TREĆA KNJIGA IZ TRIOLOGIJE MARKA BAJTE

TREĆA KNJIGA IZ TRIOLOGIJE MARKA BAJTE

27. listopad, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

 

Bajtina je, da tako kažem, nesreća, (nažalost nije u tome sam), ili bolje rečeno hendikep, što je ova knjiga napisana na hrvatskom jeziku, kojim na ovome planetu od 7 milijardi duša, govori desetak milijuna… a da je na kineskom, engleskom, njemačkom, francuskom, ili ruskom jeziku, gdje joj bio kraj. Ovako ovo što je Bajto napisao lijepom hrvatskom rečenicom i još ljepšim stihom, ostaje zarobljeno u kući jeziku, maloj kući malena jezika

Napisao: Ante Matić

Nakon knjiga pjesničke proze Projekt 333 i Portal projekt, ovih je dana izišla iz tiska i treća knjiga Marka Bajte naslovljena Ikona Portala. Već sam pisao o prethodne dvije knjiga, pa ću zaokružiti priču o Bajtinu troknjižju. Ova posljednja knjiga trilogije počinje ovom zgusnutom, bremenitom pjesničko-filozofskom rečenicom.

Ikona postojanja je izvornik, početno slovo, početak u projektu postojanja.

Druga rečenica otvara Božje djelo stvaranja: Nema ničega na ovome svijetu da nije nastalo po projektu izvornika.

Sve to nastaje po diktatu, a diktat izvornika je u pratvari. Odatle je polazište i pribježište i konačište svega što je došlo u vrijeme preko ikone postojanja. E da bi objasnio što je Ikona postojanja, Bajto kaže: Ona je početak projekta. Određuje, gradi i razgrađuje. Evo još nekih potsko-filozofskih rečenica, koje su mogu nazvati pjesničkom prozom, Ili, bolje, filozofskom prozom. Potom autor Ikona Portala ide dalje od praiskona i zbori istodobno o ljudskoj ograničenosti, velebnosti i nedokučivosti, e da bi dosegao “nezamislivo veliko” nešto što je gotovo nemoguće zatvoriti u jednu riječ ili rečenicu. Slutim isčitavajući dalje Ikonu, da se, po svoj prilici, nezamislivo veliko odnosi na Apsolut, kako bi to rekao Aristotel, sve ishodi od nepokretnog Pokratača, a Toma Akvinski temeljnu kršćansku istinu i dogmu o Bogu i kreatu: Croatio est production rei ex nihilo sui et subjecti. Treba doći do preslika nezamislivo velikog preko pitanja na koji nema odgovora izvan creature.

Naša je misao ograničena, a hoće biti neograničena. Sve naše je ograničeno. Možemo li do odgovora? Nezamislivo mali i nemoćan čovjek hoće znati sve. Kozmos, nezamislivo velik i svemoćan je iznad znanja. U nama je odgovor. U nama je preslik nezamislivo velikog.

U čovjeku je odgovor

Bajto poput Krleže progovara o velikom zbiljnom i sudbinskom za sve što postoji, a posebno se to odnosi na najuzvišenije stvorenje – čovjeka. Krleža je pisao o “veliko bezglano nešto”, dok Bajto to nešto naziva nezamislivo velikim, koje nadilazi ljudsku smrtnost, ograničenost i slabosti. Autor Ikone portala kao da se igra velikim i malim riječima i mislima. Kad se čini da je svaka riječ na svom mjestu u rečenici i da daje smisao praznini među riječima, Bajto se poigra smislom i bemislom u rijičema, pa od velikih riječi pravi male, od malih pak velike, eda bi pokazao smisao i besmisao postojanja i nestajanja. Po toj logici Bajto misli da je u čovjeku odgovor na sva pitanja o svemu što je u čovjeku i izvan njega; od zemnog praha, oblutka na žalu koje more oplakuje milijunima godina, vlati trave, biljki, životinji; živoj i neživoj tvari od pratvari. To nezamislivo veliko u nama je ljudska Duša, a ona je besmrtna. Privremeno boravi u smrtnu tijelu, najviše stotinjak godina. Kad se taj prostor pretvori iz žive u neživu materiju, iz tijela kad ono dotraje leti tamo odakle je i došla. To Tin nabolje objašnjava svojim stihovima, koji su uklesani na njegovoj nadgrobnoj ploči na Mirogoju:

Lei ko lišće što vir ga vije

za let si, dušo stvorena.

Za zemlju nije, za pokoj nije,

cvijet što nema korijena.

Na jedno, mjesto Bajto kaže: Ti, koji si zarobljen u materiji, sumnjaš. A na drugom: Sve se vrti u krug. Taj vječni krug života i smrti o kojem su davno govorili helenski mudraci, na čelu sa Sokratom, kao panta rei i što je tamo gdje nismo, a mislili smo da jesmo. Što je s onu stranu dobra i zla, kako se pitao Fridrich Nitsche. Ovdje jesmo, ovdje na Zemelji smo se dogodili, živjeli i umirali, bili i nestajali; iz praha zemaljskoga izišli da bi se jednoga dana u njega se vratili. A zašto smo živjeli i bili ljudi, a ne životinje ili biljke, pitanje je na koje Bajto uzalud odgovor ište. Zar u Bibliji nije davno napisano: Sjeti se čovječle da si prah i da se u prah vraćaš. Sve bi to bilo besmisleno i nepravedno, da nije duha u materiji, da nije Duše.

