U ČAPLJINI SU NDH PROGLASILI DVA DANA PRIJE ZAGREBA

U ČAPLJINI SU NDH PROGLASILI DVA DANA PRIJE ZAGREBA

3. lipanj, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Čapljina je poznata i po brojnim poznatim ljudima rođenim u tome gradu. Tako su iz Čapljine: Slobodan Praljak, glumci Zdenko Jelčić, Dejan Aćimović i Branimir Vidić-Filka, pjevačice Pamela Ramljak i Ivana Marić, poznata košarkaška imena kao Jasmin Repeša, Veljko Mršić, Ibrahim Bećirević, Mario Primorac, nogometaši Mirsad Fazlagić, Nino Bule i Nikica Jelavić… Pa onaj drugi Nikica Jelavić… Čapljince u Hercegovini zovu Đake. Prepoznatljivi su po svom unikatnom dijalektu i ponašanju, koje inače atipično za područje Hercegovine. Riječ, prema legendi, vuče korijene od riječi rođak, koja je šatrovački izvedena u đakRo

Napisao: Dražen Stjepandić

ČAPLJINA

mila majko

čapljina je fina

kroz čapljinu

prolazi mašina- stihovi su Joze  Jakiše. Moja mašina tek se približavala Čapljini. Vozio sam uz Neretvu. Zaštitnik od sunca je bio spušten jednako kao stakla na vratima. U majici kratkih rukava. Bio mi je to prvi pravi ljetni dan u ovoj godini. Termometar u autu je pokazivao 22,5 stupnja. Poslije vjetrovitog i kišnog Zagreba gdje je na Jelačić placu početkom toga tjedna štandove isprevrtao vjetar od osamdesetak kilometara gotovo nestvarna situacija, premda je već druga polovica svibnja. U isto vrijeme po Hrvatskoj i Bosni vrijeme je bilo onako kao kada zima ne odradi svoje pa poslije dugo gnjavi ne samo s hladnim noćima i jutrima, nego raznim nepogodama od snijega ne samo u gorju, poplavama i vjetrom čak po Zagrebu jačim od bure na moru i to tamo gdje su udari bure najsilovitiji. Kiša je bila i kad sam se vratio u Zagreb. A u Hercegovini lijepo vrijeme mi je uz glazbu s radija pružalo  ugodu godišnjeg odmora. Pretpostavljam da se tako osjećaju oni Zapadnjaci kad iz sivila Njemačke, Beneluxa ili Skandinavije dođu kod nas na more za lijepa vremena.

Vozio sam prema Čapljini u petak je popodne, na početku vikenda. Stara cesta od Sarajeva, preko Mostara uz Neretvu prema moru je puna prometala. Mislim da ta gužva uz Neretvu  cijeloj BiH daje nadu. Neretva nije zelena, poplave su je zamutile i požutjele, ali i takva na suncu se sjaji i zrcali. Osjećam zadovoljstvo ne samo zbog pravog ljetnog ugođaja, nego i stoga što sam brzo pronašao željeni put. Još uvijek putujem na stari način proučavajući kartu i zapitkujući kada zalutam. Noćio sam u Mostaru, a odatle sam dalje išao odigrati predstave. Prije toga Duško Srijemac organizator moje proljetne turneje po Hercegovini objasnio mi je da su svi gradovi gdje gostujem pola sata od Mostara, a iz Mostara samo vozim prema Širokom i to je to. A u samome Mostaru putokaza za Ljubuški ili Čapljinu nisam vidio. Primijetio sam za Široki, Međugorje, Sarajevo i Dubrovnik. Raspitivao sam prvo kod mladog konobara u hotelu Bristol, tražio je po mobitelu i uglavnom mi je sve rekao ne toliko krivo koliko komplicirano. Onda sam pitao i jednog starijeg čovjeka, on mi je daleko jednostavnije pokazao rukom kako izaći iz Mostara, iz Titove ulice, prvo ravno, pa desno i opet desno do magistrale, pa ravno preko Bune, malog mjesta na istoimenoj rječici, lijevoj pritoci Neretve. Odatle navodno potječu Bunjevci. Poslije Bune na lijevoj strani je drevni Počitelj, povijesni gradić s nekoliko džamija i starih kuća iz turskih vremena čiji su se uski pendžeri nagledali svašta tijekom proteklih stoljeća.

