VREMEPLOV JOSIPA FRKOVIĆA: NEOSTVARENI KORDUNOVAC

VREMEPLOV JOSIPA FRKOVIĆA: NEOSTVARENI KORDUNOVAC

28. ožujka, 2020.

 

Piše: Josip Frković

Pokazujući javnosti 2016. na malom ekranu  drske i provokativne pjevačko-parolaške pojave otvorena četništva, među njima i visokorangirana pravoslavnoga popa u Zagrebu, hrvatski je novinar Marko Jurič u kaosu anacionalne i lijevoliberalne zbilje, zaradio kaznenu prijavu Državnoga odvjetništva međuvremeno razvlaštena glavnog tužitelja Dražena Jelenića zbog navodnoga “govora mržnje”. Objektivno, prijeti mu prvo uvjetna, pa zatvorska kazna. Baš kao da je spomenuti svetosavski bradonja Karađorđevićeve oktroirane sekte SPC iz dvadesetih godina 19. stoljeća sjaju kokarde na vojvodinoj glavi  zborno pjevao iz ljubavi prema Hrvatima i drugim nesrpskim narodima, najvećim žrtvama genocida zločinačkoga četništva tijekom nepuna stoljeća, lažima i prijevarama natjeranim u bratstvo i jedinstvo SHS kraljevine i socijalističke boljševičke tvorevine nazvane federativnom Jugoslavijom. Sjetimo se k tome provokacija birtijaških “delija”, fizičkih odgovora mladića većinske nacionalnosti iz dalmatinskoga zaleđa i srditosti lidera koalicijskoga SDSS-a u Vladi Andreja Plenkovića, nesankcionirana ratnoga zločinca Milorada Pupovca. I baš spomenuti potpaljivač mržnje bez ikakvih posljedica Republici Hrvatskoj, upravo banditski, proriče sudbinu sličnu onoj ratne NDH. Trinaest kaznenih prijava braniteljsko-stradalničkih udruga ostalo je u ladicama tužiteljstva, odnosno resora pravosuđa, najslabijeg segmenta u trodiobi demokratske vlasti RH. Jedan od svježijih primjera je i novinsko nadnevničko podsjećanje na krvavi događaj s Banovine u godini olujne pobjede protiv srbijanskoga fašizma.

Zakašnjele kazne nedostupnim krvnicima iz Baćina

Riječ je o zločinima u banovinskim šumama zaostala četnika Živka Koraća, otkrivena u šipražju desne obale Kupe u Petrinji. Među forumskim internetskim komentarima toga članka, anonimni potpisan kao “Neko”, poručuje i bilježi: “Ipak ćete jednom da platite nevinu srpsku krv za Jasenovac, Jadovno, Jastrebarsko…” Ne znam je li se i koliko zabrinuo autor priče o srbijanskom ubojici s Banovine, no činjenica je da se vojno poraženi – izbjegli i amnestirani srpski povratnici u Hrvatsku – potomci vječitih ratnih gubitnika od Kosova naovamo, iznimno do Cera, pa i njihov glinski ratni huškač i provokator Aleksandar Vučić sve češće potvrđuju kao najravnopravniji vladari u odavno propaloj im srboslaviji. I dok je početkom ožujka Vrhovni sud RH donio pravorijek  pravomoćnosti za sedam zvjerskih egzekutora stotinjak nedužnih hrvatskih seljaka Pounja, čija su tijela djelomično pronađena i identificirana u masovnoj i drugoj po veličini grobnici iza Ovčare, u Baćinu (Općina Hrvatska Dubica). Nepravomoćne presude pred vijećem riječkoga Županijskoga suda (predsjedala sutkinja Ika Šarić), čekale su potvrdu VSH od 2013. godine. Svih sedmero okrivljenih – od kojih su neki dobivši i državljanstvo agresorske zemlje u glavnom skloništu ratnih zločinaca u Srbiji i umrli – podnijelo je žalbe koje nisu prihvaćene. Dvadeset godina zatvora dobili su naredbodavci i sudionici zločina Milinko Janjetović i Momčilo Kovačević, a sudionici krvoprolića otac i sin Stevan i Veljko Radunović također. Teritorijalac Stevan Dodoš i zapovjednik TO Branko Dmitrović i prvi Martićev odmetničko-teroristički milicajac Slobodan Borojević osuđeni su na petnaest godina zatvora. Sva sedmorica srpskih zločinaca, na žalost, nedostupni su hrvatskom pravosuđu koje je sudionike masakra Marina Krivošića i Katu Pekić oslobodilo kaznenoga progona temeljem odredaba Zakona o općem oprostu.

