TUĐMAN JE AKTIVNO RADIO ZA KOS

TUĐMAN JE AKTIVNO RADIO ZA KOS

14. veljača, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

Boljkovac-i-Tito
Životna ispovijed Josipa Boljkovca, svjedoka epoha 3.dio

Piše: Dražen Stjepandić

U trećem nastavku ekskluzivnog feljtona Josip Boljkovac priča o epohi nastaloj nakon smjene Aleksandra Rankovića. U razgovoru zalazimo i koju godinu prije tog prijelomnog događaja u novijoj povijesti.  
Šezdesetih godina prošlog stoljeća Josip Boljkovac je obavljao razne važne službene i i neslužbene dužnosti. Bio je šef karlovačke policije, predsjednik Općine Karlovac, pa saborski zastupnik u Saboru SR Hrvatske.  Njegovo prisjećanje na te godine ponovno obiluje brojnim poznatim imenima i nepoznatim detaljima o nekadašnjim važnim političkim događajima. A ništa se tako lako ne pretvara u povijest kao važni politički događaji.

FRANJO TUĐMAN

Tuđmana sam upoznao 1964. u kabinetu Vece Holjevca. Tu smo se jedno vrijeme sastajali Veco, Ivo Rukavima i Tuđman. Nas trojica smo došli do zaključka da s Tuđmanom treba biti oprezan. Poslije toga sastajali smo se kod Vece u stanu, kuhala nam je njegova druga supruga. Na jednom ručku i jednoj večeri s nama je bio i Bruno Bušić, kojeg smo prvo zaposlili kod Tuđmana u Institutu, a kasnije  nagovarali da ne ide van, jer se vani ne rješavaju stvari nego doma. Potpuno suprotno od Vece Holjevca, Ive Rukavine i mene Tuđman je Brunu Bušića nagovarao da ide u inozemstvo. Tako smo počeli izbjegavati Tuđmana, nismo ga svaki puta zvali na naše sastanke. Tuđmanov otac je bio ubio njegovu majku, a onda i sebe. Ta tragedija je bila dobro poznata u Velikom Trgovišću. Za njega smo govorili veliki trgovac iz malog Trgovišća, ali politički gledano bio je na istoj liniji kao mi. Jednako smo željeli što veću decentralizaciju Jugoslavije i konfederaciju. Bruno Bušić je također bio za to, djelovao mi je dosta realno i nije bio ekstremist.  Tuđman je bio veliki prijatelj s generalom Jeftom Šešićem šefom KOS-a. U KOS-u je Tuđman bio personalac i imam jedan izvještaj u kojem piše da je Tuđman aktivno radio za KOS. To je objavljeno vani, objavio je čovjek u čijem je lokalu ubijen Tatar, otac petero djece, kojeg je ubio Bože Vukušić. Svi ti emigranti su uglavnom bili strani agenti. Njemačka služba BND je Tuti Naletiliću otvorila kockarnicu sa zadatkom da im daje sve podatke o emigraciji. Tu su se okupljali agenti i išli na zadatke prema bivšem SSSR-u. Najviše su radili za Njemačku, a dosta za Austriju, Englesku, Ameriku…     

MEMOARI BANA SUBAŠIĆA

Memoari bana Subašića završili su 1957. ili 1958. kod Tuđmana i nikad nisu objavljeni. Ban Subašić ih je preko Pave Pocrnića htio sakriti od policije, ali nažalost ostali su tako skriveni zauvijek. Jedno pismo Tuđmanu sam i ja napisao želeći da se Subašićevi memoari objave, ali nisam ga uspio nagovoriti. Ban Subašić je za vrijeme Drugog svjetskog  rata bio pozvan kod engleske Kraljice Majke, koja je od njega tražila da se kralj vrati u zemlju i da se nakon rata ponovno uspostavi Kraljevina Jugoslavija,  a Subašić je zaključio ako se to dogodi onda neće biti Hrvatske. Preko majora Jonesa i kanadske vojne misije Subašić je zakazao savjetovanje na tu temu u Pokupskom. Na te razgovore o budućnosti Hrvatske pozvao je i neke ustaše. I Pave Pocrnić, Subašićev tajnik, je  1944. bio na tim na razgovorima u Topuskom. Bio je i  član HSS-a Božidar Magovac, a ustaše kad su saznale za razgovore sa Subašićem zbog toga su strijeljali Lorkovića i Vokića. Svašta se pisalo  o Lorkoviću i Vokiću, a nikad da je povod za strijeljanje bio sastanak sa Subašićem u Topuskom 1944. Kao sekretar CK bio je i Andrija Hebrang i dobrim dijelom baš zbog razgovora u Topuskom je izgubio glavu. Zaključak razgovora u Topuskom bio je da domobrani i partizani zajedno s pola milijuna vojnika dočekaju saveznike na obali  i tako spase Hrvatsku. O tome je Subašić u Bariju razgovarao i s feldmaršalom Alexanderom, zamjenikom Montgomeryja, zapovjednika 8.armije. Poslije večere razgovori su se održavali u mlinu Pavla Miljavca, koji je također stradao.    