Kao u pjesmi prema Čapljini iz Mostara vodi cesta stara. Od prelaska granice u autu sam slušao jednu pjesmu, zapamtio sam stihove: „bez Mostara Neretva ne bi bila tako lijepa…“ Ne znam tko koga čini ljepšim u Mostaru, ali bez Neretve Čapljina bi bila jedan tipičan gradić iz koga je život curi kao rakija iz probušene bačve i odakle realniji ljudi gledaju da što prije pobjegnu. Iz cijele BiH iseljevanje je veliko, a posebice iz krajeva s hrvatskom većinom i prvo što osjetite ulaskom u većinu gradova je nedostatak ljudi. Netko će to nazvati mir, netko praznina, a netko ostacima nekadašnjeg života.

Bez problema sam parkirao u glavnoj ulici i malo prošetao. Pored terasa kafića zanjonjanih u mediteranski spokoj. Ako imam nastup u svakom mjestu prvo potražim svoje plakate. U Čapljini je bilo dobro plakatirano. Moji plakati su uz plakate Zdravka Čolića i Željka Bebeka. Mašio sam se svog digitalnog idiota i zamolio sam jednog prolaznika da me snimi pored plakata Zdravka Čolića i moga zalijepljenih jedan pored drugoga. Čola je nastupao na stadionu u Mostaru. Ispostavilo se da je taj slučajni prolaznik baš uposlen u kinu gdje sam trebao te večeri izvesti monokomediju nastalu po kolumnama Zvonimira Hodaka. Upoznali smo se, zove se Šćepica Šutalo. Prema kinu krećemo zajedno, a kako prije predstave imamo još vremena odlazimo zajedno i na piće. Na moje veliko iznenađenje terasa toga kafića je uz obalu i zahvaljujući piću uz Neretvu u Čapljini sam osjetio one trenutke kada vam nije žao što ste negdje bili bez obzira po što ste došli i jeste li to postigli. Neretva Čapljinu pravi mnogo ljepšom i bez obzira na sadašnje prilike i iseljavanja drži je na životu. Od Čapljine Neretva nije više kanjonska rijeka. Plovna je tek poslije Metkovića, ali u Čapljini počinje se počinje širiti. I kao što biljkama daje bolji rast i plod, cijeli kraj čini plodnijim mislim da tako energetski utječe i na ljude. Kao što biljke toga kraja bolje rastu tako su i ljudi tamo dičniji i ponosniji. Neretva je tada bila mutna zbog poplava, ali  iz godine u godinu građani, posebno Mostara, upozoravaju da rijeka Neretva nije dovoljno čista, čak ni za kupanje.

Najpoznatija pjesma o Čapljini

Iz BH Agencije za vodno područje Jadranskog mora u srpnju prošle godine su apelirali na kupače da zbog izrazito velike mikrobiološke neispravnosti i mogućnosti zaraze izbjegavaju kupanje u Neretvi, naročito ispod Konjica, Mostara i Čapljine. Zbog nepostojanja uređaja za prečišćavanje otpadnih voda zajedno s kanalizacijskim sustavima, u Neretvu se izlijevaju sve fekalne i otpadne vode. Samo u užem gradskom području Mostara kanalizacija se na ukupno, kako smo našli na internetu, 35 otvora izravno izlijeva u rijeku. Dodajmo tome brojne klaonice, također redovite zagađivače Neretve. Srećom Bosna je sada mirna, radi se o ostacima životinjskog porijekla.

Najpoznatija pjesma o Čapljini je „U Čapljini klaonica bila…“, NDH je u Čapljini proglašena 8. travnja, svećenici Ilija Tomas i Jure  Vrdoljak, predratni članovi ustaške organizacije, uspostavili su NDH dva dana nego što ju je u Zagrebu proglasio Dido Kvaternik i zaista nitko ne krije da su se 1941. na području Čapljine dogodili užasni ratni zločini. Kako je počelo još prije rata mnogi su pisali, a o događajima 1941. o tome je pisao fra Tugomir Soldo : ”U prvim danima mjeseca lipnja stigli su iz Zagreba studenti Vego Franjo i Filipović Niko. Na prvome susretu ukorili su odbornike u Ustaškom stanu, zašto se još Srbi šetaju po Čapljini. I ljudi su se samo zagledavali i pitali se: pa šta hoće ovi mladunci iz Zagreba. Sutradan su došli u ured odbora, pokazali dekrete logornika i tabornika, raspustili odbor, preuzeli knjige i svu vlast u svoje ruke. Prikupili su uza se desetak, a kasnije nešto više probisvijeta i propalih tipova, dali im puške i stavili im na kapu U, pa nije bilo nikakvo čudo da su ukinuli i jauknuli Srbi, nego i svi čestiti Hrvati. I prvih dana svak se je snebivao tko je to mogao dati vlast u ruke nesavjesnim studentima i zelenim mladićima koji ne znadu ni što je pravo ni pravda, ni čast ni vlast, ni ljudsko dostojanstvo ni život. No, domalo vidjelo se je da je to bio plan i kurs vrhova u Zagrebu…”

