VREMEPLOV JOSIPA FRKOVIĆA:  PORFIRIJE, PORFIROGENET ILI GOVNOIMENI

VREMEPLOV JOSIPA FRKOVIĆA: PORFIRIJE, PORFIROGENET ILI GOVNOIMENI

7. ožujka, 2020.

 

Piše: Josip Frković

Dok neki od jakih zamjeničko-pomoćničkih snaga Dorha netom smijenjenoga glavnog javnoga tužitelja Dražena Jelenčića, uz potporu Andreja Plenkovića, smišljaju koje paragrafe Kaznenoga zakona primijeniti u slučaju (nevino) optužena novinara Marka Juriča kvalifikacijom “za govor mržnje”, odnosno za dokumentirano prokazivanje četničkoga petokolonaškoga djelovanja srpskopravoslavnoga popa Porfirija (Perića), mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga, koji ne skriva želju zasjesti u fotelju četnički nastrojena patrijarha Irineja, prisjetimo se (sačuvaj nas Bože, ne Titovih – nap.a ) pionirskih početaka toga vječito progonjena junaka hrvatske medijske scene. Jer, Marko je Jurič svoju novinarsku karijeru – uvijek u funkciji hrvatskoga domoljublja i protivljenja velikosrpskom zločinačkom hegemonizmu – otpočeo još s prvim koracima hrvatske slobode i demokracije u “Slobodnom tjedniku” hrabroga i slobodnoumnoga vlasnika i urednika Marinka Božića. Godina je 1995., pobjednička, u kojoj su požrtvovni mladići branitelji svih naraštaja u odorama HV-a “Olujom” obranili mladu hrvatsku državu i zauvijek otjerali pobunjeničko-agresorske snage umišljenih “pobednika” i prekodunavskih susjeda SFRJ, savezne jugoslavije, SCG i Srbije. Pod ruke nam je došao arhivski primjerak “Arene/Sirene” od 28. rujna 1995., kada Marko Jurič radi reportažu o zliočinima četnika u nekadašnjem sjedištu Druge banske austrougarske pukovnije, te višestoljetne pedagoške, kulturne i mesoprerađivačke “Gavrilovićeve” tradicije.

Nestalo tijelo Podravca Marijana Tota

Prvu od ukupno četiri stranice, Jurič počinje ekskluzivnim podsjećanjem na stradanje hrvatskoga dragovoljca policije i dugoselske ZNG brigade Marijana Tota iz podravske Ždale, nedaleko Đurđevca, na obali Petrinjčice za srpske okupacije grada. O njoj kao o mjestu masovnih stradanja naših bojovnika upečatljivo svjedoči dugogodišnji čuvar Gradskoga kupališta na Kupi, Željko Grčić Beli. A podravski Marijan Tot, imenjak nekadašnjega pravnika i predsjednika Gradske limene glazbe, bio je pripadnik specijalne protuoklopne jedinice HV-a koja je sudjelovala u obrani Viduševca, Gline i Peckih noću je s prijatejima motrio na Tarbukovu korpusnu kasarnu četnika, tada još uvijek sa znamenjem Hrvatima krvave petokrake zvijezde. Sestra Ljubica i njen suprug Stjepan nesretnoga su Tota zadnji puta vidjeli 16. rujna 1991. Pet dana kasnije, grad su potpuno zauzeli srbijansko-srpski okupatori iz svih dijelova propale komunističke države. Nakon “Oluje”, pak , šogor Hasnek pronašao je lubanju za koju je pretpostavio da je Marijanova. A hrabri je Podravec sa ratnim prijateljima stradao od iznenada pale SMB-granate. O mjestu pronalaska otad svjedoči spomen-obilježje na zaštitnom nasipu Petrinjčice. Među svjedocima stradanja Marijana Tota bio je i poznati banovinski partizan i poratni rigidni sudac, kasniji direktor “Gavrilovića”, Pajo Manojlović, kojem je okrutno smaknuti petrinjski sudac Pezelj prenio da je nepoznati hrvatski vojnik pokopan uz nasip rijeke. I petrinjski predsjednik Udruge roditelja poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Ivica Horvatić, prijeratni medicinski tehničar siačkoga Doma zdravlja, čije je zavičajno Novo Selo Glinsko doslovno zbrisano s lica zemlje, kazuje o brojnim zločinima na obali Kupe i o poratnom slučajnom pronalasku do zuba naoružana četničkoga terorista Živka Koraća u šikari koja krije mnoge zlokobne ratne tajne.

