VELEIZDAJNIČKO PONAŠANJE BOŽIDARA GAGRE U DANE PRIZNANJA HRVATSKE

VELEIZDAJNIČKO PONAŠANJE BOŽIDARA GAGRE U DANE PRIZNANJA HRVATSKE

15. siječanj, 2020.
Print Friendly, PDF & Email

 

Da nije bilo politike pomirenja koju je u to vrijeme zagovarao predsjednik Tuđman, vjerojatno ne bi bilo ni današnje Hrvatske. No, istovremeno, znatan broj unutarnjih protivnika samostalne hrvatske države, bivših članova Komunističke partije i zagovaratelja opstanka Jugoslavije, kojima je dr. Tuđman dao velike pozicije u Vladi i državnoj upravi te priliku da se iskupe, zamalo su sve nas i hrvatsku državu stajali glave. I danas nam je, u to nema sumnje, potrebno iskreno i istinsko pomirenje i zajedništvo, ali ne bez lustracije

Napisao: Antun Babić

Prije 28 godina dvanaest zemalja članica tadašnje Europske zajednce priznaloje Republiku Hrvatsku kao samostalno državu, a to znači da je Hrvatska tada ispunila sve norme međunarodnog prava za priznanje od strane drugih već priznatih država u svijetu. To je povijesna činjenica, koja će ostati upisana u hrvatsku povijest sve dok Republika Hrvatska bude postojala kao samostalna država. Međutim, imajući u vidu da se Repubila Hrvatska nalazi pod jakim napadom jugoslavenizacije, europeizacije i globalizma, danas je više nego ikada potrebno ukazivati na tešku borbu s kojom je Republika Hrvatska bila suočena 1991. i 1992. na vojnom polju i u diplomaciji, ali ne samo u međunarodnoj zajednici, nego i u vlastitim redovima. S tim na umu izuzetn je važno ponavljati što se u tom vremenu događalo u Hrvatskoj, pa makar i preko društvenih mreža. Naraštaji koji su rođeni i uoči međunardnog priznanja Hrvatske imaju jako mali fond znanja o tom za Hrvatsku i hrvatski narod sudbonosnom vremenu. Ja svake godine objavljujem što se na Dan međunarodnog priznanja događalo u Ministarstvu vanjskih poslova u Zagrebu. To činim i u povodu 28. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

Da je uspio pokušaj sabotaže malobrojnih jugoslavenskih komunista u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske na Dan međunarodnoga priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. godine, danas bi u bilateralnim odnosima između Republike Hrvatske i Austrije ostala jedna velika crna mrlja. Kao što je poznato, uz Svetu Stolicu i Njemačku, Austrija je u međunarodnoj zajednici bila najveći zagovaratelj priznanja Hrvatske.

Na dan kada su države članice Europske zajednice priznale Hrvatsku i otvorile put za kasnije međunarodno priznanje Republike Hrvatske, preko180 država svijeta, tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske profesor Zvonimir Šeparović bio je u Rimu na sastanku s ministrom vanjskih poslova Italije Gianniem De Michelisom, koji je inače bio vrlo negativno raspoložen prema Hrvatskoj. U to vrijeme obnašao sam dužnost (prvoga) glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova. Oko 11 sati toga dana nazvala me tajnica ministra Šeparovića gospođa Renata Supina, koja više ne živi u Hrvatskoj pa mogu slobodno spomenuti njezino ime, i rekla da austrijski generalni konzul u Zagrebu Andreas Berlaković, koji je bio gradišćanski Hrvat, želi sa mnom razgovarati. 

Kako to nalaže diplomatska praksa u bilateralnim odnosima između država, sve službene note stranih ministarstava vanjskih poslova i stranih diplomatskih predstavništava u Hrvatskoj te pisma predsjednika raznih država o priznanju Republike Hrvatske stizala su u Kabinet ministra vanjskih poslova u Visokoj ulici. Budući je ministar Šeparović bio na putu, gospođa Supina sva je priznanja donosila meni, a ja sam odmah i istodobno kopije tih priznanja, zajedno s priopćenjem za medije, slao predsjedniku Tuđmanu i Tomislavu Marčinku, koji je u to vrijeme obnašao dužnost šefa Informativnog programa HTV-a.

