ZAGREBAČKE FONTANE NA FOTOGRAFIJAMA GORANA VRANIĆA

ZAGREBAČKE FONTANE NA FOTOGRAFIJAMA GORANA VRANIĆA

1. studenoga, 2015.

_MG_9336
Ambiciozan projekt arh. Helene Paver Njirić, razrada ideje iz 1992., početak realizacije 2012., na lokaciji Sveučilišne livade, u Ulici Hrvatske bratske zajednice. Pogled iz gornjeg rakursa na zagrebačku transverzalu u smjeru sjever-jug perspektivni je nedogled (uz mogućnost gradogradnje „u nedogled“), a zapeo bi zasigurno za oko i André Le Nôtreu, arhitektu vrtova i fontana dvorca Versailles, ove godine slavljenog Luja XIV. Fontane foto-montirane u toj vizuri, u završnom obliku, djeluju impresivno

Napisao: Ivan Raos

Izložbom Simfonija fontana pokazljivo se predstavlja novi ciklus fotografija hrvatskog umjetničkog fotografa Gorana Vranića koji je nastao tijekom nekoliko zadnjih godina koji je intenzivno dovršen u nekoliko proteklih mjeseci, a održava se u Muzeju Mimara u Zagrebu, na otvorenju o izložbi i autoru zapaženo je govorila ugledna kritičarka Antonija Škrtić.
Simfonija fontana naziv je zaista velike izložbe fotografija otvorene 27. listopada 2015. u Muzeju Mimara u Zagrebu koja snažnim autorskim izričajem slikovito i raspoznajno progovara umjetnošću moćno, a ujedno uvjerljivo oznanjuje i predočava osmišljen projekt kojeg je Goran Vranić kao ponajbolji ovodobni hrvatski umjetnički fotograf sa sebi svojstvene razine vještonom i umjećem dojmljivo izrazio sa svrhom pokazljivog dokumentiranja javnih i spomeničkih vrjednota kojima obiluje Zagreb koje su donekle i dične odlike javnog gradskog prostora grada u kojima su medij žive vode i fontane kao kiparskog, arhitektonskog i urbanističkog rješenje u žarištu interesa.
Autorski opus Gorana Vranića naveliko je obilježen profesijskim djelovanjem fotografa specijaliziranog za snimanje predmeta pokretne i nepokretne materijalne kulturske baštine i ovodobne likovne umjetnosti koji je u neprestanome pokretu – jer on „krstari“ Hrvatskom pronalazeći ljepotu u raznolikim tragovima ljudske prisutnosti u prostoru kroz razdoblja. Zapravo baš ga ta dinamika motivira kako bi se što ozbiljenijie i raspoznajnije izrazio u autorskom djelovanju kojeg stalno dokazuje i u svakom izložbenom ciklusu u, kojemu ga kao i njegovom sveukupnom djelu karakterizira nenametljiva strpljivost i ustrajnost pristupa objektu i temi snimanja ali i odmjerena izražajnost ostvarenih ciklusa kojima kroz subjektivnu umjetničku vrjednotu potvrđuje kultursko povijesnu vrjednost i dokumentira ovodobno značenje odabranih motiva. Izložbi fontana prethodile su uspjele interpretacije urbanizma i detalja arhitekture grada Zagreba (1994), Pakraca i Lipika (1996), Koprivnice (2007), Dubrovnika (2008) i Karlovca (2012).
Svekolika dosadašnja Vranićeva usmjerenost na uočavanje i bilježenje tragova prošlosti u patinama plemenitosti i utihlome sjaju detalja u fotografskim ciklusima posredno rasvjetljuje i sadanjost ovodobnice koju ti pojedini gradovi i njihovi stanovnici danas žive. Brojni objekti i detalji koje je zabilježio fotografskim aparatom nalaze se na umoru, njihova blaga ljepota kadkad je tik do nestanka, ipak smirenost i tišina u najnovijem ciklusu fotografija ne postoje. Simfonija fontana suprotnoga je, razigranog predznaka.