Akademici SANU krajine četnik i pravoslavni pop

Na stranicama brojnih internetskih i tiskovnih medija srpskoga predznaka, jedan od najplodnijih autora Nenad Jovanović zametnuo je razgovor s načelnikom općine Dvor i dužnosnikom SDSS-a, Nikolom Arbutinom. Naslov višekratno ponovljenoga teksta (“Novosti”, “Banija”, “Srbi”, “Srpsko kolo”) sugerira “Ne ostvarujemo u potpunosti sva prava” i u tekstu spominje sustav OPG-a i potpora namjenskoga novca EU. Zadnjega dana veljače, piše Željko Đekić (Srpsko kolo), u dvorani općine Novoga Beograda i uz poznatu ikonografiju održana je utemeljiteljska skupština Srpske akademije nauka i umjetnosti (dislocirane i pok. sao krajine).  Himnu “Bože pravde” izvela je operna sopranistica Tanja Andrijić, “odana je počast svim žrtvama koje su svoje živote položile na oltar (svetosavlje ne poznaje pojam oltara, negoli ikonostasa? – op.a.) krajine…” Skup je blagoslovio svećenik SPC Darko Končarević, a predsjedavajući je bio Željko Kukić, predsjednik kulturne zajednice krajine”. Iako je krajina oduvijek bila trusno područje na kojem su se ukrštavali mačevi svjetskih i lokalnih zavojevača, ohrabrujući je podatak da je iznjedrila imena Nikole Tesle, Milutina Milankovića i druge velike “umstvenike i duhovnike našega naroda”, reče Kukić. Krajinska akademija treba biti ogranak SANU i ANURS-a. Među onima koji su prije polaganja prisežne zakletve pozdravili sudionike bili su Vaskrsije Janjić iz akademije RS, Miodrag Maticki iz Vukove zadužbine, Milenko Macura, ali i potpredsjednik Ravnogorskoga pokreta Milan Barišić! I dok nas ime Ratka Ličine neodoljivo podsjeća na Banovinu i bivšega “vjesnikovca” Đorđa odseljena u Poreč i Istru, a Mile Dakića iz Žirovca na ravnateljstvo spomen-područjem Petrove gore u Vojniću, nigdje ne pročitasmo gdje će biti sjedište umnih i sijedih srpskih glava predsjednika Dejana Mikavice iz Novoga Sada.

