TRI MILIJUNA KUNA  NA RUSKOM RULETU

TRI MILIJUNA KUNA NA RUSKOM RULETU

5. siječanj, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Lada ŽgoM.majcen Custom

Novi roman Lade Žigo nagrađenom EU nagradom za književnosti

 

 

Napisao: Ivan Raos

Fotografija:Dražen Stjepandić

EU nagrade za književnost dodeljuju su mlađim poletnim književnim autorima, iz programa Kultura.  Spminjemo da je u studenomu 2012. EU nagradu dobilo 12 kreativnih književnika, a među njima je bila i hrvatska književnica Lada Žigo, nagrađena za roman Rulet.

Nagrađeni autori dobivali su po 5.000 eura (što je bila značajna podrška nagrađenim književnicima), jer  su mogli sa svojim nagrađenim djelima gostovati na književnim sajmovima diljem svijeta. Eto baš 2012.  godine nagrađeni književnici bili su prvi put na Frankfurtskom sajmu knjiga (s prjevodima), a njihova su imena naglašivo istaknuta.

Književnim dobitnicima Nagrade EU za književnost uručene su 22. studenoga u Bruxellesu, a dodjelile su ih dvije ugledne europarlamentarke, kako iz europskog Odbora za izobrazbu, kulturu, višejezičnost i mlade Androulla Vassiliou i, predsjednica Odbora za kulturu i izobrazbu i znanost Europskog paralmenta Doris Pack.

Nagrade EU za književnost dodeljuju se po načelu rotacije prema državama uključenim u program Kultura 2007-2013 , u kojima žiri iz 12 pojedinih država nominira dobitnike.

 

Uz hrvatsku književnicu dobitnici Nagrade EU za književnost za 2012. dobili su:

Anna Kim (Austrija) za “Die gefrorene Zeit” (Zamrznuto doba) o istražitelju koji pomaže osobi s Kosova, Laurence Plazenet (Francuska) za “L’amour seul” (Samo ljubav), priča o razdvojenim tajnim ljubavnicima, Viktor Horváth (Mađarska) za “Török tükör” (Tursko zrcalo) o pustolovnom putovanju u Mađarsku u 16. stoljeću, Kevin Barry (Irska) za “City of Bohane”, priča o budućosti svojedobno bitnog grada Bohena na zapadnoj obali Irske,
Emanuele Trevi (Italija) za “Qualcosa di scritto” (Štogod napisanog), priča o književniku koji pronalazi posao u arhivu, Giedra Radvilavičiūtė (pseudonim za Giedra Subačienė, Litva) za “Šiąnakt aš miegosiu prie sienos” (Večeras ću spavati uz zid), zbirka kratkih priča, Gunstein Bakke (Norveška) za “Maud og Aud: ein roman om trafikk” (Maud i Aud: Roman o prometovanju), o raspaloj obitelji zbog prometne nezgode, Piotr Paziński (Poljska) za “Pensjonat” (Pansion) o smještaju u hostelu gdje borave preživjeli iz holokausta, Afonso Cruz (Portugal) za “A Boneca de Kokosćka” (Kokosćkina lutka), pripovjest o prijateljstvu i identitetu, Jana Beňová (Slovačka) za “Café Hyena (Plán odprevádzania)” (Café Hyena (Otpraćanje ljudi), kratke priče i odnos mlade žene i ostarjelog muškarca, Sara Mannheimer (Švedska) za “Handlingen” (Radnja), priča o ženi opsednutoj željom otezti knjižnicu sa svjetskom djelima  u zbirci književnosti.

Lada je Žigo rođena u Zagrebu, u kojem je na Filozofskom fakultetu diplomirala komparativnu književnost I filozofiju, a od 1992. u pojedinim novinskim redakcijama prati zbivanja iz kulture, pritom profilira  svoj djelokrug i profesijsko  zanimanje usmjerava ga na književnost. Zapravo to su godine kad najviše piše dojmljive književne kritike i eseje za brojne listove i časopise : Vijenac, Most, Republika, Književna republika, Kolo, Europski glasnik…

Objavila je do sad četiri  zapažene prozne knjige iz kojih uvjerljivo propituje aktualne probleme sadanjosti: Ljudi i novinari (Sysprint, 2007.), koja je ušla u najuži izbor za nagradu (“Gjalski” i “Kiklop”), potom roman Babetine (SySprint, 2009.),  zatim Rulet (SySprint, 2010.) i Iscjelitelj (Alfa, 2012.).