Voda je (pra)počelo života pa su život i voda nerazdvojivi i (gotovo) sinonimi. Danas se i u svemiru, na nebeskim tijelima, traži voda kao dokaz mogućega života. Svijest o dragocjenosti tekućine bez boje, okusa i mirisa postoji od biblijskih razdoblja, pa je i stoga voda trostruki simbol: izvor života, sredstvo očišćenja i središte obnove ili preporoda. Ljudi se oduvijek okupljaju zbog vode i uokolo vode, a gospodarenje vodom oblikovalo je najstarije ljudske zajednice, dalo pečat civilizacijama. Da nam voda isteče iz uspomena naši bi psihički životi osiromašili i okopnili. Da nam isteče iz realnoga života, naš bi se svijet ugasio.
Ne čudi stoga da su u najljepšim dijelovima gradova, na imanjima, u parkovima i vilama, inženjeri, arhitekti i kipari, više ili manje uspješno, oblikovali zdence, fontane i vodoskoke, a uz njih ugodna mjesta za predah, susret i dokolicu. Zagrebački javni zdenci, fontane i vodoskoci pružili su Goranu Vraniću prostranu temu za ovaj izložbeni ciklus kojeg čine fotografije izražene uvjerljivim autorskim umjećem kojima znalački dokumentara vrjednote, u kojima se kao fotograf brižnim iskazuje prema umjetničkoj ljepoti i kultursko povijesnoj vrjednoti i značnosti pojedinih spomenika koje se mogu tumačiti s različitih razina pa i do lirskih interpretacija trenutka u životu grada i njegovih stanovnika i likovnih apstrahiranja svega što uokviruje komunalnu vodu i njezino svjetlo. Temeljna karakteristika fotografskog ciklusa Gorana Vranića razigrani je polivalentan pristup motivu, pritomu koliko je neuhvatljiva raznolikost i izazovna polimorfnost naizgled ukroćene vode koja je i fotografa ponijela svojim tijekom, raspršila ga u milijune kapljica ili skokovite mlazove pune zraka.
Zagrebački zdenci, fontane i vodoskoci pa i priče o njima dio su identiteta grada Zagreba, a fotografski ciklus Gorana Vranića Simfonija fontana poziv je da već sutra sjednemo uz Zdenac života Ivana Meštrovića, koji svojom mjerom, skladom i izražajnošću nadilazi prostor i razdoblje u kojemu je nastao, baš kao i zaboravljeni pa ponovno pronađeni zdenac Manduševac na Trgu bana Jelačića i Dvije fontane Mihajla Kranjca na Trgu hrvatskih velikana, obiđemo Fontanu Stjepana Planića ispred Doma hrvatskih likovnih umjetnika, koja je počast Zdencu života i Ivanu Meštroviću. Potom smo pozvani utažiti žeđ na fontani s pilom Kozmički ciklus vode Cirila Jegliča i Josipa Seissela u parku na Trgu kralja Petra Krešimira IV. Kad se vratimo do najstarije zagrebačke fontane Bogorodica s četiri anđela Antona Dominika Fernkorna i Hermanna Bolléa iz 1882. godine na Kaptolu ispred Katedrale koja nam nudi ideju očišćenja i duhovne, obnoviteljske vode, neka nas put odnese do Fontane – ribnjaka u dvorištu nekadašnjeg Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10 i do Ribara sa zmijom/Borba Simeona Roksandića, Viktora Kovačića i Huge Ehrlicha na Jezuitskom trgu. Spustivši se do Zrinjevca odmorit ćemo se uz Bolléovu Gljivu, a tu nas dočekuju i dvije vode: Blizanci. Uz fontane na Trgu kralja Tomislava i ispred Hotela Esplanade, potražit ćemo i onu u zelenilu Botaničkog vrta te provjeriti stvaralačku snagu Antuna Augustinčića u Dječaku, izvijenom na Svačićevu trgu nad kruškolikim bazenom. Nakon šetnje Lenuzzijevom potkovom i novoizgrađenim zelenim potezom s vitalizirajućim Novim fontanama, simfoniju zagrebačkih fontana i vodoskoka, kao kulisu predaha i filter od gradske vreve, pozvani smo osluhnuti na brojnim otvorenim gradskim prostorima, trgovima i ulicama od Trešnjevke i Volovčice do Folnegovićeva naselja.
Na jednima buči, na drugima prska ili polagano kaplje i curi, a neke nedirnute poput zrcala, kadkad tek jedva namreškane, odražavaju nestalne slike grada.