Gagro odbija primiti Berlakovića

Austrijski generalni konzul Berlaković zamolio me da mu, u odsutnosti ministra Šeparovića, dogovorim žuran sastanak sa zamjenikom ministra dr. Božidarom Gagrom. Objasnio mi je da se radi o donošenju diplomatske note u kojoj Austrija obavještava Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske o austrijskom priznanju Republike Hrvatske. Bio je to vrlo kratak razgovor, nakon kojeg sam odmah otrčao na kat iznad svog ureda, gdje je bio ured zamjenika ministra Gagra. Ministarstvo je tada bilo u Visokoj ulici, a Gagro je sjedio u sobi (zanimljiva simbolika) u kojoj je u vrijeme Jugoslavije bio ured Ante Markovića, bivšeg predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske i posljednjeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.

Odmah s vrata zamjeniku Gagri prenio sam razgovor s Berlakovićem i njegov zahtjev da ga Gagro žurno primi. Tada sam doživio šok koji će me pratiti do kraja života. Iz Australije sam se u Hrvatsku vratio 1990. godine i u cijelosti stavio na raspolaganje predsjedniku Tuđmanu i hrvatskom narodu u borbi za stvaranje, obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Hrvatska je još bila u ratu. Vukovar je bio okupiran i sravnjen s lica zemlje samo dva mjeseca ranije, a hrvatski su branitelji i dalje ginuli na raznim bojištima. Zbog svoje tadašnje potpune naivnosti i dubokog uvjerenja da svi u Hrvatskoj žele slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, bio sam sto posto siguran da će dr. Gagro reći da odmah pozovem generalnog konzula Berlakovića da dođe u Ministarstvo vanjskih poslova. Nažalost, na moju nevjericu, dr. Gagro hladno je odgovorio:«Neću ga primiti, zar gospodin Berlaković ne zna koliko dugo vremena generalni konzuli trebaju čekati na sastanak s ministrom ili zamjenikom ministra vanjskih poslova»? 

Berlaković tražio pomoć predsjednika Tuđmana

Okrenuo sam se i izišao iz zamjenikove sobe. Bio sam ošamućen. No, kako je to situacija zahtijevala, brzo sam se pribrao i počeo smišljati što ću reći austrijskom generalnom konzulu zašto ga Gagro ne može primiti, a da to bude prihvatljivo. Nazvao sam ga i rekao mu kako je Gagro jako zauzet, ali da je možda najbolje da tu stvar riješimo kad za tjedan dana ministar vanjskih poslova Austrije dr. Alois Mock dođe u službeni posjet Hrvatskoj jer je taj posjet već bio dogovoren. Berlaković me brzo prekinuo i već vidno uzrujan rekao – «Gospodine Babić, molim Vas recite zamjeniku Gagri da ja ovaj sastanak tražim na izričit i osobni zahtjev svog šefa dr. Mocka. Osim note o priznanju Hrvatske, ja sam dobio zadaću da još danas potpišem i sporazum o uspostavi diplomatskih odnosa između Austrije i Hrvatske. Ja donosim sve napisano i vi ne trebate ništa raditi. Mi smo to prije pola sata već učinili sa Slovenijom. To što radimo isključivo je u interesu Hrvatske. Ako me dr. Gagro ne primi, ja ću biti prisiljen zvati predsjednika Tuđmana i tražiti njegovu pomoć».Na tu više nego jasnu i prijateljsku poruku austrijskog generalnog konzula odgovorio sam da ću odmah još jedanput tražiti od Gagre da ga smjesta primi.

Ponovno sam otišao do zamjenika Gagre i riječ po riječ prenio mu poruku generalnoga konzula Berlakovića. Posebno sam naglasio kako je Berlaković rekao da će morati tražiti pomoć predsjednika Tuđmana ako ga zamjenik Gagro ne primi. Na moje još veće čuđenje, koje je bilo pomiješano s velikom mjerom bijesa, ovoga je puta Gagro bio još rezolutniji.  Rekao je samo ovo: «Neka ide kod Tuđmana, neću ga primiti».Naravno, ja sam nakon toga postao vrlo uzbuđen, a kad sam u takvom stanju znam svašta reći, pa sam Božidara Gagru povišenim glasom dobro izgrdio. No, Gagro nije, zbog moje tada vrlo jake pozicije u Ministarstvu vanjskih poslova i potpore predsjednika Tuđmana, koju sam uživao, uopće reagirao na moj izljev bijesa prema njemu. Već u nekoliko ranijih navrata toga dana Gagro je svojim ponašanjem i izjavama jasno pokazivao kako je još uvjeren da će Jugoslavija preživjeti te da se Hrvatska neće uspjeti održati kao samostalna država. Njegovo odbijanje da primi austrijskoga generalnoga konzula na taj povijesni i sudbonosan dan za Hrvatsku bilo je ravno veleizdaji. U nekim drugim zemljama u ratnim uvjetima takav čin veleizdaje bio bi sankcioniran na puno drastičniji način. Nasreću, Gagro je predstavljao samo manji broj bivših jugoslavenskih komunista i diplomata u Ministarstvu vanjskih poslova koji ipak nisu imali dovoljno snage odigrati fatalnu ulogu u sabotiranju međunarodnog priznanja Hrvatske.