 

ISTINA I LAŽI U NOVINARSTVU 

U zbirci novela Ljudi i novinari tematizira senzacionalističko novinarstvo ( junaci – novinari – moralno su i psihički razapeti između istine koju spoznaju i laži koju moraju objaviti). U romanu Babetine poigrava se s radikalnim feminizmom (povijesni roman završava satiričkom, utopijskom Zemljom žena). U romanu Rulet daje preglednu panoramu hrvatskog društva tumačeći pomno I izvidno dramatične sudbine autsajdera, kockara, tj. osoba koji igraju na sve ili ništa. U romanu Iscjelitelj izruguje pojavu ovodobnih vračeva i iscjelitelja u napeto pripovjeda zbilju koja se odvija u jednom selu Dalmatinske Zagore.

Dobitnica je Nagrade EU za književnost za 2012. godinu – za roman Rulet. Voditeljica je Tribine Društva hrvatskih književnika. Živi i djelatna je u Zagrebu kao samostalna umjetnica.

 

O ROMANU RULET

U prvom planu njezina interesa nije dakle anatomsko seciranje kockarske strasti, koja se u umjetničkoj prozi pretežno razrađuje u okvirima psihologije pojedinca, nego pitanje zašto posezanje za kockom u određenom trenutku (npr. u Hrvatskoj) naglašeno postaje signal bolesti društva. Najjednostavnije, nastoji istražiti zašto su nicanje novih kockarnica „na svakom uglu“ i povećana potreba za kockanjem motivirani dominantno socijalnim razlozima. Kazao je Strahimir Primorac

Urbani prostor s imenovanom zagrebačkom topografijom poprište je djelovanja “ljudi bez šansi”, koji se kao “autodestruktivni borci” nalaze u škarama životnog hazarda, u igri na sve ili ništa, u kaotičnoj svagdašnjici bez središta i logike (…) Narativna dinamika temelji se na sustavnoj smjeni hodalačkih akcija i misaonih akceleracija. Dunja Detoni Dujmić

Vješta u stilu i suverena u pripovijedanju, Lada Žigo vodi nas već niz godina duž ponora književnih svjetova. (…) Roman Rulet odvest će nas korak dalje, u svijet alegorije sasvim jasna, no nimalo izvjesna sadržaja, a od takvih, srećom, autorica nikad nije prezala. Svojom priručnom metaforikom rulet nam se tu naprosto nameće, no njegova priča nije više dokument sumanuta praznovjerja (…) već priča o egzistenciji samoj. Od priče kakav je Rulet na kraju ipak svatko dobiva. Boris Perić

S druge strane, ili možda zbog iste te sklonosti Lade Žigo da kroz svoje likove progovori ozbiljno i s namjerom, pojedini su dijelovi teksta vrijedni ne samo čitanja, već i citiranja. Tu je primjerice obračun s mediokritetima u kulturi, nešto o čemu čak i u romanu govori sporedan i ekscentričan profesorov lik kojeg u kasinu malo tko doživljava ozbiljno, a zatim i Antin doživljaj medija kao odraza svega lažnoga u svijetu što se urotilo protiv čovjeka i istine. Katarina Brbora


Roman “Noč ruskog ruleta” nastavak je  romana nagrađenog Nagradom EU za književnost 2012.Roman je u tisku. Ekskluzivno donosimo ulomak.

