TREBA NAM SVRŠETAK LUDILA

TREBA NAM SVRŠETAK LUDILA

17. listopad, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

 

detektiv
Esej o novom domaćem krimiću

Piše: Lada Žigo

Davna teza Pavla Pavličića da je krimić presjek, socijalna slika društva danas nas zbunjuje – društvo je politički i socijalno uskuhano, a ljubitelji krimića su zašutjeli. Radnja naših prvotnih krimića događala se na Zrinjevcu, u Zagorju ili nekom istarskom dvorcu, žanr je cvjetao u tihom ritmu zločina, a u tranzicijskom vremenu, kada je zbilja otvorila pregršt tema (mafijaških, korupcijskih…), ovaj žanr povukao se u potaju, kao da je zbilja već dovoljno dramatična pa su suvišni njezini fikcionalni odrazi. Vrlo čudno, nelogično, možda i tragično. Svijet donosi plimu krimića, a domaći krimić doživljava oseku na javnoj sceni (ima novih autora, ali premalo odaziva!) i prekid sa svojom tradicijom koja je pustila klice pedesetih prošlog stoljeća (u djelima Nikolića, Raosa, Brixyja…), a planula sedamdesetih u djelima Pavličića, Tribusona, Bauera i drugih, pa osamdesetih u Vjesnikovoj ediciji ‘Trag’ u kojoj su, uz svjetske autore krimića (P.D. James, Eda McBaina), i domaći autori ‘vježbali’ žanr iliti ‘disciplinu’ mašte. Da, disciplinirano pisanje je možda književno najvažniji razlog zašto danas, u amorfnoj produkciji ‘spontano’ ispisanih tekstova u kojima nije jasna motivacija ni pisca ni njegova lika, moramo žaliti za krimićem. Žalimo za njim jer on zbog svoje sheme obvezuje pisca pred književnošću i pred čitateljstvom. U svijetu krimića pisac je podređen tekstu, njegovim zakonima, pa i književnosti koju ne može izigravati samovoljom i hirom.

OAZA ZA SVE I SVAŠTA

I naša znanost o književnosti priznala je žanr krimića kao zaseban spisateljski svijet – o njemu su pisali Zdenko Škreb, Viktor Žmegač, Stanko Lasić, a Mandić i Pavličić posvetili su tom ‘neukrotljivom’ zavodljivom žanru eseje. Danas ga javnost ‘ukapa’,  jer krimiće već piše mučna stvarnost (čudno je kako u  toj stvarnosti nema baš puno motivacije za pisanje kriminalističkih romana), a slično je i s humorom koji je također ostao u sjeni zbilje – u društvenoj apatiji nikome nije odveć do smijeha. Tipično za sociološku analizu u kojoj se može pokazati da nije samo književnost ta koja preobražava i kroji zbilju, nego da je i zbilja ‘napadač’ koji može ubiti neki žanr. No, je li ipak problem u tome što nedostaju oni koji će ga nanovo vratiti u život?

Uronjeni smo u još jedan apsurd. Krimić je žanr, shema koja amorfnoj svakodnevici daje neki oblik i smisao u formi priče, no danas je obratno: zbilja je shematična (u pustoj zemlji sve je puno trivijalnosti, estrade, celebrity recepata), zbilja je postala gotovo žanrovska, a pisanje proizvoljno i  bezoblično. Ne, dakako, uvijek, no previše je samoukih pisaca koji ne grade priču, likove u odnosima, koji ne stvaraju tekst kao samosvojnu, smislenu cjelinu (nego tek ‘promoviraju’ svoju fragmentarnu svijest, ne uspijevajući uobličiti ni sebe ni svijet oko sebe), pa nam se čini da je književnost, naspram zbilji punoj prokušanih modela, postala oaza za sve i svašta, izletište za duhovnjake i kvaziduhovnjake, prostor slobode bez discipline, pa počesto i bez smisla. Stvarnosti nedostaje duha, književnosti nedostaju forme.

