U SLAVLJENIČKOM GRADU GOSPE SINJSKE

U SLAVLJENIČKOM GRADU GOSPE SINJSKE

29. rujna, 2016.

Hodočašče Sinj-2

-Stigli ste u Sinj upravo uoči dana obilježavanja 300. obljetnice krunjenja slike čudotvorne Gospe, što je čin zahvale i trajne ljubavi hrvatskog katoličkoga puka. Za ovaj grad i cijelu Cetinsku krajinu najveće je bogatstvo što posjedujemo ova slika koja krasi oltar i cijelu crkvu. Ovo je jedna od boljih i ljepših reprodukcija Nebeske Majke. Slika se najprije častila u franjevačkom samostanu Rame u BiH i pridonijela je mnogim čudotvornim djelima, kazao je fra Klapež

Napisao: Josip Frković

Prvoga dana jesenskoga i jako maglovita jutra, u autobusu sisačke “Laterne” Ivora Galetića našlo se 40 ljudi nesretnih i gotovo identičnih stradalničkih sudbina, hodočasnika u povijesni hrvatski i vjernički katolički grad podno gorde jedino od generala Ante Gotovine osvojene Dinare. S uspomenama na te dane stradanja, pobjeda i ponosa, ali i vječito ranjena srca zbog gubitka potomaka poginulih za križ zlatni i slobodu svetu, slobodu domovine, krenuše hodočasnici put slavljeničkoga Sinja i njegove Majke Milosti, Gospe Sinjske. Pod vodstvom predsjednika Županijske udruge roditelja poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, Ante Živkovića, te gradskih čelnika sisačke, petrinjske, kutinske i novljanske udruge, 400 kilometara dug put vodi nas kroz Banovinu, Kordun, Liku i kninsku do Cetinske krajine. Do svetišta i Gospine slike podrijetlom iz fratarske bosanske Rame, kojoj su iza njene pobjede nad premoćnom turskom silom 1715. gordine, godinu kasnije u znak trajne zahvalnosti hrvatski i mletački branitelji prikupili 70 zlatnih cekina i u Veneciji naručili zlatnu krunu. Tri stoljeća kasnije, hrvatski su domoljubi darivali plemenitu kovinu za izradu zlatne krunice, koja krasi unutrašnjost hrama sa šest oltara, ponajprije onoga Gospe Sinjske. I baš tu na svetom mjestu svih Hrvata, vjernici ljube Gospinu sliku, dodiruju je i ulaze u skučen prostor iza oltara. Mnogi od njih, zavjetno, na koljenima. Prvi puta toga petka, dok je gradska majka Siska nešto kasnije postavljala natpisnu ploču zahvalnosti Josipu Mađeriću između “Kontrobe” i Parka dr.Franje Tuđmana, plavi autobus zastaje u Mošćenici i u Petrinji, gdje nas iz Novske, Kutine, Volodera, Popovače i Siska, pozdravljaju Marica i Josip Kožić i Ivica Horvatić, Barica Mažar, Milka Mihalić, Reza Adžam, Julka i Filip Matanović, Marica Mrazovac, Ivka Perković i Barica Šulentić.

Damir je Horvatić poginuo u hotelu “Pigika”