Major i nadvojvoda Dejan Tišma

U traganju za petrinjskim ratnim istinama, Marko Jurič osobito je akcentirao dvije noći dugih noževa, one 4. i 8. studenoga 1991. Tada je mecima iz automatskoga oružja, sjekirama i toljagama ubijeno najprije 76, a potom još 42 Hrvata i “sumnjivih” Srba. Među smaknutima, bilo je i šesnaestoro djece. Pokopani su pod nadzorom Tarbukove djelatne i pričuvne jna-bande u masovnu grobnicu središnjega gradskog groblja sv. Benedikta. Bili su to prizori neviđenih zvjerstava dojučerašnjih “ravnopravnijih” susjeda koji su petrinjskim ulicama 1991. uzvikivali “Ovo je Srbija”. Srpski zarobljenik tijekom okupacije grada, Mijo Mlađenović, ispričao je iza 1995. o stradavanju 17 pripadnika 120. sisačke brigade ZNG-a od grupe Dragana Sanadera kod vile “Gavrilović” i kod Nove bolnice (pulmologije). Budući da su tijela nesretnih branitelja već bila u stanju raspadanja, očekivao se dolazak buldozera. Posebno su zanimljive bile priče rođena Livnjaka i srpskoga zarobljenika Ljube Padre, koji je tijekom četiri teške ratne godine radio na pokopu žrtava sulude pobune i agresije na Hrvatsku. U ¸negdašnjoj Ulici Otona Kučere, “vlaškom sokaku” na brojevima 30 i 32, Ljubo je bio rob obitelji “Gavrilovićeva” kamiondžije Ranka Tišme i sinova Deana i Saše. Dobrostojeći petrinjski velikosrbi imali su potporu Rankova oca Pere, biznismena i vlasnika kroporacije iz Chicaga, gdje se okupljao sav svetosavski ološ SAD-a. Ondje će se desiti i “četnička vokalna družina”, u kojoj je pjevao i aktualni spc-mitropolit zagrebački Porfrije (Perić). Prof. dr. Dragutin Pavličević studentima povijesti nikad nije šire obrazlagao prijevod imena  starovjekoga cara filozofa Konstantina Porfirogeneta (govnoimeni), ali suvremenoga Perića takve usporedbe uopće ne diraju.

Zarobljavanje diverzanata Arkana i Bandića u Dvoru

Cilj mu je, istina, perfidno ljevičarski – bez spominjanja bratstva i jedinstva – odgojiti većinske Hrvate na zaborav agresije 90-ih, stoljetnih četničkih ratnih i mirnodopskih ravnogorskih zločina i što duljem opstanku – mimo volje većinskoga naroda – srpskih osvajačkih popova u neovisnoj Republici Hrvatskoj. Kad je riječ o majoru Srpske dobrovoljačke garde i četničkom nadvojvodi Dejanu Tišmi, kako se sam nazivao, autor ovoga teksta bio je prvih dana iza kolovoške “Oluje” s hrvatskih vojnicima i policajcima u objektima bogata imanja “dolarskih” svetosavaca. Sve što je vidio i prelistao argumentirano ukazuje da su Srbi desetljećima pripremali zavjeru i obračun s naivnim domobranima Hrvatima. Bile su to cijele hrpe fotografija u boji s neobuzdanih i pijanih terevenki i tijekom paljenja obiteljskih kuća Nove Drenčine, diskovi sa sprovoda nekih poznatih vođa pobune, dnevnici srednjoškolca Saše Tišme, telefonski imenici… Bila je u novčaniku lična karta i tvornička iskaznica šofera i švercera Ranka Tišme, koji je obiteljskom sluzi Ljubi evidentirao radne sate za pokapanja umorenih Hrvata i ostale teške fizičke poslove. Mjesečna nagrada od 70 dinara jedva je bila dovoljna za nekoliko kutija cigareta. Nađena je među dokumentima i objava vojne pošte, kojoj je pripadao srpski bogataš. Za Deana Tišmu, već po pripadnosti SDG-u zloglasnoga zločinca Željka Ražnjatovića Arkana, osnovano je i načelnik sisačko-moslavačke Policijske uprave brigadir Vladimir Milanković sumnjao da je sudjelovao u ubojstvima petrinjskih Hrvata.

