USTAŠA NA STUDIJU U BEOGRADU 2.DIO

USTAŠA NA STUDIJU U BEOGRADU 2.DIO

20. rujan, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

 

Kako sam bio mladolik, bradat, povisok i kosmat, kao mali Njegoš, oni su mislili da sam Crnogorac. Jedino je Milisav znao da sam Hrvat, jer sam s njim upao u to elitno visoko društvo. Slušao sam na svoje rođene uši priču o Memorandumu. Odjednom u tom razgovoru jedan od pisaca obrati se Ćosiću i kaže: “Zamisli što matori Čubrilo kaže za našu srpsku stvar!”

“Šta?”- pitao je Ćosa i progunđao nevoljko, da pusti ludog i matorog Čubrila da brblja bez veze, a Vasilije je bio odrešit kad reče: Ne, bre! Čubrilo kaže da je sve dobro i lepo sročeno u našoj srpskoj stvari, sem jednoga.

“A šta mu je to jedno šta ne valja?”– uskočio mu je u riječ mlađahni akademik Matija Bećković.

“Sa Hrvatima sve, samo ne ratovati.”

Napisao: Ante Matić

Parada

Izišli smo malo iza ponoći iz Francuske 7 i krenuli preko glavnoga trga, Vuk, Brana, Aca, Mile i ja. Kamo su ostali nestali, vrag će ga znati. Nismo mogli prijeći ulicu, jer su marširale razne Titove postrojbe. Naime, noć prije dana pobjede 9. svibnja slavili su mimohodom svih rodova vojske, pa je svake godine generalna proba točno u ponoć. Te noći Beograd je bio na nogama, ljudi su gledali s prozora i nogostupa kud su prolazili razni rodovi vojske, od pješadije do artiljerije i raketa. Nismo mogli prijeći ulici, klatili smo se na nogostupu dok je Aca pjevušio. Goni mile volove da pasu. Zgrabili su ga neki ljudi u civilu i odvukli kao vukovi ovna, a mi smo ostali na nogostupu i blebetali pripiti. Dok je Titova vojska marširala i tenkovi tutnjeli glavnom ulicom srpske prijestolnice, Vuk stavi ruku na moje rame i reče:

“Vidiš li, bre,ovu srpsku silu?”

“Vidim,budalo.”

“Videćeš je smelu na delu.”

“Koji ti je kurac” –rekao sam mu spontanu. A on je buncao pripit.

“Kad onaj otegne, kad ta srpska sila se pokrene, neće vam ostat kamen na kamenu ni u Dubrovniku. Ima da ti s tenkom ušetam u avliju, u dnevnu sobu.”

“Ti nisi normalan” – rekao sam mu i odvojio se od njih. Dugo tu noć nisam mogao zasapati. Pio sam konjak i plakao, a nisam znao zašto pijem i plačem u samoći i tišini postanarske sobice. Možda sam kroz dim cigarete i zatomljene jave, slutio buduće strojnice i masovne grobnice.

Nastanak Memoranduma

Nosio sam bradu i Đetić je znao reći da pomalo sličim njegovu Njegošu. Tako sam se mogao lako prodati za Crnogorca. To se dogodilo jedne noći u Francuskoj 7 u društvu akademika Vasilija, Ćose, Matije, Antonija i glavnog urednika Književne reči, mog prijatelja Milisava. Kako sam bio mladolik, bradat, povisok i kosmat, kao mali Njegoš, oni su mislili da sam Crnogorac. Jedino je Milisav znao da sam Hrvat, jer sam s njim upao u to elitno visoko društvo. Slušao sam na svoje rođene uši priču o Memorandumu. Odjednom u tom razgovoru jedan od pisaca obrati se Ćosiću i kaže:

“Zamisli što matori Čubrilo kaže za našu srpsku stvar!”

Tako su zvali Memarandum u nastajanju.

“Šta?”- pitao je Ćosa i progunđao nevoljko, da pusti ludog i matorog Čubrila da brblja bez veze, a Vasilije je bio odrešit kad reče:

“Ne, bre! Čubrilo kaže da je sve dobro i lepo sročeno u našoj srpskoj stvari, sem jednoga.”

“A šta mu je to jedno šta ne valja?”- uskočio mu je u riječ mlađahni akademik Matija Bećković.

“Sa Hrvatima sve, samo ne ratovati.”