Siščanima do rata dobro znani zdravstveni tehničar Doma zdravlja I medicine rada rođeni Glinjanin iz Novoga Sela, Ivica Horvatić, tijekom obrane od velikosrpskog otimanja hrvatskoga tla prognanik i branitelj domovine, odlazeći na posao i nogometne treninge na relaciji od Gline do Siska “poderao” je u petnaest godina tri uporna “fiće”. A onda ga je najveća ljudska nesreća, mladi vatrogasac Domi što se 1991. iedva istrgnuo iz ralja prekodunavskih SMB-proždrljivaca i uzurpatora smrtno stradava u eksploziji novoga petrinjskog hotela. Samo šest mjeeci po povratku iz Beograda. Bio je u cvijetu mladosti, bila mu je samo 21… godina. Životna teška priča Matanovićevih, zbog koje nikad neće prestati uzdisati, dobro je znana široj javnosti, jer je njihov junak Predrag, po kojem petrinjska vojarna već dugo nosi ime, smrtno je stradao među svojim “gromovima” u Koloniji od zločinačkoga metka Miloševićevih agresora prvoga dana “Oluje”. Brat mu Drago, srpskim napadačima dobro znani vojskovođa, danas stanovnik sisačke Treće ulice, jedan od prvih ranjenika ZNG-a i ratnih zapovjednika Gardijske brigade “Grom”. Autoru teksta i prigodnom glasnogovorniku rujanskoga sinjskog hodočašća, ostao je u sjećanju kao sugovornik intervjua za “Hrvatski bojovnik” 1992. Odmjeren i korektan u ophođenju sa svima, mnogima je uniformiranim ostao u sjećanju. I sada je takav, u civilu obični, prosječni Siščanin, nasmiješen i neposredan, komunikativan, premda se iza generalske odore ne razaznaje osoba zamjenika načelnika Glavnoga stožera HV-a, slavljenika 25. obljetnice osnutka. Bračni par Kožićevih, roditelji su mučki ustrijeljene ljepotice Josipe iz Budičine, prve civilne žrtve srpsko-srbijanskoga divljaštva. Srdačni je i stasiti Joso, ratni inženjerac-pontonirac i “dabar” pukovnika Drage Bukovca. Nama u busnoj galeriji mnogo je toga ispričao već do Vojnića i Kolarića.

Udrugari se rapidno osipaju

Čak i to da se raduje susretu sa suborcima uz 25. obljetnicu bojne “Dabar”, pa i s Bukovčevim nasljednikom, sjajnim zapovjednikom brigadirom Robertom Suntešićem. Svaki od putnika ima svoju gorku priču darivanja djece, svojih potomaka, na oltar domovine. Takav je i Stjepan Bakarić, trenutni predsjednik sisačke udruge i nasljednik na toj dužnosti oboljele svoje supruge gospođe Ruže. Putnike iz Novske, priznajem, ne poznajem pobliže, ali je sigurno da su bili oduševljeni zavjetnim odlaskom u sinjsko svetište i molitvom za duše prerano nestalih svojih sokolova. Danica Grgić, Ana Gudac, Anka Jakubek, Anđa Kozić, Božica Lončarević, Kata Mijadžiković, Marija Relić, Ana i Mile Topić, rekoše uglas kako nisu sigurni da će se međusobno vidjeti za sljedećega hodočašća. Biologija čini svoje, treća dob svoje, udruge se osipaju, trajno ranjeni ljudi nestaju. Baš kao i njihovi potomci. Kad je riječ o stradanju Novske i Jasenovca, odnosno okolnih naselja u Drugom svjetskom ratu, trenutni zamjenik župana sisačko-moslavačkog Marin Piletić vodstvu sisačkog Ogranka “Hrvatskog domobrana” priopćuje brojku od 1500 žrtava. A kad je riječ o osipanju članstva udruge roditelja poginulih, doznajemo da je samo 1991., prije četvrt stoljeća, bilo preko 520 udrugara. S kutinskoga područja, pak, toga dana nedostajao je redoviti hodočasnik dalmatinske podvelebitske krvi i prvi građanin grada Petrokemije. Iz Kutine je ipak bilo sedmero putnika, poduzetna čelnica Katica Demeter, Božena Bakarić, Ana Božiček, Mira i Josip Kumpar, te Štefica Houf. Novinarima su svakako poznata lica i osobne tragedije nerazdvojih majki iz grada hrvatskih pobjeda, Marije Dumbović i europsko-svjetske putnice Nade Gregec, Stjepana Sertića, Paule Šalić i Katice Sinjeri, majke dožupanice dr. Anite Sinjeri, Šime Rogulja, supruge pok. “Segestina” zaljubljenika Roge i majke pok. bojovnika Milivoja, Katice i Đure Matlekovića, Nade Gajdek i Stjepana Bakarića…

