VJEROM PRAVOSLAVCI, A HRVATI PO NACIONALNOSTI JOŠ SPADAJU POD SRPSKU PRAVOSLAVNU CRKVU

VJEROM PRAVOSLAVCI, A HRVATI PO NACIONALNOSTI JOŠ SPADAJU POD SRPSKU PRAVOSLAVNU CRKVU

15. srpnja, 2019.

 

Organizatori simpozija Hrvatske pravoslavne crkve, dokazujući nastavak srpskoga nasilja nad Hrvatima, potrudili su se predočiti zanimljive usporedne statističke pokazatelje o ukupnom broju pravoslavaca (Srba i Hrvata) temeljem rezultata popisa stanovništva iz 2011. godine. Tako su u Bjelovaru i Splitu, hrvatski pravoslavci zastupljeni s 21 i 19 posto, a u Dubrovniku 22 posto. U Rijeci, kamo je za ranijih državnih zajednica naseljeno preko 25.000 srpskih pravoslavaca, 1.218 je ili 13,6 posto hrvatskih. Od zagrebačkih, 15.960 pravoslavnih vjernika, čak je 2.844 hrvatskih (17,8 posto). Od sisačkih zbirnih rezultata, odnosno 3.279 pravoslavnih, 443 su nacionalnošću Hrvati. U Vukovaru se čak 9.504 građana izjasnilo kao pravoslavni vjernici, a samo 122 hrvatske nacionalnosti. Na popisu su i Kaštela, Sinj, Zadar, Šibenik, Viškovo, Opatija, Matulji, Crikvenica, Mali Lošinj, Katsav,Bakar, Velika Gorica, Zaprešić, Petrinja, Novska, Varaždin, Koprivnica, Ludbreg (?), Čazma, Gospić, Virovitica, Slavonski Brod, Osijek sa 739 hrvatskih pravolsavaca, Čakovec, Đakovo i Vinkovci

Napisao: Josip Frković

Za poprilično duga životnoga trajanja, autor ovih redaka upoznao je gotovo sve profile srbijanskih, vjerskih i političkih prevrtljivih svetosavaca. Onih koji jedno misle, drugo govore, a treće rade. I uvijek s jednom misli kako prevariti, izlagati se i nešto kapitalno hajdučki ušićariti. Njihova crkva, pravoslavna, uvijek je u službi osvajačke, ničim dokazane junačke vojničke vještine i velikodržavnosti. Od Vuka Stefanovića Karadžića, do Ilije Garašanina, Stevana Moljevića i Draže Mihailovića. I dok je srbijanski četnički zločinački đeneral Mihailović, poslije krvava agresorskoga i genocidnoga rata 90-ih prošloga stoljeća rehabilitiran u Beogradu, banjalučki advokat Moljević dočekao je još za Titove krvave komunističke diktature potpunu slobodu. Zaslužio je, reći će glinski ratni huškač i četnički lažljivi vojvoda Aleksandar Vučić. Kad sve znamo o prirodi srbijanskoga osvajačkoga ateistična pravoslavlja, ne smije nas jednoga dana začuditi što će  srbijanski popovi, vrlo često nositelji četništva, zarežati na zahtjev da napuste teritorij suverene Republike Hrvatske. Neće ih zanimati kanonsko pravo u kojem sve balkanske države imaju svoje nacionalne pravoslavne crkve. Izuzetak je pod teretom teškoga povijesnoga nasljeđa srbijanske dominacije tek Hrvatska. Bit će to kad se politički dužnosnici konačno odluče registrirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu. A u Crnoj Gori, rekli bismo, nekadašnjem Slobinu i Bulatovićevu “drugom oku u glavi desteljećima neostvarene velike Srbije”, već se danima ne stišavaju  reakcije na izjavu crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića da će se obnoviti autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve (CPC), optužujući istodobnu umjetnu svetosavsku nasljednu tvorevinu kraljevine, srpsku crkvu (SPC), da ‘služi da bi čuvala infrastrukturu ‘velike Srbije”. Dugogodišnji pobornik autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, publicist i književnik Rajko Cerović, kazao je da je pravi trenutak da se ispravi povijesna nepravda. ‘Pojedine eparhije srpske crkve u Crnoj Gori nemaju centar u crnogorskoj državi, nego u Hercegovini ili Srbiji. To je iscrtana karta ‘velike Srbije’. Srpska crkva najviše zbog toga postoji, to je njena uloga’, kazao je Cerović za portal CDM.
Milo Đukanović, iskoristio je stranački skup u Nikšiću, da praktično najavi obračun s srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori. ‘Priča o prekograničnim eparhijama je suprotna osnovnim principima organizacije pravoslavlja svuda u svijetu, a srpskoj pravoslavnoj crkvi služi da bi čuvala infrastrukturu nedosanjane ‘velike Srbije’ u koju oni vjeruju. Tvrde da je Crna Gora greškom postala nezavisna i da će nas navodno vrijeme dovesti do spoznaje te greške, do potrebe da se ponovo okrenemo izgradnji ‘velike Srbije’. Moramo naravno svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom da im kažemo da od toga nema ništa’, rekao je Đukanović.

