VELIIKAN ALBANSKE POEZIJE U ZAGREBU

VELIIKAN ALBANSKE POEZIJE U ZAGREBU

15. prosinac, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

bardhyli-malaiq-neceremoni Custom

Bardhyl Maliqi u Zagrebu predstavio zbirku “Carstvo ptica”

 

 

Napisao: Ivan Raos

U Zagrebu je predstavljena zbirka pjesama uglednog pjesnika iz Albanije Bardhyla Maliqija Carstvo ptica, koju je na hrvatski jezik prjeveo Shahin Hasani. Predstavljanje je održano u sklopu nedavne manifestacije “Dani albanske kulture” u knjižnici Bogdana Ogrizovića. Predstavljači Bardhylijeve zbirke bili su poznavatelji albanske kulture (pjesništva), ugledniji hrvatski pjesnik Joja Ricov, potom pjesnikica prof. Ana Ivelja i zatim prof. Josip Slavić, a pjesme je recitirala Kostadinka Velkovska.

Na predstavljanju dojmljive su osvrte o albanskom pjesniku i književniku Bardhylu Maliqiju i zbirci Carstvo ptica izrekli svi predstavljači- Zbirka  je vješto u orginalu ispjevana ili napisana, a prjevod nimalo ne zaostaje,koji je zapravo prjepjev (na hrvatski) djelo vrsnog Shahina Hasanija – Shkoza, književnika i prjevoditelja. O zbirci uvjerljivo je govorio ugledniji hrvatski ovodobni pjesnik Joja Ricov, izrekao je više nego kolegijalno vješte pohvale (riječi divljenja). Zapravo Ricov kao pjesnik pomno motri djelo i autora, a svjesno predstavlja snažno umjetničko djelovanje, shvaća autora i njegovo djelo, baš kao nitko do sad i pritom ukazuje „Volimo, volimo jedni druge na ovom ludom planetu gdje smo žrtve mržnje kao ptice selice prisiljeni od mraza i vjetra živjeti u prognanstvu, a kada živimo, da dimimo kao osamljeni dimnjaci“

 

 CARSTVO PTICA

Malena,
zadnji put si me upitala za ptice,
za njihove djetinjaste cvrkute,
za radosti koje ozare naša lica,
što ih gledamo u jatima
svojatanjem nebeskih prostora.

Srce moje,
ptice imaju svoje carstvo,
carstvo zraka i svjetla,
svoje carstvo bez granica,
bez prijestolja i hirarskih tiranina.
Ptice, božice moja, su slobodna bića,
one su krilati anđeli
što lete u rajska nebesa
prema novim obzorima,
tamo gdje se sunce križa svako jutro,
tamo gdje se križa novi mjesec.

Svjetlo mojih očiju,
ptice imaju bitak stariji i od nas
zato smo im toliko zavidni na visinama,
na kriku, plesu i njihovim nebeskim radostima
zato stvaramo bajke o letećim tepisima,
Dedalovim i Ikarovim mitovima
i metamorfozi djevojke u legendarne kukavice.

Zato  njihov let ne prestajemo sniti
gradeći čarter zrakoplove i svemirske rakete.

Djevojčice moja,
ti si čula pjesme ptica
kada u groznici stvaranja svojim cvrkutima
skladaju primitivne pjesme
i izvađaju beskrajne recitale.
Gdje nestaše naš Mozart i Shopin?
Gdje ostaše drevni pjesnici
kad ptice pišu svojom paraarkadianskom abecedom
poemu ptičjeg carstva  o suncu
i koraljnu liriku na pergamentu bijelih oblaka?!

E, najljepše moje,

ptice imaju milijune godina
da stružu svojim žutim kljunovima
svoje poganske kodove.
Tražiš odgovor o bibliji ptica
za vjeru i njihovu meku kur’ana.
Vjerujem da ptice idu u hadž svake godine
kada pelegriraju u tople krajeve,
jer ptice su vjerni ljubitelji i obožavatelji slobode
i djeca sunca,
koja više od svega mrze krletke.

Rekao sam ti, srce moje,
ptice imaju povlasticu lijepih bića,
uspoređene  samo s milošću tvojeg djetinjstva.

Kao i za letenje krivulje različitih oblika, glasove i
boje,
one su putovnice i osobne iskaznice
biometrijske
iako one ne trebaju vize i običaje,
ptice su neprestani bogovi neba,

njihovo mitsko carstvo …
Eh, dođe dan, kćeri moja, za naš ulazak u
nebesko carstvo ptica!
Dođe dan.

