U SAD-u NA DOŽIVOTNI ZATVOR OSUĐUJU DJECU

U SAD-u NA DOŽIVOTNI ZATVOR OSUĐUJU DJECU

4. studeni, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

 

thisiswhere

Nasilje nad prosvjednicima u EU

Piše: Amnesty International Zagreb

Ttridesetšestogodišnjakinja Jacqueline Montanez jedina je žena u državi Illinois koja služi kaznu doživotnog zatvora bez mogućnosti pomilovanja za kazneno djelo koje je počinila dok je još bila dijete.

Zajedno s drugom dvojicom optuženika, osuđena je 1993. godine zbog ubojstva dvaju pripadnika suparničke bande. Zločin je počinjen neposredno prije njenog šesnaestog rođendana u svibnju 1992. godine.

Iako je imala samo 15 godina, sudilo joj se kao odrasloj osobi, umjesto kao maloljetnici. Da joj se sudilo kao maloljetnoj osobi, u obzir bi bile uzete neke okolnosti kao što je njena mladost, problematična obitelj te podložnost rehabilitaciji.

U vrijeme počinjenja zločina, Jacqueline Montanez bila je tinejdžerica čije je djetinjstvo bilo obilježeno fizičkim, seksualnim i psihičkim zlostavljanjem. Odgojio ju je očuh, brutalni plaćenik bande kojeg su se svi bojali, a koji je učio Jacqueline da bude njegov “mali vojnik”.

VEĆ PETNAEST GODINA IZA REŠETAKA

U dobi od devet godina počela se drogirati i piti alkohol te se na kraju pridružila uličnoj bandi koja se sukobljavala s bandom njenog nasilnog očuha. U nekoliko je navrata bila hospitalizirana zbog predoziranja i psihičkih kriza.

Danas je u zatvoru za odrasle, nakon što je provela više od pola svog života iza rešetaka, izrasla u potpuno drugačiju osobu.

Stekla je diplomu ekvivalentnu diplomi za završenu srednju školu, prošla je gotovo sve dostupne obrazovne i strukovne programe te je postala certificirana trenerica pasa koji pomažu osobama s invaliditetom. Poučava i vodi mlađe zatvorenice te je veoma aktivna u duhovnim programima koji se nude u zatvoru.

“Počinila sam zločin, ali nisam onakva kakva tvrde da jesam,” izjavila je Jacqueline Montanez.

“Ne prođe dan a da ne poželim da sam ja ta koja je mrtva. Oni su bili ljudi, oni su bili nečiji očevi i nečija djeca.”

„Osuđivati djecu da umru u zatvoru u suprotnosti je s temeljnim načelima ljudskih prava koja priznaju nezrelost djece i njihovu posebnu sposobnost za razvoj i promjenu,“ izjavio je Rob Freer, istraživač Amnesty Internationala za Sjedinjene Američke Države. „SAD se moraju pridružiti ostatku svijeta u ukidanju doživotne zatvorske kazne za djecu.“

KONTEKST PROBLEMA

 

Diljem SAD-a, oko 2,500 žena i muškaraca služi doživotnu kaznu zatvora bez mogućnosti pomilovanja za kaznena djela koja su počinili dok su bili mlađi od 18 godina.

Prema saznanjima Amnesty Internationala, nijedna druga zemlja u svijetu ne izriče ovu kaznu djeci.

Doživotnim zatvaranjem djece bez mogućnosti puštanja na slobodu, Sjedinjene Američke Države krše međunarodno pravo. To uključuje i Konvenciju UN-a o pravima djeteta koju su SAD potpisale, obvezujući se time da neće kršiti cilj i svrhu Konvencije dok odlučuju o ratifikaciji. Obamina administracija izjavila je u 2010. godini da se zalaže za ratifikaciju spomenute Konvencije.

Međutim, SAD još nisu ratificirale ovaj sporazum. Jedina su zemlja na svijetu, uz Somaliju, koja to još nije učinila.

Izoliranost SAD-a po pitanju ratifikacije Konvencije UN-a o pravima djeteta odražava širu američku nevoljkost da se pridruži međunarodnim sporazumima o ljudskim pravima i ispoštuje ih.

Na međunarodnoj razini, SAD tvrde da se zalažu za ljudska prava, tj. da su prve u svijetu u zaštiti ljudskopravaških načela. Međutim, te tvrdnje se ne pokazuju istinitima kad se preispita uspjeh SAD-a u ratifikaciji i provedbi međunarodnih sporazuma,” navodi Rob Freer.

Freer ističe da čak i kad su ratificirale neke temeljne sporazume o ljudskim pravima, SAD su često pokušale interpretirati svoje ugovorne obveze na način koji potkopava neke ključne zaštitne mjere i načela tih sporazuma.

Primjerice, uvjeti koje su SAD postavile vezano uz njihovu ratifikaciju Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Konvencije UN-a protiv mučenja i drugih oblika okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, bili su korišteni od strane odvjetnika američke administracije nakon napada 11. rujna. Ti uvjeti upotrijebljeni su kao dio manjkavih pravnih argumenata SAD-a za dopuštanje tehnika ispitivanja i uvjeta pritvaranja, kojima se kršila zabrana mučenja i drugih oblika zlostavljanja. Pored toga, Sjedinjene Američke Države i dalje tvrde da se njihove ugovorne obveze iz sporazuma o ljudskim pravima naprosto ne odnose na išta što SAD čine izvan svog teritorija.

