U AMERICI IMA VIŠE BOBOVAČKIH POTOMAKA NEGO U BOBOVCU

U AMERICI IMA VIŠE BOBOVAČKIH POTOMAKA NEGO U BOBOVCU

9. lipanj, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Bili su preponosni da bi služili po okolnim selima koja su bila bogatija. Prve imigracije kreću odmah po ukidanju Vojne krajine, u manjem broju, a početkom 20.stoljeća (krajem prvog,te intenzivno u drugom i trećem desetljeću) dosta masovno Bobovčani imigriraju u Ameriku, najčešće  u SAD (Illinois, Ohio, Pennsylvaniju, Maryland i dr.) gdje najčešće rade kao lučki i transportni radnici, radnici u teškoj industriji i rudnicima. Ali neki, nakon krize u SAD-u, odlaze i u Južnu Ameriku, najčešće Argentinu

Napisao: Josip Frković

Za kraćih i duljih hodočasničkih putovanja autobusom, članova sisačke udruge ratnih veterana „Hrvatski domobran“, s posebnom pozornošću slušaju izlagatelje zanimljivih tema. Tako Mišo Vlahinić, primjerice, prijateljima najradije priča o sada već davnom doseljenju svoje obitelji iz ličke Stajnice i očevu gastarbajterstvu u Njemačkoj, pokatkad i o ratnim godinama u zapovjedništvu generala HV-a Bože Budimira za obranu Siska i Banovine ili pak svom  viđenju mjesta i uloge pape Franje u mješovitoj katoličko-pravoslavnoj komisiji za proglašenje svetim bl. kardinala Alojzija Stepinca. Ivica Krakar, iste ličke loze, pamti i najsitnije detalje iz četverogodišnjega dragovoljačkog braniteljskoga života u rovovima Komareva, a samozatajni Rafael Slijepčević o tešku međuratnom životu u Hrvatskoj Kostajnici i životu gimnazijalaca putnika od grada podno brda Djeda do Bosanskog Novoga ili pak o godinama hrvatskoga vojnika provedenim u noćnim akcijama u pozadini velikosrpskih agresora i okupatora rodne Banovine. Priče rodjenoga Banjalučanina, prof. Josipa Mijatovića, podsjećaju na stradanja Hrvata katolika u gradu na Vrbasu tijekom progona nesrba. Umirovljeni profesor matematike i fizike i bivši učiteljski sindikalac, Zvonimir Laktašić, kojem je zavičajna povijest najdraže područje amaterskih povijesnih istraživanja, već na polazištu kod centra „Interspara“ načinje temu Vojne krajine i prapostojbine Bobovčana u Kraljevoj Sutjesci, odakle su prije pet stoljeća doselili u sunjsku Posavinu.

Praunuk graničara Pavla iz 9. satnije

– Moj pradjed Pavle Laktašić (r.1827.) bio je vojnik graničar u 9.satniji (Hrastovačkoj), 2.Banske pukovnije sa sjedištem u Hrvatskoj Kostajnici. Bobovčani su Hrvati-Šokci, čije je hrvatstvo neupitno i gotovo iskonsko, a predaja govori da su im korijeni u Bosni, u nekadašnjem stolnom gradu Bobovcu. Kada ga je Mehmet II Fatih Osvajač 1463. zauzeo, njegovi stanovnici krenuli su u egzodus. Utočište su našli daleko od osmanlijske sablje, u trokutu Save i Sunje. Postali su Posavci s desne obale rijeke Save, koji govore specifičnim štokavskim govorom, „tvrdom“ šokačkom ijekavicom, govorom koji je različit od govora okolnog stanovništva, i Vlaha i Muža. U svakodnevnom govoru, uz riječi hrvatskih korijena, koriste (sada nešto manje) i riječi koje se temelje na turskom, njemačkom i mađarskom jezikoslovlju. Ponekad  i u staroslavenskom jeziku (npr. pendžer=prozor, andžar =handžar=nož, avlija=dvorište, ganjak=ulaz u kuću,birtija=gostionica, ugorak=krastavac, biruš=pastir, pijac=sajam, akov=mjera, korijen; žilak. Naseljeni su između Muža-kajkavaca (Hrvati), koji su uzvodno od Bobovca i preko rijeke Save, te pravoslavnih Vlaha romanskoga porijekla, koji u procesu stvaranja nacija u 19.stoljeću postaju Srbi), nastanjeni  istočno i južno od Bobovca. Iako su moji sunarodnjaci stoljećima živjeli u neposrednom susjedstvu s njima, desetljećima su zajedno ratovali za Beč i Peštu, od nijednih nisu uzeli skoro ništa, već su nastojali zadržali svoju kulturu, govor, pjesme, način života, vlastite životne običaje oko rođenja, odrastanja, ženidbe-svadbi, smrti,…