Tragovi bradatih osvajača u Mukinjama

Prvi nas kvar zadesio već iza obnovljene cistercitske župne crkve i marijanskoga svetišta Majke naših stradanja, kad je nešto snažno puklo, a bus se ozbiljno nagnuo. Univerzalni stjuard, vodič I vlasnik agencije Jvor uspostavio je telefonski kontakt s prijateljima iz firme “Knežević” u plitvičkim Mukinjama, pa smo 150 minuta proveli u čekanju na prostranom industrijskom dvorištu četiriju tipskih hala zagrebačke “Industrogradnje”, u kojima se odvijala drvoprerada, obrada metala i još koješta. Tu je i veliko otvoreno skladište sipine Hrvatskih cesta za zimsko odleđivanje ličke magistrale s trima njemačkim “solenkama” i nekoliko znatiželjnih ličkih ovčara. I na prvi je pogled svakom gostu jasno da su u Mukinjama na svoj neuredan i nekulturan način živjeli bradati srbijanski “oslobodioci” koji nisu praštali ni utikačima ni prekidačima struje. Nedaleko odatle mjesto je pogibije prvoga redarstvenika Josipa Jovića iz Aržana. Čupali su sve i za sobom ostavljali tužan krš. Pod krovom jedne hale nađosmo i cestovne kombije elektro-kompozicija našeg prvoga Nacionalnoga parka Plitvička jezera. Neki od putnika spominju jezero Kozjak, plovidbu i elektro-brodice, za koje domećem da su ih gradili znalci majstori poput Janka Brnardića u škveru najsjevernije kontinentalne riječne luke u Sisku. Točnije Galdovu i stečajem nestaloga “Brodoremonta” Dunavskoga Lloyda. Procjene da će popravak našega prometala trajati kratko nisu se obistinile, pa je netom oprani i očišćeni autobus “Kneževića” poslužio za prijevoz Siščana, Banovaca, Moslavaca I Slavonaca do Korenice i europske destinacije “Macole” gazde Oreškovića. U razgovoru uza slasni grah s rebricama, kremšnitama i kavicama, čekanje je ipak brzo prošlo. Kroz Jovankine Pećane i Jošane, Krbavsko smo polje prošli dosta brzo, da bismo pri ulazu u Gračac skrenuli uliejvo spram Malovana i Knina, Zvonimirova kraljevskoga grada.

Antine rane iz Badnja i Komareva

Kad smo se vijugavom državnom cestom počeli uspinjati kroz kamenjar, šef hodočasnika gospodin Ante, rođen u Badnju kod Drniša, evocirao je uspomene na sirotinjsko ali pošteno djetinjstvo u obitelji Živkovića sa sedmero dice. Oca mu je progutala revolucionarna osveta Titova staljinizma i jugokomunizma. S 25 ostalih seljaka, tvrdih Hrvata katolika, bivših domobrana i policajaca NDH, pokopan je na svima poznatom mjestu. S državnom dopusnicom Velibora Kikereca, organizirao je Ante ekshumaciju zemnih ostataka na 60 centimetara dubine. Premda je od poratnoga smaknuća Badnjana prošlo četiri i pol desetljeća, svi su prepoznali svoje pokojnike vezane žicom i ustrijeljene iz partizanskih karabina. Uređenje grobnice za sve žtve komunističkoga divljanja o svom je trošku platio jedan od sedmorice Živkovića. Dvadeset i pet godina kasnije, šokantna tragedija. U Komarevu je 2. studenoga poginuo sin jedinac Robert, bojovnik ZNG-a. Iz Zagreba su oca dovezli polumrtva, a majka je Vera bila teško prepoznatljiva. Pri nailasku na 20 kilometara dugo Perućko jezero, nastalo potapanjem cetinskih kamenih potleušica, vodič priopćava kako je najveća dubina 63 metra. Nešto je slično i s hercegovačkim Bilećkim jezerom, primjećujem, u kojem se kroz bistru vodu podno Hadžibegova brda i granice s Crnom Gorom prepoznaju krovovi i kamenjari suhozidova. Među onima što su lani nazočili veliku slavlju “Oluje” u Kninu, netko spominje posjet hidrocentrali Peruča, gdje je za Domovinskoga rata divljao srbijanski kanibal Ratko Mladić. Taj se još uvijek u Haagu smije zločinima na tlu Lijepe Naše, ali i u bosanskoj Srebrenici, gdje u genocidnom nagonu pokosio 8,5 tisuća Bošnjaka svih uzrasta. Prokleti rat i njegove zvijeri…

Negdje oko 17 sati stižemo u grad tvrdih Hrvata katolika, grad fratara koji zajedno s pukom i Alkom tri stoljeća slave Gospu Sinjsku. Pred hotelom “Alkarom”, u tipičnom mediteranskom zelenilu borova i oleandera, dočekala nas je sinjska predsjednica ratnih stradalnika, šarmantna gospođa Dragica Hrgović.