Ovdje također imam potrebu reći da je među bivšim jugoslavenskim diplomatima koji su se stavili na raspolaganje Hrvatskoj bilo sjajnih ljudi, koji su umnogome pomogli Hrvatskoj, ali i nama koji nismo otprije imali diplomatsko iskustvo pa smo tada morali brzopotezno savladati diplomatski zanat. Nažalost, bio je određen broj i onih drugih, koji su prije prelaska u hrvatsku diplomaciju, ali i kasnije, radili za jugoslavenske obavještajne službe SID i KOS. Najteže sam proživljavao situacije kada su se bivši hrvatsko-jugoslavenski i srpsko-jugoslavenski diplomati bacali jedni drugima u zagrljaj na međunarodnim konferencijama (na primjer na sastancima KESS-a) dok je u Hrvatskoj još trajala velikosrpska agresija na našu domovinu. Jednako je teško bilo slušati hrvatske veleposlanike koji su i petnaest godina nakon uspostave hrvatske države diljem svijeta plakali za Jugoslavijom, hvalili komunističkog diktatora i zločinca Tita, a predsjednika Tuđmana nazivali autokratom i diktatorom. Zar je onda čudno što nakon dvedeset i pet godina imamo neučinkovitu i protuhrvatsku diplomaciju. Za vrijeme bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, kao i danas, hrvatska diplomacija nije radila ništa ili je radila protiv interesa Republike Hrvatske. Najbolji primjer su proglašavanje šestorice Hrvata iz BiH krivim na Haaškom sudu i gubitak spora sa Slovenijom oko Savudrijske vale. Hrvatsku vanjsku politiku danas vodi Bruxelles, a ne Zagreb.

 Veleizdajnik Gagro vraća se u Ministarstvo vanjskih poslova

Budući da se u to vrijeme radilo do 16 sati, Gagro je točno tada sjeo u svoj sivi mercedes i otišao kući, iako je to bio jedan od najznačajnijih dana u novijoj povijesti Hrvatske i hrvatskog naroda. No, nažalost, nije samo Gagro bio taj koji je tog dana nakon završetka radnog vremena otišao kući s posla u Ministarstvu vanjskih poslova. Poslije 17 sati više nikoga nije bilo u Ministarstvu osim mene i jedne djelatnice koja je bila zadužena za održavanje prostorija. Ta osoba i danas radi u Ministarstvu vanjskih poslova, pa ću se ovom prigodom suzdržati od navođenja njezina imena. No, sve ću pojedinosti iznijeti u svojoj knjizi. Ja sam ostao u Ministarstvu do pola noći, primao sam službene note o priznanju i, kako sam već naveo, slao ih predsjedniku Tuđmanu i Tomislavu Marčinku na HTV-u. Oko pola noći dobio sam poziv iz Ureda Predsjednika da se predsjedniku Tuđmanu i najužem krugu njegovih suradnika pridružim na večeri i slavlju.

Otvorena sabotaža zamjenika Gagre nije mi izlazila iz glave cijeli dan. Stalno sam razmišljao je li austrijski generalni konzul uspio doći do predsjednika Tuđmana. I kad sam se najmanje nadao da ću dobiti neku informaciju, oko 17 sati nazvao me predstojnik Ureda Predsjednika Hrvoje Šarinić i rekao mi: «Gospodine Babić, pripremite sve što je potrebno. Gagro će se vratiti u Ministarstvo i primiti gospodina Berlakovića». Nekih sat vremena kasnije, u Ministarstvo su došli zamjenik Gagro i austrijski generalni konzul Berlaković, pa je Gagrin više nego očigledan, ali i nevjerojatno drzak, pokušaj sabotaže propao. Nažalost, Gagri se nije ništa dogodilo. Dapače, kasnije je nagrađen još jednim mandatom veleposlanika u Parizu, zatim pri Vijeću Europe u Strasbourgu i Maroku. Ovoga puta dobio je mjesto veleposlanika samostalne hrvatske države, čije je priznanje sabotirao. Tu želim istaknuti kako je Gagro nekoliko godina ranije bio i veleposlanik SFRJ Francuskoj.