                Čim je zatvorio vrata kazina, oplahnuo ga je svjež noćni zrak, no i dalje je osjećao neku čudnu unutarnju vrućinu koja mu gotovo nije dala disati. Pogledao je u sivo nebo, u sive ceste, u zgrade na kojima su bile spuštene rolete – gušio se u sivilu i muku, žudio je neki svijetao trag, nešto u boji, neki fluorescentni bljesak koji će ga trgnuti, zaslijepiti, omamiti ga, da ne vidi više ništa. Uzalud. Tonuo je u bezbojnost noći, prazan, malaksao, gubio se na bezličnoj ravnini. Hodao je sporo, nespretno, pokušavao je stvoriti ravnotežu, kao da se naslanja na nevidljiv štap. Počele su padati prve kapi kiše – osjećao ih je kao kuglice na ruletu koje ga opet izazivaju, trzaju ga, proklete, da opet zaigra. Kapi su postajale sve krupnije, kuglice su ga već počele napadati, bio je njihova meta, padale su odasvud kao novi zov sreće…, a onda su počele pljuštati, sručile su se na njegovo tijelo, na cijelo njegovo biće, kao da ga sile da se vrati unutra, tamo gdje se sve uvijek okreće, tamo gdje ne postoje početak i kraj. Misli su mu postale usporene i maglovite. Činilo mu se da cijeli opustjeli Zagreb napadaju kapi sreće koje se nigdje neće “uhvatiti”, koje neće nigdje izniknuti u dobitak. Cijeli grad djelovao mu je poražen, izgubljen, uklet, a zamišljeni rulet naglo je zastao kao stari pokvareni sat. Sreća je odjednom zamuknula. Naglo je zastao. I grad se ukočio, kao da neće doživjeti sutrašnji dan. Svejedno, kuglice su i dalje padale, topile se i nestajale, gađale ‘u ništa’, gubile se u vodi na praznim cestama i tekle… u šahtove, u ponore.

 Izgubio je sve. Posljednjih 10.000 kuna sudbina je povukla rukom, uzela sebi i nacerila mu se. Prokleta. Posljednji pokušaj da zaradi za plaće rasplinuo se kao mjehurić sapunice. A radnici u njegovoj željeznariji sutra čekaju plaće, čekaju već tri mjeseca, stalno zapitkuju, znoje se, blagajnica sva drhti jer će joj isključiti struju, drugi radnik prenosi teško željezo iz kamiona u kamion, ruke mu žuljave, pogledava ga s prezirom ispod oka, skladištar pije u kafiću na veresiju, kupci ne ulaze, samo prolaze, ne trebaju više željeza, ne žele težinu, trebaju nešto mekano, lagano, trebaju kruh, pa odlaze iza ugla, u pekarnicu. Propada, zatvorit će radnju, da, neka ide sve k’vragu, ali radnicima duguje plaće, obuzima ga plima ljudskosti u društvenoj oseki, savjest ga bocka, tisuću iglica savjesti zabada mu se u dušu kao akupunktura, a uklete kapi i dalje padaju, kisne na nekoj cesti kojoj ne zna imena, hoda bez cilja. Ne, nije on kockar, samo je pokušao, samo još ove noći, jer u društvu nema vrtnje, sve stoji i trune, a on je, eto, žudio da se nešto zavrti, da se promijeni, da osjeti ushit, preobrat, milost Sreće… samo još noćas.

  Nije znao kamo ide, ali je mirisao smrt, klimave noge nosile su ga u neki prostor zaborava, gdje će mu se duša anestezirati, gdje će sve nestati. Odjednom začuje iza sebe korake.

“Gospodine, stanite!” netko se oglasi.

Okrenuo se. Pred njim je stajao starac s dugom sijedom bradom i gledao ga ravno u oči.

“No, stanite pod kišobran, gospodine, nemojte kisnuti. Izvolite, samo izvolite”, starac ga gospodski privuče k sebi.

Zanijemio je.

“Dakle”, nastavi starac, “znam kako vam je, ali i u nesreći postoji trag sreće, recimo, jedan topao susret kao što je ovaj. Zbilja romantično, he, he. Lijepa gesta u tužnoj noći. Ne brinite za poraz, imate još šanse, gospodine moj, imate velike šanse.”

“Tko ste vi, za miloga Boga?”

“No, držite me ispod ruke, nastavimo hodati, jer treba ići dalje, uvijek samo dalje. Jer, daljina nas uvijek čeka. Horizonti nas tješe. Vi… vi, naime, ne znate tko sam ja, ali ja sam, da tako kažem, noćni vidjelac, ja znam tko ste vi.”

“Molim? Što?”

Ivan zastane i podozrivo odmjeri starca.