 

GOVOR JOJE RICOVA

 „Dobro došli u Hrvatsku! Bardyli mili, ja uzimam Tvoju knjigu u ruke i govorim kako su te predstavili ljudi tvoje krvi u Hrvatskoj. Amarda, ti si moja ilirska Božica ili gimnazijalka uhvaćena u zamkama nestašluka. Četiri godišnja doba poigravaju se u tvom lijepom tijelu, oko tebe okreću se i valjaju planete. O, moj otac bijaše drugi prostor, tvoj otac nebeski. Ja se ne žacam nazvati ga tako. Ono što pripada zemlji i vodi pripada i tebi. Ti mi pripadaš jer si bio ugrožen od ljepote koja ubija. Ustani, čovječe, kao što si bio, kao hrast. O, majko, gdje je tvoj osmijeh kao ljiljan, kao poljubac, kao miris dunje. Zar je vrijedno sve vrijeme oštriti noževe da bi drugima gulio kožu? Recite mi gospodo i vlasnici, jesu li ponijeli u grob vile i palače, banke i kapital, sudovi grozničave liste grozničavo listali san u nepravednoj državi progutaju svoje sinove, život sjećanja, pravdu kao saturn. Ako bi ustali mrtvi i svukli se živi, zahtijevajući cipele, košulje, kravate, tražeći livade, vlasništvo, krovove, možda ću biti jedini koji se neće čuditi toga dana. Zašto nam samo osvajačka povijest servira arheologe i dosadni vodići govore iste laži? Hvala tebi grofe Ugolin i tebi dobročinitelju Lordu i vama gospodo koji dolazite iz UNESCO-a i gdje su pokopani stari kameni zapisi, želite li nam reći da ovdje domaćih žitelja nikada nije ni bilo već samo Grka, Rimljana, Venecijanaca, čak i Huna. Gledam scene starih tragedija, čini se da se vremena ponavljaju. Ispod razvaljenih ruševina  ne stoje stara vremena već nove noćne more i u cjevovodu vina, vode i mlijeka. U starim dimnjacima hrču rane novog vremena, previjaju, zarašćuju okrvavljene. Zove li se doista Butrinti ovaj amfiteatar luđaka, sprejem poprskana zraka protiv komaraca? Prošlo je 60. godina od Hruščovljeva posjeta, 60 je prošlo od zmijskih trovanja, a te mrlje na voću žive su kao zlike. Ama, zašto se prisjećam zmija, zmija Hruščova i Laokontija? I učiteljice matematike napustiše, u drugim poslovima traže drugu sreću. Tri potpuno drugačija svijeta predstavljaju, traže druge stope i drugi korak nogama i strojevima, pozdravljaju nas iz daleka jer matematika se ne radi za mini suknje niti ni bezručno niti poslovno.

Ljudi govore različite jezike, različita imena, vjere, stranke, impotentnu gradsku vlast, grad nacionalista i prostitutki,  političkih dilbera. Ovaj grad crvenih vragova, plavih, sivih, ovaj grad mjesečar, epilepsije, demona, ovaj grad gdje se ljudi guraju laktovima, a vjetrovi se tuku bičevima. Drži me zaglavljena, ne da mi pobjeći.“

„Egzistencijalistički neosimbolist, Bardyl Maliqi, gimnazijski psiholog, doktor odgojnih znanosti i sveučilišni predavač u Sarandi, autor 15-ak ukoričenih svezaka motri zbilju i izdiše stih servirajući čitatelju sučelice senzualni doživljaj svijeta. Opjeva uljudbeni šok psihološke preobrazbe u slici svakodnevlja uokolo.

Čusmo u prelijetu uštipe tužbalica zbirke „Carstvo ptica“ u prepjevu Shahina Hasanija – Shkoze, albanskog pjesnika s Kosova. Hvala Vam Hasani!

Bilježimo po prelijetu, izljevi nabijeni mudroslovnim i etičkim rasuđivanjima. Lirik arapsod, egzistencijalistički strukturiran opjeva tjeskobu osame i servilnosti, kanđijaš povijesti krvoločne u neizmijenjenu protjecanju, apostol, melek bratstva među ljudima Kainove krvne grupe, intimist, nostalgičar i kritik. U Sredozemnom susjedstvu samoitanskog orfejskoga kruga, blizak pjevu Palezea levastrine male učiteljice, Montalea, Pazolinija. Bard zavičaja ilirskog prastaništa na jonskim žalima Sarande, Bardyl Maliqi dovikuje i danas glasom izmorena Ianosa i Jeremije i kojeg li još ne proroka našeg zvjerna doba. Volimo, volimo jedni druge na ovom ludom planetu gdje smo žrtve mržnje kao ptice selice prisiljeni od mraza i vjetra živjeti u prognanstvu, a kada živimo, da dimimo kao osamljeni dimnjaci“– kazao vidno raspoloženi hrvatski pjesnik Joja Ricov.

