VECO HOLJEVAC ME U SVEMU PODRŽAVAO

VECO HOLJEVAC ME U SVEMU PODRŽAVAO

4. ožujak, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

Boljkovac-Holjevac
Životna ispovijed Josipa Boljkovca, svjedoka epoha 4.dio

Piše: Dražen Stjepandić

U četvrtom nastavku ekskluzivnog feljtona  Josip Boljkovac, svjedok epoha, govori o Karlovcu. Prisjeća se velikih problema s prometom i poplavama i svemu onome što je napravio za taj grad pedesetih i šezdesetih godina. U izgradnji grada imao je veliku podršku  velikog zagrebačkog gradonačelnika Vjekoslava Holjevca. Pokojni Veco je gradio Zagreb, ali nije zaboravljao Karlovac i zato je Josip Boljkovac za Karlovac ono što je Veco bio za Zagreb.
U autobiografskoj knjizi “Istina mora izaći van” Josip Boljkovac je opisao kako je zbog svojih velikih zasluga za  rodni grad pozvao Vecu da krajem šezdesetih otvori novoizgrađeni autobusni kolodvor u Karlovcu premda je Veco tada već bio politički nepodoban. U ovom feljtonu trudimo se ne ponavljati ono što je Joža Boljkovac napisao u svojoj knjizi, čije se drugo dopunjeno izdanje, s predgovorom predsjednika Ive Josipovića očekuje ove godine. “Istina mora izaći van” je važan orijentir, ali naš feljton se s knjigom podudara samo po datumima i događajima, koje želimo prikazati iz druge perspektive, dodajući crtice kojih u knjizi nema. Jednako kao ni u službenoj povijesti.  

U KARLOVAC DOVEO SEMAFORE

U Parizu me zamalo zgazio auto, nisam znao što je to semafor i htio sam prijeći ulicu. Srećom prijatelj me povukao u zadnji trenutak.
– Pazi, vidiš da je crveno. – viknuo je prijatelj.
– Kakvo crveno?
– Pa na semaforu je crveno, zamalo te auto pregazio. – vikao je prijatelj iz pratnje.
– Što je to Semafor?
Zaista nisam znao što je to semafor i tada u Parizu prvi put sam ga vidio. Kad sam imenovan predsjednikom  Skupštine Općine Karlovac otišao sam u Pariz i London. Bio sam dobar prijatelj s ambasadorima u Parizu i Londonu i otišao sam u tim gradovima snimiti situaciju i po mogućnosti prenijeti neka njihova rješenja u Karlovcu. U Parizu je ambasador bio Drago Bernardić, a u  Londonu Karlovčanin i borac u mom bataljonu Ivo Vejvoda.  Mi tada u Hrvatskoj nismo imali još ni jedan semafor, a Pariz je promet regulirao pomoću stotinu semafora. Kako nisam znao čemu služe semafori, nisam se na njih obazirao i stalno sam išao preko crvenog sve dok me skoro auto nije zgazio. Išao sam u Bolunjsku šumu gjd eje po danu ležalo 40 000 čistaća s kolicima. Zanimalo me kako je Pariz ujutro tako čist, onda sam otkrio da ga čiste noću. Išao sam i na aerodrom Orly, zanimalo me kako se ljudi vladaju kad se spuštaju avioni. U Karlovac je tih godina je vladao prometni kaos. Stranac kad bi ušao u Karlovac tih godina često iz njega nije znao izaći ili bi krenuo krivim pravcem jer je jedna cesto vodila prema rijeci, druga prema Senju, a treća prema Plitvicama. Po povratku u Karlovac sam odmah dao postaviti dva semafora, jedan na ulazu, a drugi na pravcu za izlaz. Tako je Karlovac imao semafore približno kad i Zagreb.

NA GROBU  KARLA MARXA

Poslije Pariza vlakom sam otputovao u London. Sa sobom sam ponio sanduk buđola od Gavrilovića, a na granici me nisu ništa pitali jer je ambasador Vejvoda već sve bio sredio da me ne diraju. Spavao sam u amabasadi, a onda sam u Londonu prvo posjetio grob Karla Marxa. Išao sam u kino, prvi put sam sjedio zajedno s crncima i  gledao sam borbu mungosa i kobre, koja je trajala tri sata. Šetao sam uz Temzu, a posjetio sam i Britanski parlament i to u trenutku kad je baš dolazio Winston Churchill. Dok je ulazio nitko nije ustao da ga pozdravi. Churchill je došao, sjeo na svoje mjesto, sjedio dva sata, ostao je do šest po podne i onda otišao. Kako sam bio najavljen kao gost jugoslavenske amabasade za mene su pripremili mali koktel, tako da sam tog dana u Britanskom parlamentu bio bolje tretiran od Churchilla. Onda je stigla odluka da se hitno napustim London i zbog stanja u Magrebu vratim se preko Pariza, Švicarske, Rima i Venecije. U Veneciji smo malo zastali i razgledali grad, ušli smo u jedan lokal i naručili litru vina zbog čega su nas čudno gledali jer su Talijani tada nisu imali običaj naručivati više od deci vina.   

