ZA VALENTINOVO U DOMU SPORTOVA

ZA VALENTINOVO U DOMU SPORTOVA

3. studeni, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

20417920274a4b5fef807c6730799874 orig

Massimo Savić najavio u razgovoru za portal Tjedno

 

Razgovarao: Dražen Stjepandić

Fotografija:www.b92.net

 

Massimo Savić nakon dupko ispunjene pulske arene, kako publikom, tako emocijama i dobrom glazbom, potpuno očekivano isto želi ponoviti i u Zagrebu. U veljači naredne godine, za Valentinovo, eksluzivno nam je najavio koncert u Domu sportova.
Nakon albuma “Vještine 1” i “Vještina 2” Massimov uzlazni trend je u stalnom usponu. Pjevač koji je ne tako davno bio estradno mrtav, sada dokazuje da je estrada još živa, samo eto i estrada, baš kao i sudbine brojnih njenih predstavnika, prepuna je uspona i padova.  
Za Massima šira javnost je prvi put čula 1983. dok je s  “Dorian Grayom” snimio album “Sjaj u tami”. Nakon dvije godine objavljen je i album “Samo za tvoje oči”. Nakon razlaza grupe  započinje uspješnu samostalnu karijeru i objavljuje pet albuma u suradnji s Zrinkom Tutićem.  Posljednji u suradnji sa Zrinkom Tutićem nosi naziv “Benzina” i objavljen je 1995.
Massimov prepoznatljivi vokal tretira se kao neki instrument za kojim su posezali glazbenici raznih pravaca.  Tako je snimio s Metal Guruom, glazbenim pravcem Labin Art Expressa dva eksperimentalna albuma. Alternativnim albumom smatra se  Massimov album “Elements” na engleskom snimljen za ljubljanski “Helidon” 1993. Krajem 2009. isti univerzalni Massimo  bio je veliko osvježenje na koncertima Halida Bešlića u zagrebačkoj Areni kad je sa sultanom sevdaha otpjevao “Miljacku”.
Nakon više nominacija Massimo 2004. napokon dobiva diskografsku nagradu Porin u kategoriji najbolje muške vokalne izvedbe. Porina za najbolju mušku vokalnu izvedbu dobio je 2005.,2006.,  2007. i 2012. Struka je Massimovo pjevačko umijeće odavno priznala i nagrađivala, a došlo je vrijeme da to masivnim odazivoma kao nikada do sada potvrdi i publika.
S Massimom Savićem satao sam se u kafiću Eter preko puta redakcije Radio Antene u čijem je programu gostovao svega nekoliko minuta prije našeg susreta.  
Zašto se nakon pulske Arene dugo čekalo s narednim velikim koncertom?
-Dugo smo razmišljali u kojem od velikih prostora  u Zagrebu raditi koncert. Na kraju smo se odlučili s na  Valentinovo 14. veljače iduće godine organizirati koncert u Domu sportova. Dužni smo Zagrebu prirediti jedan veliki koncert, a nadam se da će u produkcijskom smislu biti i bolji od onoga u pulskoj Areni.  U Puli kad sam s Aquariusom prvi put zagrizao  taj veliki zalogaj, nije bilo lako osigurati logistiku za šezdesetak ljudi koji su radili na koncertu. U Zagrebu će nam s te strane biti puno lakše jer smo tu doma. Koncerte radim već trideset godina, ali uoči koncerta u Puli sve me jako  umorilo i u pet sati popodne je došao liječnik i dao mi je hormonalnu injekciju jer mi je glas već u četiri popodne bio gotov. Od devet ujutro bio sam na nogama i upravljao sam događajem. Sudjelovanje u organizaciji odnijelo mi je najviše snage.

I prije ste u karijeri imali zvjezdanih trenutaka, ali ovakvu popularnost kao sada ipak nikada niste uživali. Ovakav Massimo prije nije postojao?
-Nakon albuma “Stranac u noći” radio sam velike jugoslavenske turneje. Jednu turneju sam radio zajedno s Josipom Lisac, po dvadesetak dana bili smo na putu. Danas je to gotovo nezamislivo, danas se turnejama zovu nizovi od tri koncerta. Ipak, ovo sada je nešto drugo, situacija je potpuno drugačija, nikad ovako nisam bio jak na tržištu.

