TRIO DI PARMA, VADYM KHOLODENKO I ALJOŠA JURINIĆ

TRIO DI PARMA, VADYM KHOLODENKO I ALJOŠA JURINIĆ

10. srpanj, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

kolumna-metamuzika-LN

Piše: Igor Koruga

Tri su nastupa obilježila dosadašnji, srpanjski tijek 33. Zagrebačkih ljetnih večeri: prvi, talijanskoga Tria di Parma, u srijedu, 2. srpnja, drugi, ukrajinskog pijanista Vadyma Kholodenka dan kasnije i treći, domaćeg pijanista Aljoše Jurinića, solo i u društvu Hrvatskog gudačkog kvarteta, u ponedjeljak, 7. srpnja. Predstave je, načelno, bilo teško usporediti, obzirom na zaseban komorni izraz, a samim time i na glazbeno-umjetničku (pod)vrstu, međutim, iz mog je zbroja dojmova, već nakon nastupa glasovitih Talijana, uspio iskočiti glasovir, odnosno Alberto Miodini. Za razliku od stilističkih afektacija violončelista Enrica Bronzija i vidljive usamljenosti perfektnog violinista Ivana Rabaglie, da ne pišem dalje, Miodini se postavio u diskretnu i presudnu ulogu uspjevši povezati nauho izdvojene violinističke i čelističke linije u skupni ton; ponajprije u Martuccijevom triju (op. 59), a potom i u Haydnovom (Hob. XV/25) istovrsnom uratku te u Ravelovom remek-djelu (u a-molu). Opisana je interpretacija, osim mene, zbunila i publiku koja se oglasila nedorečenim i neizdašnim pljeskom, moguće i zbog prevelikih očekivanja.

Maratonski recital

S druge strane, dorečeniji je prihvat publike ostvario već spomenuti ukrajinski pijanist, tipičan predstavnik ruske škole, bivši student Državnog konzervatorija Petar Iljič Čajkovski u Moskvi (u klasi prof. Vere Gornostaeve), koji se Zagrepčanima urezao u sjećanje s odličnim tumačenjem orkestralnih dionica Debussyja i Stravinskog – u glasovirskom iDuu, s Andreyem Gugninom – u okviru prošlogodišnjeg 27. Muzičkog biennala. Meni se tada možda i više svidio, jer je zadaću emocionalnog prijenosa, za Kholodenka još uvijek prezahtjevnu, preuzela svemoćna baletna skupina HNK. Međutim, s tehničke strane, ukrajinski je pijanist pokazao znatno više. U maratonskom recitalu, dovoljnom za dva prosječna, cjelovečernja, Kholodenko je uspio odsvirati 24 preludija iz Chopinovog opusa 28, Barkarolu u Fis-duru, op. 60, istoga skladatelja, Tri stavka iz baleta ¨Petruška¨ za  glasovir solo Igora Stravinskog, jednako toliko Bajki, u C-duru, op. 9, br. 2, u e-molu, op. 14, br. 2, i u h-molu, op. 20, br. 2, Nikolaja Medtnera, zanimljivi Ground u c-molu, Z. D221, Henryja Purcella te Chacconu u G-duru, HWV 435, Georga Friedricha Händela. Ruse je oslikao kako valja, oštro i dinamično, duboko i zanosno, kažu – ruski, delikatnog Chopina iznimno vješto, protočno, mada suviše ¨akademski¨, dok je značajniji kvalitativni iskorak ostvario svirajući pretklasična djela Purcella i Händela.

Hegelov umjetnik

S manje opsežnim, ali i stilski približnijim programom predstavio se Aljoša Jurinić, četiri dana kasnije, pod sivom nebeskom kapom, koja kao da je nerijetkim bljeskovima upozoravala na nesvakidašnju koncertnu večer. Unatoč brigama i rizicima, članovi su se Koncertne direkcije odlučili za hrabar korak započevši nastup, doduše, s malim zakašnjenjem. Već u prvih nekoliko taktova trostavačne Schubertove predigre, Drei Klavierstücke, D. 946, Jurinić je pokazao svoje novo, reaktivno umjetničko lice, stvoreno u završnom periodu kvalitetnog školovanja vezanog uz Karl-Heinza Kämmerlinga, Rubena Dalibaltayana, Noela Floresa i naposlijetku Eliso Virsaladse. Premda sam bujan zvuk i taktilno tumačenje od Jurinića svakako očekivao, njegova me predanost integralnim zakonima strukture oduševila, izražen osjećaj za ritam pozitivno iznenadio, a moć fraziranja, po volji, ostavila bez riječi. Zaljubljen u kompleksne, estetski ugođene cjeline te u njihovo čim izravnije tumačenje, Jurinić je razvio i unikatnu tehničku disciplinu kojom se dodatno primaknuo Hegelovoj definiciji umjetnika, od kojeg se zahtjeva (samo) ¨slobodna izobrazba duha¨. Tako se, već u prvom dijelu koncerta u kojem je mladi hrvatski pijanist nastupio solistički, osim Schubertovih komada izvevši i Bersine glasovirske minijature, Melankolija i Na žalu, suptilnu Lisztovu Koncertnu etidu ¨La leggierezza¨, S. 144, br. 2, te gotovo lapidarnu (u Lisztovom kontekstu) Jedanaestu mađarsku rapsodiju u a-molu, S. 244, br. 11., mogao uočiti potencijal, zasad nedostižan uglednim pijanistima poput Miodinija i Kholodenka. Generacijski bliskim glazbenicima, članovima Hrvatskog gudačkog kvarteta, Jurinić se primjerno prilagodio u izvedbi Schumannovog Glasovirskog kvinteta u Es-duru, op. 44, komunicirajući najslobodnije s odličnim violistom Aleksandrom Jakopancem. Zahtjevan dijalog izdržao je i Smiljan Mrčela na violončelu, dok je violinski dio, vjerojatno i skladateljski malo potisnut, dostojno oživio tek u posljednja dva stavka te u sjajno konstruiranoj završnoj fugi.

Do sredine srpnja

Naš ljetni festival očekivano će se protegnuti kroz još nekoliko dana. Već ovoga četvrtka, 10. srpnja u 21 sat, na poznatoj gornjogradskoj pozornici nastupit će francuski ansambl Dialogos, s Katarinom Livljanić, Joškom Ćaletom i Kantadurima. Posljednji će pred publiku izaći violinsko-glasovirski duet Borisa Brovtsyna (Rusija) i Danijela Detonija, i to 14. srpnja, također u 21 sat. Slučaj kiše premjestit će nastupe u crkvu sv. Katarine. Ili će se, kao u slučaju Mladih hrvatskih zvijezda, i ona sramno povući i podrediti moćima izvanserijskih gornjogradskih koncerata. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.