PUT U NJEMAČKU

Tito me 1966. nazvao i rekao mi da je čuo da imam odlične veze u nekadašnjoj SR Njemačkoj, pa bi bilo dobro da poradim u poboljšanju odnosa SR Njemačke i Jugoslavije.  
–    Naša diplomacija je pasivna, a mi imamo 1 382 000 radnika u Njemačkoj od toga 732 000 iz Hrvatske, oni su tamo bespravni, trebamo se izboriti za njihova prava. Vidite što se može napraviti da s Njemačkom uspostavimo bolje komunikacije -rekao mi je Tito.
Nije računao da ćemo brzo uspostaviti diplomatske odnose. Vatrogastvo je tu odigralo povijesnu ulogu, odnosno Vatrogasna olimpijada održana u Karlovcu 1966. Tada sam uspostavio mnoge važne veze. Na put sam krenuo s doktorom Rogozom i jednom profesoricom njemačkog rođenom u Beču. Došli smo u mjesto Rottweil na Bodenskom jezeru ispod najvišeg vrha Alpa, gdje izvire rijeka Neckar. Stigli smo u 1 i 15 iza ponoći i nismo znali gdje je kuća predsjednika Vatrogasnog saveza Njemačke. Zaustavili smo prvog prolaznika u to gluho doba, kad ono čovjek iz Karlovca, iz Rečice, u Njemačkoj na radu, ide kasno noću s posla. Odmah nam je pokazao gdje trebamo ići i rekao nam da su kod tog čovjeka na kući tri zastave: njemačka, jugoslavenska i hrvatska. “Nemate još petsto-šesto metara”. Na put smo ponijeli šunku pečenu u kruhu i dosta vina, da nikom ne bi bili na teret. Predsjednik Vatrogasnog saveza Njemačke odmah je s nama otišao u hotel koji se zvao kao i grad  Rottweil. Kad smo prespavali, sutradan smo dogovorili susret za uspostavu diplomatskih odnosa. Oni su rekli da će obavijestiti tadašnjeg kancelara Brunu Hecka i njegovog zamjenika Kurta Kisiengera. Dogovoreno je da će nam poslati program boravka kod našeg sljedećeg dolaska. Kad sam se vratio u Karlovac, Tito je pitao kakva je situacija?
– Druže predsjedniče, mislim da ćemo uspjeti. – rekao sam Titu.
– Učinite sve što se može. – rekao mi je.
– Na dobrom smo putu, iduće godine ćemo vjerojatno uspostaviti diplomatske odnose. – rekao sam.
– A dobili ste takav dojam? – pitao me Tito.
– Jako smo dobro primljeni. – prenio sam Titu prije nego što je veza prekinuta.
I 19. prosinca 1967. ponovno sam krenuo na put u Njemačku, zajedno s mojim zamjenikom Aleksandrom Miculinićem i jednom profesoricom njemačkog. Otputovali smo u Berlin i sastali smo se s tadašnjim  zamjenikom kancelara, koji je imao sva ovlaštenja. Kancelar je bio na putu u Indiji i generalnim sekretarom CDU-a. Razgovor je trajao 80 minuta, sporne su ostale dvije točke: priznavanje SR Njemačke i ratne reperacije. Rekli su ako Jugoslaviji daju reparaciju, onda će Njemačka propasti jer bi reparacije morali dati svima.
– Ali možete dobiti nešto drugo. – rekao mi je zamjenik kancelara
– Što?
– Obeštećenje.
– Koja je razlika?
– Nikakva – odgovorio mi je.
Ponudili su akontaciju od 927 milijuna maraka, a poslije toga milijarde maraka tek će doći, socijalno osiguranje za naše radnike i mnoga druga prava. Rekao sam da prihvaćam obeštećenje, nama nije važan naziv, nego materijalni faktor. Na kraju su me pitali kakav je stav Jugoslavije o ujedinjenju Njemačke. Rekao sam da mi je žao što kod sebe nemam Titov govor sa  7. kongresa SKJ. U tom govoru Tito je rekao da je ujedinjenje Njemačke stvar naroda Istočne i Zapadne Njemačke. Odmah poslije razgovora zvao sam Tripala da mi pošalje taj govor i kad sam ga pokazao mojim sugovornicima shvatio sam da mogu vaditi šunku pečenu u kruhu i crno kutjevačko vino. Poslije toga zastupanje je preuzela Švedska i ugovor o priznanju je potpisan u Parizu, a onda su u Jugoslaviju, a posebno u Hrvatsku  stigle milijarde maraka. Tito mi je osobno čestitao i zahvalio. Ponovno me pozvao u goste na Vangu.
Tada, drugi put sa mnom je bio i Stevo Krajačić. Razgovarali smo o svemu i svačemu, a najviše o stanju u Jugoslaviji. Tito je smatrao da Jugoslavija prije svega mora biti konfederativna.  I već u Ustavu iz 1972., kojeg danas malo tko spominje, Hrvatska je postala suverena država, država hrvatskog naroda i srpskog naroda u Hrvatskoj i svih ostalih naroda i narodnosti.   