Mnoštvo skladnih fontana ukrašava Zagreb

Zagreb je naveliko premrežen vodenim tokovima, obogaćen umjetnim i prirodnim jezerima i vodenim staništima, podvučen prema jugu crtom snažne, ukroćene rijeke Save, dok ga na sjevernoj strani definira gora Medvednica koja je zapravo i orijentir Zagrepčanima, na čijim padinama žubori 60-ak izvora, a od kojih 45 potoka protječe kroz Zagreb, i koji su uglavnom (u zatvorenim kanalima) kojima protječu sve do Save.
Izdvojimo potok Bliznec koji opskrbljuje vodom umjetna jezera perivoja Maksimir, zatim potokme Kraljevac, Zelengaj, Tuškanac i Jelenovac koji se spuštaju u samo gradsko središte, ali i Medveščak, svojedobno bujični potok koji je tekao kroz čitav Zagreb, a uz kojeg su bili vezane bitne gospodarske djelatnosti. Medveščak je bio granica između Gradeca i Kaptola, povijesno dvojnog Zagreba smještenog na dva susjedna brežuljka koji se ujedinjuju 1850.g. u jedinstven teritorij Slobodnog i kraljevskog grada Zagreba.
Fontana (fons., lat. izvor), pojam je koji pokriva osnovne i šire tipološke podjele arhitektonsko-plastički oblikovanog sadržača vode. Ako voda u njemu miruje, onda je to ribnjak ili bazen; uobičajene su fontana sa vodenim mlazom ili više njih, efektna je kaskadna igra vode, oponašajući potoke, pa i zagrebačke, primjerice Črnomerec; u zdencima voda ključa iz dubine i doseže razinu ruba, i tome slično.
Fontane (fons, lat. izvor), civilizacijski su dosezi grčke i rimske urbane kulture, (a postoje i tragovi daleko starijih civilizacija, primjerice Sumer). Planski zamišljen antički grčki grad – polis, u okviru urbanizmom organiziranog javnog prostora, sadržaja i potreba svojih stanovnika, imao je predviđene fontane i vodovod.
Pompeji, 79.g. poslije Krista pepelom i lavom umrtvljeni grad Rimskog carstva, sačuvao je najraznolikije oblike i tragove urbanog života za budućnost; tako i jednostavne ulične kamene fonatne, spojene na vodovod i postavljene u određenim razmacima za pučanstvo.
Fontane i voda u privatnim bogatim kućama, dokaz visoke kulture stanovanja i življenja, bile su uvijek istaknut i estetski oblikovan statusni simbol; primjerice bazen – Impluvium u atriju ili fontane i kipovi u Viridariumu (vrtu), a često je i ukrašavanje mozaicima.
Zagreb je kroz povijest koristio za fontane i zdence prirodne izvore vode. Međutim, osim u memoriji i literaturi, sačuvani su tek malobrojni, iznimno još na prvotnim mjestima. Spomenimo neke: demontiran, pa obnovljen, klasicistički oblikovan zdenac biskupa Maximilijana Vrhovca, izvorno zdenac biskupa Kažotića iz ranog XIV. st., smješten podno samog biskupskog grada u Vlaškoj ulici , sada u Muzeju grada Zagreba. U atriju Muzeja za umjetnost i obrt, 1990.g. arh. Branko Silađin stavlja u funkciju, sa zagrebačkog gornjogradskog Griča uklonjenu fontanu kipara Ivana Rendića. U Državnom arhivu u Zagrebu, sačuvan je nacrt adaptacije zdenaca na Trgu sv. Marka na Gornjem gradu iz 1816.g., arhitekta Bartola Felbingera.
Na Gornjem gradu vrijedi pogledati dva bunara: u obnovljenom dvorištu Demetrove ulici br. 3, prilikom posljednje veće rekonstrukcije i nadogradnje objekta koju izvodi suvlasnik, arhitekt Ignjat Fischer, postavljen je i bunar, oko 1926g. U dvorištu Demetrove 11 sačuvana je prava je rijetkost – bunar na kolo sa kamenom krunom i nadstrešnicom pokrivenom šindrom, jedini barokni bunar u Zagrebu.