Ujutro sljedećeg dana, 16. siječnja, dobio sam telefonski poziv od Andrew Theophanousa, predsjednika Australsko-hrvatskog kluba prijateljstva u Australskom parlamentu, koji me tom prigodom izvijestio da je i Australija priznala Hrvatsku. Koncem rujna 1991. u Canberri, glavnom gradu, Australije predao sam pismo tadašnjem predsjedniku Vlade Australije koje mu je uputio predsjednik Vlade RH Franjo Gregurić te pismo Australskom parlamentu koje je uputio tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora dr. Žarko Domljan. U tim su pismima hrvatski čelnici tražili od Australije da prizna Hrvatsku kao samostalnu državu. Dvadeset godina kasnije, dok sam bio na dužnosti generalnog konzula Republike Hrvatske na jednom službenom ručku u Melbourneu profesor Gareth Evans, ministar vanjskih poslova Australije u vrijeme kad je Hrvatska tražila priznanje od Australije, rekao mi je kako je uži Kabinet Vlade Australije donio odluku o priznaju Hrvatske nekoliko dana prije 15. siječnja 1992. godine, ali da su, na savjet Njemačke, odlučili čekati dok tadašnja Europska zajednica ne prizna Hrvatsku kolektivno. Ključnu ulogu u priznanju Hrvatske od strane Australije imala je mnogobrojna i posebno aktivna hrvatska zajednica u Australiji. 

Mi koji smo u to povijesno i ratno vrijeme obavljali razne dužnosti u državnoj upravi, dužni smo prenijeti novim i budućim hrvatskim naraštajima u kakvim se teškim i neizvjesnim uvjetima stvarala samostalna i demokratska hrvatska država. Da nije bilo politike pomirenja koju je u to vrijeme zagovarao predsjednik Tuđman, vjerojatno ne bi bilo ni današnje Hrvatske. No, istovremeno, znatan broj unutarnjih protivnika samostalne hrvatske države, bivših članova Komunističke partije i zagovaratelja opstanka Jugoslavije, kojima je dr. Tuđman dao velike pozicije u Vladi i državnoj upravi te priliku da se iskupe, zamalo su sve nas i hrvatsku državu stajali glave. I danas nam je, u to nema sumnje, potrebno iskreno i istinsko pomirenje i zajedništvo, ali ne bez lustracije.

 Obrnuta lustracija

Najveća pogriješka predsjednika Tuđmana bilo je njegovo uvjerenje da će svi hrvatski komunisti koji su se učlanili u HDZ biti lojalni ideji samostalne hrvatske države kao što je to on bio. Neprovođenje pravovremene lustracije u Hrvatskoj dovelo je do današnje apsurdne i tragične situacije u kojoj su lustrirani gotovo svi istinski hrvatski domoljubi i branitelji iz početka 90-tih godina kad se stvarala i branila hrvatska država. Umjesto istinskih hrvatskih domoljuba, Hrvatskom danas vladaju djeca komunista, Jugoslavena, udbaša, koji su prihvatili globalističku ideologiju uništavanja suverenih država, a deseci tisuća djece hrvatskih domoljuba, koji su lustrirani i danas nemaju nikakvog utjecaja u političkom i gospodarskom životu, godišnje napuštaju Hrvatsku i odlaze u novu emigraciju. Hrvatska je u svakom pogledu, a posebno kad je riječ o demografiji, u velikoj opasnosti da nestane. Zamislite samo što bi bilo s Hrvatskom da je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća sadašnja ekipa hrvatskih političara, na čelu s Plenkovićem, imala vlast koju ima danas. Bi li Hrvatska danas bila samostalna država? Duboko sam uvjeren da Hrvatske kao suverene države danas ne bi bilo ni u spomenu.

