VUČIĆEV GOVOR U GLINI SNIMIO JE ČOKAN SADA NASTANJEN U VUKOVARU

VUČIĆEV GOVOR U GLINI SNIMIO JE ČOKAN SADA NASTANJEN U VUKOVARU

3. travanj, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

 

Ožujka 1995. snimao uvijek lažljiva, sadašnjeg srbijanskoga predsjednika i radikalnog Grobarova naprednjaka Aleksandra Vučića, koji je izrekao antologijsku „ nikada više nećete na Baniji živjeti s ustašama, negoli u velikoj Srbiiji…“

S balkona varaždinske palače Patačića 20. svibnja izgovorio „ i da zadnji hrvatski smrad živi samo toliko dok ne stigne do prve jame…“ Nije stoga čudno što je diktatorska „ljubičica bijela“, postao jedan od deset najvećih zločinaca 20. stoljeća. Upravo to, poslijeratno razdoblje komunističkih zuluma, u kojem mu je nestala cijela obitelj, zanimalo je bivšega glinskog gimnazijalca Karla Lipaka. Provevši teške četiri godine u progonstvu na tlu vlastite demokratske države, stric je Karlo – kako su ga mnogi zvali – odmah iza osloboditelja 20. Domobranske glinske pukovnije i 153. velikogoričke brigade HV-a već 6. kolovoza viđen na ulicama svinjski zaneređena grada

Napisao: Josip Frković

Dok sjajno obrazovani i arhivski upućeni glinski publicist Igor Mrkalj, sin pokojnoga nogometnog zaljubljenika Milana i unuk prijeratnoga načelnika milicije Stevana, matematičkom preciznošću u tiskovini „Novosti“ i istoimenom internetskom portalu obrađuje brojne povijesne teme iz austrougarskih vremena, međuraća i partizanskoga poraća u tom dijelu Banovine – primjerice, o zločinima ustaškoga režima NDH protiv ovdašnjih pravoslavnih Srba ili o spomenicima NOB-a oštećenim od uspostave Republike Hrvatske, još se uvijek nije dotaknuo ratno-poratnih stradanja pripadnika hrvatskoga katoličkog naroda. Prvenstveno, zloglasnih partizanskih zarobljeničkih logora ratnih gubitnika, hrvatskih domobrana i pripadnika Hitlerova Wehrmacta, u Prolomu, Balincu i Šaševoj, te na desnoj obali Gline i stadionu „Banovca“, na petrinjskom Sajmištu u Kaniži ili na sisačkom Viktorovcu i Čemernici kod Topuskoga. U tim je stratištima, nakon užasnih partizanskih zločina, poginulo na desetke tisuća razoružanih vojnika Trećega Reicha i domobransko-ustaških branitelja drugoratne hrvatske države. I dok je Radna grupa Sisačko-moslavačke županije iza pobjedničkoga završetka Domovinskog obrambenoga rata 1996. počela sustavan desetljetni terenski rad popisivanja hrvatskih žrtava, čiji je posao okrunjen izdavanjem „Sisačkoga žrtvoslova“, poznati glinski domoljub Karlo Lipak (1929. – 2009.) sam se poduzeo bilježenja svjedočanstava o četničko/partizanskim i komunističkim zločinima.

Državni neprijatelji iz Jukinca

Ne bez utemeljenih razloga: zbog velikosrpske zločinačke hegemonije u kraljevini, te poratnoga osvetničkoga terora partizana. Kao 16-godišnjega gimnazijalca, Lipaka su milicajci proveli gradskim ulicama, s natpisom „izdajnik“ i „ ustaša“ na leđima, do zatvora. Osumnjičen je bio da je parolama „Dolje Tito!“ i „ Živjeli križari“ rušio državni poredak. Zamislite, državni poredak barbara iz Savjetskoga Sojuza! Tri robijaške godine proveo je u zloglasnoj Lepoglavi, a stradanje članova njegove obitelji od komunističke vlasti počelo je još 11. siječnja 1944., kad su partizani „oslobodili“ Glinu. Slično je bilo i 26. lipnja 1991., kad su potomci svetosavskoga čopora i srpskoga ološa nasrnuli na mirnu Glinu i njene žitelje. Stanovnike Hrvate koji su stoljećima, u mukama čekali i dočekali svoju, hrvatsku državu. Lipakov otac Cvjetko, glazbenik vojnoga domobranskoga orkesta, ujaci i stričevi pobijeni su na križnim putovima, a majci, sestri i bratu život je poslije muka i stradanja pošteđen. Sam Karlo je na kažnjeničko-osvetničkom putu prema Austriji izgubio oko, a iz zagrebačke bolnice gdje je proveo samo jedan dan otpušten je natrag u nepreglednu kolonu nesretnika. Nije Karlo Lipak, kojega je novinar upoznao još 70-ih godina prijeraća, volio ni ustaški zloćudni režim. U njegovu stranačku mladež nije želio ni po koju cijenu. Obiteljske tragedije i traganja za nestalim članovima obitelji, pak, naveli su ga na proučavanje nacionalne i lokalne povijesti, osobito one tijekom Drugoga svjetskoga rata i mirnodopskoga genocidnog uništavanja pola milijuna Hrvata.