Snimate hit za hitom. Možete li prepoznati što će postati hit?
-Neke pjesme sam prepoznao. Za “Suze nam stale na put” znali smo da će biti ubijanje, kome god sam pustio demo rekao je da će to mora postati hit. Postoje pjesme koje same po sebi govore da će napraviti veliku stvar. Pjesma “Iz jednog pogleda” je prilično iznenadila Pegija i mene, ali ne i ljude u “Aquriusu”. Svakom hitu se apsolutno radujem. To je fenomenalan osjećaj kad znaš da će tvoja pjesma ljudima značiti puno. Prije toga nisam bio  svjestan što značim ljudima, sve sam stihijski radio.

PRESKUPI ZRINKO TUTIĆ

Što danas znači biti zvijezda u vrijeme velikog pada diskografije i kada rijetki uspijevaju privuči neku publiku?
-Ima nas desetak u Hrvatskoj, koji uredno živimo od ovog posla.

Što mislite o Thompsonu?
-To je hard rock s primjesama domoljublja i ljudi to vole. Nekoliko puta smo se sreli. Thompson mi je djelovao kao blaga i mirna osoba. Ne možemo apstrahirati podatak da je napunio stadion u Maksimiru.
Uspjesi mu se ne mogu izbrisati. Produkciju je podigao na jedan visoki nivo.

Sa Severinom ste nekada bili zajedno u Tuticu. Što kažete na ono što je postigla nakon odlaska iz tog jata?
-Severina nije pjevačka Maria Callas, ali posljednjih desetak godina je jako pametno vodila svoju karijeru. Njen menađer Tomica Petrović je značajno pridonio Severininoj priči. Skandali iz njenog života značajno pridonose Severininoj popularnosti. Dobar potez joj angažiranje Tomaža Pandura koji je njene nastupe digao na jedan drugačiji nivo. Tu su plesači, veliki ekrani, jedino nema trenutka kad se čovjek naježi, a da se to dogodi tu već trebaš biti glazbenik par exellence.

Kad ste zadnji put sreli Zrinka Tutića?
-Ljudi Zrinka poznaju samo površinski. Zrinko je jedan veliki emotivac. Puno sam naučio od Zrinka i njegovog brata.  Tutico je bio jedna dobra firma od koje se moglo dobro živjeti. Kasnije se Zrinko više posvetio mjuziklu nego pjevačkim karijerama.

Je li vam Zrinko nudio neku svoju novu pjesmu?
-Kad sam zadnji put bio kod njega na Plješivici odsvirao mi je jednu pjesmu. Ponudio sam mu suradnju, ali Zrinko je bio preskup.

Kad vam je u vašoj dugogodišnjoj karijeri bilo najteže?
-Nakon rata htio sam se ponovno aktivirati u glazbi i sa Zrinkom sam napravio album “Benzina”, ali nije se dogodio uspjeh kakav smo očekivali i tada sam očekivao da ću se prestati baviti glazbom. Počeo sam se baviti produkcijom reklama. Zahvaljujući diskografskoj kući “Aquarius” 2001. vratio sam se glazbi. Imao sam jednu ideju i oni su prihvatili raditi samnom. Rekli su “yes” i pomogli su mi i financijski. Diskografija je tada financijski stajala dobro i zahvaljujući “Aquariusu” vratio sam se na scenu.

Aquarius je incijator i organizatori vašeg koncerta u Puli.
-Aquarisu je uvijek radio moje velike koncerte. Da bi se vodila jedna reklamna kampanja na radio stanicama, na televizijama i jumbo plakatima iza toga mora biti jedna institucija koja zna što radi i koja ima podjeljena radna mjesta. S njima imam dogovor da moje velike koncerte rade oni. Ja sam jedan od rijetkih glazbenika koji kad sjedne u društvo s kolegama koji je zadovoljan svojom situacijom u svojoj diskografskoj kući.

NASTUPI ŠIROM BIVŠE JUGOSLAVIJE

Neki kažu da se odsustvo pokojnih Đorđa Novkovića i Zdenka Runjića u aktualnoj produkciji odrazio na pad zabavne i pop glazbe što je dovelo do strahovitog  uspona klapa?
-Odkako nema Đorđa Novkovića i Zdenka Runjića izgubila se jedna vrhunska zabavna glazba. Ovo što mi radimo može se nazvati jednim vrhunskim meanstreamom. Ne bavimo se alternativnom glazbom nego vrhunskom pop glazbom, primjenjenom glazbom za više ljudi.

