U SISKU JE PO TRIDESETERO DJECE S KOZARE UMIRALO JE DNEVNO

U SISKU JE PO TRIDESETERO DJECE S KOZARE UMIRALO JE DNEVNO

14. listopad, 2015.
Print Friendly, PDF & Email

20121017115546_163376
Na planinskim i šumskim ratištima izgladnjela, oboljela od tifusa i drugih zaraznih bolesti, bez dovoljno hrane i s podnim ležajevima od slame, vrlo često su umirala – njih i do 30 dnevno -u provizornim prostorijama Doma kulture, staklane i skladišta tvrtke „Teslić“, samostanu časnih sestara sv. Vinka Paulskoga, nedovršenoj zgradi Sokolane u Trećoj ulici… Službeni je mrtvozornik dr. David Egstein evidentirao smrt 1152 djeteta, a učitelj humanitarac 1630 mališana. Iz sisačkoga prihvatilišta požrtvovni su humanitarci na čelu s Antom Dumbovićem 1200 djece vratili najbližima, dok ih je više od dvije tisuće povjereno građanima Siska, Zagreba i drugih gradova i mjesta „na prehranu i ispomoć na imanjima“

Napisao: Josip Frković

Zaokupljen valjda kampanjom i odabirom „prirodnih političkih partnera“ iz manjincima najpouzdanije SDP-ove kuku(rikajuće) koalicije, najpoznatiji etnobiznismen i notorni kroatomrzac Milorad Pupovac, na sreću, ove godine nije nazočio trećoj listopadskoj komemoraciji za umrlu djecu ratnih izbjeglica. Podsjetimo, dotični je lani, uz pomoć voditelja parastosa o. Jovana Ćulibrka, episkopa slavonskoga, te Aleksandra Vulina, srbijanskoga ministra rada, socijalne i boračke politike (otkud Slobin i Grobarov huškač i potrčko na tom skupu? – op.p.) doslovno pljunuo u lice istinoljubivim Siščanima i hrvatskoj javnosti, posebice istini o ratnim danima i godinama. Veleumni se član Vučićeve radikalno-naprednjačke vlade Srbije i u trenucima pijeteta proslavio konstatacijom kako Europa mora zabraniti pojavu ustaštva (antifašističko četništvo, nasuprot tome, valjda, treba rehabilitirati – op.a.), „jer oni koji čekićima ruše ćirilične natpisne ploče u Vukovaru, sutra bi istim alatom mogli razbijati i dječje glave… “ U istom su stilu „laži imanentne prijetvornim svetosavcima“ izrekli i Pupovac i Ćulibrk, a deseci prisutnih Hrvata – među kojima manjinski dožupan i SDSS-ovi čelnici, bivši i sadašnji prvaci SDP-a – stotinu puta ponovljenu neistinu u svekolikoj nelagodi su ipak odšutjeli. Jer, riječ je o djeci koja su od kolovoza 1942. do siječnja 1943. bila smještena u prihvatilištu ženske loze ustaškoga pokreta. Riječ je o šest tisuća ratne siročadi, od kojih ih je najmanje dvije tisuće umrlo i pokopano na tadašnjem gradskom groblju sv. Marije, današnjem Viktorovcu. Iako se za „Prihvatilište djece izbjeglica“, zahvaljujući orjunaški nastrojenim povjesničarima tipa Slavka Goldsteina, Danijela Ivina, Đure Zatezala i Svetozara Livade i u svakodnevnoj upotrebi udomaćio naziv „dječjeg ustaškog logora“, koji sugerira surovu patnju, stradanja i smaknuća nedužnih mališana iza žica konclogora, istina ipak nije posve crna.