Bobovčani ginuli diljem Europe

Ženili i udavali su se, doskora, isključivo među sobom ili s obljižnjim Šokcima iz Staze, Mračaja, Stublja=Stubljana, Utolice, te pounjskih sela Divuše i Golubovca ili Šokcima Banovine,Čuntić i okolica (provjerljivo u MK). S nekim od tih sela takva je bliskost održana sve do danas. Ta povezanost mogla bi upućivati i na neke pradavne, možda još bosanske veze. Pošto su  Bobovčani vjernici-katolici redovito su održavali običaje vezane za crkvene blagdane: Badnjak, Božić, Poklade, Korizmu, Uskrs, Križevo, Ilinje,…, koji su imali bobovački-šokački pečat. Preci su im stoljećima imali poseban status u monarhiji. Pošto su živjeli uz među ili na carskoj granici, u opasnom vremenu i okruženju, bili su graničari (krajišnici-haramije, seržani), koji su živjeli u patrijarhalnom militariziranom društvu , gdje je kućanstvo/kućna zadruga bila temeljna društvena zajednica, koja je pripadala selu, a selo kneževini i krajiškoj kapetaniji/satniji. Muškarci su ratovali, u početku za socijalni položaj obitelji-status slobodnih seljaka-korištenje zemlje bez poreza i drugih davanja, a kasnije i za vojne naknadu. A ostali ukućani, među kojima najviše žene, pribavljali su hranu i ostalo, kako za kućanstvo/kućnu zadrugu tako i za ratnike, odnosno vojni sustav. Taj svoj poseban status, nisu bili kmetovi i nisu imali kmetovskih obveza već su bili slobodni seljaci-graničari, debelo su plaćali vlastima, kako razvojnim gospodarskim zaostajanjem, ali i sve većim krajiškim „dankom u krvi“,naročito u drugoj polovici 18. i u početku 19.stoljeća., kada su kao, skoro, profesionalni vojnici za monarhiju ratovali i masovno ginuli širom Europe. Od Italije, Mađarske, do Njemačke, Šleske, Galicije,…pa do Rusije za vrijeme Napoleonovog pohoda 1812.

Ukidanje Vojne krajine 1871.

U to krajiško doba, zbog sve većeg broja poginulih i zbog sve veće potrebe monarhije za vojnicima-krajišnicima (jeftinom vojskom), stanovnici Vojne krajine, poticani su da se relativno rano žene i udaju, te da imaju što više djece. Taj trend rane ženidbe i velika broja djece nastavlja se i kada Bobovčani više nisu vojnici-krajišnici (odluka o ukidanju obrambenoga bedema donesena je 1871..i potpuno nestaje desetljeće kasnije) kada nema pogibija u ratovima, što ima za posljedicu nagli porast stanovništva. Broj stanovnika raste, a prihodi su sve manji-nema vojnih naknada, a poljoprivreda koja postaje glavno i jedino zanimanje je nerazvijena. Uz to zabranjeno je korištenje šuma, ne samo za stočarenje, pa „fali“ i slobodne zemlje za širenje poljoprivredne proizvodnje kojom bi nadoknadili prihod od nestalih vojnih naknada. Jedino što imaju je fizička radna snaga koju ne mogu iskoristiti u selu. I što im preostaje? Da je iskoriste izvan sela i Hrvatske. Počeše imigrirati u zemlje zapadne Europe i Amerike, jer bili su preponosni da bi služili po okolnim selima koja su bila bogatija. Prve imigracije kreću odmah po ukidanju Vojne krajine, u manjem broju, a početkom 20.stoljeća (krajem prvog,te intenzivno u drugom i trećem desetljeću) dosta masovno Bobovčani imigriraju u Ameriku, najčešće  u SAD (Illinois, Ohio, Pennsylvaniju, Maryland i dr.) gdje najčešće rade kao lučki i transportni radnici, radnici u teškoj industriji i rudnicima. Ali neki, nakon krize u SAD-u, odlaze i u Južnu Ameriku, najčešće Argentinu.

