UKINUTI ZAKON O OPĆEM OPROSTU

UKINUTI ZAKON O OPĆEM OPROSTU

10. lipanj, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Mladen Pavković

Koliko puta ste čuli ili pročitali da dosad nitko nije odgovarao za niz ratnih zločina učinjenih tijekom hrvatskog Domovinskoga rata. Srbija, Crna Gora, te zločinačka Jugoslavenska narodna armija (JNA) još nisu platili ni ratnu odštetu, a bili su agresori na Republiku Hrvatsku, ali i na BiH. Na tisuće pripadnika srpske i ine agresorske vojske, koja je pucala, masakrirala i rušila sve što je Hrvatsko, oslobođeno je svake odgovornosti. Da komedija ili cirkus, kako hoćete, bude veća, relativno često se može saznati da je jedan dio srpskih zločinaca čak i zaposlen u službama poput MUP-a RH (poglavito u Vukovarsko-srijemskoj županiji) te da ih ima i u drugim državnim službama. Neki od takvih primjerice rade u Vukovaru ili Vinkovcima, a stanuju u Srbiji. U srbijanskim državnim institucijama vjerojatno nema ni jednog Hrvata koji se borio za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Srbi ne opraštaju kao Hrvati.

Organizatori agresije

Najveći broj agresorskih zločinaca oslobođen je na temelju Zakona o općem oprostu, a koji se odnosi na kaznena djela počinjena u vremenu od 17. kolovoza 1990., što se prema nekima smatra početkom oružane pobune u Republici Hrvatskoj, do 23. kolovoza 1996. Za razliku od prijašnjih zakona o općem oprostu, ovim zakonom dan je opći oprost ne samo za oslobođenje od kaznenog progona i kaznenog postupka, već su općim oprostom bile obuhvaćene i osobe koje su bile lišene slobode i nalazile su se na izdržavanju kazne ili u pritvoru ili u slučajevima kada su trebale nastupiti već pravomoćno izrečene kazne. U najvećem broju slučajeva županijska su državna odvjetništva pokretala postupke protiv pripadnika bivše JNA, Teritorijalnih obrana te pripadnika vojnih i paravojnih snaga tzv. Republike Srpske Krajine, ali i protiv hrvatskih oružanih snaga. Najveći broj oprosta odnosio se na hrvatsko Podunavlje, dakle na onaj dio Hrvatske gdje su srpski i ini četnici učinili golema zvjerstva, kakva suvremena Europa ne pamti. Oni koji su bili glavni organizatori agresije mogli su i mogu mirno spavati, iako je iza njih ostalo više od 15 tisuća nevino ubijenih Hrvata, oko 145 dosad otkrivenih masovnih grobnica, iznimno veliki broj razrušenih crkava, bolnica, dječjih vrtića, škola, obiteljskih kuća… A o onima koje su protjerali iz svojih domova da i ne govorimo.

Međutim, kad je riječ o Zakonu o oprostu tu mnogo toga nije jasno. Kao prvo, zbog čega se zločincima oprašta od 17. kolovoza 1990., tim više što Srbi ne priznaju da je u to vrijeme uopće bilo ikakve agresije, odnosno rata u Republici Hrvatskoj?

12 godina za Veljka Marića

Slučaj Veljka Marića to najbolje potvrđuje. Njega su Srbi, kao hrvatskog branitelja, uhitili ili točnije rečeno kidnapirali na srpsko-bugarskoj granici te ga 2012. osudili, bez dokaza, na strašnih 12 godina zatvora, optuživši ga da je 31. listopada 1991. u selu Rastovac, pokraj Grubišnog Polja, ubio jednog srpskog civila. Čak ni supruga te stradale osobe, koja je bila jedini svjedok ubojstva, nije okrivila Marića, ali to je za bivše agresore bilo manje važno.

Dakle, ni na nevinog Marića taj se zakon ne odnosi. A kad pročitate njegovu optužnicu i presudu (sve dokumente sam objavio u knjizi „Veljko Marić- nisam kriv“, Minerva, 2015.) možete naići i na podatak da je bio „pripadnik hrvatskih oružanih formacija – 77. Samostalnog bataljona Grubišno Polje, da je kršio pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, koji se tada odvijao na tom delu Republike Hrvatske između (čujte sad ovo!) hrvatskih oružanih formacija u koje su spadale jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Hrvatske, Zbora narodne garde (ZNG) i Narodne zaštite (NZ) s jedne strane i pripadnika Teritorijalne obrane (TO) Grubišnog Polja sa druge strane te istovremeno u kontekstu oružanog sukoba na širem području Republike Hrvatske, a koji nije imao karakter međunarodnog sukoba, između hrvatskih oružanih formacija i jedinica Jugoslovenske narodne armije (JNA)“.

To drugim riječima znači da smo se mi još u listopadu 1991. borili „sami protiv sebe“. Ako smo se borili „sami protiv sebe“, kako je moguće da onda Srbija sudi za navodno počinjene zločine u Republici Hrvatskoj, odnosno zbog čega se Zakonom o općem oprostu oprašta sve i sva srpskim zločincima od 17. kolovoza 1990?

Tko to razumije njemu pet, a tko ne, neka sjedne, njemu – jedan!