“Gospodine moj”, nastavi starac milujući lijevom rukom bradu, “ja sam… naime, nekada su me zvali Profesor, a sada me zovu Milost, jer sam, da tako kažem, veoma napredovao na duhovnom planu.”

“Kakva Milost, ma…”

“Polako, polako… No, krenimo dalje. Hodajte, no! Ja sam, da tako kažem, diplomirao na tuđim nesrećama.”

Starac zastane i digne prst u zrak.

“A to se gradivo, molit ću lijepo, ne može naštrebati. To je pošteno stečena diploma. Ja znam i vašu priču. Ja sam, dopustite mi malo samohvale, ja sam na neki način sveznalica, he, he, promatram sa strane, iz prikrajka, a najviše možete vidjeti kada vas drugi ne vide. Ja vidim cjelinu u svim onim fragmentima dobitaka i gubitaka, uspona i padova. Ja vidim ljudska lica, zbrajam trenutke iščekivanja, slažem priče… Ja sam kulturan čovjek, molim lijepo.”

“Pa tko ste, što hoćete, što vi to meni…?”

Opet se naglo zaustavi i ošine starca dubokim pogledom.

“Gospodine”, starac uskoči i povuče ga da krenu dalje, “kazina su moj dom, prostori u kojima izučavam ljudsku nadu, ljudsko razočaranje, to su nepisani romani. A vi ste večeras bili jedno poglavlje koje me je, da tako kažem, nadahnulo. Gledao sam vaše lice, izučavao sam sve nijanse boli. Gospodine, nije sve propalo, imate šanse, imate proklete šanse…”

“Kakve šanse, odakle me poznajete, što hoćete?”

“Polako, polako”, nastavi starac uzvišeno, “samo polako, gospodine… Ivane.”

“Odakle vam moje ime, s kojim pravom… mičite se od mene!”

Ivan se ljutito odmakne na kišu, no starac ga elegantno privuče k sebi i opet ga pokrije kišobranom.

“No, no, niste čuli do kraja”, nastavi i čvršće ga stegne za ruku, “ja sam kralj sudbina bez krune, smaknut s prijestolja, ali imam, da tako kažem, ilegalnu moć da gubitniku povratim sreću. Ovako!”

 Starac pucne prstima.

“Ma, molim vas…”

“Gospodine”, uozbilji se starac i naglo zašuti.

Zašuštao je vjetar, grane stabala počele su se povijati. A onda starac prošapće:

“Vjetar… simbol mijene. Mijena… Bitna je mijena… Možete zaraditi tri milijuna kuna… ako hoćete”.

Ivan opet zastane i odsiječe:

“Bježite, kriminal me se ne tiče!”

“Ma ne, ne, nipošto!” starac opet digne kažiprst u zrak. “Nikakav kriminal. Sve legalno, pošteno da poštenije ne može biti. Gospodine,  ruleti su svuda, igre su istovremene, samo što vi ne znate za onaj najvažniji… a kako biste i znali kad…”

“Dajte, ne lupetajte, pustite me na miru već jednom!”

Starac ga uhvati za rame i naglo ga zaustavi.

“Čujte”, rekne tiho i ozbiljno, “hajdemo u obližnju birtiju, pa da vam objasnim. Imate proklete šanse za uskrsnuće. Ne odbijajte sudbinu koja vam se opet nasmiješila. Samo, u ovoj zemlji nebo je uvijek sivo.” Starac zaneseno pogleda gore, “tmasti oblaci zaklonili su vidik, pa se osmijeh ne vidi. Ali, ja ga, eto, vidim. No, krenimo, gospodine, sklonimo se od ove kiše, vidjet ćete, sve će biti dobro, rulet nije stao, čeka vas, možda baš vas, he, he. Sve će biti dobro, no, krenimo.”

*

Držao je čašicu s rakijom i gledao u zelene oči starca. Oči su bile mutne, ali iz njih je isijavalo nešto neobično, nešto zagonetno što ga je tješilo… oči čudaka, umišljenog proroka usred besprizornog grada. Oči učenog luđaka. Galancija u melankoličnoj noći. Bio je zatočenik šutnje za drvenim stolom, rob iščekivanja nečega, bilo čega, osluškivao je sekunde, žudio minute, vapio za satima, samo da osjeti vrijeme, da krene dalje… nekamo.

