ZATAJENE TAJKUNSKE AMERIČKE NEKRETNINE DOSTUPNE KLIKOM MIŠA

ZATAJENE TAJKUNSKE AMERIČKE NEKRETNINE DOSTUPNE KLIKOM MIŠA

14. lipanj, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

 

Irena Divković Milanović, poglavlje iz knjige “Kondo, kondo”

Kako su Bruno Orešar, Ivan Mijatović i Nino Pavić razotkrili tajnu imovinu

U njujoršku gruntovnicu Bruno Orešar priložio je ovjeru iz zagrebačkog ureda javnog bilježnika Zdenka Frida a Ivan Mijatović ovjeru iz grada Charlotte u Sjevernoj Karolini, koji je upisao uz podatak da je bio šef Plive * Porezna kartica luksuznog apartmana u Bostonu Ninoslava i Daniele Pavić dostupna je preko internetskih stranica toga grada

Kad sam u njujorškoj gruntovnici, pretražujući tko su susjedi hrvatskog tajkuna Brune Orešara u luksuznom hotelu s pet zvjezdica St. Regis Residenceu, naišla na ime Ivan Mijatović moram priznati da sam bila pomalo razočarana. Naime, nadala sam se kako ću na toj adresi pronaći još neko kapitalno ime hrvatske tajkunske elite, a ne nekog anonimusa kako sam isprva pomislila. Iako godinama profesionalno pratim hrvatsku političku i gospodarsku scenu, priznajem, ime Ivan Mijatović mi nije ništa značilo. Još manje njegove supruge Debre koja je bila suvlasnica apartmana kupljenog Timeshare ugovorom. Ispočetka sam čak pomislila kako se sigurno radi o neko bogatašu porijeklom iz bivše Jugoslavije, i to vjerojatno iz Crne Gore. No, kad sam pregledala svih osam stranica ugovora u digitalnoj njujorškoj gruntovnici, uočila sam kako je priložena i ovjera bilježnika iz grada Charlotte u saveznoj američkoj državi Sjevernoj Karolini.
“Uguglala” sam Ivan Mijatovic i Charlotte i bila nemalo iznenađena kad sam vidjela da se na stranici Lindedin-a nalazi u profilu te osobe podatak da se radi o glavnom menadžeru Plive. Navedeno je i školovanje na Floridi.
Još sam bila pomalo skeptična ali onda sam upisala i Mijatovic i Charlotte i dobila poslovni profil Debre Mijatović. To me ponovno navelo na sumnju kako se sigurno ne radi o Plivinom čelniku no kad sam u internetskoj pretrazi spojila imena Ivana i Debre Mijatović vidjela sam tekst iz lokalnih floridskih novina, objavljen na ljeto 2000., u kojima je pisalo kako će se na Floridi vjenčati Debra Gennarelli i Ivan Mijatović iz Zagreba a da mladoženjin otac Branko stiže iz Njemačke. To je već bila sigurna potvrda da se radi o bivšem hrvatskom pomoćniku ministra financija kojemu je 1996. s 23 godine povjereno odlučivanje o privatizaciji Plive i HT-a. Naime, članak dostupan na Businnes.hr govorio je upravo o tome kako mladi Ivan Mijatović lansiranje na stratešku poziciju duguje činjenici da je rođak Anđelka Mijatovića, prijatelja pokojnog predsjednika Tuđmana. Tu je bila i Anđelkova izjava kako mu Ivan jeste rođak ali da je on s roditeljima živio u Njemačkoj. Na službenim stranicama Plive te u Narodnim novinama moglo se vidjeti kako je Mijatović od 1989. rotiran na svim čelnim funkcijama u Plivi od predsjednika NO-a, zamjenika predsjednika Uprave Željka Čovića, te da je od 2005. imenovan glavnim financijskim direktorom. Premda je službeno u Plivinu podružnicu u Ameriku poslan tek 2008. kad je američki Barr preuzeo Plivu, Mijatović je prema američkom regstru kompanija već 2005. imenovan za člana uprave u Plivinoj američkoj tvrtci Odyssey Pharmaceuticals. Ravnopravno uz Željka Čovića. I dok je cjelokupna javnost Plivinu sudbinu vezala uz ime Željka Čovića bilo je zbilja nevjerojatno da nitko izvan uskih krugova nije ni znao za Ivana Mijatovića, koji je čak 9 godina s raznih funkcija kormilario Plivom.
Provjerom u digitalnoj gruntovnici otkrila sam kako su supružnici Mijatović već 2005. godine kupili svoju prvu američku nekretninu – dvorac u Charlotteu. I premda bi vjerojatno svaki drugi novinar tu prestao s daljnim potragama ja sam ipak odlučila otići  korak dalje. Naime, u Americi postoje na desetine pretraživača osoba i dosad sam detektirala kako se ne radi o jedinstvenim bazama podataka. Naime, negdje ćete, primjerice, pronaći ime hrvatskog tajkuna Brune Orešara samo u Miamiju, a negdje će pisati samo New York. Poučena tim ranijim iskustvima upisala sam imena Ivana i Debre  Mijatović i u druge pretraživače – američke registre osoba. Tako sam otkrila da je Debra pod imenom Debbie Mijatović registrirana i s adresom na otoku Hilton Head u južnoj Karolini. Pretragom odgovarajuće digitalne gruntovnice pronašla sam kako je u tom mondenom odmaralištu bračni par Mijatović kupio i svoju treću nekretninu – vilu za odmor u tropskom američkom raju. Sveukupna vrijednost spomenutih nekretnina premašuje 2,5 milijuna dolara. Već sam pisala koliko je novaca potrebno samo za izmirenje godišnjih poreznih obveza za te nekretnine, na što treba pridodati troškove održavanja, te kao u slučaju apartmana na Petoj Aveniji u New Yorku i posluge. Dakle, u slučaju Mijatović kao i ostalim vlasničkim transferima nedvojbeno sam utvrdila kako je moguće detektirati zatajenu imovinu u Americi ali za to treba beskrajno puno sati istraživanja na internetu prije nego što dođete u funkcionalnu fazu da možete utvrditi da se radi o jednoj te istoj osobi.