“Nema sumnje da će Sjedinjene Američke Države nastaviti sebe predstavljati kao progresivnu silu na polju zaštite ljudskih prava, ako ne i kao najprogresivniju silu na svijetu na tom području,” ističe Freer.

“Međutim, bez značajnih promjena u zakonodavstvu, politikama i praksama, ovakve tvrdnje i dalje će biti oprečne činjenicama s terena, bilo da se radi o dugoročnim pritvaranjima i nepravičnim suđenjima u Guantánamu, izostanku odgovornosti za kršenja ljudskih prava u ime borbe protiv terorizma, kontinuiranom posezanju za izricanjem smr

borbe protiv terorizma, kontinuiranom posezanju za izricanjem smrtne kazne, ili o izricanju doživotne kazne zatvora bez mogućnosti pomilovanja djeci.“

PREMLAĆIVANJE PROSVJEDNIKA U EU

Kroz osobna iskustva prosvjednika i prosvjednica iz Grčke, Španjolske i Rumunjske, u kratkom izvještaju Amnesty Internationala Policing demonstrations in the European Union  razotkrivaju se prekomjerna uporaba sile nad prosvjednicima i novinarima, proizvoljna pritvaranja te ometanja pristupa medicinskoj pomoći. Amnesty International ovim izvještajem poziva europske vlade da spriječe nova i istraže počinjena kršenja ljudskih prava.

„Istina, policija je odgovorna za zaštitu javne sigurnosti, reda i zakona. Međutim, ona ima i odgovornost osigurati da svatko na europskom teritoriju može uživati u svom pravu na mirno okupljanje,“ izjavio je Fotis Filippou, koordinator za kampanje Amnesty Internationala za Europu i središnju Aziju.

„Vlade se moraju javno izjasniti i pridržavati toga da policajci smiju koristiti silu samo u slučajevima kad je to doista nužno. Moraju uvesti stroge smjernice o korištenju potencijalno smrtonosnih naprava za kontrolu nereda, kao što su papar-sprej i suzavac te vodeni topovi i gumeni meci.“

„S povećanjem broja prosvjeda protiv mjera štednje koje se uvode u zemljama Europske unije, vlade moraju svojim snagama za provedbu zakona jasno dati do znanja da kršenja ljudskih prava neće biti tolerirana, da će sve pritužbe u vezi policijske brutalnosti biti dosljedno istražene te da će počinitelji snositi odgovornost za svoje postupke.“

Yiannis Kafkas u svibnju 2011. u Ateni, Angela Jaramillo u kolovozu 2011. u Madridu, Anderi Ristache i njegov otac Augustin u siječnju 2012. u Bukureštu, nisu predstavljali nikakvu prijetnju policiji ili javnosti u trenutku kad su bili teško premlaćeni od strane policajaca, zbog čega su morali potražiti liječničku pomoć.

Novinar Manolis Kypreos u potpunosti je izgubio sluh na oba uha nakon što je policija na njega bacila šok granatu dok je u Ateni u lipnju 2011. godine snimao prosvjede.

U kolovozu 2012. godine policija je upotrijebila suzavac te ispalila gumene metke na mirne prosvjednike koji su se protivili projektu iskapanja zlata u sjevernoj Grčkoj.

NASILJE POLICIJE U GRČKOJ I ŠPANJOLSKOJ

Interventna policija 21. listopada 2012. godine hvatala je i tukla prosvjednike svih dobi, koji su se mirno okupili izvan područja gdje je bilo planirano iskapanje zlatne rude.

Prema zaprimljenim svjedočanstvima, policija je bacala kemijska nadražajna sredstva u automobile prosvjednika, dok su oni pokušavali pobjeći. Šesdesettrogodišnja žena rekla je u razgovoru za Amnesty International kako su je interventni policajci izvukli iz njenog automobila, natjerali je da klekne te joj čizmom gazili po lijevom gležnju, što je uzrokovalo povredu živaca u nozi.

Paloma, novinarka koja je izvještavala o prosvjedima rudara u Madridu u srpnju 2012. godine, pogođena je gumenim metkom dok je policija pokušavala raspršiti uglavnom miran prosvjed. Prethodne je godine, tijekom prosvjeda protiv papinog posjeta Madridu, pretučena palicom od strane policijskog službenika. Podnijela je tužbu, ali je slučaj zaključen jer počinitelj nije identificiran.

Amnesty International izrazio je 9. listopada 2012. godine zabrinutost u pismu upućenom španjolskom ministru unutarnjih poslova, Jorgeu Fernándezu, vezanom uz uporabu sile i naprava za kontrolu nereda od strane policije, uključujući i događaje od 25. rujna kad su neidentificirani policijski službenici palicama tukli mirne prosvjednike, pucali u njih gumenim mecima te prijetili novinarima koji su izvještavali o zbivanjima.

„Policija kao državni organ mora postići ravnotežu između zaštite prava na slobodu okupljanja i održavanja javnog reda. Može to učiniti uspješno ukoliko u svom radu vezanom uz prosvjede poštuje postojeće međunarodne standarde te smjernice dobre prakse,“ ističe Filippou. T

 

2 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.