“Gospodine”, prekine mu starac misli, “u jednoj ulici usred ovog tužnog grada, na četvrtom katu jedne stare, oronule zgrade, u jednom stanu s velikim prozorima na kojima vise tamne zavjese od brokata… u tom stanu, poštovani gospodine, nastanio se Bog. Možete reći i Vrag, he, he, ovisi kako gledate. Tamo… tamo možete uskrsnuti.”

Starac ispije naiskap, lupne čašicom o stol i počeška bradu.

“He, he, raj u skrovištu… skrovišta su prava otkrića, gospodine moj, ali ljudi ovdje idu samo ravno. Znate, u depresiji idete uvijek samo ravno, puštate cestu da vas vodi. A toliko je stranputica, toliko prečaca, svijet je vijugav, to je jedna božanstvena mreža”, starac podigne ruke i teatralno napravi luk u zraku.

“Molim vas, nemojte mi filozofirati”, trgne se Ivan i lupi dlanom po stolu. “O kakvom se stanu radi, kakvo, za Boga, uskrsnuće?”

“Polako, polako”, starac počne okretati čašu, “ja dociram, ja usporavam vrijeme da stvari ne bi promaknule. U ovom ludom vremenu svi brzaju, nižu se slike, a nitko ništa ne vidi, a ja, molim lijepo, ja želim zaustaviti situaciju, želim osvijetliti stanje. Zovu me Milost, jer imam dar, da tako kažem, da produhovim i nesreću, da je uzvisim. Razumijete li me? Sporost je uzvišena, ona otkriva nijanse…”

“Dosta više”, povisi Ivan ton. “Što nudite?”

Starac se nakašlje, pogleda zaneseno u zrak, a onda se naglo zagleda u Ivanovo lice.

“U tom stanu igra se najpouzdanija igra na svijetu. Rulet posebne vrste. Banalno ga zovu… ruski rulet.”

“Vi… vi niste normalni…”

“Ali, nije to sve”, uskoči starac i približi mu lice.

“Taj prostor, gospodine, taj prostor je naprosto čaroban. Prava kazališna predstava. Sve je do te mjere osmišljeno i aranžirano, ozvučeno i obojano, da naprosto izaziva divljenje. Zanos. Zanos da se predate čarima divne, šarene sudbine. I to vrlo blagonaklone sudbine, molim! Šanse su jedan naprama pet.”

Starac raširi ruke kao da će zahvatiti nevidljivu sreću, pa umukne. Ivan razrogači oči.

“Jeste li vi ludi? Ruski rulet? Hoćete da me metak… molim vas! I to još glumite nekog pjesnika! Vi ste neka noćna protuha, ili ste iz Vrapča!”

Ivan naglo ustane od stola, ali starac poskoči, povuče ga za ruku i poviče:

“Sjednite! Sada slijedi ono najvažnije! Imate proklete šanse! Sjednite, nesretniče!”

Ivan se spusti na stolicu.

“No, nastavite trabunjati”, reče bezbojnim glasom. “Moj život je dobio točku. Meni je svejedno.”

Starac se zakašlje, pa pogleda Ivana ravno u oči.

“Gospodine moj”, nastavi blagim glasom, “vi ne razumijete, vi naprosto ne razumijete da život u toj igri nadvladava smrt. Šanse su, dakle, jedan naprema pet. Budimo konkretni. Pet praznih rupa u pištolju i samo jedna s metkom. Čega se bojite, nesretni stvore?” starac samouvjereno podigne ton, “ionako ste dotaknuli dno, otvorili ste vrata smrti. Sve ste izgubili, postali ste živi mrtvac, gledao sam vas kako puzite po cesti. Što biste htjeli? Imate priliku kakvu bi poželjele tisuće depresivnih duša u ovoj truleži… nagla smrt ili novi početak. Velika je vjerojatnost da potegnete obarač i naiđete na praznu rupu. Klik novog života, novog početka. Klik!”

 Starac nakrivi kažiprst kao da poteže obarač.

“Klik, no, no! I to još s tri milijuna kuna! Klik, he, he!”

“Ma, dajte…” Ivan odmahne rukom.