 

LJEPOTU GLEDAJ U SVOJOJ BLIZINI

Prof. Ana Ivelja pritom je kazala: Dobra vam večer dragi prijatelji, ljubitelji poezije, dobra večer i dobrodošlica i gospodinu Maliqiju, pjesniku kojeg sam otkrila. Moram priznati da mi nije bio poznat kao što mi nije bila poznata njegova domovina Albanija. Ona nije daleko i možda se sramim reći da tamo nikada nisam bila, a obišla sam veliki dio Evrope. Bila je to zatvorena zemlja. U školi su nas učili da je to zemlja orlova, a ja znam da je to jedna plemenita zemlja, plemenitog naroda, zemlja koja je bliska po svojem pjesništvu, po svojim ljudima, po svojim krajolicima. Nije ona nepoznata. Kad bih mogla ispravila bih taj ne dostatak, prvim vlakom ili autobusom otišla bih u Tiranu, u Sarandu, Butrint koji mi je približio gospodin Maliqi svojom lijepom poezijom, jer to je erudit poezije, erudit kulture velikog i starog naroda kao što je ilirski narod jer Albanci su potomci tog drevnog balkanskog naroda vjerojatno najstarijeg na Balkanu. I dali su puno kulturi, naobrazbi, znanju, a mi smo tako malo znali o tom narodu i kažem; bio je to propust s moje strane što nisam otišla lani kad se održavao festival poezije u Sarandi. Oganizator, gospodin Shahin Hasani pozvao me da dođem s jednom malom grupom iz Augusta Šenoe naših pjesnika i umjetnika, međutim, nije mi iz zdravstvenih razloga bilo moguće ostvariti i sada jako žalim.

Gospodin je jonjanin, a ja sam dijete Jadrana i spaja nas more koje se dodiruje na plavoj granici. Gospodin Maliqi je zaljubljenik svog Jona, naziva ga voljenim morem, obožavanim morem. Ja ga potpuno razumijem, dijelimo iste sklonosti, iste afinitete. More je ljubav, more je izvor života. Neki toponimi u mom zavičaju na otoku Lastovu dobili su ime po Ilirima koji su davno obitavali. Pročitala sam negdje da je taj narod obitavao već pred 27 tisuća godina. Naša glavna luka na otoku, luka Ublin, trajektna luka, gdje brodovi pristaju, nosi ime po Ilirima. To je ilirski toponim. Dakle i danas imamo tragova ne pobitnih dokaza opstojnosti tog starog drevnog naroda i mnogi su od nas vukli svoje kodove i vuku genetski i danas od tih prastarih stanovnika Lastova. Možda i ja u svojim genima imam tih gena. Zamislite, kakvo bogatstvo! Narodi su povezani, povezuje ih nešto tako lijepo kao što je more, a i kao što je poezija. Poezija je duša jednog naroda. U pjesmama gospodina Maliqija odražava se ta duša albanskog svijeta, njegova sadašnjost, prošlost i budućnost. Poezija je kraljica književnosti i nitko, baš nitko po mom mišljenju ne može ljude toliko zbližiti i povezati kao to duhovno dobro, to književno dobro kao što je poezija.

Veliki novovjekovni pjesnik Amerike, Withman, rekao je: „Ne traži daleko ljepotu, gledaj je u svojoj blizini.“ Gospodin Maliqi je erudit, rekla sam, on je umjetnik, živi dokaz veličine poezije jednog naroda. Ja se nadam da će gospodin Hasani, štovalac poezije i prijatelj gospodina Maliqija, prevesti još neku knjigu i još više nam približiti ovog velikog umjetnika i poetu. Ja sam sretna da večeras nazočim ovdje s vama i da mogu zahvaliti gospodinu Maliqiju što je otkrio jedan bogat svijet svoje zemlje, ali i poezije kao kraljice književnosti. Ovdje sam izdvojila nekoliko mudrosti mudroslovlja, aforizama, jer ova je poezija puna aforizama, mudrosti gospodina Maliqija i svima nama mogu biti njegove riječi i poruka i podrška jer pjesnik ima i taj zadatak da pomaže, da podržava, osvjetljava put u sadašnjost i budućnost. Nažalost, Albanija je kao zemlja pretrpjela mnogeu darce. Bila je , rekla bih, osakaćena na puno načina, bila je neslobodna, ali junački se održala. Dolazeći ovamo, razmišljala sam kako se taj mali narod odupro svojevremeno Sovjetskom Savezu. Oni su rekli Staljinu: „Ne, nećemo vašu čizmu, ne dozvoljavamo da nam namećete svoju kulturu i svoj jezik ne zato što mi ne volimo veliki ruski narod, vašu kulturu i vaša dostignuća, ali želimo biti slobodni.“ Moram vam reći da sam se svojevremeno kao učenica i kasnije kao profesor divila tom narodu. Divila sam se njegovoj hrabrosti da jednom tako moćnom narodu kao što su Rusi, ima ih 160 milijuna, koliko ih je bilo, može reći „Ne“ može se suprostaviti, može živjeti svojim životom, slobodno. Predivno! Zaslužuju divljenje, zaslužuje svaka hrabrost divljenje jer hrabrost je nepomučena, hrabrost je velika, hrabrost je nedodirljiva, hrabrost nas nosi, imamo krila kada smo hrabri i kada smo slobodni. Zapisala sam ovdje neke mudrosti, neke vrijednosti: “Slavuj je arbitar, živimo za poeziju”. T

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.