Portal bez ikone

Treća knjiga Bajtine trologije: Ikona portal ima 115 stranica i puno raznih asocijacija na žive i nežive tvari i stvari; na sve što je u njemu i izvan njega, na sve što čovjeka okružuju i u čemu materijalno se preoblikuje, biva i nestaje.

Kad mi se pričinilo da sam skužio što je pisac htio reći i u čemu je tajna treće knjige trilogije Marka Bajte, vratio sam se naslovu, koji zapravo objašnjava sve i ništa. Naime, danas na ovom planetu postoje milijuni portala. Portal je nezamisliv bez ikone, kao što je nezamisliv okvir bez slike, ikona bez bogomolje…

Kako sada stoje stvari pod ovimn krvavim podnebesjem, u ovom ljudinjaku i astralnom mraku, na nebeskoj galiji, ništa se više ne može sakriti kao negdar kad ne bijaše ovih čuda koja služe današnjem čovjeku u komnikacijama, u pisanju i govoru, u mrtvoj riječi na papiru i živoj … u informiranju, u dojaljivanju, u pisanju, u računanju, u prislučlkivanju, u širenju raznih istina i poluistina, u stvaranju i serviranju laži preko ikone i portala…Svak svakoga u nečemu informira. Sve to ide preko ikone i portala. Internet je silno ubrzao širenje informacija. Brzinom misli preko ikone i portala lete slova i riječi s jednog kraja planeta na drugi. Jedan je pjesnik imao čudesnu želju, pa je kazao da jednoga dana riječ biti dotkanuta rukom. Zahvaljujući ikoni i portalu i, naravno zaslonu, slova i riječi na papiru čame kao stećci u samoći i tišini planine. Prije su novine i knjige putovale, prije su vijesti putovale danima, primjerice iz Hrvatske do Australije. Sad je dovoljan djelić sekunde i knjiga od tisuću stranica munjevito skoknula s jednog kraja na drugi kraj planeta, s kontinenta na kontinet, od mjesta do mjesta, od čovjeka čovjeka, od oka do oka, a te oči mogu biti udaljene jedne od drugih 20 tisuća kilometara. Eto, o tome piše Marko Bajto u ovoj svojoj trećoj knjizi, koja je za svakoga, a možda nije ni za koga. Zapravo naslov ove knjige je istina o ljepoti i strahoti komunikacija današnjeg čovjeka. Nikad nisam dokučio kako moja izgovorena riječ u mobitelu munjevitom brzinom odleti do Melburnea. Sve do pojave internet i ikone – portal; riječju, riječi su letjele pojedinačno, jedna za drugom, već kako su izgovarane. Sada, milijarde riječi preleti u djeliću sekunde od Zagreba do Toronta ili, od Melburna do Zagreba, ili bilo gdje na ovom našemu globusu. Preko tih čudesnih sredstava komunikacija, Marko Bajto šalje u svijet svoje misli o svemu i svačemu, o ljudskim slabostima, o ljepotama i rugobama, o dobu i zlu, o životu i smrti; o svemu što je u čovjeku i što čovjeka čini i ne čini čovjekom u ovom našemu vremenu koje podjednako u čovjeku izaziva udivljenje i sažaljenje. Čitajte Bajtu, ja sam ga pročitao, a ne znam je li on sam sebe.

Bajtina je, da tako kažem, nesreća, (nažalost nije u tome sam), ili bolje rečeno hendikep, što je ova knjiga napisana na hrvatskom jeziku, kojim na ovome planetu od 7 milijardi duša, govori desetak milijuna… a da je na kineskom, engleskom, njemačkom, francuskom, ili ruskom jeziku, gdje joj bio kraj. Ovako ovo što je Bajto napisao lijepom hrvatskom rečenicom i još ljepšim stihom, ostaje zarobljeno u kući jeziku, maloj kući malena jezika. Šteta, baš šteta! T

6 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Ante
    #1 Ante 28 listopad, 2018, 06:32

    Ima. Da nema nebi valjala njegova proza, ni poezija. Ovako, Bajto je jedan dobar hrvatski prozaik i pjesnik

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Student
    #2 Student 28 listopad, 2018, 06:30

    PO toj logici, profesore, riječi u rečenici su knjične za neki jezik kojim se govori i piše.
    Ako je tomu tako, onda svaki pisac ima svoju rečenicu ili svoj stih. Imali Bajto svoju rečenicu.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Profesor
    #3 Profesor 28 listopad, 2018, 06:27

    Pisao je i hrvatskim jezikom i njegova rečenica nije rečenica srpskog jezika, nego rečenica hrvatskog jezika. Svaki jezik ima svoju rečenicu i razlikuju se te rečenice po razmještaju riječi u rečenici, glagola, pridjeva, zamjenica, imenica…Anrić je imao hrvatsku rečenicu i kad je pisao ekavicom.

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Svetosavac
    #4 Svetosavac 28 listopad, 2018, 06:24

    Stani malo, burazeru. Andrić je srpski pisac i pisao je srpskim jezikom i izjašnjavao se kao srpski književnik

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. Kritik
    #5 Kritik 28 listopad, 2018, 06:21

    Ne slažem se posve s kritičarom Bajtine knjige. Istina, postoje veliki i mali jezici, veliki i mali narodi, ali postoji veličina malenih i manjina velikih. Unatoč malobrojnu narodu i malom jeziku, ipak je jedan Hrvat dobela Nobela za roman

    Odgovorite na ovaj komentar
  6. Čitatelj
    #6 Čitatelj 28 listopad, 2018, 06:17

    Kako doći do te knjige.Gdje se može nabaviti?

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.