Imate li još potreba za projektima kao što je bio Metal Guru?
-Imam, i dalje planiram određene umjetničke eskapade. Prošle zime u Muzeju suvremene umjetnosti imali smo performans. Metal Guru mi je ovijek bila boksačka vreća za moju umjetničku agresiju. Tu bih se ispucao do kraja, tako da se pop glazbom mogu baviti bez kompleksa. Nekada sam miješao stvari, bavio sam se pop glazbom, želio sam da mi se albumi strašno prodaju, a uz to sam želio biti i strašno alternativan. To ne ide zajedno.

Nastupate širom bivše Jugoslavije, gdje najbolje prolazite?
-Svuda prolazim podjednako. I u Ljubljani, i u Sarajevu, u Podgorici, Skoplju… U Makedoniji sam nedavno ima tri koncerta. U Srbiji hrvatski izvođači tradicionalno dobro prolaze.

Je li nostalgija tajna uspjeha u Srbiji?
-Svi koji idu na nostalgiju mogu napraviti jedan koncert i nostalgija se pokrije. Tajna pravog uspjeha je stalno raditi nove dobre pjesme. Ne živjeti na staroj slavi. U Srbiju kad krenem ostanem po tjedan dana i napravim pet-šest koncerata.

U Skoplju ste se družili s članovima “Dubioza kolektiva”.
-Moj prijatelj i partner iz Skoplja Login vodi u Makedoniji i Dubiozu kolektiv, pa smo u trenutku kad su oni odlazili prema Grčkoj otišli svi zajedno na jednu večeru. Super smo se družili, a nakon toga otišao sam sastati  se s Manu Chaoom, koji je baš tada snimao novi album u Skoplju. Momci iz Dubioze znaju što rade, nemaju pretenzija značiti više od onoga što oni hoće biti ljudima. Dubioza je sarajevski inat zapakiran u znanje.

Ili recimo sarajevska estradna tradicija zapakirana u sadašnji trenutak.
-Bravo.   

UGRIZ STRŠLJENA I PAUKA

Gledao sam vas u jednom humanitarnom izdanju kviza Tko želi biti milijunaš? Iznenadio sam se koliko toga poznajete?
-Pasionirani sam gledatelj dokumentarnih filmova. U slobodno vrijeme isključivo gledam National Geographic, Explorer, Discovery. Imam ogromnu količinu beskorisnog znanja.

Estrada i mediji su uvijek povezani. Kako bi opisali sadašnju medijsku situaciju?
-U novinarskim tekstovima toliko put se suočavam s pravopisnim greškama. Gramatika mi  je uvijek interesirala. Na Hrvatskoj televiziji je jako puno grešaka posebice u izgovoru čak i u  Dnevniku. To se sve događa jer posao obavljaju ljudi koji nisu dovoljno kompetentni, a priželjkujem medije koji znaju svoj posao. Cijenim novinare poput pokojnih: Glavana, Vrdoljaka, Tenžere…

A Aleksandar Dragaš, kao kritičar koji obilježava ovo vrijeme?
-Pohvalio je moj koncert u Areni. Razgovarao sam s njim i rekao sam mu da mi je jasno da kritičaru koji doma sluša Residentse i PIL ja sam neprihvatljiv, ali zato treba biti novinar specijaliziran za popularnu domaću glazbu i koji će znati jasno odrediti tko sam ja, a tko je Severina, Gibonni ili Tony Cetinski na ovoj sceni. Naša glazbena kritika nije profilirana.
 
Imate li spisateljskih ambicija?
-Ako ću pisati pisat ću prvo o svom djetinjstvu, neću pisati o ničemu drugome. Moje djetinjstvo je bilo toliko zanimljivo i dinamično da prvo moram to pokriti, a nakon toga mogu pisati o svemu ostalom.

Čitao sam da vas je uoči jednog koncerta ujeo stršljen?
-Stršljen me ujeo u Srbiji, a pauk me ujeo u Zagorju. Prije toga uoči intervjua na Radio Dalmaciji ujeo me također pauk u autu. Radio Dalmacija je na vrhu jednog nebodera i dok smo liftom išli prema gore postalo mi je loše i bukvalno sam osjećao kako mi stražnjica raste.  Otišao sam na WC i napipao sam oteklinu, veliki plik. Imam Jery Lee Lewis sindrom-ako će nekoga ujesti pčela ili ugristi pauk onda sam to ja.  T

 

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Jugoton
    #1 Jugoton 21 studeni, 2013, 09:16

    Plagijator na kvadrat!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.