Moj je suprug i tada već otac četvero naše djece s 35 godina života zarobljen od SMB četnika 12. studenoga 1991. u Potravlju. Kad je perućki kraj oslobođen, 15 mjeseci kasnije, tijelo bojovnika Hrgovića i rođaka mu pronađeno je i prepoznato. Baka Hrgović, 25 godina udovica odgajala je “četvero dice, a sada i pet unučica”.

Vijenac za 104 Cetinjana

Nakon smještaja u hotelu, pred kojim se već okupljaju svatovi s velikim hrvatskim barjakom na čelu, upoznajemo i gradonačelnicu Sinja gđu Križanac, a mi u povorci žurimo prema središnjem gradskom parku i spomen-obilježju branitelja Cetine. Gospoda Živković i Horvatić polažu vijenac dopremljen iz Siska, a svi ostali potpaljuju lampione, očekujući govor pripadnika Četvrte gardijske brigade HV-a i “Mostova” saborskoga zastupnika Mira Bulja. On veli da su, poput Siščana u Komarevu i Mošćenici, hrvatski junaci četiri godine odbijali pokušaje prodora četničkih osvajačkih zvjezdaša i svega srpskoga ološa u Hrvacama, šest do sedam kilometara od Sinja. Dok se približavamo zgradi bivše bolnice, u čijem su prizemlju udruge branitelja i stradalnika, a nad ulazom je najzamjetnija SDP-ova natpisna ploča, spominjemo se i nezaboravna “Večernjakova” dopisnika Jerka Blajića, koji je i najsitniju vijest o Domovinskom ratu u Cetinskoj krajini dostavljao Zagrebu.

– Godine prolaze, s njima i ucviljeni roditelji, kazuje nam Ivek Horvatić i domeće da se zadnjih godina na slična hodočašća redovito javlja jedanaest petrinjskih stradalnika. Puno je bolesnih, zauzetih svojim brigama i tugama. Zlokobne 1991. u Petrinji je ubijeno 95 vojnika, policajaca i civila, a do 1995. ukupno 590 poginulih od noža i streljiva, te nestalih osoba. Od gostujućih branitelja poginulo je u Petrinji 40 Zagrepčana. U mirnom poraću, međutim, 40 je ljudi dosad smrtno stradalo od minsko-eksplozivnih sredstava i naprava. Stradava se i nadalje… Kad je riječ o njegovoj Glini, Horvatić veli kako podivljali Srbi nisu nikoga izuzimali. Od Joševice, Donjih Jama, Novoga Sela, Maje, Velike i Male Soline. Svi koji su računali da nikom nisu krivi, pa stoga ostali na kućnim pragovima jednostavno su ubijeni. Glinsko Novo Selo, u kojem su ubijena 33 mještana a u Drugom ratu 44, brzo je iza 1995. obnovilo život. Napisali su o tome istaknuti Novoseljani i monografiju od 1100 stranica I tisuću ilustracija. Horvatićev brat, primjerice, četiri je puta polazio prvi razred. S godinama su se smjenjivali školski programi ustaške i partizanske pedagoške vlasti.

Gospina slika stigla iz Rame

Partizani su masovno uništavali banovinska sela i njihove stanovnike, poglavito hrvatsku mladost. Horvatićev otac, žrtva srbijanskih susjeda u ovom ratu, govorio je da je Novo Selo u međuraću imalo 701 stanovnika i 98 učenika, a sada ondje ne živi ni 90 žitelja. Bol ne prestaje, s njom se živi i umire, ali uvijek u želji da se dozna i čuje gorka istina…

Drugoga dana boravka u Sinju, gospodina Živkovića posebno se dojmila za sisačko-moslavačke stradalnike i djecu im održana sveta misa za oltarom Gospe Sinjske. Tom je prigodom upravitelj marijanskoga svetišta i gvardijan tamošnjega franjevačkog samostana (Provincije presvetoga Otkupitelja) fra Petar Klapež gostima izrazio dobrodošlicu, a potom ih pozvao na zajedničku molitvu krunice.