Svetosavski osvajači tuđih teritorija

U prvoj reakciji na ovu Đukanovićevu izjavu, poglavar u Crnoj Gori mitropolit Amfilohije Radović kazao je: ‘Ja sam bio zapanjen ovim što sam čuo od predsjednika Crne Gore, čovjeka koji je nasljednik komunističke vlasti i koji se javno deklarira kao ateist. To je prvi put u povijesti da ateist stvara crkvu’, priopćio je Amfilohije. Citirali smo dnevno medijsko izvješće iz Podgorice, ne stavljajući u korelaciju stanje pravoslavlja u nekadašnjoj “ekološkoj zemlji” podno Durmitora i Hrvatskoj. Kao da su balkanski kasapin Slobodan Milošević ili nekažnjeni ratni zločinac Milorad Pupovac smjerni vjernici. Za podsjećanje, od 2012., kada su članovi zadarske udruge Hrvatske pravoslavne crkve u našu zemlju doveli Bugarina, oca Aleksandra Ivanova Radoeva, pod imenom hrvatskoga arhiepiskopa, država se na zahtjeve popisom evidentiranih preko 16.000 hrvatskih pravoslavaca praktično ne osvrće. Prvi je zahtjev za registraciju HPC-a odbio neokomunistički ministar uprave Milanovićeve vlade Arsen Bauk. Iza škrtoga partijskoga dogmata s Brača, ni hvarski Plenkovićev mešetar i pisar-bogataš Kuščević nema vremena za ozbiljan državnički potez, oba se bave krivotvorenjem izbornih rezultata i inicijalnih referendumskih peticija. Uglavnom, Hrvatska je jedina država nesretne propale tamnice naroda i zemalja u okružju koja nema nacionalnu pravoslavnu crkvenu zajednicu. Vječiti svetosavski osvajači tuđih teritorija, ratni podstrekači i pobjeglice iz RH 90-ih nastavljaju s bizantinskim lažima u dosluhu s Beogradom četnika Vučića. Od 1945., kada su velikosrbi s petkokrakama zlikovački smaknuli ruskoga episkopa Germogena (odlikovan kao mučenik od predsjednika Putina)  i šezdesetak ostalih popova, otevši im i milijardama vrijednu imovinu (koju bi sada ponovo kao vlasništvo Srbije preuzeo samozvani ateist Pupovac- op.a.), srpska crkva je šovinistička, glavni remetilački faktor i tumač “hrvatske genocidnosti”.