Dragi Bog bio je uz hrvatski narod

Na kraju smatram potrebnim istaknuti kako mi je, usprkos velikoj ljutnji na Gagru, 15. siječnja 1992. godine ipak bio najdraži dan u mojem životu. Osim što je ostvaren vjekovni san o slobodnoj, demokratskoj i međunarodno priznatoj hrvatskoj državi, Bog mi je dao da to doživim i u tom povijesnom procesu osobno sudjelujem. Taj osjećaj posebno je osnažio dolazak generalnoga konzula Mađarske Gabora Bagija u Ministarstvo vanjskih poslova negdje oko 19 sati, što je kasnije objavio i HTV. Gabora Bagija osobno sam primio i on mi je uručio pismo mađarskoga predsjednika o međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Kada danas razmišljam o svim nevjerojatnim poteškoćama koje su se nalazile na putu stvaranja samostalne hrvatske države, od unutarnjih neprijatelja i protivljenja cijele međunarodne zajednice, tada shvaćam da postoji samo jedno objašnjenje za naš opstanak i preživljavanje do današnjeg dana – dragi je Bog bio uz nas.T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. FRNO-MARXISTA
    #1 FRNO-MARXISTA 17 siječanj, 2020, 21:06

    TKO JE ANTUN BABIĆ??

    POŠTOVANI GOSPODINE BABIĆU VI STE POTOMAK POKRŠTENIH STEPINČEVSKIH KATOLIČKIH BALIJA, PA SVI ONI KOJI SU UČESTVOVALI U LIKVIDACIJAMA TIH STEPINČEVSKIH TERORISTIČKIH, KATOLIČKIH BALIJA, PO CIJELOJ NAŠOJ GEJI, SU GRAĐANI HRVATSKE I JUGOSLAVIJE ,SLAVENSKI ANTIFAŠITI ,KOJI SU S’PUŠKOM U RUCI POBJEDILI OVU STEPINČEVSKU ,KLERIKALNO,DINARSKO-TRIBALNO-ANTROOPIDNU, KATOLIČKU, BALINSKU PAŠČAD .NARAVNO I BRINULI I BRANILI SVOJU ANTIFAŠISTIČKU STEČEVINU OD OVE STEPINČEVSKE KOLJAČKE ,BALINSKE PAŠČAD.