Pismo izvještaj fra Tugomira Solde, iako u osnovi obranaško, zapravo bolje, plastičnije i uvjerljivije nego ikakvi propagandni uradci nakon 1945. svjedoči o paklu 1941. u Čapljini i u Hercegovini, a njegovi opisi strašnoga stradanja srpskih žena i djece iz Prebilovaca (na što se gotovo opsesivno više puta vraća u svojemu pismu), njegovo portretiranje ustaškoga zločinca Franje Vege. Po povratku u Zagreb, spremajući ovaj putopis saznao sam da je kino u kojem sam nastupao po srpskim izvorima 1941. bio je sabirni logor i mučilište. No o nemilim povijesnim događajima, što daljima što bližima, dok sam bio u Čapljini s nikim nisam prozborio ni riječi. Prije predstave imali smo vremena samo za jedno piće. Čekala je predstava, ne priprema za nastup nego gotovo sam se samo presvukao i izašao pred publiku. Bilo je 35 prodanih ulaznica, a u Hercegovini rijetko tko uđe bez ulaznice. Bez obzira koliko se u tim malim sredinama dobro znaju ulaznicu uglavnom svi plate.

Zovu ih Đake

Poslije predstave bili smo na drugom mjestu, a Šćepici i meni pridružio se i poznati pjesnik iz Čapljine Jozo Jakiša. Mahom su me pitali su me za mnoge svoje znance u Zagrebu. Čapljina je poznata i po brojnim poznatim ljudima rođenim u tome gradu. Tako su iz Čapljine: Slobodan Praljak, glumci Zdenko Jelčić, Dejan Aćimović i Branimir Vidić-Filka, pjevačice Pamela Ramljak i Ivana Marić, poznata košarkaška imena kao Jasmin Repeša, Veljko Mršić, Ibrahim Bećirević, Mario Primorac, nogometaši Mirsad Fazlagić, Nino Bule i Nikica Jelavić… Pa onaj drugi Nikica Jelavić… Čapljince u Hercegovini zovu Đake. Prepoznatljivi su po svom unikatnom dijalektu i ponašanju, koje inače atipično za područje Hercegovine. Riječ, prema legendi, vuče korijene od riječi rođak, koja je šatrovački izvedena u đakRo. Daljnom jezičnom mehanizacijom čapljinskih jezikoslovaca nastala je riječ đaka koja je postala globalni sinonim za svakog Čapljinca.

Općina Čapljina je smještena svojim većim dijelom uz rijeku Neretvu i njenim pritokama Bregavi, Trebižatu i Krupi, koje se ulijevaju južno od samog grada Čapljine. Čapljina je, može se reći – mezimica voda, grad na četiri rijeke: Neretvi, Trebižatu, Bregavi i Krupi. Okolni reljef je ispresijecan različitim oblicima u kojima se nadopunjuju goli krš, riječni tokovi, kanjoni i klisure, vodopadi i blagi pejzaži, te zelena riječna dolina Neretve.

Općina graniči s općinom Ljubuški na zapadu, općinom Čitluk na sjeverozapadu, Mostarom na sjeveru, općinom Stolac na istoku, Neumom na jugu te na jugozapadu državnom granicom prema gradu Metkoviću u Hrvatskoj. Neum je do 1978. godine pripadao općini Čapljina, a naziv je dobio po dva kilometra udaljenom selu u unutrašnjosti. Ovo mjesto 533. godine spominje se pod nazivom Neumene.