Četnikoliki srbijanski popovi u Hrvatskoj

Autor ovih redaka nazočio je lanjskoga svibnja na zagrebačkom simpoziju uglednih povijesnih znanstvenika “Hrvatska pravoslavna crkva – bila je, jest i bit će”, na kojem je meritorni crkveni povjesnik arhiepiskop Aleksandar, ustvrdio da HPC postoji još od 19. stoljeća. Ponovio je to i na ovogodišnjim skupovima u Osijeku, Splitu i Rijeci. Za to vrijeme, Irinej (Gavrilović), Porfirije (Perić), Jovan (Ćulibrk) i drugi episkopi predstavljaju dokazane zagovornike pogubnoga fašističkoga četništva, anakonde u njedrima Hrvata. Povremeni javni istupi svetosavskih službenika sugeriraju javnosti “da su Srbi na riječkom području od 17. stoljeća i da srpska pravoslavna crkva postoji već osam vijekova…” Gotovo, prije ameba…”  Kao i u nizu ranijih medijskih istupa, arhiepiskop Aleksandar  kaže da je krivoznanstveni skup 2017. na riječkom Filozofskom fakultetu, s kojega je potekla i knjiga “Pravoslavlje u Rijeci i na sjevernom Jadranu u ranom novom vijeku”, zapravo zbirka znanstvenih podvala i neistina. Naime, navodna 300. obljetnica vezuje se uz povlastice austrijskoga cara i kralja Karla VI. (hrvatskoga kralja Karla III.) iz 1717. prilikom doseljenja. Po notornoj i primitivnoj velikosrpsko-jugoslavenskoj šabloni, jednostavno, “svi pravoslavni su Srbi” ili “srpska je crkva u Hrvatskoj oduvijek”.  Objavljeni povijesni dokument, zapravo je krivotvorina  (preslik rukopisne povelje – op. a.) ima i nepotpisan, lažni latinski prijevod na hrvatski jezik. Pokušava se, naime, dokazati da su u Rijeku došli neki Srbi iz neke srpske crkve, pa car Karlo VI. daje povlasticu nekoj srpskoj crkvi.

SPC od 1918. u srpskoj kraljevini

Doseljenici su nazivani Grcima i bili su pripadnici istočne pravoslavne crkve. Kako je u turskom carstvu na Balkanskom poluotoku bilo više crkava – Carigradska patrijaršija, Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske, Pećka patrijaršija ugarskih zemalja. Ni jedna od njih, međutim, nije spomenuta povelja i govori da doseljenici ne smiju biti podređeni mitropolitima u turskom carstvu, nego carskom mitropolitu. Riječ je, dakako, o karlovačkom arhiepiskopu sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima koji nosi titulu patrijarha hrvatskoga. Karlovačka arhiepiskopija proglašava autokefalnost 1707. godine, što potvrđuje Carigradska patrijaršija. Nakon 1918. u Kraljevini SHS stvorena je ujedinjena srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku o pridruživanju SPC-u. Srijemski Karlovci godine 1946. postaju dio Srbije otimanjem teritorija Hrvatskoj. Otimači su bili velikosrbi i, nakon omiljena Draže Mihailovića, njhov novi general pod petokrakom. Razloga? Na dotad nepostojećem srbijanskom teritoriju SPC je bila nemoguća, jer njeni vjernici nisu Srbi u Hrvatskom kraljevstvu, a u Austrijskom carstvu niije bilo moguće postojanje neke strane pravoslavne crkve. Stoga o. Aleksandar, citirajući povelju, navodi da su doseljeni pravoslavci stizali onamo brodovima.