    PA ČEMU OPET TOLIKI TRUD I TOLIKE PISANIJE, POŠTOVANI ANTUNE, NA KOJE SAM MNOGIMA A POSEBNO VAMA ,STEPINČEVSKOM BALIJI ,UPRAVO NA OVOM UVAŽENOM PORTALU, ODGOVARAO ,DIJALEKTIČKO-MATRIJALISTIČKIM SPOZNAJNIM ČINJENICAMA, O TAKOZVANIM ALTAJSKIM MONGOLSKIM RATNICIMA ,POKRŠTENIM U HRVATSKE KATOLIKE , STEPINČEVSKE BALIJE,RAZASUTIM PO CIJELOJ NAŠOJ GEJI ,KAO OBILJEŽENI HAJDUCI, KRVOLOČNE KATOLIČKE BALIJE U SLUŽBI ZLOČINAČKE KATOLIČKRE EVROPE ,PO UZORU NA SVOJE PRETKE, KAO STEPINČEVSKI KOLJAČI I PLJAČKAŠI. PA VAM TREBA JEDANPUT BITI JASNO I RAZVIDNO, DA VI POTOMCI ALTAJSKIH RATNIČKIH HORDI NISTE HRVATI VEĆ POKRŠTENI KATOLCI ,STEPINČEVSKE BALIJE ,JER KROZ SVOJU POVIJEST NOSITE GENETSKU I ONU ANTROPOLOŠKU OZNAKU ,DA STE POTOMCI ALTAJSKO-MONGOLSKIH RATNIČKIH HORDI,POKRŠTENE KATOLIČKE BALIJE, KOJE SU SE POTUCALE KROZ TRAJANJE RIMSKE IPMPERIJE I POVJESNIM ODREDNICAMA STE SE NAŠLI NA DINARSKIM OSOJIMA I PRISOJIMA KAO NAJMANJE VRIJEDNE LJUDSKE SPODOBE ZA RIMSKU IMPERIJU ,JER IH TAKO PREDSTAVLJA STARI RIM ,I DAJE IM MJESTO ,PREMA NJIHOVIM ODREĐENJIMA, KAO RATNIČKO-PLJAČKAŠKIM HORDAMA,SADA POKRŠTENI STEPINČEVSKE BALIJE DA SE NASELE NA GRANICE TE IMPERIJE KOJE SU NAJMANJE UGROŽAVANE ,ALI KOJE MORAJU IMATI I NEKU KONTROLU,PA UDOMLJENJE TIH RATNIČKO-PLJAČKAŠKIH ESKDRONA NEĆE BITI NA TROŠAK IMPERIJE ,JER SE NJIHOVA EGZISTENCIJA TEMELJI NA PRIKUPLJANJU DOBARA UPADIMA NA TERITORIJE SUSJEDNIH NARODNIH ZAJEDNICA PLJAČKAJUĆI IH I UBIJAJUĆI IH JER JE TO BIO UVJET JIHOVOG OPSTANKA ,JER TI GEOGRAFSKI UVJETI NISU PRUŽALI NIKAVE UVJETE ZA RAZVOJ PROIZVODNIH SNAGA A ONE SU UVJET OPSTANKA I RAZVOJA JEDNE LJUDSKE ZAJEDNICVE DA RAZVIJAJU VLASTITE PROIZVODNE SNAGE KOJE SU U SVAKOJ DRUŠTVNEOJ ZAJEDNICI GARANCIJA ZA OPSTOJNOST I PROGRESIVNI NAPREDK.
    PA JE ZNANO DA SU NAŠE DINARSKE BALIJE,TVOJI ZLOČINAČKI PRECI SVOJU EGZISTENCIJU ,UVJEK TEMELJILI NA SLUŽBI SVIM VLADJUĆIM EVROPSKIM DINATSIJAMA I TAKO POSTALI POKRŠTENI KATOLICI DINARSKE BALIJE, KOJE SU IH IZNAJMLJIVALI ZA ZLOČINAČKE ČINE U SVRHU OSTVARENJA NEKIH TERITORIJALNIH ILI DRUGIJ POLITIČKIH CILJEVA ILI POTREBA.A TE DINSTIJE SU UVJEK BILE ,U PRVOM REDU,KATOLIČKE,U SLUŽBI RIMA ,ILI U SIMBIOZI RIMA KAO POKROVITELJA.
    PA SU SADA NAŠI POKRŠTENI ALTAJSKI BANDITI U DINRASKE BALINSKE HORDE ,JER SU NA NAŠEM TERITORIJU,PROZVANI KAO HRVATI , A NIKADA NISU PRIPADALI ,NI GENETSKI,NI KULTUNO,NI TERITORIJANO UKLOPLJENI U ZAJDENICU HRVATSKIH ŽITELJA ,JER SU NA POSEBNOM ,IZOLIRANOM TERITORIJU ,TEŠKO PRISTUPAČNOM, ZA KOJE AUTOHTONI SLAVNESKI HRAVATI NISU IMALI NIKAVOG INTERESA , A CRKVA,ONA RIMSKA , IMPERIJALNA ,ZGRTAČKO-ZLOČINAČKA, IH JE KORISTILA ,PREKO STALEŠKE DRŽAVE ,VENECIJE, ZA UPADE U BOSNU NA TURSKI TERTORIJ ,A PRIJE TOGA DA IH DISIPLINIRA I ORGANIZIRA U NEKU ZAJEDNICU ,KAO RATNU ,ALI KRVOLOČNU ,POD KRIŽEM I MAČEM ,DA UPADAJU U TURSKU BOSNU,JER TAMO ŽIVE KRŠĆANI ,ALI DRUGAČIJIH POSTULATNIH NAZORA ,KAO MANIHEJSKI KRŠĆANI.