Bobovac izumire

Danas u SAD-u ima više bobovačkih potomaka nego u Bobovcu. Bez obzira na emigriranje, broj stanovnika stalno raste, te krajem 19.stoljeća prelazi 1000 stanovnika i nastavlja rasti da bi krajem 40-tih i početkom 50-tih godina 20.stoljeća. dosegao vrhunac od oko 1500 stanovnika. Od sredine 1950-tih godina 20. stoljeća dolazi do naglog pada broja stanovnika, što je posljedica ne samo nižeg nataliteta i pojačanog  iseljavanja. Jedni sele uzvodno i nizvodno u susjedna sela na desnoj obali Save (od Siska do Jasenovca), koja nisu prenapučena kao Bobovac, te u Moslavinu. Drugi prema industrijskim centrima (prvenstveno Sisku i Zagrebu). A veliki broja Bobovčana početkom 60-tih godina 20. stoljeća odlazi na Titov „privremeni“ rad u inozemstvo, u Zapadnu Njemačku, Austriju i Švicarsku. Smanjen natalitet, iseljavanje zbog  sustavnog zanemarivanja cjelokupnog sunjskog „ustaškog“područja., nevraćanje s „privremenog“ rada djece gastarbajtera, besperpektivnost i slaba isplativost rada na zemlji-poljoprivredi, relativna udaljenost od glavnih prometnih pravaca sveli su danas broj stanovnika Bobovca na nešto malo iznad 200 i to većim dijelom starijih ljudi, što je znak da Bobovac izumire, nestaje. T

5 komentara

Uskoči u raspravu
  1. pepe
    #1 pepe 10 lipanj, 2019, 05:52

    zanimljiv je i podatak austrijskoga zavoda za statistiku iz doba austrijskoga c(es)arstva, dotično iz 1856. godine, koji na osnovi službenoga onodobnoga popisa sastavlja “narodnostni zemljovid” za ozemlja pod vlašću beča. tako podatak za područje današnje hrvatske i vojvodine, bez područja današnje bosne i hercegovine, bez srbije južno od vojvodine, i bez najvećega diela crne gore osvjen boke i priobalja do bara, jasno kazuje da su hrvati bīli u manjini u odnosu na srbe, ter jedva nëšto brojniji od slovencev. u brojkah to izgleda ovako, “slovenen 1.171.956, kroaten 1.329.814, serben 1.427.788, bugaren 22.987”. nu, bez vojvodine i priobalne crne gore, vjerojatno je broj srbov i hrvatov izključivo na području današnje hrvatske bīł ujednačen, uz blagu prevagu hrvatov. na žalost, danas veće hrvatov i njihovih potomkov živi u svietu, nego li u hrvatskoj, a jošte žalostnija jest činjenica da pretežnoj većini hrvatski jezik danas nije već materinski, ili jest, ali u najboljem slučaju na drugom, odnosno u gorjem na trećem mjestu i niže. velika većina mladih hrvatov razseljenih diljem svieta drugoga i trećega naraštaja, prvenstveno izvan europe, hrvatski jezik jednostavno ne zna i ne govori ga niti unutar obitelji.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. pepe
    #2 pepe 10 lipanj, 2019, 05:22

    nu, vrnemo li se za čas jošte na veliku zabludu, koja jošter uviek živi među “političkimi hrvati” u svezi poviestnoga i mutnoga pojma “vlah” na balkanu, svakako je trëba ponoviti ocjenu povjestničarov s početka 20. stoljeća, a koja vriedi i danas. “već oddavnă su se svi pravoslavni unutar granicā pećke patrijaršije, a onda i karlovačke mitropolije, osjećali srbima, tako da za stoljetnoga turskog robstva, ako i nije bilo nezavisne srbske države, ali je pod turcima postojala jedna jedinstvena i svjestna srbija unutar granicā pravoslavne crkve. ovaj krupni moment ne valja nikad puštati s vida, pa zato se i zgodí, da se odmah na glas o karađorđevoj buni 1804., uzbunilo čitavo srbstvo, ne samo ono u turskoj i crnoj gori, nego i ono u habsburškoj monarhiji od banata i hrvatsko-slavonske vojne granice do kotora i budve.”

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. pepe
    #3 pepe 10 lipanj, 2019, 05:08

    konačno, austrija je sastavila pravila i zakone za vojnu krajinu u hrvatskoj koja je bīla izravno u nadležnosti beča, i ti zakoni su bīli poznati pod imenom “vlaški statuti”. nëšto slično je vriedilo i za “morlake” na jugu diljem dalmacije pod vlašću mletak/benetak/venecije. nu, trëba je ovdje podcrtati da niti “vlasi” za austrijance, kao ni “morlaci” za mletčane, nisu prëdstavljali jedan određen narod i vjeru, nego skupinu narodov različnih vjer na određenom području/prostoru, u koje su spadali i današnji politički hrvati. tako je recimo nakon provale turkov u liku i njihove približno stoljetne vladavine, kada je većina hrvatskoga starosjedilačkoga půčanstva budi ubijena budi razseljena ili odvedena u roblje, za mletčane svi koliki nemuslimanski stanovnici like postaju “morlaci”, dočim za austrijance po oslobođenju like od turkov i uzpostave vojne krajine svi ličani unutar potomnje postaju “vlasi”. navedeno vriedi i za uskoke, “hajduke” ter “pandure” koji su ovisno o području gdje su djelovali mogli bīti svieh vjer i različnih korienov. među tiemi uskoci je recimo bīlo dosta albancev, srbov i crnogorcev (tada smatrani također za srbe), nëšto i europskih vojačkih plaćenikov, a ne sāmo hrvatov. austrijanci su do polovine 18. stoljeća podticali prekrštavanje svetosavcev na katoličanstvo, i tu je velik broj srbov, vlahov i crnogorcev kasnije postał “politički hrvati”. uskoci su bīli poznati po otimanju “turkinj” na područjih zaposjedenih od turske s kojimi su se ženili, a kasnije su se dielno počeli miešati i s mjestnim stanovništvom u senju, što se i danas vidi po miešanom čakavsko-štokavskom govoru senjanov, ali i po prezimenih na širem području grada senja.