Čokan je snimio lažljiva Vučića

Razdoblja u kojima je dubler Josipa Broza, navodni Staljinov „Španac“ Šapajev, zamislio i oživotvorio genocidni program potpunoga uništenja Hrvata. Glumeći, dakle, maršala Josipa Broza Tita, koji je svibanjsko-lipanjskih dana 1945. iz Zagreba promatrao masovne likvidacije svojih partizanskih hordi nad Hrvatima, s balkona varaždinske palače Patačića 20. svibnja izgovorio „ i da zadnji hrvatski smrad živi samo toliko dok ne stigne do prve jame…“ Nije stoga čudno što je diktatorska „ljubičica bijela“, postao jedan od deset najvećih zločinaca 20. stoljeća. Upravo to, poslijeratno razdoblje komunističkih zuluma, u kojem mu je nestala cijela obitelj, zanimalo je bivšega glinskog gimnazijalca Karla Lipaka. Provevši teške četiri godine u progonstvu na tlu vlastite demokratske države, stric je Karlo – kako su ga mnogi zvali – odmah iza osloboditelja 20. Domobranske glinske pukovnije i 153. velikogoričke brigade HV-a već 6. kolovoza viđen na ulicama svinjski zaneređena grada. Ovaj novinar, pak, sjeća se ekipe dragovoljnih komunalaca koji su čistili nogostup i asfaltni tepih današnjega Trga bana Josipa Jelačića, među kojima je pozdravio i fotografa, poduzetnika i vlasnika prijeratne Omladinske televizije, Damira.Brkića. Čovjeka koji je mimo vlastite volje bio zatočenik i građanin Gline i fantomske okupacijske i četničke krajine. Tih trenutaka, istina, nije bilo umjesno raspitivati se o tome tko je iz njegova studija ožujka 1995. snimao uvijek lažljiva, sadašnjeg srbijanskoga predsjednika i radikalnog Grobarova naprednjaka Aleksandra Vučića, koji je izrekao antologijsku „ nikada više nećete na Baniji živjeti s ustašama, negoli u velikoj Srbiij…“

Agitprop i sada „dejstvuje“

Poslije sam od glinskih prijatelja doznao da je riječ o odbjeglom Čokanu, koji je po završetku užasnoga rata smiraj našao u hrvatskom Vukovaru. Kako se, hvala Bogu, i bivši dožupan sisačko-moslavački i ratni velikosrpski huškač iz STV-a Petrove gore Bogdan Rkman, šef SDSS-a, i danas povremeno bavi agitprop „novinarstvom“, možda surađuje i s Čokanom. Za banjalučku Srnu, „Veritas“, Tanjug, RTVRS, „Novosti“ i istoimeni internetski portal. Ali, vratimo se imenu i djelu pok. Karla Lipaka, koji je već 1990. kriomice obilazio šumu Marekovaču (Marekovac“ i tzv. Troku, kraj Gornje Čemernice i istoimena zarobljeničkoga logora. U njemu su, prema svjedočenjima, partizani ubili i do 12.000 hrvatskih i njemačkih vojnika ratnih gubitnika. Bez istrage, suđenja i pravorijeka. Slučaj je htio da je današnja potpredsjednica „Hrvatskoga domobrana“ Ljubica Poljak, posredstvom svoga sugrađanina i negdašnjeg čelnika te veteranske udruge u Dugoj Resi, Nikole Katića, sačuvala elaborat o čemerničkom logoru dobiven od dužnosnika Počasnoga bleiburškoga voda Bože Vukušića. Naslovnica toga dokumenta nosi naslov „Grobište“ s tri važne lokacije, dok je na trećoj stranici kopija katastarskoga plana Čemernice u mjerilu 1:2880 Ureda katastarsko-geodetskih poslova – Ispostave Topusko kč. 731/19 i 731/21 (lijevo do makadamske ceste prema G. Ćemernici, oko njih je bila podignuta žičana ograda koju su nadzirali stražari –op.a.). Dokument nosi nadnevak 15. srpnja 1998. I potpisan je od tadašnjega pročelnika u Sisku dipl.ing. geodezije Mirka Alilović, a izradio ga je Igor Turković. Izvadak iz katastra zemljišta, pak, s navođenjem površina dviju katastarskih čestica što ga je na zahtjev „Karlovačke pivovare“ izradio ovlašteni djelatnik u Topuskom Čorić. Ako se pitate kakve veze „Karlovačka pivovara“ ima s obraslim parcelama, vrijedi podsjetiti da je ta tvornica u prijeraću na Kordunu imala plantaže voća za preradu, ali i malinjake poput onih desno od ceste za Gornju. Čemernicu. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.