Stigli ste u Sinj upravo uoči dana obilježavanja 300. obljetnice krunjenja slike čudotvorne Gospe, što je čin zahvale i trajne ljubavi hrvatskog katoličkoga puka. Za ovaj grad i cijelu Cetinsku krajinu najveće je bogatstvo što posjedujemo ova slika koja krasi oltar i cijelu crkvu. Ovo je jedna od boljih i ljepših reprodukcija Nebeske Majke. Slika se najprije častila u franjevačkom samostanu Rame u BiH i pridonijela je mnogim čudotvornim djelima, kazao je fra Klapež.

Iza mise, Siščani su Pjacom i ulicama središta grada prošli do Muzeja Alke, načinom prezentacije i tehničkim elementima označenim kao svjetskim muzejem. Na povratku, u Podastrani (Hrvace) u ugodnom ambijentu pet starih didovskih kuća kamenjara i terasa OPG-a Veselke i Jere Odžaka ručali smo uz crno i bilo domaće vino. Nova postaja bila je kratko u Udbini i crkvi hrvatskih mučenika, uz domaćinstvo vlč. Jurja Tuteka. Oko 22 sata stigli smo u Sisak, a Novljani sat kasnije. Bilo je hodočašće za pamćenje i namirenje svih duhovnih potreba. Već 3. listopada s “Hrvatskim domobranom” ćemo u slovensko Laško i Hudu Jamu, na pogrebnu svetu misu Barbarina rudnika u kojem je oko dvije tisuće hrvatskih žrtava. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. FRANO
    #1 FRANO 30 rujna, 2016, 14:46

    LAŽNA SINJSKA GOSPA,PODVALA ZLOČINAČKE CRKV E U HRVATA.!!