Manduševac u Kontesi Neri

Po otvaranju zagrebačkog vodovoda (1878.g.) i daljnje izgradnje vodovodne mreže, zdenci koji život znače, gube postupno na važnosti, a zatire im se i trag.
Zdenac Manduševac na Trgu bana Josipa Jellačića (izvor je bio poviše u Bakačevoj ulici) prema predaji, dobio je ime po mladoj djevojci, kojoj je ban ili vitez, prolazeći ovim , tada pustim krajem, i udarivši štapom (vitez mačem) rekao Mandušo ili Manda, dušo, daj zagrabi vode. Ime grada Zagreba, po toj predaji, vezano je neposredno uz vodu.
Ovaj zdenac, na kojeg se stoljećima dolazilo danju po vodu, živopisno će opisati Marija Jurić Zagorka u Kontesi Neri (od vještica strahovalo iza ponoći), zatrpan je krajem XIX. st., a njegov izvor početkom XX.s.t Prilikom uređenja Trga za predstojeću Univerzijadu 1987.g., otkopan je i postavljen, kao i prvotni, u denivelaciju trga (arhitekti Kranjc, Silađin, Šerbetić).
Ideja perivojnog okvira središta Donjeg grada u Zagrebu – ideja „unutrašnjeg grada“ između Petrinjske (istok) i Savske (zapad) ulice, južno ograničena željezničkom prugom, razvija se u zadnjoj četvrtini XIX. st., pa sve do Prvog svjetskog rata. Znamenita Zelena potkova, niz od 8 trgova, zaštićena je urbanističko-arhitektonska i parkovna cjelina. Na Trgu Nikole Šubića Zrinskog, prvom uređivanom među trgovima, nekoliko će vrtlara (prvi), bečki Rudolf Siebeck, pa zatim dvojica gradskih vrtlara, Josip Peklar (predviđa fontane) i Franjo Jeržabek izrađivati hortikulturski projekt. Jeržabek će u projektu preuređenja Zrinjevca 1893.g. predvidjeti 4 bazena-fontane. Takozvani Blizanci, pravokutni su bazeni, polukružno zaključeni na kraćim stranama, središnjeg mlaza visine 9 metara, flankirani sa dva niža, dometa 6 metara; voda prska iz kamenih stijena. Projekt fontana izradio je Gradski građevni ured. U simetričnoj, historicističkoj koncepciji jasno vođene perspektive Trga, izvedena je samo jedna fontana, projekt arh. Hermanna Bolléa, popularno nazvana Gljiva, postavljena 1893.g.; više nije izvorna, nego je replicirana. Voda se slijeva preko 3 tanjura obodno, u formi slapa – zavjese. Prema urbanističkom planu Milana Lenucija, na deniveliranom Trgu kralja Tomislava uređenom u počast dolaska Franje Josipa I godine 1895., postavljena je u središte fontana – oblika četverolisne djeteline „položene“ na kvadrat. Svečanom ugođaju je doprinijela i bogata rasvjeta raznobojnim žaruljama; elektroinstalacije su nabavljene u Beču.
U secesijskoj epohi (kraj XIX. st., do kraja I. svjetskog rata) Zagrebu će biti podarene dvije možda umjetnički najvrednije fontane, visokovrijedna skulpturalna ostvarenja iznimnih urbanističkih rješenja postava.Ispred Hrvatskog narodnog kazalištu postavljen je Zdenac života, rad kipara Ivana Meštrovića (1905.g.).Uređenje sjevernog dijela Sveučilišnog trga (1911-1912.g.) jedini je urbanistički projekt arhitekta Ignjata Fischera. Inženjeri Gradskog građevnog ureda nosioci su temeljne ideje postave Zdenca života u „u dubinu“ trga, amfiteatralnog okvira sa stubama i klupama.
Zdenac, upušten u dubinu, obavijen je arhitektonsko-plastičkom intervencijom ograde, materičkom rezonancijom valjkastog oblika. Dva otvora u ogradi zdenca su u istoj osi – naglašavajući, gotovo maniristički, dvojstvo ulaženja i izlaženja, silaženja i uspinjanja; to je ujedno i os pročelja Hrvatskog narodnog kazališta.
Meštrović tematizira, na glatkoj podlozi valjka zdenca, circulus vitiosus uzavrela života; muskulaturnom dramom muških i ženskih likova naglašava nemir prijelaza stoljeća. U dvije točke nalazi se smirenje – prikazom djeteta, samog početka života, pod obodom zdenca. Nad obodom vode glava je rezigniranog starca, koji sagledava život, i očekuje kraj. Dvojstvo, utkano u secesiju, čitko je na razini suprisutnosti nemira i smirenja, početka i kraja. Apstraktnoj podlozi svojstveno je također dvojstvo: negirana je izrastanjem, prerastanjem i nadvijanjem reljefno priljubljenih tijela, a priznata je na pojedinim mjestima u svoj glatkoći, intaktnosti i zaobljenosti. Ova fontana, koja se sa Trga ne otkriva odmah pogledu, mjesto je koje će prolaznicima omogućiti ugodno samovanje, kao i druženje.