To je rekao Vasa Čubrilović, onaj Čubrilo kako su ga zvali srpski pisci i akademici, koji je išao rame uz rame s Gavrilom Principom kad su upucali austrijskog prijestonaslednika Ferdinanda i njegovu trudnu ženu.

Da je Slobo poslušao Čubrila 1991. možda bi priča na brdovitom Balkanu bila posve drukčija.

Pjesnici u Kolarcu

Na nebu stoluje Srbin bog

oko njega anđeli lepo poje

i slave Srbina boga svog

Kad sam prvi put čuo ovu pjesmicu, koju su pjevušila dva mlada nadobudna srpska pjesnika i jedan poznati proizaik u nekoj zadimljenoj birtiji blizu Tašmajdena, nisam mogao vjerovati svojim ušima, a ni očima. Zašto očima! Pisca koji je s njima pjevao ovu suludu, besmislenu pjesmicu učio sam u školi.

Družeći se sa srpskim i crnogorskim piscima, pjesnicima, novinarima, glumcima i slikarima; riječju umjetnicima, nisam odmah shvatio njihove pojedinačne komplekse, kolektivne zablude i namjere. Mislio sam da se šale. Ali, nažalost ta istina postala je strašna šala, koja je u krvi nestala. Možete si misliti oni su bili uvjereni da su oni poseban, izabran narod, nebeski narod, nešto poput Židova, i da je njihova misija mesijanska, kao odabranog naroda, kako su se nazvali, među evropskim narodima, pogotovu ovima na Balkanu, konačna i odlučna, stvarnost kakvu će oni drugima donijeti kao izabrani narod od povijesti i Boga. Oni su jedini narod na Zemlji, koji su Boga nacionalizirali, posrbili, dali Bogu nacionalno određenje. To je najgrljivije zastupao i širio Vuk Drašković.

Mene se posebno dojmilo pjevanje đetića, koje je predvodio Jevrem. Pjevali su neke njihove pjesme, koje nikad prije nisam čuo, a posedbno me se dojmilo kad su složno zapjevali:

“A oj, aoj Durmitore svih planina direktore…”

Kako su nas napale Crvene brigade

Jednoga dana, spreme se Brana i Aca i pravac Italija. Žene su im dale spisak što sve trebaju kupiti. Da skratim priču. Otišli su tamo vlakom i čim su se iskrcali u Trstu i banuli na Ponte Rosso, svratili su u neku prodavaonicu i kupili litru Vechie romagne, otišli u park, sjeli na klupu i raspalili piti i igrati karte. Branu je kao i obično išla karta, pa pak je iskartao Aci svu lovu, dao mu je da ima do granice, a ostalo nek se snalazi. Aca mu je spiskao sve po spisku i molio ga da mu vrati lovu, jer će mu on to sve dati kad se vrate u Beograd. Ali, Brana je bio neumoljiv. Nije bilo druge, Aca put pod noge i nekako je autostopom dogurao do Beograda. Kad ga žena ugledala umorna i nikakva, zavapila je gorko šta mu se to dogodilo, a Aca je spremno i uvjerljivo slagao kako su njega i Branu napale Crvene brigade, opljačkali i pustili u jebenu Jugu, kako su im navodno rekli za Titovu Jugoslaviju.

Kad se Brana pojavo nakon nekoliko dana umoran, mamuran i neispavan, rekao je svojoj gospoji ženi kako su ga opljačkale Crvene brigade i držale nekoliko dana u nekakvoj staroj zgradurini, pa je nekako uspio pobjeći.

Žene su im povjerovale, ali mi, koji smo se s njima družili i ružili, nismo.

Kako smo tražili hotel u Trstu

Išli smo zajedno u Trst Aca, Brana i ja i odsjeli u jeftinu hotelu. Ponijeli smo više love, pa smo računali da barem dva dana bančimo po Trstu. Čim smo se malo odmorili u hotelu, krenuli smo u skitnju. Lunjali gradom, pili do kasnih sati u nekom baru, pa kad smo dotjerali cara do duvara, sve potrošili i kad je bio fajrunt, nismo znali na koju ćemo stranu krenuti, niti smo znali ime hotela u kojem smo odsjeli. Išli smo od hotela do hotela i pitali, jesu li tu odsjeli sinjore Branimir Petrović i sinjore Aleksandar Sekulić i sinjore Ante Matić. Kako sam ja prije Beograda studirao u Firenci i Sieni, zna sam dobro talijanski, pa su se recepocioneri pomalo čudili kad sam onako pripit govorio talijanski s firentinskim naglaskom. U četiri hotela recepcionari nas nisu našli među gostima. Konačno u petom, debeljuškasti i zdepoasti Talijan je našao imena koja smo tražili i rekao da se gospoda nisu još vratila u hotel. Kad sam rekao Talijanu da smo to mi, on se počeo krstit i smijat kao lud, ponavljajući:

“Dio mio, mama mia, che gente.”