Izostali lažljivi Pupovac, Vulin i pop Ćulibrk

I u onim olovnim ratnim vremenima, našlo se ljudske plemenitosti, savjesti i hrabrosti za zaštitu nedužnih bića. Siročića čiji su roditelji različitih vjera i nacionalnosti poginuli, odvedeni na rad u Njemačku ili u logore. Ne samo srpskih pravoslavnih, kako to pod zajednički nazivnik uporno podvode glasnogovornici četništva i velikosrpske ideologije. Bila su to djeca s Kozare, Zrinske gore, Banovine, Korduna i iz Slavonije, žrtve nemilosrdna rata koja su iza ustaško-domobranske i njemačke ofenzive protiv partizanskoga četništva, pod nadzorom Međunarodnog Crvenoga križa, pet mjeseci boravila u Sisku. Na planinskim i šumskim ratištima izgladnjela, oboljela od tifusa i drugih zaraznih bolesti, bez dovoljno hrane i s podnim ležajevima od slame, vrlo često su umirala – njih i do 30 dnevno -u provizornim prostorijama Doma kulture, staklane i skladišta tvrtke „Teslić“, samostanu časnih sestara sv. Vinka Paulskoga, nedovršenoj zgradi Sokolane u Trećoj ulici… Službeni je mrtvozornik dr. David Egstein evidentirao smrt 1152 djeteta, a učitelj humanitarac 1630 mališana. Iz sisačkoga prihvatilišta požrtvovni su humanitarci na čelu s Antom Dumbovićem 1200 djece vratili najbližima, dok ih je više od dvije tisuće povjereno građanima Siska, Zagreba i drugih gradova i mjesta „na prehranu i ispomoć na imanjima“. U nešto blažoj formi, jer povijesne istine velikosrpske ideologe u konačnici ne obvezuju, komemoracija u organizaciji grada, SDP-a i tzv. antifašista na Dječjem je groblju ovoga 10. listopada doživjela svojevrsnu reprizu. Od dolaska u hrvatsku metropolu kao zamjena umrlom Jovanu Pavloviću, politički umjereni pravoslavni mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić, kojem se jednom onkraj bare u Americi nehotice omaknula video-kamerom zabilježena interpretacija četničke pjesme „Pošla majka sina da traži, pa se javlja đeneralu Draži“, kazao je pred brojnim okupljenima „Molimo da Gospod podari pokoj djeci koja su ovdje stradala (?), ali i da svojom ljubavlju kao najbolji kirurg odstrani svako zlo od nas…“.

Ne pada snijeg da pokrije brijeg…

Predsjednik Vladina savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer u svom je istupu ponovio opće poznate povijesne činjenice o logorima, rasnim zakonima, zločinima i genocidu, dok je čelnica SDP-a i gradonačelnica Kristina Ikić Baniček najprije ustvrdila kako je iznenađuje da više od polovice maturanata ne zna da su postojali sabirni logori, Jasenovac i Stara Gradiška. Mlade treba educirati, ukazujući im istodobno da voljeti Hrvatsku nema veze s pozdravom „Za dom spremni“ ni s naslijeđem NDH. Zborila je moguća kandidatkinja na listi SDP-a u emotivno parolaškom predizbornom tonu. Kao što je za nedavna motivacijskoga skupa svoje stranke u Starom gradu, nadahnuto podsjećajući na junačku pobjedu hrvatskih četa bana Tome Bakača Erdoedyja nad Turcima i utapanja osmanlijskih osvajača u Kupi 1593., oporbenim izbornim takmacima obećala „ kako će se ovi moderni Turci podaviti u svojim lažima i obmanama, a SDP će redom, radom i poštenjem osvojiti još jedan mandat…“. U sličnom je stilu nastupio i novi domoljubac, predsjednik SDP-a i Vlade RH Zoran Milanović, čije mentalno zdravlje već dulje vremena zabrinjava psihologe i psihijatre. „Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da zvijeri ostave tragove“, ponovio je Milanović Siščanima dobro znanu uzrečicu iz 1971. željezarina jugosrbina Steve Končara, koji se, iako polupismen, u harangi protiv hrvatskoga nacionalizma i u progonu, članova Matice hrvatske, sljedbenika Maspoka, domogao fotelje „predsednika skupštine opštine“. Sin splitskoga heroja Filipa, Dnjepar Dević, preko noći je maknut s dužnosti, dok su stotine Hrvata zamijenjene ni po čemu doraslim srpskim kadrovima iz željezarina „rasadnika“. O tim istinama, na žalost, aktualna sisačka čelnica Ikić Baniček površno ili malo zna, jer o tome gimnazijski profesor Hrvoje Klasić nije govorio učenicima. Starim kompartijskim metodama većinu odgovornih dužnosti u gradskoj administraciji i firmama KIB je odabrala lojalne aparatčike iz manjinskoga korpusa. Za komemoracijski skup na Dječjem groblju – umjesto notornih lažljivaca Pupovca, popa Ćulibrka i Vulina – kao preživjela svjedokinja minuloga vikenda predstavljena je žena poodmaklih godina. Novinarima je predstavljena kao Milja (83) iz Bosanske Dubice.
– Moja mlađa sestra Ljubica imala je u Solani krevet do mene. Navodno je otrovana, pa su je ujutro pronašli mrtvu (?). Tu, na ovom groblju leže Ljubica i ostala moja braća i sestre…T

6 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.