ZBOR HRT-a I RTS-a NA DUHOVE

ZBOR HRT-a I RTS-a NA DUHOVE

2. studeni, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Igor Koruga

Neosporna je veza između glazbe i pokreta. Promatramo li glazbenika, dirigenta, ili plesača, uočit ćemo niz pokreta uz pomoć kojih se gestikulacijski obrazac prevodi u zvučni i obrnuto. Pokreti instrumentalista, primjerice, imaju svoje djelotvorne i popratne dijelove, dakle one koji se odnose na povlačenje gudala, puhanje, pritisak na tipku, i one koji se odnose na gibanje dijelova tijela poput dlana, podlaktice, ramena, kuka te na disanje. Ishitreno bi bilo sav taj zamišljeni i zamršeni balet, odnosno treću dimenziju svih tih pokreta, svesti na banalnu koordinaciju i motoriku, jer oni zapravo podjednako utječu na stvaranje mentalnih predodžbi kao i na zbiljsku tvorbu zvuka, njegovo simboličko i imaginarno značenje. Transmisija se stoga neprekidno događa, od pošiljatelja koji stvara pokrete do primatelja koji ih opaža. Slučaj mnogobrojnih a zanimljivih pokreta izniman je, vrlo rijedak i povezan samo s najboljim glazbenicima, pa u tom smislu i s Enricom Onofrijem (1967), po mnogima najboljim svjetskim violinistom i koncertnim majstorom sastava od čijeg spomena zastaje dah poput La Capella Real Jordija Savalla, Il Giardino Armonico Giovannija Antoninija, Concentus Musicus Wien, Ensemble Mosaiques i Concerto Italiano, odnosno umjetnikom koji se u nedjelju 27. listopada 2019, od 20 sati, predstavio zagrebačkoj publici u ulozi gostujućeg umjetnika HRBE na njihovom prvom koncertu jubilarne dvadesete sezone 2019/2020.

Ključan solistički istup

U zanimljivom glazbenom putovanju između Napulja i Milana, Onofri je ujedinio sjever i jug (Nord & Sud) ondašnje i današnje Italije uz pomoć pomno odabranih djela Giovannija Battiste Pergolesija (1710-1736), Alessandra Scarlattija (1660-1725), Leonarda Lea (1694-1744), Francesca Durantea (1684-1755) i braće Sammartini, Giovannija Battiste (1700-1775) i Giuseppea (1695-1750), točnije skladatelja iz razdoblja kasnog baroka i pretklasicizma, utemeljitelja klasične simfonije i majstora koncertantnog stila. Dirigentska vještina spretnog violinista mogla se doživjeti već na samome početku – ali i kasnije, jer su mnoga djela bila u formi idealnoj za grupno muziciranje – pri otkrivanju brojnih glazbenih finesa unutar trostavačne Pergolesijeve Sinfonije iz opere ¨Lo Frate ‘nnamurato¨, naravno uz pomoć iznimno usviranih gudača HRBE i preciznog, timbralno širokog continua sastavljenog od čembala, teorbe i kontrabasa. No, Onofrijev decentan solistički istup u Duranteovom Koncertu za 4 violine, gudače i basso continuo ipak je bio ključan za doživljaj cjelokupne priredbe. Ondje je Talijan pokazao svoju naširoko poznatu plesačku spontanost, promišljenu stilsku svjesnost, tehničku profinjenost ukorijenjenu u razumijevanju glazbe, interpretativnu domišljatost, čistu artikulaciju i impresivnu intonaciju. Pače, uspio je tijekom cijele priredbe postići toplu intimnost, i to širokim akordima i samo nagovještajima vibrata u korist osobite tonske kakvoće.

Ciklus Kanconjer

Tonska kakvoća bila je ponuđena i poklonicima raskošnijih pozornica i gromkijeg zvuka, recimo, na prigodnom koncertu uoči Blagdana Svih svetih osmišljenom u četvrtak 31. listopada 2019, od 19:30 sati, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u okviru ciklusa Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a. Riječ je bila o prvoj suradnji Zbora HRT-a i Zbora RTS-a, sopranistice Cornelije Ptassek, bas-baritona Krešimira Stražanca (1983), dirigenta Tomislava Fačinija (1975) i SO-a HRT-a, sve kako bi se čim potpunije i čim preciznije izveo velebni Njemački rekvijem, za soliste, zbor i orkestar, op. 45, Johannesa Brahmsa (1833-1897). U ispravnom tumačenju uspjelo se u potpunosti, većma zahvaljujući Fačinijevoj izražajnoj motorici (i fizionomiji), upućenosti, erudiciji i iskustvu, pouzdanim solistima, rafiniranom orkestru i uvježbanom hrvatsko-srpskom zboru. Žanrovski neodređeno i simetrično postavljeno djelo (1-7, 2-6, 3-5, 4) otkrilo je tako mladog i zanesenog Brahmsa, potresenog Schumannovom smrću i smrću vlastite majke, koji se u zborskim dionicama nije odmaknuo od kontinuiteta vokalnih linija te od svega četiri glasa u harmoniji i kontrapunktu. S pravom fugom pozabavio se tek na kraju trećeg stavka (Herr, lehre doch mich / Objavi mi, Jahve), a zamjetno dostignuće bez sumnje je postigao u lijepim solističkim arijama, ponajprije u onoj baritonskoj u glazbeno najzanimljivijem petom stavku (Ihr habt nun Traurigkeit / Tako dakle i vi sad ste u žalosti). T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.