Ljubili smo se po srpski i hrvatski

Kad sam, nakon studija, selio iz Beograda za Zagreb, na rastanku mi prijatelj Brana predloži, da se najprije poljubimo bratski hrvatskosrpski dva puta, a onda ćemo srpskohrvatski tri puta, što smo učinili stojeći pokraj kamiona na kojem su bile moje utovarene stvari.

Najprije smo se poljubila dva puta po moju, a onda tri puta po njegovu. Kad sam stao nogom na papučicu auta i htio ući u kabinu kamiona, Brana mi dobaci onako prostodušno, ljudski, duhovito, kako je samo on znao:

“Brat Hrvat jeli ti ime bilo teško u ovoj našoj velikoj palanki!?”

Kimnuo sam glavom i on se nasmijao, a ja sam mu dobacio, da je to kao Jovo u Zagrebu. T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Anonimno
    #1 Anonimno 22 rujan, 2016, 18:17

    GLASOVITI ARGENTINSKI TENISAC – UNUK IVANA ORSANICA DOCEKAN U ZAGREBU S PREZIROM

    Ima li igdje na svijetu tako prezira dosntojnih ‘novinara’ kao u Hrvatskoj? To se je ocitovalo i ovih dana kad je iz Argentine u Zagreb dosao vrsni svjetski slavan tenisac – ujnug Ivana Orsanica, utemeljitelja ‘Hrvatske Republikanske Stranke.

    Ivan Oršanić (Županja, 2. srpnja 1904. – Buenos Aires, 7. prosinca 1968.), hrvatski političar, novinar i dužnosnik NDH.

    Rodio se u Županji 2. srpnja 1904. U 19. godini postao je prvi tajnik Hrvatskog orlovskog saveza, čiji je predsjednik bio dr. Ivan Protulipac.[1] Vjenčao se sa Židovkom Ivanom Berger 1925. godine. Radio je kao srednjoškolski profesor u Vukovaru i Zagrebu. Od 1933. piše u časopisu Hrvatskoj smotri (uređivao ju je od 1941.). Od 1939. je bio političkim urednikom u tjedniku iz Zagreba Hrvatskom narodu. Bio je uhićen zbog svojih političkih stavova i poslan u zatvor u Lepoglavu, a zatim u koncentracijski logor u Kruščici, u Bosni.[2]

    Kad je izbio drugi svjetski rat, pripadao je onoj struji hrvatskih intelektualaca nacionalističke orijentacije koji su više simpatizirali ideje i kulturne dosege iz Francuske, nego one iz Njemačke i Italije. Njegove je zamisli nadograđivao Ivo Korsky.[3]

    U NDH obnašao je više dužnosti. Bio je šef promidžbe, zapovjednik Ustaške mladeži i državni savezničar od 1944., kada se bavio socijalnom politikom. Bio je među glavnim pobočnicima pobočničkog zbora u Glavnom ustaškom stanu.[4] [5]

    Krajem Drugog svjetskog rata s obitelji je pobjegao u Austriju (putem mu je poginuo sin), pa u Italiju (organizirao je prebacivanje izbjeglica), a 1948. u Argentinu. Ondje je 1951. osnovao zajedno s bratom Antom i još nekima Hrvatsku republikansku stranku[6] i pokrenuo političku reviju “Republiku Hrvatsku”.

    Posmrtno je objavljena knjiga “Vizija slobode” s njegovim tekstovima 1990. godine. Knjigu je priredio Kazimir Katalinić.[7]

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Za franu
    #2 Za franu 21 rujan, 2016, 04:47

    Gukni golube! Imaš materijala za tvoj stalni tekst o Stepinčevim talibanima…pročitaj kako je nastao Memorandum. Nauči nešto i opameti se, druže Frano!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.