Ljepota prizora putenosti

Na Gornjem gradu, u sklopu regulacije nepravilnog i zapuštenog Jezuitskog trga (1909-1911.g.), Viktor Kovačić projektira, u njegovom sjeveroistočnom uglu, bazen sa skulpturom kipara Simeona Roksandića Borba/Ribar sa zmijom (1906.g.), iz čijih usta prska voda. Hugo Ehrlich, partner u zajedničkom atelijeru, razrađuje projekt uz manje preinake – skulpturu „izmješta“ iz središta na sam rub bazena, rješavajući ga kaskadno. Ehrlich je planirao, a nikada nije izvedeno, zelenilo koje se preko gornjeg ruba prosipa prema vodi – želeći realizirati, za secesiju karakteristično, povezivanje različitih materijala i medija u jednu cjelinu.
U sklopu uređenja Rokova perivoja i gradnje umjetničke kolonije vila, u secesijskoj epohi će biti planirana i postava skulpture/zdenca Elegija/Čeznuće/Uskrsnuće (1910-1911.g.), kipara Roberta Frangeša Mihanovića, meko modeliran akt mlade žene unatrag izvijenog tijela, oslonjene koljenom o rub niskog kružnog zdenca, kojem je plašta artikuliran u plitkom reljefu prizorima iz Danteove Božanstvene komedije. Da je svoje mjesto našla na Rokovu perivoju prije Prvog svjetskog rata, kako je bilo planirano, možda bi se poradilo i na skrovitosti postave i postupnom otkrivanju ljepote ovog prizora putenosti i ujedno podsjećanja na neumitan kraj. Skulptura je postavljena 1994.g., idejno rješenje arh. Mihajlo Kranjc, povodom proslave 900-te godišnjice Zagrebačke biskupije.
U jeku Drugog svjetskog rata, arhitekt Stjepan Planić, u prenamjeni Doma umjetnosti Ivana Meštrovića u džamiju, na urbanističkoj mikrolokaciji/otoku, simetrično je rasporedio tri minareta oko kružne građevine. Na mjesto četvrtog, u osi Ulice Račkoga, u središtu osmerokutnog, kamenom popločenog podesta, dijelom ograđenog, postavlja kružnu fontanu, prema van izvijenog ruba; 3 stubama ritmizirane stranice povezao je sa nivoom pločnika, a jednu stranicu osmerokuta sa Domom umjetnosti. Vertikala mlaza fontane, orijentirane prema zagrebačkoj katedrali, u gotovo je ekumenskom odnosu sa visokim tornjeve katedrale.
Vertikalni znakovi islamske bogomolje na ovom su mjestu bili kratko, ali je fontana, u svom univerzalnom značenju i umjetničkom vrhuncu ostala.

