ŽAO MI JE ŠTO SAM DAO 20 KUNA ZA CIBONU

ŽAO MI JE ŠTO SAM DAO 20 KUNA ZA CIBONU

3. studeni, 2017.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Za ono što smo vidio na utakmici. Odnosno da budem iskren, ono što sam vidio na Ciboninoj strani. Od nedostatka kvalitete besramnog nezalaganja osim časnih iznimaka poput Žorića, bezvoljnost igranja obrane, do trenerove nemogućnosti postavljanja barem jedne suvisle akcije, a kamoli njih recimo barem četiri. Nadalje uistinu nisam vidio svrhu igranja Ciboninih tamnoputih Amerikanaca jer niti u njih kvalitete baš i nema za recimo razliku od Partizanovih. Osim ako i treneri sad ne preuzimaju menađerske poslove

Napisao: Šiško Španiček

Prošli je petak poslijepodne nakon duljeg vremena pala kiša u Zagrebu. Prethodno dogovoreni programi za kraj tjedna, iako biste u tom trenutku sve poželjeli otkazati i linijom manjeg otpora prepustili se ugodnom ljenčarenju  u toplini doma jednostavno nisu mogli biti odgođeni nikakvim manevrom jer su s druge strane stajali ljudi koji takve prazne izgovore ne primaju zdravo za gotovo. Izvadite kišnu jaknu i put pod noge.

Besramno nezalaganje

Plato pred Dvoranom Dražena Petrovića tužno prazan i vjetrovit – dok čekam društvo prilazi mi simpatičan mlađi čovjek sa ciboninom šiltericom i puita me jesam li iz Vučića (škola košarke mlađih uzrasta)? S obzirom na godine prije bih bio zaštićeni sivi vuk, no pristojno odrečno odgovaram i primjećujem da ima u ruci svežanj karata za utakmicu od kojih mi je bio spreman ustupiti njih nekoliko prema potrebi. Kako sam uredno kupio kartu za ciglih 20 kuna u glavi križam preskačem dvije kave (pon/uto) koje sam imao u proračunu za sljedeći tjedan. Razveselila me činjenica da je običaj u kojem sam i sam sudjelovao pred više od tridesetak godina održao i do danas, a to je da se dijele ulaznice mlađim uzrastima za posjet seniorskim utakmicama u kojima se mogu pronaći, iako sve rjeđe i rjeđe idoli koji vas tjeraju na bolji pristup sportskim obavezama kojima uza sve lagodnije načine zabave uz računalo danas i nije lako ustrajati.

No, ražalostila me činjenica da sam “bacio” 20 kn za ono što smo vidio na utakmici. Odnosno da budem iskren, ono što sam vidio na Ciboninoj strani. Od nedostatka kvalitete besramnog nezalaganja osim časnih iznimaka poput Žorića, bezvoljnost igranja obrane, do trenerove nemogućnosti postavljanja barem jedne suvisle akcije, a kamoli njih recimo barem četiri. Nadalje uistinu nisam vidio svrhu igranja Ciboninih tamnoputih Amerikanaca jer niti u njih kvalitete baš i nema za recimo razliku od Partizanovih. Osim ako i treneri sad ne preuzimaju menađerske poslove pa vodaju sa sobom igrače koji su za njh igrali u nekim bivšim klubovima. Takvo smo što imali prilike vidjeti nedavno i u rukometnim zagrebačkim klubovima (doduše tamo su Amerikance glumili Slovenci), no takvim se trenerima brzo zahvalilo.

Ražalostila me i činjenica da je veći dio kako bi rekli bunta karata ostao nepodijeljen u rukama tog još uvijek entuzijastičnog predstavnika, škole košarke. Dotakli smo se i financiranja koje je u cijelosti palo na teret roditelja i u tom sam trenutku pomislio na SIZ-ove i SOFK-e koji su takve škole svojedobno financirali.

Jura Stublić u Tvornici

Odagnao sam te misli vrlo brzo kao i utakmicu koje je bilo teško gledati te sam prošetao do Tvornice u kojoj je na programu bio koncert Jure Stublića i grupe Film.

 Nostalgičarski se vrativši u rane osamdesete, još malo i bit će četrdeset godine od tog vremena, iskreno sam se veselio tom prisjećanju u glazbi koju je proizveo tada meni osobno najdraži bend iz osamdesetih.

Dupkom puna Tvornica dočekala je koncert i Juru s oduševljenjem bez obzira na nepotrebno kašnjenje od jednog sata. Boss zna započeti koncerte i prije zadanog vremena početka btw. Outfit Jure Stublića je bio vrlo zanimljiv, zapravo oba su bila nalik čovjeku koji dolazi s Jupitera – čak je i koncert bio podijeljen u dva dijela s dvadeset minutnom pauzom valjda po uzoru na U2 jer je i njihova dvoranska turneja prije dvije godine uključivala pauzu. Pretpostavljam da je Stubliću Bono i manji uzor s obzirom na reminiscenciju na trideset godina objavljivanja albuma Sunce sja i Joshua tree koji su U2 promovirali ove godine.

Neizostavne naočale uz promociju novog pjesmuljka Čarobne naočale osvježili su koncert, no pusti Jura novo stvaranje pjesama drži se kompilacija i širi dobre vibracije i ljubav kroz grad, to ti ide najbolje!

U bezvremenskim pjesmama usprkos razglasu koji je štekao u prvih nekoliko pjesama i usprkos Juri koji da me se krivo ne shvati sva više liči na MMK koji digne ruke , a publika pjeva, uživali smo istinski u ta dva sata sjajne glazbe u kojoj se nije štedjelo na produkciji. Bio je tu i saksofonist, bio je tu i bubnjar koji će Juri isklesati nadgrobni spomenik, bila je tu i Jurina konferansa i sjajan ples na pozornici i što više napisati no da jedva čekamo proljetni koncert. T



Nema komentara

Komentari tjedno.hr

Još nema komentara!

Možeš biti prvi sa svojim komentarom.

Your data will be safe!Your e-mail address will not be published. Also other data will not be shared with third person.