Druženja s Cecom i šovinistom patrijarhom Pavlom

Štoviše, da je još potkraj studenoga 1990. i dana propale republike bio na vezi s uhapšenim Arkanom i Dušanom Bandićem pri pokušaju izvođenja diverzija u Dvoru na Uni. Srpske “junake” lišili su slobode mladi hrvatski policajci pristigli na dragovoljnu kadrovsku popunu redarstvenika u Pounje, ali ih je smušeni ministar policije Josip Boljkovac (ne zna se čijom naredbom i uz koju cijenu) pustio na slobodu. Dejana Tišmu, vrhunskoga snajperista dobrovoljačke čete od 60 “Belih orlova”, doznajemo osobno je odlikovao primitivni milicajac kninski Mile Martić, kasniji “predsednik republike srpske krajine”. Svom bratu Saši pisao je u Ameriku da su temeljito poharali Novu Drenčinu “da ni živa mačka nije ostala”.Povjerava mu i podatak da su kuća i pomoćni objekti puni vojnog naoružanja, streljiva i opreme, te više rashladnih škrinja punih mesa. U četi SDG-a, veli,  imaju i četiri tenka M-84 iz pančevačke brigade, pridošle u Tarbukovu vojarnu. Ipak, plaćenik srpske paravojske s mjesečnom zaradom od 300 dolara i zasigurno ratni zločinac dugih usukanih crnih brkova najviše se zadržavao na crtama Glinice, o čemu svjedoče brojne snimke s ratišta. Sam se hvali da je uživao u smaknućima Hrvata katolika i Babinih muslimana. Hvaleći se sjajnom opskrbljenošću Petrinje, Dejan je u ljeto 1992. – dok kapetan Nikola Fičur još čuvao “srpsku otadžbinu” i potom pred Unproforom navodno demobilizira bataljon – uspio brata privući u zavičaj. U Beogradu se pak sastajao s Cecom Veličković, Arkanovom dragom, te šovenskim patrijarhom Pavlom. Postao je Saša dopisnik srpske agencije Iskre. Možda će spomenuta dokumentacija jednog dana dobro doći mogućim autorima žrtvoslovne knjige o petrinjskoj četničkoj zavjeri protiv većinskih Hrvata. T

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Linda Mark
    #1 Linda Mark 11 ožujka, 2020, 13:54

    KAKO DOBIM MOJI KREDIT OD OVE VELIKE TVRTKE

    Pozdrav dragi moji ljudi, ja sam Linda McDonald, trenutno živim u Austinu Texasu u SAD-u. Trenutno sam udovica s troje djece i zaglavila sam u financijskoj situaciji u travnju 2018. godine i trebalo mi je refinanciranje i plaćanje računa. Pokušao sam tražiti kredite raznih privatnih i korporativnih tvrtki, ali nikad s uspjehom, a većina banaka mi je odbila kredit, ne puni plijen onim tamošnjim šalterima koji ih nazivaju zajmodavcem samo-novca, svi su prijevara, sve što žele je vaše novac i dobro ih ne čujete više od mene, učinili su mi ga dvaput prije nego što sam upoznao gospodina Davida Wilsona, najzanimljiviji dio toga je da mi je zajam prebačen unutar 74 sata, pa ću vam savjetovati da kontaktirate gospodina Davida ako zanima vas zajam i sigurni ste da ga možete vratiti na vrijeme, možete mu se obratiti e-poštom ……… ([email protected]) Nema kreditne provjere, nema cosignera sa samo 2% kamatne stope i boljim planovima otplate i Ako želite kontaktirati bilo koju firmu vezano za osiguranje zajma bez osiguranja, tada se danas obratite g. Davidu Wilsonu za vaš zajam

    Nude sve vrste zajma koje nude

    Kratkoročni zajam (5_10 godina)
    Dugoročni zajam (20_40)
    Zajam za medijski termin (10_20)
    Oni nude zajam poput
    Zajam za dom …………., Poslovni zajam …….. Dug kredita …….
    Studentski zajam ………., Zajam za pokretanje posla
    Poslovni zajam ……., kredit tvrtke ………….. itd
    E-pošta ………. ([email protected])
    Kada je riječ o financijskoj krizi i zajmu, onda je David Wilson financijski zajam mjesto na kojem ga možete uputiti, samo mu recite da ja gospođa Linda McDonald usmjeravam vam sreću ………………. ….

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. pepe
    #2 pepe 9 ožujka, 2020, 23:48

    daklë, čtivopisac mora bīti nevjerojatno ponosan da mu blažennik nosi posṙbljeno ime “alojzije”, mješte hṙvatskoga “alojz(ij)”. zapravo, nije ni čudno, kada se zna da je nadobudni “alojzije” (stepinac) u svojoj pozdnoj mladosti ratovał po gṙčskom solunu i njemu susjednoj albaniji za sṙbskoga kralja i velikosṙbsku mu “otačbinu”. zato čtivopisac i danas skraba na hṙvatskosṙbskom (u osnovi sṙbski jezik s hṙvatskimi jezičnimi posebnostmi ter vlastnostmi) jezičnom mješancu i vůkovom sṙbskom krivopisu iz doba propale YU-govine.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. žrdina
    #3 žrdina 7 ožujka, 2020, 19:53

    Sonja Biserko gospođa intelektualka kojoj će se morati jednog dana zahvaliti i nakloniti cijela Srbija.
    Kad shvate. Ako?

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Car Porfirije Irinejev svetosavski
    #4 Car Porfirije Irinejev svetosavski 7 ožujka, 2020, 18:13

    Tko li to u uredni[tvu “tjedno.hr” portala nema pojma o Konstantinu Porfirogenetu, biyantinskom caru i filozofu, autoru ;uvenoga djela “De administrando imperio” (o upravljanju carstvom). Carstvo je, kad smijeni krečanu Irineja, poglavara spc sekte velikosrba, sanjao i zagrbački Porfirije (Perić), pevač iz chicaga.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code