To mi je pitanje bilo važno za riješiti jer u američkim gruntovnicama nisam uz osobe ne stoji nikakav identifikacijski broj kao u slučaju našeg MBG-a ili OIB-a. U nekim gruntovnicama uz osobu stoji samo adresa, u flirdskim registrima čest je slučaj da se identitet povrđuje vozačkom dozvolom ili pak “mailing” adresom. No opet je moguće utvrditi autentičnost jer je tako uz ime pokojnog Ive Pukanića u Miami registru upisana zagrebačka adresa Nacionala a uz ime Brune Orešara Poljana Z. Mikine u Zagrebu. Također, na internetu postoje brojne američke stranice koje donose istinite podatke o vlasništvo i vrijednosti apartmana u Miamiju kao u slučaju Pukanića ili Orešara.  Dakle, iako ne postoji neki jedinstven identifikacijski broj osobe moguće je uz dodatne napore utvrditi da je nedvojbeno riječ o određenoj osobi poglavito u slučaju čestih imena poput Ivan Mijatović. Naravno u slučaju Orešar pretraga je olakšana samom činjenicom njegovog ne čestog imena i za naše a kamoli američke prilike. U svakom slučaju opreza i provjera nikad dosta. Zbog svega sam pišući knjigu “Kondo, kondo” odlučila plasirati svako pojedino poglavlje u medije prije tiskane objave kako bih dala mogućnost javne reakcije svim akterima. I naravno uvijek sam spremna u slučaju da se ustanovi pogreška i u “nepogrešivim” američkim registrima, odnosno neka zamjena identiteta, korigirati svaki iznešeni navod koji ne odgovara činjenicama i samo provjeren podatak otiskati u knjizi.
Zato mi je kod Orešara dobrodošla njegova zagrebačka adresa upisana u Miami registar budući je s istom upisan i u registar hrvatskih trgovačkih sudova. Također, u njujorškoj gruntovnici uz Orešarovu Timeshare kupnju apartmana priložena je i javnobilježnička ovjera iz ureda Zdenka Frida iz Zagreba.
Priznajem da je do ovih otkrića iznimno teško doći a osim toga i vlasnici nekretnina misle da su napravili sve kako se istima ne bi ušlo u trag. Vjerojatno ih nitko prije kupnje nije uputio u činjenicu da neke američke države imaju i porezne podatke dostupne i preko interneta. Tako, primjerice preko službene stranice američkog grada Bostona moguće je vidjeti i poreznu karticu hrvatskog medijskog tajkuna Ninoslava Pavića. Premda je istu sa suprugom Danielom platio u gotovini 1,475 milijuna dolara (podatak iz javnog registra) iz ove baze podataka je jasno da bračni par Pavić ima sreću jer je njihov luksuzni stan procijenjen na “samo” 1,026 milijuna dolara što znači manji porez na godišnjoj razini. Obično u SAD-u tržišna i vrijednost ovlaštenog procjenitelja ne odstupaju u bitnom. Kako stoji stvar s plaćanjem, ima li poreznih dugova i koliki su moguće je vidjeti preko linka na poreznu karticu. Naime, u Americi porez na nekretnine plaća svake godine kvartalno te kako su u većini slučajeva svi podaci iz gruntovnica javno dostupni, vjerojatno nije ni moguće, kao što je kod nas uglavnom pravilo kod elite, prakticirati institut tajnog  vlasništva.
No ako su sve nekretnine stečene legalno i na njih u novčanim transakcijama plaćen porez, pa makar se radilo i o iznimno visokim gotovinskim iznosima, kao što se radi u ovakvim slučajevima, nema razloga za bijeg od istine i činjenica. “Dobro je biti bogat”, parafrazirat ću naziv jedne popularne američke serije. No nije etično obmanjivati nemoćne slojeve hrvatskog društva, pogođene privatizacijskim tajkunskim pirovima i transakcijama. O  tome se radi, recimo, u slučaju Orešar budući je dotični jednom sindikalnom čelniku braneći se od odgovornosti za propast tvrtke u svom vlasništvu rekao kako u inozemstvu ima samo račun s 2.000 dolara. Dakle, ako je sve legalno, bio bi red da sami tajkuni ne skrivaju ono što je preko interneta ionako svima dostupno. T

{gallery}naslovne/anekretnine{/gallery}

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Aspirin
    #1 Aspirin 15 lipanj, 2011, 16:00

    Jel to onaj djecak iz caffe Hennessy?

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Plivadon
    #2 Plivadon 14 lipanj, 2011, 22:42

    Kad ce konacno poceti plijeniti tu pokradenu imovinu od gore oslikanih skorojevica i poceti puniti drzavni proracun iz kojeg je to ovako ili onako izaslo…

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.