GENERAL BASTA, AGENT GESTAPOA

S Njemcima sam dugo imao dobre odnose. Neki od vodećih njemačkih političara dolazili su u vikendicu u Vukovoj Gorici. Od Nijemaca sam doznao mnoge ratne tajne. Primjerice da je Rade Basta, komesar 51. divizije i general poslije rata, bio agent Gestapoa. Milan Basta je zaslužan za brojna smaknuća u Kočevskom Rogu jer su ustaše i domobrani znali da je bio njemački agent.  Zbog Rade Baste bili su strijeljani čak i oni na silu mobilizirani domobrani. Od Nijemaca sam doznao da je Rade Basta zajedno s Jocom Erebićem održavao vezu s jednim njemačkim pukovnikom, komandantom njemačke divizije smještene u Brinju.  

JANJETINA ZA TITA I NASERA

Poduzeće Jugoturbina iz Karlovca je radilo dijelove za Asuansku branu u Egiptu. Bilo je predviđeno da Tito i Naser zajedno posjete Jugoturbinu. Prije toga obišli su me predstavnici protokola u Beogradu. Predložio sam da se posjeti i Ozalj, gdje bi u starom gradu mogao biti ručak za Titove i Naserove delegacije. U Naserovoj delegaciji bila je cijela egipatska vlada, a u Titovoj delegaciji ispred Republike Hrvatske bio je i Vlado Bakarić. Prije ručka planirano je bilo razgledanje starog grada. I dok smo planirali program, sjeli smo u restoran u starom gradu da se osvježimo. Ljudi iz Beograda su naručili pivo, a ja limunadu. No konobar, kad je čuo da su došli ljudi iz protokola u Beogradu, sav se  zbunio i umjesto šećera u limunadu mi je stavio sol, a kako sam znao da bi protokol  zbog takvih gafova odmah odustao od ručka na takvom mjestu konobaru sam rekao da mi je limunada prehladna i zamolio sam da je malo zagrije. Srećom shvatio je i zamijenio mi limunadu, tako dok smo sjedili u starom gradu pao je zaključak da će ručak Titove i Naserove delegacije ipak biti u Ozlju. I tako se prvo posjetila Jugoturbina, gdje se razgovaralo o onome što treba proizvesti, a poslije se išlo u Ozalj na ručak na kojem su  ponuđeni svinjetina, šunka i vino. Sve što Arapi ne konzumiraju. Srećom pitao sam i što će biti za ručak, a kad sam čuo nisam se htio miješati nego sam poslao jednog ugostitelja iz Karlovca, poznatog po pečenju janjaca da ode u Saborski kod Plitvica i nabavi prave janjce pasmine pramenka. Nabavio je deset janjaca, ljudi od kojih je kupovao dogovorio je da ih ne hvataju za vunu, da meso ne bi ostalo crno. Janjce je dovezao do Ozlja gdje je janjce na čuvanje preuzela milicija i čuvala ih nekoliko dana, a dan prije dolaska delegacija janjci su zaklani i pripremljeni za ražanj. Na ručku poslije obilaska starog grada vidio sam da je Tito bio dosta rezerviran, vjerojatno zbog menija. Prije nego što je ručak završio Bakarić je ustao i krenuo, a ja za njim da ga ispratim preko drvenog mosta.
– Jebem ti ovaj beogradski protokol. – kaže mi Bakarić – kud su Arapima gurnuli svinjetinu i šunku.   
– Ne brini Vlado, peku se janjci. – kažem mu ja.
Odmah po povratku u restoran uzeo sam šefa protokola, a s njim je odmah krenuo i egipatski predstavnik. S dva auta otišli su dolje do elektrane u Ozlju gdje su se pekli janjci. Uzeli smo dva janjca koji su bili već pečeni i vratili se natrag. Ručak je već bio pri kraju, ja sam išao prvi, a dvojica iza mene na svakom ramenu imali su dijelove ražnja i janjce na njima. Kad je to vidio Naser je ustao i zapljeskao. Tito je odmah bio zadovoljniji. Na kraju je smazano svih osam janjaca.
Popodne su delegacije iz Ozlja otišle na Plitvice, Tito je bio smješten u objektu 99, građenom za Tita, a njegovi gosti na južnoj strani tog objekta. U kuglani smo se odvojili genarali Žeželj, Šumonja i ja. Sjedili smo i pričali o protokolu, govorili su mi kako su janjci popravili dojam, kad dolazi jedan potpukovnik.
– Druže generale, hitno vas treba maršal. – rekao je potpukovnik.
– Nikad me u to vrijeme ne zove. – veli Žeželj.   
Kad se vratio opsovao je Boga meni i mojim janjcima. Rekao je da mu je Tito naredio da osobno preuzme brigu o ličkim janjcima sve dok će Arapi biti ovdje. Tako je i bilo. Žeželj je otišao u Korenicu, nabavio je janjce, a naše službe su ih odvojile i pazile  janjce da im ne bi netko dao nešto otrovno.

