UDOVICE SU ŠTEFA VAJCEKA 45 GODINA SKRIVALE OD NARODNE VLASTI

UDOVICE SU ŠTEFA VAJCEKA 45 GODINA SKRIVALE OD NARODNE VLASTI

3. prosinac, 2017.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Krijući se od „narodne partizanske vlasti“, oznaša i udbaša, kao Robinzon i križar, boravio je bez ikakve nastambe 45 godina. Godine velikih političkih promjena, 1990., Štef je kao 82-godišnjak napustio nesigurna skrovišta Posavine i Moslavine. Vratio se u sunjski zavičaj i Žreme u kojem je tada bilo mnogo udovica koje su ga hranile i za njegovu sigurnost Bogu molile. Smjestio se Štef Vajcek kod prijeratne prijateljice, kako je posebnom reportažom posvjedočila ekipa zapadnonjemačke televizijske kompanije

Napisao: Josip Frković

U sunjskoj Savskoj 49, bivšoj Ulici partizana Josipa Mađerića na lijevoj obali rijeke Sunje, živi obitelj umirovljenoga dragovoljca Željka (53), supruge mu Ankice rođene Jurekić (52) podrijetlom iz Ravske i sina im Marija (21). Četiri je godine naš sugovornik, koji nariče nad viteškom suicidalnom smrću negdašnjega zapovjednika trostrano potkovaste obrane Sunje generala Slobodana Praljka, sa svojim prijateljima držao tri kilometra dugu obrambenu crtu bunkera od Krivaja Sunjskoga prema Žremenu i Bobovcu, prema četnicima na okupiranoj Banovini. – Moj je Mario dugo čekao i konačno dočekao posao. Kombijem „Mlina i pekare“, moj sinek rezvozi kruh i pecivo bliskim rođacima onih koji su na našu domovinu Hrvatsku podigli agresorsku i pobunjeničku pušku, bespućima, selima i zaseocima Zrinske gore. Ponosim se time, jer su mene i sve naše Hrvate katolike majke učile ljubavi za bližnjega, pa i za neprijatelja. Dobar je s bakama i „đedovima“ koji ne mogu hodati i koji se jedva približe dostavnom vozilu. – Rođen sam u Žremenu, nedaleko Sunje, gdje je za Drugoga svjetskoga rata i poslije njega poginulo i nestalo 55 muževa u odorama hrvatskoga domobranstva. Bio sam i ja hrvatski domobran, jer mi je general Janko Bobetko kazao da naših pet pušaka, uz pomoć korita rijeke Save, može uvijek zadržati tri stotine napadača. U razgovoru se spominjemo i Željkova pradjeda, domobrana Štefa Vajceka, za kojega je Drugi svjetski rat završio tek 1990. U posavskim šumama proveo je desetljeća.

Javna tajna Žremena

Krijući se od „narodne partizanske vlasti“, oznaša i udbaša, kao Robinzon i križar, boravio je bez ikakve nastambe 45 godina. Godine velikih političkih promjena, 1990., Štef je kao 82-godišnjak napustio nesigurna skrovišta Posavine i Moslavine. Vratio se u sunjski zavičaj i Žreme u kojem je tada bilo mnogo udovica koje su ga hranile i za njegovu sigurnost Bogu molile. Smjestio se Štef Vajcek kod prijeratne prijateljice, kako je posebnom reportažom posvjedočila ekipa zapadnonjemačke televizijske kompanije. A Željko Videković tvrdi da je od rana djetinjstva znao za veliku obiteljsku tajnu. I ne samo obiteljsku, negoli i za seosku tajnu u koju drugovi narodni milicionari srpske nacionalnosti i rojalističke velikosrpske provenijencije desetljećima nisu uspijevali proniknuti. O pojavi i izlasku iz samoizolacije Štefa Vajceka, tih su prijelomnih mjeseci rađanja hrvatske slobode pisali mnogi sisački novinari. Među njima i bivši dopisnik „Večernjega lista“ Karlo Rosandić, kasniji pomoćnik glavnoga urednika ove tiskovine. A Videković domeće: Mnogo je bivših ustaša i domobrana od 1945. nadalje našlo skrovišta pod štagljevima, gdje su daleko od tadašnje vlasti pronalazili i posljednja počivališta. – Moja baka Mara Košković pozvala je svoga supruga Antu Janka Koškovića da se vrati kući iz šume, jer je doma hranila troje srpske siročadi, ističe Željko Videković, koji je konačno obznanio da se pradjed pojavio. I drugi su Žremenjani slično postupili, jer tada nisu mogli ni pomisliti da će nas partizanski potomci 45 godina kasnije oružjem napasti, potlačiti i pokušati oduzeti naše hrvatsko tlo.

U Ravskoj kod Šurkovca službovao kardinal Puljić

Prisjeća se bivši hrvatski bojovnik i priča svojih starijih o partizanskom teškom ozljeđivanju spolnih organa onih koji su branili prvu hrvatsku državu. Ozljede su im nanijele potpunu onesposobljenost za životnu reprodukciju. Državu koju je sav hrvatski puk generacijama priželjkivao, ne znajući da će postati zloćudna i po uzoru na Hitlerov Reich zločinačka. Iz rodne Ravske gospođa je Ankica u Zagreb doselila osamdesetih godina, ondje se upoznala sa Željkom i za njega udala 1996. godine. – Moja je baka bila 1914. godišta, pa se kao udovica dva puta udavala. Prvi puta za križara puškomitraljesca Marka Barišića, čije tijelo nije ni vidjela, ali joj je dostavljen smrtni list, u kojem se navodi da je u Mariboru progutao otrovanu rižu. Kasnije doznajemo da je Marko Barišić u križarima bio s djedom Vajcekom. S Markom Barišićem baka je imala kćer, da bi se u Moslavini ponovo preudala za križara Rudu Seniča. Došavši kući vidjeti svoju kćer, Rude je bio izdan i potjeran uz rijeku. Sustigli su ga u crkvenom dvorištu neki pravoslavci partizani Tomaši i ondje ga sasjekli mačetama i bajonetama. Tijelo Rude Seniča i danas počiva u crkvenom dvorištu. –Moja Donja Ravska je kod Šurkovca, današnjega obnovljenoga svetišta u kojem sam krštena i gdje je službovao današnji nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, u zadnjem je ratu opustošena, ali onamo povremeno odlazimo. Godine 1965., kad sam rođena i krštena u župnoj crkvi Srca Isusova u Donjoj Ravskoj, podignuta je za nas koji ondje više nemamo svoje domove, priča Ankica Videković. Njen suprug Željko Videković, duboko vezan za Boga i katoličku vjeru povjerio nam je s punozahvalnosti kako je iza teškoga moždanoga udara oporavljen molitvama vlč. Ivana Grgića. T



1 komentar do sada

Komentari tjedno.hr
  1. Ante
    #1 Ante 3 prosinac, 2017, 14:32

    Tezak je put Hrvatskog covjeka.Imamo puno izdajica.

    Odgovori na komentar

Your data will be safe!Your e-mail address will not be published. Also other data will not be shared with third person.