Velika duhovna znamenitost Čapljine je narodni pjesnik Jozo Jakiša, premda rođen u Mostaru u jedan je od najpoznatijih đaka. Za kraj ovog kratkog putopisa o mome kratkom boravku u Čapljini odabrao još jednu pjesmu iz zbirke „Lipe li nenadije“ (Matica hrvatska Čitluk, Čitluk-Mostar, 2019.):

GANGO MOJA

I TI SI PRI KRAJU

A I ONI

ŠTO TE PIVAT

ZNAJU T

5 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Frano Udbas
    #1 Frano Udbas 5 lipanj, 2019, 10:06

    Tko o cemu i komu, frano ce o velikanima marksisticke misli, lenjinu, staljinum marksu, englesu i titu (dubleru ili…?). Idi frano do pasjega ku.ca, jovanke, terselicke, pusicke, opancicke i drugih drugarica. Jebo te boljsevizam.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. hemoroid frano
    #2 hemoroid frano 5 lipanj, 2019, 07:56

    Evo nam opet frane hemoroida. Taj svjedoci o fratarskim i ustaskim zlocinima. Valja se stoga zapitati kako je on umaknuo do zuba naoruzanim ujacima i da li ga i danas placa kurvina drzava smrdija.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. pepe
    #3 pepe 5 lipanj, 2019, 03:19

    dakle, u poviesti dokazano najveće ku*vine udbaške sinove hrvatskoj je dala upravo bosna i hercegovina, a isto tako i ustaške koljače u razdoblju od 1941. godine do 1945. naime, turskih približno 500 godin vladavine na području današnje bosne i hercegovine ostavilo je důbok trag u genetici, svjetonazoru, uljudbi, jeziku i “mentalitetu” svieh trieh narodov u toj zapadnobalkanskoj kaotičnoj zemlji. javno poigravanje s mišlju o lažnom “hrvatskom snu”, koji je prëdstavljala kvislinška zločinačka od hitlera i mussolinija posvem odvisna pavelićeva NDH, ide na ruku izključivo hrvatskim neprijateljem i UDBA-i na čelu pete kolone u hrvatskoj, koja djelatno te ideje zapravo podmeće i širi u hrvatskoj javnosti danas dobrahno nepismenoj ter izpranoga mozga.

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. FRANO-MARXISTA
    #4 FRANO-MARXISTA 4 lipanj, 2019, 22:19

    U ČAPLJINI,ILI NEDALEKO OD ČAPLJINE JE ŠIROKO-BRIJEŠKA HORDA FRANJEVACA ,ZA PJEVALA;PAVELIĆU ,ŠTA ĆEMO OD SRBA,VEŠ’TE IH U LANCE I S’NJIMA U KRAŠKU JAMU ŠURMANCE.I TAKO BI .TA STEPINČEVSKA HORDA RAZVRATNIH DINARSKO-TRIBALNO-ANTROPOIDNIH TALIBANA POBACAŠE U KARAŠKU JAMU =ŠURMANCE= CC-A 38OO ŽIVIH DVONOŽNIH B IĆA ,JER SU ONI DRUGI I DRUGAČIJI.PA DANAS ,KADA JOSIPOVIĆ PIŠE ILI JA OTOM SLUČAJU ,A JA SAM 1954 GODINE I OBIŠAO TE KRAJEVE I RAZGOVARAO SA PREŽIVJELIM, BIVAMO PROKAZANI KAO ANTI- HRVATI. A ONAJ NEUKI SOCIOLOG ,TRIBALNO-ANTROPOIDNE SVIJESTI,LETICA, SE STALNO LAĆA JOSIPOVIĆA KOJI NAUČNO ANALIZIRA STEPINČEVSKU BOŽJU DRŽAVU U HERCEGOVINI, PA ON, LETICA, KAO ŠTO SE I POKAZAO ,TRIBALNI TALIBAN,ONAKO UVREDLJIVO I POSPRDNO ŠALJE PORUKE JOSIPOVIĆU BRANEĆI OVE ŠIROKOBRIJEŠKE FRATRE ,KOJI SU BILI PRAVA HORDA TALIBANSKIH ESKADRONA SMRTI.

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. Mujo Bašinac
    #5 Mujo Bašinac 4 lipanj, 2019, 08:22

    “De bona što ima nova u Čapljini?”
    “Ma ništa druge moja,samo došo onaj Sadać iz Duvna,pa ukino zakon poskido feređe,a Nenu poslo u tri pizde materine,čak daleko u Brćko-Banoviće”

    …Sadać je bo Praljak tj.otac generala Praljka,koji je bio zlo u Hercegovini,samo se kona nije odmah mogla sjetit prezimena i nazvala ga sadać.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.