VISOKA IZVOĐAČKA MANIRA SONYE YONCHOVE U LISINSKOM

VISOKA IZVOĐAČKA MANIRA SONYE YONCHOVE U LISINSKOM

3. studenoga, 2017.

 

 

Piše: Igor Koruga

U osvitu baroka, kada je nakon tisućljetnog postojanja scenske umjetnosti valjalo učiniti korak naprijed, po prvi se puta nametnula potreba za operom. Ono što je Grcima govorila riječ, u opernoj se radnji tumačilo glazbom, to jest, melodijom. Vrativši riječ do ishodišne točke, odnosno do prvotnog tona, melodija je, kod svjetovnih i duhovnih sadražaja podjednako, jačala i krijepila sam (artificijelan i prirodan) pjev. Pjevanje je, nakon stoljeća zajedničkih molitvi u molitvenim dvoranama (oratorijima), u prvi plan prodrlo već kod Claudija Monteverdija (1567-1643), i to tako duboko da su, možda sve do Claudea Debussyja (1862-1918), velika i uzvišena scenska djela skoro u potpunosti ostala lišena govorene riječi. A kao smislena posljedica u osamnaestom se stoljeću pojavio bel canto (lijepi pjev), glas i/li pjevački stil, proizašao iz tipične talijanske vokalne škole povezane s isticanjem melodijskih linija u umjetničkoj, ali i popularnoj glazbi. Bel canto je, osim pune i zaokružene zvučnosti pjeva, uključivao i zavlačenja u tempu, ukrase, izdiferencirano bojanje zvuka, i ukratko, pjevačevu slobodnu improvizaciju. Tehnika je tijekom povijesti bila i osporavana, zbog navodne samosvrsishodnosti i prenaglašavanja virtuoznih elemenata (koloratura), no glazbeni su znalci do danas ostali suglasni oko njezine visoke umjetničke vrijednosti i dominacije u operama Vincenza Bellinija (1801-1835), Gaetana Donizettija (1797-1848), Giaccoma Puccinija (1858-1924), Giuseppea Verdija (1813-1901), pa i Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791).

Od idile do očaja

Stoga ne čudi da su i današnje svjetske operne prvakinje ostale njegovateljice tog neponovljivog i nedostižnog vokalnog izraza. A jedna od njih, možda najuglednija, Sonya Yoncheva (1981), hvaljena interpretkinja svoje generacije, dobitnica prve i posebne nagrade CultureArte na natjecanju Operalia Plácida Dominga 2010 i nova pjevačica godine po mišljenju glasovitog ECHO Klassik-a, bila je gošća ciklusa Lisinski Arioso u utorak 31. listopada u 19:30 sati u Velikoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. U pratnji sve bolje Zagrebačke filharmonije i vrlo darovitog venecuelanskog dirigenta, Dominga Hindoyana (1980), bugarska je sopranistica otpjevala arije iz Massenetovih (1842-1912) opera Herodijada, Le Cid i Taida, iz Bizetove (1838-1875) Carmen, iz Verdijeve Luise Miller te iz Puccinijevih opera Vile, Manon Lescaut, La Bohème i Madama Butterfly. S nepojmljivom lakoćom i odavno ovladanom tehnikom Yonceva je iznijela massenetovski nježne melodijske linije s kojima je zvučno opisala biblijsko-ljubavnu idilu Salominog doživljaja Ivana Krstitelja, proroka kojega je upoznala tražeći svoju majku. Uzorna u disanju, intonaciji, dikciji i umjetničkoj izražajnosti, vrsna se pjevačica prilagodila i dramatskom ozračju trećeg čina opere Le Cid, u kojem Chimène očajava nakon što ju je od Rodriguea, nekoć zaručnika a sada neprijatelja, rastavila kruta dužnost i osjećaj časti. Smiraj je nastupio na kraju prvog dijela nastupa, točnije, u Micaëlinoj usrdnoj molitvi, Je dis que rien ne m’epouvante (Kažem da me ništa ne plaši), uronjenoj u prozračno gudačko okružje, obogaćeno karakterističnim (su)zvukom četriju rogova.

Uspješan susret

Molitve je bilo i u nastavku koncerta, samo Luisine, u nedugom ulomku Andante agitato (iz drugog čina opere Luisa Miller), karakterističnom po neobičnom izostajanju formalnog ponavljanja i ritamskom pomaku prema naprijed. Iznimno uspješan umjetnički susret Sonye Yoncheve i Dominga Hindoyana rezultirao je i odgovarajućim tumačenjem Puccinijevih arija, Se come voi piccina (Da sam majušna kao vi), Si, mi chiamano Mimi (Hoću. Zovu me Mimi) i Un bel di vedremo (Jednog lijepog dana, vidjet ćemo), unutar kojih su na neki način oživjeli sanjarski (melodijski) uzleti, ekstatični zanosi i sinkopirani ritmovi. Hindoyan se gotovo sjedinio sa zagrebačkim filharmoničarima u preciznim instrumentalnim izvedbama Berliozove uvertire Rimski karneval, Bizetovih suita Arležanka 1 i 2, Verdijeve Uvertire operi Sicilijanske večernje i Puccinijevog Intermezza iz trećeg čina opere Manon Lescaut. Možda je taj dio u cjelini bio manje zanimljiv, no nipošto potcijenjen ili predstavljen ispod visoke izvođačke manire najvećih europskih simfonijskih orkestara. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code