Fontane u trgovačkim centrima

Grad Zagreb zaista ukrašava mnoštvo karasnih fontana izgrađenih u javnim urbanim prostorima kojima bi tek trebalo pouzadano i točno ustvrditi brojku koji zasigurno brojnošću nadmašuju broj izvora Zagrebačke gore.
Fontane u trgovačkim centrima novi su moment, primjerice izdvojimo fontanu u prizemlju Kaptol centra, Nova ves 17, arh. Branko Kincl, 2000.g. Dva su spojena bazena, jedan s minimalističkom skulpturom uglačanih reflektirajućih ploha, čiji se lučni mlaz, neočekivano, gotovo subverzivno, „ubacije“ u kameni krater sa mlaznicama. Osvježavajuće i razigrano rješenje.
Izniman primjer je Spomenik palim braniteljima Domovinskog rata, arh. Jadranke Kruljac Polak, 2000.g., Zagreb, Trg januarskih žrtava, Kustošija. Minimalizmom, jasnom koncepcijom geometrijskih oblika i njihovih suodnosa, elegancijom i uporabom bazena s vodom, ovaj spomenik je izniman doprinos komemorativnoj plastici u javnim prostorima. Stakleni kvadar (međusobno su slijepljene staklene ploče) s ispisanim imenima poginulih, spušten je u izduženi bazen. Staklene površine i voda reflektiraju slike okoliša, a umjetna rasvjete omogućava dodatne efekte.
I na kraju, neizostavan, ambiciozan projekt arh. Helene Paver Njirić, razrada ideje iz 1992.g., početak realizacije 2012.g., na lokaciji Sveučilišne livade, u Ulici Hrvatske bratske zajednice. Pogled iz gornjeg rakursa na zagrebačku transverzalu u smjeru sjever-jug perspektivni je nedogled (uz mogućnost gradogradnje „u nedogled“), a zapeo bi zasigurno za oko i André Le Nôtreu, arhitektu vrtova i fontana dvorca Versailles, ove godine slavljenog Luja XIV. Fontane foto-montirane u toj vizuri, u završnom obliku, djeluju impresivno.
Zadnji i najveći projekt fontana u Zagrebu je realiziran na potezu denivelacije u Ulici Hrvatske bratske zajednice koji je (dovršen 2012.g.) na praznoj travnatoj ledini, a u blizini Nacionalne i sveučilišne knjižnice. To je daleko ambiciozniji i kompleksniji projekt kojim se priziva ideja javnog prostora (etablirana još u antici) kojom se deklarira nastavak Zelene potkove koju čini niz trgova uređenih zelenih površina. Uz koje je izim fontana predviđen i amfiteatar, a kojemu bi pristup bio riješen pješačkim pothodnicima u koridoru Ulice Hrvatske bratske zajednice. Sve u svemu od proljeća do jeseni ove fontane formiraju zanimljive vizure s vodom, a uređeni prostori uokolo fontana postali su mjesto dolazaka, susreta, hlađenja i prskanja tijekom ljeta, vizualnih dojmova i svjetlosni efekata na vodenom ekranu.
Pogledom prema sjeveru, linijom dometa visokog mlaza vizualno je uspostavljena ali i podvučena veza sa zagrebačkom katedralom. Ipak Do kud katedrala zrači?, ova Vranićeva izložba baš kao i mnoštvo zagrebačkih fontana pokazljivo daju jedan od odgovora na postavljeno pitanje!T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. klarens
    #1 klarens 3 studenoga, 2015, 20:23

    Voda, voda, voda
    =======================
    A gdje su fontane ili ka se to vech zove
    =======================
    Gdeje zhedan mozhe utazhiti zhedj

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code