    O KAKVOJ TO VITEŠKOJ IGRI GOVORE DINARSKI TRIBALNI KATOKLICI, MLETAČKI PLAĆENICI ,HAJDUCI. A POVIJESNA ISTINA ZNA DRUGAČIJU PRIČU O TOJ ALKI( ALCI) O KOJOJ SE SNIMA I FILM.PA EVO MOGA SAZNANJA O NJOJ.
    POČELO SNIMANJE LAŽNOG KATOLILČKOG ,KRVOLOČNO KASTINSKOG MITA KOJI ĆE DOKAZATI DA SU GORŠTACI SA DINARSKLIH OSOJA I RPISOJA , HAJDUCI,MLETAČKI PLAČENICI,UZELI GOSPINU SLIKU IZ CRKVE U RAMI I PREBJEGLI PRED TURCIMA NA TERITORIJ ZAPADNE KRŠĆANSKE KASTINSKO-ZLOČINAČKE ORAGANIOZACIJE,MLETAĆKIH DUŽDEVA, KOJA JE TIME HTJELA DOKAZATI ,ONOM NEUKOM ,SLIJEPO ODGAJANOM KATOLIČKOM PUKU DA JE TAMO POD OSMALIJAMA ŽIVOT NEMOGUĆ ,A O VJERI SE NE SMIJE NI MISLITI. A ONO OBRATNO. NA STRANI ZGRATAČKO-KASTINSKO-ZLOČINAČKOG KATOLIŠTVA, U MLETAČKOM CARSTVU, SE ROBUJE, A POSEBNO POD FRANKOPANIMA I ZRINSKIM, A U BOSNI FRANJEVCI GRADE CRKVE I SAMOSTANE ,PA RAJA BOLJE ŽIVI NEGO U KATOLIČKOM KRVOLOČNOM MILJEU.NISU ROBOVI VEĆ PRAVI GRAĐANI ,ISTINA KOJI PLAĆAJU POREZ U NATURI. TREBA PROČITATI KNJIGU IVANA LOVRENOVIĆA, BOSANSKOG KNJIŽEVNIKA I POVIJESNIČARA KOJI OTKRIVA SVU LAŽ I FALCIFIKATE KATOLIČKE CRKVENE I ONE DRUGE POVIJESTI ,TIČUĆI SE SINJSKE ALKE, KOJA SE TEMALJI NA TOBOŽ NEKOM ČOJSTVU I JUNAŠTVU ,POD KRIŽEM I PATRICAMA ,A SVE PROTIV ISLAMA ,OSMALIJA I TERORA POD OSMANLIJAMA. A POŠTOVANI KNJIŽEVNIK I POVIJESNIČAR ,IVAN LOVRENOVIĆ U SVOJ KNJIZI RAZOTKRIVA NAJVEĆU LAŽ I PREVARU NA KOJOJ ZIDAJU MIT O SINJSKOJ ALKI ,DA JE SLIKA SPAŠENA OD OSMALIJA KOJI U SVOJIM POHODIMA ,SVE ŠTO JE KRŠĆANSKO,UNIŠTAVAJU . MEĐUTIM, U BOSNI ,POD OSMANLIJAMA, SELJACI ŽIVE SLOBODNIJE NEGO POD KASTINSKO-PLJAČKAŠKO-ZLOČINAČKOM CRKVOM NA ZAPADU.TA KNJIGA NOSI NASLOV=BOSANSKI HRVATI=, PREMA TOME, SINJSKA ALKA JE NAJVEĆA LAŽ I PREVARA PODMETNUTA OD MLETAČKIH DUŽDEVA U SLUŽBI ZLOČINAČKOG KATOLIČKOG -KRVOLOČNOG RIMA U ČIJOJ ZLOČINAČKO-PLJAČKAŠKOJ SLUŽBI SU SLUŽILI SINJANI I SVI OSTALI DUŽ DALAMTINSKE OBALE DO NERETVE I DINARSKIH OSOJA I PRISOJA.. PA O PREBJEGLIM KMETOVIMA ZRINSKIH I FRANAKANA,OD ZRINA DO NERETVE , TREBA PROČITATI POVIJESNU ISTUINU KOD PROFESORA IVE GOLDSTEINA I NJEGOVE PROFESORICE KLAIĆKE ,KOJI OBOJE GOVORE O FEUDALIZMU U BOSNI I HRVATSKOJ, SA RAZLIČITIH STAJALIŠAT ALI SUŠTINA ISTA.
    TREBA ,JEDNOM ZAUVJEK, RAZOTKRITI PRAVU ISTINU O SLICI GOSPE SINJSKE ,PIŠE IVAN LOVRENOVIĆ, KOJA U SINJU VEĆ 3OO GODINA BIVA PREDSTAVLAJANA KAO MIT,KAO JUNAČKI PODVIG TIH DINARSKIH HAJDUKA ,KOJI PRED TURSKIM ZULUMOM ,OSIM SPAŠAVANJA GLAVE ,SPAŠAVAJU I VJERSKE SVETINJE ,PA SU U TOJ ŽIVOTNOJ NEIZVJESNOSTI, U BIJEGU PRED TURCIMA, NOSILI I SVOJE VJERUJUĆE PREDMETE, RELIKVIJE., MEĐU KOJIM JE POSEBNO MJESTO I RIZIK UZIMALA SLIKA GOSPE.. MEĐUTIM, POVIJSNA ISTINA JE DRUGAČIJA. MLETAČKI VOJNICI SU 1687 GODINE ,U BIJEGU PRED TURCIMA , NA POZIV MLETAČKOG PROVIDURA ANTUNA ZENA ,PRIJE BIJEGA IZ RAME ZAPALILI TAMOŠNJI SAMOSTAN ,KOJEG SU TAMOŠNJI KRŠĆANI IZGRADILI UZ POMOĆ OSMANSKIH VLASTI I TOM PRILIKOM UZELI GOSPINU SLIKU DA NA ZAPDAU, U DALMACIJI , U PODRUČJU VLADAVINE MLETAČKIH DUŽDEVA, SE PREDSTAVE KAO ŽRTVE KOJE SU UZ SAV ŽIVOTNI RIZIK MISLILI I NA GOSPU, NJIHOVU VJERUJUĆU SVETINJU. A POVIJEST KAŽE ,DA SU TO BILI NAJMANJE VJERUJUĆI HAJDUCI ,VEĆ OKRUTNI PLAĆENICI KOJI SU ZNALI SAMO ZA PLJAČKU A NIKAKVU IDEJU. TOM SMIŠLJENOM LAŽI VEĆ 3OO GODINA KATOLIČKA ZLOČINAČKA CRKVA OBAMNJUJE NAROD, A POSEBNO VJERNIKE. O ČEMU PIŠE POVIJESN IČAR LOVRENOVIĆ U SV OJ KNJIZI ,=BOSANSKI HRVATI=.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code