    I TAKO SU NAŠI ALTAJSKI PLJAČAKŠI I UBOJICE,SA DINRASKI OSOJA I PRISOJA,NEKOLIKO STOLJEĆA SLUŽILI VENECIJU ,KOJA IM JE DALA HRVATSKI NAZIV, JER JE RIM STALNO PRISVAJAO TA PODRUČJA ,KONTRA ONOJ TAMO RASKOLINČKOJ, BRADATO ČETNIOČKO-KRVOLOČNOJ CRKVI NA ISTOKU.PA JE TA RAZBOJNIČKO-PLJAČAKAŠKA PLEMENA RIM POKSTIO NA ZLOČINAČKO-KATOLIŠTVO,SAGRADIVŠI IM I NEKE KAPELICE,IMENOVAO NJIHOVOG VOĐU ,KONJOKRADICU,KRALJEM I NAZVAO IH KRALJEVINOM.KAKVOG LI PARADOKSA ? NE PAMTI NIJEDNA DRUŠTVENA ZNANOST DA SE MOGLA USPOSTAVITI NEKA ZAJEDNICA KOJA BI IMALA I KRALJEVSKE ATRIBUTE ,OBZIROM NA TERITORIJ KOJI JE BIO VIŠE NEGO NEPRIMJEREN ZA ŽIVLJENJE ,OSIM ŠTO SU TO MOGLI ,U POSEBNIM UVJETIMA ŽIVJETI ALTAJSKO-MOMGOLSKA RATNIČAK PLEMENA ,KOJA SU SVOJU EGZISTNCIJU BAZIRALI NA PERMANENTOJ SLUŽBI RIMSKOJ CRKVI ZA PLJAČKU I TERORISTIČKE ČINE.
    PA U SLUŽBI VENECIJE ,KAO RATNIČKO-PLJAČKAŠKE HORDE ,PIŠE BOSANSKI KNJIŽEVNIK I POVIJESNIČAR , IVAN LOVRENOVIĆ,U SVOJOJ KNJIZI ,BOSNAKI HRVATI ,ČESTO SU UPDALI NA BOSANSKI TERITORIJ, DOPIRUĆI ,ČAK DO JAJCA I TRAVNIKA ,UBIJAUĆI TAMOŠNJE HRVATE, TURSKE KMETOVE ,KOJI SU SE TAMO NASELILI IZ HRVATSKE ,JER IM NA FEUDALNIM POSJEDIMA ZRINSKI I FRANKOPANA NIJE BILO EGZISTANCIJE,PA SU PRBJEGLI IZLAŽUĆI SE SMRTNOJ OPANOSTI.A U TURSKOJ BOSNI SU DOBILI IMANJE NA KOJIMA SU POSTALI SVOJI GOSPODARI ALI PLAĆAJU TURSKOJ VLASTI POREZE U NATURI.
    TAKO JE POVIJESNIČAR I KNJIŽEVNIK IVAN LOVRENOVIĆ, PRVI OTKRIO LAŽ O SPAŠAVANJU GOSPINE SLIKE IZ GORUĆEG SAMOSTANA I CRKVE U RAMI. NAPROTIVM, ALTAJSKI RATNICI ,ODNOSNO RAZBOJNICI SU POD ZAPOVJEDNIŠTVOM VENECIJANSKG PROVIDURA IVANA ZENA UPALI U RAMU GDJE SU MIRNO ŽIVJELI TAMOŠNJI KATOLICI ,IMALI BOLJE UVJETE ŽIVLJENJA NEGO NA KATOLIKČKO-VENICIJANSKOM ZAPADU I NIKAKO NISU PRIHVATILI BIJEG NA ZAPAD.PA SU ZATO DOŠLI KRVOLOČNI DINARSKI HAJDUCI, KOJI SE I DANAS KITE NEKIM SVOJIM PODVIGOM ,U SINJU, SPAŠAVANJEM GOSPE, KOJU SU TADA UKRALI ,POŠTO SU ZAPALILI CRKVU I SAMOSTAN U RAMI ,KOJU SU IZGRADILI TAMOŠNJI KATOLICI ,NARAVNIO UZ SVESTRANU POMOĆ TURSKIH VALASTI. DA BI SE TA ALTAJSKO-MONGOLSKA HORDA POHVALILA KAKO SU TURSKE VLASTI POSTROŽILI REŽIM ŽIVLJENJA SAMO KATOLICIMA I IZVRŠILI POKOLJL I PROTJERIVANJE TAMOŠNJIH KATOLIKA,ZAPALIVŠI IM CRKVU I SAMOSTAN,ZBOG ČEGA SU VENECIJANSKI KATOLICI,ALTAJSKI-KRVOLOČNI HAJDUCI PRISKOIČILI U POMOĆ I USPJELI ,POD CIJENU ŽIVOTA, SPASITI GOSPINU SLIKU, A RIM JE TAJ UPAD I PALJENJE CRKVE I SAMOSTANA,U RAMI,PREPISAO TURSKIM VLASTIMA PA JE RIMSKA CRKVA PROGLASILA ALTAJSKE ESAKDRONE SPASITELJIMA TE VAŽNE KATOLILČKE RELIKVIJE KOJA SE DO DANŠNJIH DANA LAŽNO PREDSTVALJA KATOLICIMA RIMSKE SLJEDBE.