DOLAZAK HRUŠČOVA

Prije toga važan politički događaj bio je dolazak Nikite Hruščova 1955. u Jugoslaviju, prvi put nakon prekida odnosa. Vakom su doputovali do Karlovca i tu su prvi put stupili na tlo. Prije toga je ministar unutarnjih poslova SSSR-a Sierov došao i pregledao željezničku stanicu u Karlovcu. Zatražio je da stanica bude čista, da se svi vagoni maknu, kad dođe vlak s delegacijom SSSR-a da na stanici ne bude ni jednog drugog vagona. Tada sam u Karlovcu bio šef policije i rekao kako to ne dolazi u obzir. Sve prazne vagone ćemo pregledati i odvojiti, a pregledali smo i sve tavane uz cestu. Imali smo i sreću što je po dolasku Hruščova u Karlovac počela padati kišica, pa su na kabrioletima podignuti krovovi. Od Karlovca do Briona trebali su ići u automobilima sa spuštenim krovovima. Hruščov je sjedio desno, a Tito lijevo. Onaj tko je njih osiguravao odmah kod vrata morao je trčati četrdeset kilometara na sat. Jedan pukovnik koji je zatvarao vrata Titu, nije na vrijeme pustio kvaku i auto je naglo krenuo i povukao ga, bacio na zemlju i raskrvario. Digli smo ga i ubacili u drugi auto.

EDVARD I PEPICA KARDELJ

Karlovac je bio najuže željezničko grlo prema moru i s mora prema kopnu. Imali smo sedam željezničkih prijelaza na kojima je trebalo čekati. Praktički, Karlovac je bio kočnica transporta roba, radi zastoja u Karlovcu luke na vrijeme nisu mogle primiti niti isporučiti robu. Zato smo odlučili izgraditi prugu, a kako nije bilo novca za investicije krenuli smo u vlastitoj režiji dobrovoljnim javnim akcijama. Zbog toga je 1955. nakon Mijajla Todorovića Plavog u Karlovac došao i Edvard Kardelj. S njim smo najduže razgovarali komandant Armije Ivo Rukavina i ja. Dogovorili smo po sistemu 70:30 građani Karlovca, a 30% republika i federacija. Kardeljeva supruga Pepica bila je dobra s mojim bratom, koji je poginuo u Sloveniji, kod Žage, isprobavajući oružje. Drugi moj  brat, koji je pred kraj rata poginuo u partizanima, bio je stručnjak za oružje. Oba brata poginula su 1945. T

 

8 komentara

Uskoči u raspravu
  1. dennis perica
    #1 dennis perica 31 listopad, 2013, 04:18

    Nemogu virovati koliko propagande i laz vi cetnici moret iiz blejati , i kazete da vi i bi zivili u hrvatskoj?? niti govora nikad cetnik vise nece u hrvatsku pa se vi jebite stoka pokvarena

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. BRANKO STOJKOVIĆ
    #2 BRANKO STOJKOVIĆ 17 rujan, 2013, 05:17

    ŠTO TI PROKLETI KOMUNISTI JOŠ UVIJEK RADE U HRVATSKOJ POLITICI, ?!

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Schnaps
    #3 Schnaps 9 rujan, 2012, 12:03

    Svojevremeno je Mesić na pakovanju Tuđmanu u Haagu izjavio kako njemu vjeruje samo žena.

    Za ovog sam Boljkovca siguran da mu ne vjeruje ni žena. Toliko o Titoistima!

    Smrt Titoistima i Jugoslavenima, sloboda Hrvatima!

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Rikard Barić
    #4 Rikard Barić 15 veljača, 2012, 10:32

    Ako sam dobro razumio ovo je članak o moralnoj ekologiji komunista.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.