RIBA SE LOVILA DINAMITOM

Uz velike prometne probleme Karlovac je kao grad na četiri rijeke imao probleme s poplavama. Sjećam se velike poplave 6.s vibnja 1939. kada je Karlovac bio kao more. Da se ne bi utopili dvoje djece prenio  sam na rukama kroz vodu do pasa u Senjskoj ulici. U Senjskoj 16 gdje je kasnije početkom rata bio partijski punkt stanovao je na prvom katu Veco Holjevac. U vrijeme dok sam bio predsjednik općine oko Karlovca smo izgradili šance i nasipe. I taj problem smo riješili uz pomoć dobrovoljnih radnih akcija. Poplava više nema.  
Od četiri rijeke meni je najdraža Kupa. Do Metlike se i danas može piti, za što sam također zaslužan jer sam vodio brojne razgovore da opadne vode ni u Sloveniji ne odbacuju u Kupu, nego u septičke jame. Jednu tvornicu se čak zatvorili zbog čistoće Kupe. Nekada sam se redovito kupao za 1. svibnja. Sjećam se jednog kupanja 1945. kad sam se napio Dobre i skoro sam mjesec dana sam umirao i zbog problema s trbuhom svakodnevno išao liječniku. U ribičiju sam uglavnom išao na Koranu, nekada nije bilo blinkera nego se u vodu bacilo pšenice i onda dinamitom. Tako smo svi lovili ribu i dugo vremena je trebalo dok se narod odviknuo od takvog ribolova. Sve do negdje sedamdesete još uvijek je dinamit bio prisutan  noću  u ribolovu na karlovačkim rijekama.

KARLOVAČKO PIVO

Za pivo treba mekana voda i Karlovac je imao takve izvore, zdence, zato je karlovačko pivo dobro. Kad sam došao za predsjednika općine, jednog pametnog čovjeka iz bolnice, gdje je bio intendant, prebacio sam na direktorsko mjesto u pivovari. Zamijenio je dobrog druga, ali čovjeka koji nije imao razvijenu privrednu dimenziju. Proizvodili su svega 15 tisuća hektolitara godišnje, a u planu je bila izgradnja pivovara u Pazinu i Splitu. Postojala je pivovara i u Otočcu, ali imala je malu proizvodnju i nije imala ono što je imao Karlovac. Zbog toga je u Karlovcu trebalo izgraditi sladaru. Onda sam Karlovačkoj pivovari naložio kontinuiranu proizvodnju milijun hektolitara piva godišnje. Donijeli smo plan i za proizvodnju ječma u Lici, čija je hektolitarska kvaliteta bila najbolja u Europi. U planu smo imali i gradnju sladare za 40 vagona godišnje proizvodnje. Sagradili smo mljekaru, klaonicu i mesnu industriju koja je proizvodila 40 tisuća bejbi bifova za američku vojsku. Ruralnom stanovništvu htjeli smo dati zanimaciju i kroz sladaru. Nismo htjeli da sela ostanu pusta. No kad sam otišao u Zagreb program izgradnje sladare je propao. Potražnja za pivom u Istri, Primorju i Dalmaciji je bila velika,  proizvodnja piva je povećana, ali sladara nikad nije napravljena.

PREDRATNI TRGOVAC VECO HOLJEVAC

U svim projektima u Karlovcu punu podršku davao nam je Veco Holjevac. Njega sam poznavao od 1939., kad je njegova obitelj  iz nekog lošeg stana na Baniji doselila u Senjsku ulicu 16. Radio je u trgovini kod Balaša, koji je poslije rata postao general. Prvo sam bio dobar s Vecinim bratom Leom, a kasnije sam se sprijateljio i s Vecom. Veco je prije rata bio trgovac i  član komiteta za dizanje ustanka u Hrvatskoj zajedno s Josipom Krašom, Ivom Marinkovićem i Bartolom Petrovićem. Tri Hrvata i jedan Srbin bili su članovi tog komiteta formiranog 1941. Sekretar je bio Ivo Marinković i u ulici gdje je donesena odluka o dizanju ustanka bila je spomen ploča sve dok je  divljaci 1991. nisu digli u zrak. Ulica je kasnije dobila ime po sekretaru tog komiteta Ivi Marinkoviću. Poslije rata kad sam prvi put posjetio Vecu Holjevca u Zagrebu zatekao sam ga s članovima ZAVNOH-a Vladimirom Nazorom i Mandićem. U Vecinom uredu pili su kavu i kad sam ušao i mene su ponudili.

