – iz dorskog pisma, nastala ILIRICA. A što se tiče GLAGOLJICE, vidjeli smo da je u doba širenja kršćanske sljedbe Arija Aleksandrijskog u Srijemu i u Vinkovcima nastalo gotsko pismo iz kojeg su se razvila dva pisma za dva posebna jezika – glagoljica i runica – koje je prvi uočio i objasnio naš svećenik i jezikoslovac Klement Grubišić.

      Odgovorite na ovaj komentar
  4. Jovo Jovin p. Jovandeke
    #4 Jovo Jovin p. Jovandeke 10 srpnja, 2016, 14:05

    Ma koga brige za “glagoljicu” i “kirilicu”, to su Markovi konaci? Sva pisma su ravnopravna.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code