    PO PROPASTI VENECIJE NAŠI ALTAJSKI KRVOLOČNI HAJDUCI NASTAVLJAJU ,PO ODLUCI RIMA, BITI ESKADRONI SMRTI ,SAD U SLUŽBI MARIJE TEREZIE ,PA HABZBURGA I NA KRAJU III REICHA, U STEPINČEVOJ KRVOLOČNOJ HORDI GDJE SU NAPRAVILI NEPAMČENE ZLOČINE NAD SVIM DRUGIM I DRUGAČIJIM ŽITELJIMA AUTOHTONE SLAVENSKE HRAVATSKE.
    PA JE NEVJEROJATNO DA NAM SE JAVLJAJU POTOMCI TIH HAJDUKA ,KRVOLAKA ,KAO ŠTO JE I OVAJ POŠTOVANI ANTUN BABIĆ,KOJI SE TAKO DEKLARIRA , DA NAM PRIKAŽE ,KAKO SU TI IZBJEGLI POTOMCI, TIH KRVOLKA ,KOJI U GENIMA NOSE ALTAJSKO-KRVOLOČNE RATNIČKO- ZLOČINAČKE NAGONE, JER SU ONI NA STUPNJU,REKAO BI HEGEL, NESRETNE SVIJESTI, JER NIKADA NISU PRI SEBI NI PO SEBI,JER JE NJIHOV RAZUM UVJEK SPREMNA NOGAMA GAZITI KORIJENE LJUDSKE HUMANOSTI , ZADIVILI KATOLIKE ASUSTRAKLIJE I AMERIKE .PA NAM POŠTOVANI ANTUN BABIĆ ,PIŠE HAJDUČKE DAVORIJE O TINM POTOMCIMA U AUSTRALIJI KAKO SU POSTALI PAMETNI I DOBRIM KATOLICIMA STEPINČEVSKOG DUHA I NAUMA ,SPREMNI OPET UZETI SRBOSJEKE ,A DANAS I HRVATOSJEKE I KRENUTI STOPAMA SVOJI PREDAKA ,PRAVITI POKOLJE U KRVI DO KOLJENA.A TAJ POŠTOVANI ANTUN BABIĆ JOŠ DO DANAS NIJE ILI NEĆE NAUČITI U POVIJESNIM DOKUMENTIMA ,DA SU TI AUSTRALSKI ,HIBRIDIZIRANI, STEPINČEVI HRVATI POTOMCI GENETSKIH ZLOČINACA,STEPINČEVIH HOLOKAUSTSKIH HORDI ,ČIJE SMO PRETKE S PUŠKAMA POBJEDILI U II SVJETSKOM RATU I MNOGE OSUDILI NA KAZNU ZA CRNU RUPU, A MNOGE NA KORISNI RADA ZA ZAJEDNICU.
    PREMA TOME NJIHOV UGLED U AUSTARLIJI ,ILI BILOGDJE NA KRVOLIČNO-ZLOČINAČKOM KATOLIČKOM ZAPADU. MEĐU TAMOŠNJIM KATOLICIMA,MOGU IMATI KAKVE GOD ONI MISLE PLEMENITE ODNOSE, NEKA IH PODIJELE SA SUSJEDNIM PLEMENIMA ABORIDŽINAILI ONOM JUŽNOAMERIČKIM GAUČIMA. A POŠTOVANI BABIĆ BI MORAO NAUČITI ISTINU O STEPINČEVSKOM HOLOKAUSTSKOM POHODU U SLUŽBI III-ĆEG RECHA I RIMSKE CRKVE DOGOVOREN RIMSKIM KONKORDATOM,1935 GODINE , IZMEĐU HITLERA I VATIKANA O PREUREĐENJU KATOLIČKE EVROPE ,ISTREBLJENJEM SVIH DRUGIH I DRUGAČIJIH, U ČEMU SE CRKVA U HRVATA ,POD VODSTVOM SVOGA EGZARHA ,STEPIČIŠĆENJA HRVAT TERITORIJA OD SVIH DRUGIH I DRUGAČIJIH. I NARAVNO ,TKO BI DRUGI I BIO SPOSOBAN GENETSKI I FIZČKI OČISTITI TU HRAVTSKU OSIM ALTAJSKO-MONGOPOLSKIH RATNIČKIH HORDI ,KOJI SU POSTALI PROFESIONALNI UBOJICE ,PALJAČAKŠI I OKUPATORI. A NAŠ POŠTOVANI BABIĆ,NEĆE ILI NE MOŽE SVATITI DA SU AUTOHTONI SLAVENSKI HRVATI I SVI DRUGI I DRUGAČIJI,KOJI SU SA NJIMA ŽIVJELI U ZAJEDNICI, MORALI UZET PUŠKE I PROTJERATI TE HAJDUČKE HORDE STEPINČEVIH KRVOLAKA. A MOGLI SMO IH TAKO USPJEŠNO POBJEDITI JER JE NAJVEĆI AKO NE I APSOLUTNI DIO GRAĐANA HRVATSKE UDRUŽIO SE U OSLOBODILAČKI RAT I POBJEDIO TAJ ZLOČINAČKI,STEPINČEVSKI KRVOLOČNI ŠLJAM.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.