KABROLET VECE HOLJEVCA

Mi Karlovčani Veco, general Rukavina i ja išli smo zajedno birati teren za budući Velesajam preko Save. Prije toga smo dva puta bili na dotadašnjem Velesajmu u Savskoj. Veco je stalno govorio kako je to usko, danas su  tamo Tehnički muzej i Studentski centar. General Ivo Rukavina je tada bio u Beogradu zadužen za industriju Jugoslavije, Veco je bio gradonačelnik Zagreba, a ja sam u Hrvatskoj bio šef za granicu i pasoše. Skupa smo otišli do livada preko Save i Veco je rekao da bi bilo dobro da Velesajam bude tamo gdje je danas. Veco nas je  vozio u kabrioletu njemačke marke Horn. Imao dobru osobinu da oko sebe okupi stručnjake, profesore i ahitekte. Zdenko Kolacio mu je bio šef za razvoj Zagreba na području urbanizma i građevinarstva. Holjevac je htio izgraditi Velesajam da privučemo svijet u Zagreb. Na prvom Velesajmu, mislim da je to bilo 1955. već je bilo prisutno mnogo predstavnika iz raznih država i zbog toga je sve nas razveselio.
Dobro se sjećam kada smo ministar saobraćaja u Hrvatskoj, inženjer Lamer , Veco i ja pješice prošli ruiniranu makadamsku cestu od Duge Rese do Jarče Polja. I trasirali smo današnju trasu, spojili smo Duga Resu s Karlovcem i dobili smo dva ulaza u grad. To je bilo 1954. odmah poslije Staljinove smrti. Tada je napravljena i cesta iz Duga Rese prema Vukovoj Gorici i most na Dobri, kojeg prije nije bilo, a nije bio ni u planu,  a to sam tada sve sredio s Vecom dok smo pješačili prema Jarče Polju.

ZADNJI SUSRET S VECOM

Vecina  kćerka Tatjana Holjevac je rođena u ratu i imala je 16 godina, kad joj se otac razbolio i bila je prisutna kad sam ga sredinom 1970. zadnji put vidio. Ležao je u Vinogradskoj u bolnici, u drugoj zgradi, bilo je dopušteno samo pet minuta biti kod njega u posjeti.
–    Ne, neka Joža bude dok god hoće. – rekao je Veco kad su me upozorili da je pet minuta za posjete prošlo.
To je bilo osam dana prije Vecine smrti i poslije mene jedino ga je posjetio Đuka Hrženjak, eno ga živ je i danas. Ali je bio samo pet minuta, a ja više od sata.
–    Vjerujem da se neću izvući – rekao mi je Veco- ali hoću da razgovaramo i volim da si što duže sa mnom.
Na pogrebu sam plakao. Poslije sahrane Stjepana Radića to je bio najveći sprovod u Zagrebu. Pored mene je na sprovodu su stajali Franjo Tuđman, Miroslav Krleža i general Rukavina. Predsjednik Odbora za sahranu je bio Vladimir Bakarić, član tog Odbora kao Karlovčanin i Vecon prijatelj sam bio i ja. Bakarić je na sastanku prije sahrane predlagao da Vecu izložimo u Gradskoj vijećnici jer ju je sagradio, a ja sam rekao da se ne slažem da se Vecu stavi na razinu grada, jer je njegovo mjesto u auli Sabora tamo gdje je bio izložen predsjednik AVNOJ-a Ribar. Poslije glasanja pala je odluka da se Vecu izloži u auli Sabora, a ne u novoj Gradskoj vijećnici. Podržali su Miroslav Krleža i Ivo Rukavina, koji su također bili članovi Odbora za sahranu. T

 

Povezani članci iz rubrike SVJEDOK EPOHA JOSIP BOLJKOVAC

Pročitajte i ove članke:

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. BRANKO STOJKOVIĆ
    #1 BRANKO STOJKOVIĆ 17 rujan, 2013, 05:05

    ŠTO TI PROKLETI KOMUNISTI JOŠ UVIJEK RADE U HRVATSKOJ POLITICI, ?!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.