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. pepe
    #4 pepe 9 lipanj, 2019, 20:29

    dalje, za pažane, rabljane, a dielno i krčane “vlasi” žive onkraj velebita na sjeveru u osoju, dočim su “bunjevci” ovkraj velebita južno od senja po obroncih, prisoju i u priobalju. za stare mletčane od ogulina do crnogorskih brd iznad bara sve su bīli “morlaci”, a područje su zvali “morlakija”. hrvatska nigdar u poviesti do pojave kvislinške pavelićeve NDH nije presegnula petdesetak kilometrov izočnije od vrbasa, a kamo li rieke bosne, kada počinju jačati bosanski vladari ter svoje posjede i vlast šire na zapad i jug u dalmaciju, koji pak nestaju s padom srjednjovjekovne bosne (i hercegovine) pod približno poltisućljetnu tursku vlast. bosna i hercegovina je jur u srjednjem vieku, a jošter i većma pod turci, koji su narode dielili izključivo po vjeri, postala velik kotał za tajanje i stapanje, pače miešanje inonarodnih i inorasnih skupin, pri čemu su se miešali jezici, vjere, običaji, navade/navike, svjetonazori, uljudba, itd. svjetski genetičari vele da su “bosanski katolici” oddvojeni od bosanski muslimanov i srbov, a dielno i hercegovcev svieh trih vjer. poobćeno gledano, bosanskohercegovački muslimani bližji su genetički bosanskohercegovačkim srbom, nego li hrvatom. za turke je “raja” u bosni i hercegovini uglavnom odgovarala podjeli “turčin/musliman, škutor/kršćanin i vlah/(h)rišćanin”. znači, “bošnjaci, srbi i hrvati” do sloma turske na balkanu približno 500 godin nisu postojali.

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. pepe
    #5 pepe 9 lipanj, 2019, 20:03

    dakle, za svjetske genetičare stvar sa šokci i bunjevci je uglavnom jasna. dakako, rieč je o najbrojnijima dvjema prastanovničkima/prëdturskima skupinama s područja današnje bosne i hercegovine, koje uglavnom nisu prešle na islam, ali pojedina plemena iz tieh dviju skupin jesu sa svetosavlja na katoličanstvo (postoje vjerodostojni poviestni zapisi o tome). njihov jezik je velikim dielom bïł i ostał poturčen, cjeća turskoga osvajanja 70% današnjega hrvatskoga ozemlja (sva slavonija, maldane sva dalmacija, ter najvećji dïł like), i turske vladavine nad njim približno 200 godin. u stvarnosti, približno 65% današnjega stanovništva u hrvatskoj izravno potječe od bosanskohercegovačkih, srbskih, vlaških, crnogorskih, albanskih i “turskih” (među njimi je bīlo čerkezov, tatarov, azerov, kurdov, romov/sintijev/aškalij, itd.) izbjeglic, koje su preplavljivale hrvatsku od početka 15. do konca 18. stoljeća. zanimljivost je i genetička podjela hrvatov, koja uzko sliedi uvjetno rečeno grubu jezičnu podjelu, na “slavensku” i “balkansko-dinarsku”. svi štokavci u hrvatskoj, neodvisno od korienov/podriekla/poriekla/podrietla i vjere pripadaju toj “balkansko-dinarskoj” iztočnjačkoj skupini, dočim čakavci i kajkavci, unatoč većstoljetnomu miešanju sa štokavci pripadaju “slavenskoj” zapadnoj skupini koju diele sa slovenci i česi. konačno, koliko godir ta pomisał bīla mrzka “političkim hrvatom”, oni pravi balkanski “vlasi” i “morlaci” na zapadnom balkanu su bīli zanemarljiva manjina jur u 16. stoljeću, dočim je pretežna većina svetosavaca na balkanu tada svakako bīla srbska.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.