Beograđani, Hrvati pamte okićene tenkove i Vukovar

Četnički pokret u Hrvatskoj razvijan je već u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. Prvi službeni znakovi bilježe 1927., kao godinu osnivanja četničkog pokreta u Zagrebu. Pripadnici  ovog velikosrpskog a potom nacističkog i fašističkog pokreta vrše višedesetljetni monstruozan teror diljem Hrvatske.  Njihova zlodjela i teror  su nedvojbeni uzrok masovne hrvatske podrške uspostavi NDH. Tijekom 1943., 1944., i 1945. masovno prelaze u redove partizanskih (komunističkih)  postrojbi NOVJ. Zabrinjava, međutim, iskazivanje velikosrpskoga i četničkoga ekstremizma na području RH među mlađom populacijom. Konstatacije su to Željka Maršića iz inicijative “Ive Pilara”. A Milorad Pupovac, šef SDSS-a i profesor zagrebačkog Filozofskoga fakulteta, saborski zastupnik i ratni zločinac neosporno kriv za smrt dr. Ivana Šretera  tvrdi da se četnička kokarda u Hrvatskoj ne može zabraniti: Ne postoji zakonska praksa… ne postoji zakonski okvir po kojem bi kokarda koju nose sljedbenici četničkog pokreta bila sankcionirana u našoj zemlji – ne postoji, rekao je na sastanku Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora. Hrvatski grb s bijelim početnim poljem u Beogradu nije mu padao na um. Poslije svega, valja se složiti s Tihomirom Dujmovićem i njegovim stavovima. “Jeftini trikovi glede beogradskog pljeska Zagrebu ponovo su razgalili jugoslavenska srca u Hrvatskoj, ali valja pokazati pravi ponos nacije koja je krvarila od više – manje istih ruku koje ovih dana prigodno plješću u znak podrške stradalom Zagrebu i valja reći: hvala, ne. Imali ste prilike pokazati se kao ljudi, kada nam je bilo najteže, bili ste krvnici bez presedana, tada ste istim rukama bacali cvijeće na tenkove koji su išli na Vukovar. Sutra na Ovčaru! Hvala, ne. Ne vjerujemo vam ni kad pljesak šaljete! Ne razumiju to ni zagrebački “uličari” antife Tomislav Tomašević, tzv. glumica Urša Raukar, Vesna Pusić, Rada Borić i drugi. Usput, podsjećam da je izvjesni, jugonostalgijom  poneseni Željko Kresojević nedavno napisao tekst o Karlovcu kao Kordunovcu, spominjući i minirane (ne i obnovljene zgrade) pravoslavne Gornjokarlovačke eparhije.”U maglovitu jutru, veli, imam osjećaj da će se iza ćoška pojaviti njuška staroga auta i u njemu agenti UNS-a Dide Kvaternika. Jebeš grad kad ti tržnica postane centar. Vlado Jelkovac, gradonačelnik do 1997. rekao je da je Karlovac za vrijeme Jugoslavije izgubio svoj hrvatski identitet i građanski štih”, podvlači nadahnuti vojnićki Kresojević, koji pamti i agente UNS-a i Dide Kvaternika. Njemu, Željku, očito nedostaju sunarodnjaci koji su u prijeraću dominirali neostvarenim Kordunovcem, a nakon sveopćeg poraza otišli “tamo daleko”. Treba li poslije svega uopće spominjati 5. prosinca 1918., nakon “Radićevih hrvatskih gusaka u beogradskoj magli”, senjske žrtve hrvatske mladeži, pokolj Hrvata katolika u BiH i Rami, Bleiburg, Vukovar…T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Vojska o skraćenju, profesorica o poštenju
    #1 Vojska o skraćenju, profesorica o poštenju 5 travnja, 2020, 11:04

    Možda je spomenutoj Protulipac, vlaški muž ispričao istine što su Hrvatima četnički dušmani radili od 1918. do 1990. No, ne znamo u kojoj zemlji svoju profesorsku plaću zarađuje dotična. Jer, svetosavske su istine uvijek priče o srpskom poštenju. Vojska o skraćenju, kurba o poštenju.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Prkos Tatjane Korać Filipac
    #2 Prkos Tatjane Korać Filipac 1 travnja, 2020, 09:57

    epublika Hrvatska je odavno na velikoj povijesno-ideološkoj raskrsnici. S jedne strane desnica negira zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu i tvrdi da je NDH bila izraz volje hrvatskog naroda. S druge strane su ne odviše bučni pripadnici nacionalnih zajednica i antifašisti. Njima u korist ne idu sadašnji školski kurikulumi u osnovnoj ali ni u srednjim školama. Fašistički zločini se zanemaruju i relativiziraju, a fašisti i okupatori se pretvaraju u pozitivne likove. O svjetskoj vrijednosti antifašizma hrvatski učenici uče vrlo malo i zanemarivo.

    No, na svu sreću, još uvijek ima profesora – volontera koji svojim učenicima žele pružiti pravu istinu što se na prostorima bivše Jugoslavije događalo u Drugom svjetskom ratu. Jedna od takvih je profesorica historije i geografije u karlovačkoj Ekonomsko-turističkoj školi Tatjana Protulipac (1965.). Otkud joj motiv za to? Tako uvodno u priču o prkosu zbori milan cimeša, reporter od ćiriličnoga formata.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code