Nu, da ovaj i ovakav cirkus bude veći, postoji i popis svih pripadnika tzv. Teritorijalne obrane Grbušno Polje (Srba), na kojem se nalazi čak oko 860 imena, ali svi su oni „nevini“, nitko ih nikada nije ni za što optužio, a kamoli kaznio. U ovoj borbi nastradao je i kriv je jedino hrvatski branitelj-dragovoljac – Veljko Marić, što je (da ti pamet stane) potvrdio i bjelovarski sud!

Ali, priča tu ne završava, već počinje. Naime, prema pisanju srpskih „Novosti“(3.lipnja 2016.), hrvatski sudovi sve su agilniji u osuđivanju – hrvatskih branitelja! I ne samo da ih sude i osuđuju (sve po zakonu!) za navodne zločine tijekom obrane Republike Hrvatske, oni idu korak dalje, pa obiteljima navodnih srpskih žrtava dosuđuju i nemale novčane odštete.

Nu, dobro. Međutim, kad će Hrvati, a poglavito njihova djeca dobiti odštetu što su im Srbi, Crnogorci, pripadnici JNA i domaće izdajice od kolovoza 1990. do kolovoza 1996. ubili – dušu? T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. direktor
    #1 direktor 17 rujan, 2016, 16:32

    Postizborni rakurs

    HRVATSKA NIJE DESPOTSKA NEGO PARLAMENTARNA DRŽAVA

    Već prvim pregledom hrvatske i srbijanske povijesti možemo uočiti da su Hrvati gradili svoju povijest u Saboru koji je uvijek bio i ostao – skupni vođa hrvatskog naroda: kad god je Sabor donosio odluke one su se pokazivale optimalnim rješenjima. U saborskim raspravama su od prvih poznatih saziva Hrvatskog Državnog Sabora sudjelovali, i predstavnici Crkve. Godine 1849 značajne rasprave u Saboru su vodili i predstavnici, kako katoličke, tako i pravoslavne Crkve- patrijarh Rajačić i biskup Ožegović

    Srbijanska povijest, pak, bila je diskontuitet u nizu despota i voždova koji su se ponašali po onoj srbijanskoj rugalici na račun Branka Radičevića: ‘Mnogo hteo monogo započeo, čas samrtni njega je odneo’. Srbijansku despotovinu su intermedijalno, kad nije bilo despota i civilnih voždova, vodili patrijarsi Srpske Crkve, zajedno sa Svetim Sinodom, bez udjela laičkih predstavnika. ‘Sveti Sinod’ je izradio i okrutni ‘Dušanov zakonik’, koji je na samom početku donio zakone po kojima je na teritoriju na kojemu je vladao Autoritet pravoslavlja na čelu s Patrijarhom moralo biti iskoprjenjeno katoličko pučanstvao.

    Srbijanci rado krenu za despotom koji im obeća okupaciju okolnih zemalja da prošire otadžbinu pa i usputni pljačku imovine pokorenog pučanstva. No kad god despoti zakažu i zavedu četnike u ćor-sokak – oni ga skrate za glavu ili prepuste strancima da ih pokažu svijetu kao zlikovce, tako da zavedeni narod ostane više kao žrtva palih despota nego kao izvršitelji zločina u tuđim zemljama.

    Sječa despota počela je zakonitim nasljednikom titule Velikog Župana Raške – ubijanjem Tihopmira, brata Stefana Nemanje, te oca ‘cara’ Dušana, a kasnije, pak – Karadjordja i Mihaila Obrenovića. A i Miloševića, Šešelja i Karadžića su čoveci poslali na medjunarodni sud, a ne i Đinđića, koji je krenuo ‘stranputicom’ legalizma, što ne dopušta otimanje tudjih zemalja i tudjih dobara pa ni etničkog čišćenjua sjedilačke poplacije u susjedstvu. Priseban demokratski izuabran srbijanski politički vođa, Đinđić, ubijen je u posebnoj ‘sačekuši’.

    U depotizmu se ubijaju legalisti, a na kraju i despoti…

    Hrvati se stoga odlikuju LEGALISTIČKIM, a Srbijanci DESPOTSKIM mentalitetom i u samom Parlamentu, kao one sramoptne siledzijske sjednice u Beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928., , kad je Puniša Račić prekinuo parlamentarnu debatu pucanjem u hrvatske zastupnike, ubio njih dvojicu i trojicu ranio, a među njima i smrtno ustrijelio Stjepana Radića, diplomiranog francuskog đaka u Ecole politique u Parizu. Stoga je i dijalog izmedju Sabora i despota više sličan (pr)osudjivanju izgrednka pred sudskom porotom nego li – razgovor po zdravu razumu RAVNOPRAVNIH sugovornika.

    DUDUK je u tome karikatura – Galamdžija bez sugovornika.

    Njegov kraj mogao bi biti i svojevrsna samokritika da izbjegne Božjoj Pravdi sudske procedure…
    Jer oprost je civilizacijska i kršćanska obveza, ali pod dva nezaobilazna uvjeta: a) da je zločinac sudskim putem sankcioniran, i b) da osudjeni zločinac zatraži milost suda nakon zatražernopg i dobijenog oprosta rodbine svojih žrtava. Nikako drugačije.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.