Prijetvorni bizantinski krivotvoritelji
Poznatim bizantinskim prijetvornim lažljivcima nije bitno što se tzv. Srbi iz nepostojeće Srbije u Rijeku ne mogu doseljavati brodovima, kad Srbija nikad nije imala izlaz na bilo koje more. Poznati znanstvenici, međutim, tvrde da su to bili pravoslavni Grci s Peleponeza koji postupno preuzimaju hrvatski jezik. Dvojica grčkih znanstvenika, pak, ne potvrđuju suglasnost proglašenju Grka Srbima. Kao dokaz poslovičnih srbijanskih laži i krivotvorina, poglavar HPC-a spominje i gradnju velebne pravoslavne crkve u Trstu za vladavine Marije Terezije. U vrijeme Austrijskoga carstva Srba nije bilo, ali se falsifikatima u korist srpske crkve povijest i istina uporno zlorabe. U carstvu Austrijanaca, na temelju tadašnjega zakonodavstva, Povelja Karla (VI. (III.) propisuje doseljenicima korištenje gregorijanskoga kalendara, već tada star preko jednoga stoljeća. Umjetna tvorevina jugokraljevine, Srpska pravoslavna crkva, danas se hvali kako spomenuti kalendar Srbi nikad nisu koristili. Potvrda je to da doseljenici u Rijeku i sjeverni Jadran nisu bili Srbi niti vjernici neke srpske crkve kakve tada nije ni bilo. Hrvatski arhiepiskop o. Aleksandar zaključuje na simpozijima u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, kako je žalosno da  hrvatska država financira takav velikosrpski kvaziznanstveni skup i širenje primitivnih medijskih laži (“Novosti”/”Srbobran”), nasilnim oduzimanjem, odnosno darivanjem dijela hrvatske povijesti.

Najviše srpskih pravoslavaca u  Vukovaru

Organizatori simpozija Hrvatske pravoslavne crkve, dokazujući nastavak srpskoga nasilja nad Hrvatima, potrudili su se predočiti zanimljive usporedne statističke pokazatelje o ukupnom broju pravoslavaca (Srba i Hrvata) temeljem rezultata popisa stanovništva iz 2011. godine. Tako su u Bjelovaru i Splitu, hrvatski pravoslavci zastupljeni s 21 i 19 posto, a u Dubrovniku 22 posto. U Rijeci, kamo je za ranijih državnih zajednica naseljeno preko 25.000 srpskih pravoslavaca, 1.218 je ili 13,6 posto hrvatskih. Od zagrebačkih, 15.960 pravoslavnih vjernika, čak je 2.844 hrvatskih (17,8 posto). Od sisačkih zbirnih rezultata, odnosno 3.279 pravoslavnih, 443 su nacionalnošću Hrvati. U Vukovaru se čak 9.504 građana izjasnilo kao pravoslavni vjernici, a samo 122 hrvatske nacionalnosti. Na popisu su i Kaštela, Sinj, Zadar, Šibenik, Viškovo, Opatija, Matulji, Crikvenica, Mali Lošinj, Katsav,Bakar, Velika Gorica, Zaprešić, Petrinja, Novska, Varaždin, Koprivnica, Ludbreg (?), Čazma, Gospić, Virovitica, Slavonski Brod, Osijek sa 739 hrvatskih pravolsavaca, Čakovec, Đakovo i Vinkovci.    T

5 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Jozo
    #1 Jozo 17 svibnja, 2020, 19:39

    Pa otiđite iz te četničke crkve i svi će vas podržati a kada dođe prava vlast ona će ukinuti i zabraniti tu zločinačku četničku ” crkvu”!!

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. pepe
    #2 pepe 15 srpnja, 2019, 11:18

    dakle, bit će isto, ako ne gorje, kakor i s makedonijom ter crnom gorom, gdje se narodnostna i vjerska pripadnost ne poklapaju. HPC jednostavno nema ni državnu poddržku ni imovinu (obćine, posjede, crkve, bogomolje, manastire) u hrvatskoj, koja s ovom protuhrvatskom udbaško-petokolonaškom balkanskom vlašću do daljnjega ostaje u rukah velikosrbskoga svetosavskoga SPC-a. inače, brojni od tieh hrvatskih pravoslavcev (manjim dielom srbov), prije će prieći/prëići na katoličanstvo kako što su prëhodili njihovi srbski i vlaški prëdci od 17. stoljeća, nego li će prihvatiti HPC. za sve nesrbe i nehrvate postoje ine sāmoupravne/”autokefalne” pravoslavne crkve, ako i kada budu izgrađene na ozemlju hrvatske.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code