KOLUMNA METAMUZIKA KOLUMNE

ŽEROVNIKOV PRELAZAK IZ KVINTNOG U TERCNI HARMONIJSKI SLIJED

24. lipnja, 2016.

Piše: Igor Koruga

U lipnju mjesecu, barem što se HGZ-a tiče, posljednjim se nastupima nastojalo rezimirati preostale sezonske cikluse, kao i predstaviti pedagoške i umjetničke dosege pojedinih zagrebačkih Glazbenih škola, a sukladno mogućnostima i organizirati poneki humanitarni i/li obljetnički koncert. Zadnje HGZ-ove adute, uoči bogate ljetne ponude tradicionalnih manifestacija kao što su klupsko kazališna-glazbena Scena Amadeo, Večeri na Griču i pedeseta Međunarodna smotra folklora, moguće je bilo ispratiti početkom samoga ljeta. Ove se godine raspored zgusnuo i oko Svjetskog dana glazbe, 21. lipnja, kada je u Maloj dvorani HGZ-a besplatnim koncertom Klavirskog kvinteta Grey, u suorganizaciji Hrvatskog društva glazbenih umjetnika i Hrvatske glazbene unije, bio nagrađen svaki dobrodošli ljubitelj glazbe.

Suptilne mjene

Nedavno osnovan na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u sklopu kolegija komorne glazbe u klasi profesora Jože Haluze, Klavirski se kvintet Grey dosad odvažio na brojne nastupe među kojima je ažurna kritika već zapazila dva, i to u sklopu ciklusa Virtuoso u Dvorani Bersa na MA te u predvorju Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Kvintet je u sastavu violinistica Katarine Kutnar i Marte Stanec, violistice Sonje Jugo, violončelistice Monike Hočevar te pijanista i skladatelja Jurja Marka Žerovnika uspio predstaviti i Žerovnikovu vlastitu, dvostavačnu skladbu, U noći za klavirski kvintet, posvećenu kvintetu Grey, unutar koje su u cijelosti bile iscrpljene izražajne mogućnosti instrumenata i samih umjetnika. Značajniji dio nastupa, barem za većinu slušateljstva, bio je posvećen Césaru Francku (1822-1890), reprezentantu nacionalno umjetničke skupine ¨Ars gallica¨, i njegovom uzorno skladanom trostavačnom Kvintetu u f-molu za glasovir, dvije violine, violu i violončelo. Uz pomoć dobre komunikacije i odgovarajuće vještine tumačenja mladi su glazbenici dohvatili klasičniju ideju forme istaknutog francuskog kontrapunktičara, pritom nimalo ne žrtvujući melodijski kolorit i pjevni kontrapunkt po kojem je bio poznat i Franckov suvremenik Gabriel Fauré (1845-1924). Strože gledano, ispravno su se shvatile suptilne mjene ritma i modulacijskih pravila (čestih prelazaka iz kvintnog u tercni harmonijski slijed – koji se ustanovio i u odnosu temeljnih tonaliteta pojedinih stavaka > f-mol / a-mol / f-mol), kao i dramatski naboj, naglašeniji u gudačkom korpusu. Žerovnik se, pak, kao i većina studenata glasovira u klasi profesora Đorđa Stanettija (1961), priklonio ¨logičkom¨ muziciranju, u suglasju s ostatkom kvinteta, možebitno nauštrb intenzivnijeg oblikovanja ton(ov)a, kakvom se vjerojatno svojevremeno priklonio i francuski skladatelj i pijanist Camille Saint-Saëns (1835-1921), na praizvedbi njemu posvećene skladbe.

U Papandopulovu čast

Suglasnim su se tumačenjem mogli pohvaliti i članovi jedinog domaćeg komornog puhačkog ansambla, Camerate Cantilly, ali dan ranije, 20. lipnja u Velikoj dvorani HGZ-a, tijekom cjelovečernje priredbe u čast 110. godišnjice rođenja našeg najplodnijeg i najdarovitijeg skladatelja Borisa Papandopula (1906-1991). Ukorak s obljetnicom i vlastitom misijom revitalizacije hrvatske kulturne baštine osmeročlana jezgra sastava kompetentno je izvela gotovo zaboravljeni Papandopulov četverostavačni Puhački oktet, EK 253, djelo koje spada u red vrhunskih ostvarenja za Harmoniemusik, a koje je postalo i nezaobilazno u nastupima Camerate Cantilly. I dok su unutar tri stavka skoro svi puhači (udvojene oboe, rogovi, fagoti i klarineti) osmislili svoje virtuozne dionice, u četvrtom su se sjajno sjedinili u hommageu Georgu Friedrichu Händelu (1685-1759) kojeg je karakterizirao izvanserijski glazbeni rukopis te prepoznatljiv Papandopulov humor. S podjednakim uspjehom, ali u formi noneta (s pridodanim kontrabasom) za koji su pisali nova djela francuski skladatelj Vincent A. Jockin (1976) i slovenski skladatelj Andrej Misson (1960), Cantillyjevci su zvučno portretirali i četverostavačnu Partitu za puhače u Es-duru, Op. 71, Franza Krommera (1759-1831), ‘Armoniju per un Tempio della Notte’ u Es-duru Antonija Salierija (1750-1825) i Clementsove obrade Dvořákovih Slavenskih plesova, br. 8 u g-molu, Op. 48, i br. 1 u B-duru, Op. 72. Najdirljivija točka ipak je bila vezana uz mistični Tango Invernal za nonet Pietra Montanija (1961), u osnovi moderni Harmoniemusik u kojem se uz neovisno tretiranu kontrabasisticu Helenu Babić posebno istaknuo klarinetist Bruno Philipp, bez sumnje solist svjetskoga formata.T