“Gospodine, vi ste nezahvalnik i bezobraznik!”

Starac smrači lice, skupi usne, a onda ih polako opusti i nastavi:

“Vi ne razumijete da ste već ionako gotovi. Ako i naiđete na metak, bit će to kraj, bit će to, molit ću lijepo, tih odlazak iz ovog života koji vas ionako ne želi. Ako dobijete, vi ste uskrsnuli. Praktički, gospodine dragi, vi ne gubite ništa. Ama baš ništa. Metak stavlja točku na vašu propast, a prazna rupa vas budi… u svijet drukčijeg lica. A šanse su, ponavljam, jedan naprema pet. I umjesto, umjesto…”, starac se naljuti i pocrveni u licu, “umjesto da budete zahvalni anđelu koji vam otvara vrata u skrovište mogućeg uskrsnuća, vi banalno odbijate, vi… mazite život koji vas prezire, umjesto da mu se osvetite, da zaigrate igru s njim kao hrabro čeljade!”

Starac ustane, skupi usne pa odsiječe:

“Vi ste kukavica! Bijednik! Treba… treba da vas bude sram!”

Naglo se spusti na stolicu. Izvadi maramicu i obriše lice. Ivan osjeti da mu koljena klecaju, da ga oblijeva znoj… u njemu zatrepte strah i znatiželja, užas i nada, tisuće unutarnjih, različitih treptaja obuzmu mu cijelo biće, koža mu se naježi, usne mu počnu podrhtavati.

“Tri milijuna kuna?” izusti. “Pa to je nemoguće. Tko to plaća? Vi me, čudni starče, vučete za nos.”

“E, pa netko plaća!” odbrusi starac. “Tko? Bogataši, dabome! Živio liberalni kapitalizam, ha, ha!”

Starac razvuče usne u kiseli osmijeh.

“Gospodine, netko plaća, ali zauzvrat nešto traži. Nešto bezbolno, jednostavno, naprosto ljudsko…”

“Što, što traže?” zamucne Ivan.

“He, he”, starac opet pogladi bradu, “priču, gospodine. Vašu priču. Priču vašeg života. Priču o vašoj nesreći. Oni imaju tankere novca, oni imaju sve, ali nešto nemaju – nemaju patnju. Oni su zaboravili na čudesne tajne boli”, pa starac sažaljivo sklopi vjeđe. “Vi njima dajte svoju bol, oni će vama dati novac. Usluga za uslugu, molit ću lijepo.”

“Ne razumijem sasvim…”

“Gospodine, stvar je jasna – bogataš ima sve na dlanu, njegov je život ispričana priča. Sve želje, sve žudnje, sve slutnje kod njega su postale stvari, puke stvari, jer sve može kupiti. Nesretnik ima još samo jedno – mogućnost govora, mogućnost da prepriča svoju bol, da svoju prazninu ispuni riječima. Potpuni gubitnik može postati samo još jedno – pripovjedač. Razumijete li me sad?”

“Dosta mi je vaših zagonetki! Iritira me to profinjeno pripovijedanje, budite jasni. Hoću činjenice!”

 Ivan uhvati čašicu za vrh i stane je ljuljati na stolu.

“He, he”, nastavi starac smireno, “samo polako, samo polako! Sve ćete vidjeti. Već sutra, gospodine. Ja biram učene ljude, one koji znaju pripovijedati. A vi ste nekoć bili pjesnik. Raspitao sam se, znam za vaše vlastite naklade… plaćali ste, mukotrpno ste plaćali ono što nitko nije čitao. Razumijem, no, no. Poezija i kapitalizam. A onda iz duše u željezo. Al’ ne ide pa ne ide. Ljudi neće ni pjesme ni željezo. Pjesme su im teške u duši, željezo im je teško u ruci. Lakoća, lakoća, he, he. U ovoj zabiti trebamo leptire… milijune, milijune šarenih leptira.”

Starac ustane, zapleše, zacupka, a onda naglo stane i uozbilji se.

“Gospodine, sutra u deset sati dođite u Padobransku 37, četvrti kat, vrata bez imena. Samo dođite. Ništa vas ne košta. Jer možete odustati. Ne morate ni dotaknuti pištolj. Možete ustati, nakloniti se, možete naprosto pljunuti i zalupiti za sobom vrata. Nema prisile u tom skrovištu prelijepih… tajanstvenih sjena.”

Starac se okrene se oko svoje osi, pucne prstima i rekne:

 “Do viđenja, dragi stvore.”

 I tihim koracima, kao utvara iziđe iz lokala.

Ivan ostade piljiti u stol. Kao da je zapao u neko bestežinsko stanje, kao da je postao čisti duh bez tijela. Mračan duh, ali s nekim prljavo-bijelim točkicama, pa onda s nečim šarenim… duh je počeo mijenjati oblike i težinu – bio je čas lagan, čas težak. Nije htio zapasti u ludilo. Odlučno je ustao, teškim koracima došao do vrata i izišao van.

“Ipak imam tijelo”, pomisli. “Ali… kamo s njim?”

*

 Bilo je pet minuta do deset sati u noći. Gledao je u poluosvijetljenu zgradu s otpalom fasadom, starim prozorima koji su lupali na vjetru. Zagrmjelo je, ali on je bio potpuno prazan, ravnodušan… kao antena koja odbija udare. Piljio je, samo je piljio kao lutak. Bio je neispavan, drven od košmara, čitavu noć sanjao je kako se vrti na velikom ruletu koji se okretao sve brže, naginjao se nalijevo i nadesno, bio je cijele noći kao na vrtuljku u luna parku, opijen i strahom i uzbuđenjem… u snu je odjednom s ruleta poletio u zrak, dobio velika krila i počeo nadlijetati grad, veseo, razdragan… Bizaran san davao mu je tračak nade u pobjedu, ali ima li smisla slijediti snove ako u stvarnosti nije svoj…  Odmahnuo je rukom kao da želi odagnati sva pitanja, sve monologe i ponovno se zapiljio u zgradu.

Zgrada je izgledala napušteno, turobno… Pa što onda, mislio je, i iz njega je iselio život. Podigao je pogled. Na zadnjem katu okviri prozora bili su bijeli, novi, a stakla zatamnjena. Zavjese, sjetio se, kulisa neke predstave… onaj čudni starac, ona čudna priča… nešto se gore ugnijezdilo, nešto gore vreba, nečega tamo ima. Zapuhalo je snažno jugo, promrsilo mu kosu, polomilo mu kišobran. Bezvoljno ga je odbacio, ne treba mu, tamo gore… tamo je zaklon, tamo neće biti oluje, neće biti kaosa, tamo će biti neka tiha drama s režijom… valjda. Ide vidjeti, ionako je propao, može sada kamo hoće, svi pravci su mu isti, sve mu je jednako, može se vući, provući… bilo kamo. Slobodan je, sada je potpuno slobodan, može ušetati u dramu, ionako je prazan lik, svejedno mu je.

“Svejedno, svejedno”, mrmljao je, “sve je jedno, ništa.”

Obrisao je hladan znoj s čela i krenuo. Unutarnja praznina odjednom je njegovim koracima dala lakoću. Otvorio je teška vrata i zakoračio na stubište. Zaudaralo je na izmet, jedan golub naglo je zalepetao krilima i poletio mu iznad glave, drvene stepenice su zaškripjele, a odozgo se čula tiha glazba… valcer. Uspinjao se polako, oronula, škripava drvenarija pod nogama prekidala je taktove profinjene glazbe. Kontrast… mrzi kontraste, žudi nešto ujednačeno, što će ga uspavati. A ide zapravo u pakao, tamo gore razvit će se strašna simfonija s nekim bešćutnim dirigentima, simfonija smrti… ili možda ples života.

Brisao je i dalje znoj sa čela i teško disao. Valcer je sve glasnije odjekivao, nešto nježno gore je plesalo, labuđi pjev pokušavao je doprijeti do grada, rasuti zvukove, jer sve je vani tako mrtvo… Grobište.

Stigao je pred vrata, nova, bijela, bez imena. Stavio je prst na zvono. Prst mu se ukočio… možda da ipak odustane, rizik je… ne, ne, neće odustati, ide vidjeti, ide, pa što bude. Pritisnuo je.

Ivan Raos T

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.