Ako se nekada krimić potcjenjivao kao trivijalna književnost (da ne ponavljamo izraz ‘književnost za kravarice’ kojim se krstio opus Zagorke), danas on postaje gotovo uzoriti žanr, radionica pisanja u kojoj bi pisci trebali uvježbati priču, pripovijedanje, strukturu, razviti književnu svijet, socijalnu svijest, svijest  o čitateljstvu, pa i svijest o tradiciji, onoj aristotelovskoj po kojoj ‘gospođa’ priča mora imati neki početak, sredinu i svršetak. Priči, naime, treba ugoditi, poštivati njezine prohtjeve. Uvažiti neki njezin identitet. Ta nije ona baš neko nedefinirano i beskrajno rastezljivo tijesto! No, unatoč svakovrsnim zbivanjima oko nas, interes za domaći krimić opao je, bombastične medijske vijesti kao da su ‘pokrale’ potencijalnu publiku, ljubitelje krimića. Malo tko zapaža da se on u najnovije vrijeme iznova rađa (u knjigama varaždinske spisateljice Matilde Mance, splitskog autora Mislava Pasinija, zagrebačkog književnika Dražena Stjepandića, mladog autora Gorana Višića), malo tko upire prstom u kriminalistički žanr, pozdravlja njegov hrabar povratak na književnu scenu.

FAK je vratio na scenu  priču (kao ‘inat’ postmodernim ‘tekstualnim’ eksperimentima), ali je iz te generacije kao jedini majstor krimića ‘izišao’ Jurica Pavičić, posvećen miljeu devedesetih u kojem se slike vojnika, srpskih trgovaca (mislimo sada na ‘Ovce od gipsa’) pretaču u socijalni triler, u kroniku zbilje (mnogi su u tom romanu vidjeli književni odraz ‘slučaja Zec’), pa i u splitsku urbanu kroniku. Da Pavičić nije samo socijalno angažiran u svojim krimićima,   nego da je posvećen i krimiću kao žanru, pokazuje roman ‘Crvenkapica’ u kojem  se razriješava jedno slučajno ubojstvo u Zagrebu, roman koji je sličniji krimiću tipa ‘enigme’ nego li ‘socijalnog romana’, oslonimo li se na razdiobu Gorana Tribusona. Među autorima koji su okom, duhom i perom usmjereni na milje devedesetih, na mitove naglo procvale mafije i korupcije, valja istaknuti Roberta Naprtu (npr. njegov roman ‘Bijela jutra’) koji vješto ispisuje akcione krimiće, više nalik ‘američkom’ modelu nego li ‘europskom’ (opet moramo zapasti u šablonske podjele!), onom modelu koji afirmira burnu akciju, terorističku dinamiku i brzinu, naspram psihološkoj, detektivskoj draži europske ‘krimi’ zagonetke. No, takva podjela danas je zastarjela – krimić se toliko rasprostranio diljem svijeta, toliko je izmiješao današnje uloge političara, policajaca, narkomana i tajkuna (ritam zbilje diktira i ritam književnog zločina) da su se ‘europski’ i ‘američki’ tip krimića stopili u neki opći, ‘svjetski’ model koji se lijepo uklapa i u globalizacijski proces. Drugim riječima, teško je krimić danas ‘obojati’ lokalnom bojom – i kada se događaju lokalne stvari, događaju se na globalan način, jer policija, vojska, droga, misteriji svagdje su isprepleteni i stoga se Pavličićev Ivo Remetin u seriji ‘Tužni bogataš’ u novim okolnostima ne može više snaći.

DOMAĆI KRIMIĆ NAPREDUJE

Stvarnost tako, preplitanjem svih uloga i sve učestalijim organiziranim kriminalom, moralno nazaduje, ali krimić napreduje, širi uske granice svoga žanra, stapa se sa špijunskim trilerom, hororom i socijalnim romanom. Baš zato ponovimo: Zašto je na domaćoj sceni krimić opet gurnut na marginu?

Poslije Pavičića i Naprte, a i ‘starih’ magova krimića koji ga i dalje maze (spomenimo relativno svjež krimić Gorana Tribusona ‘Kuća u kojoj stanuje vrag’ ili roman Ive Brešana ‘Vražja utroba’ koji je također i društveni roman i efektan krimić) interes kritike za kriminalistički žanr utihnuo je, a kada splasne interes najlakše je reći da nema autora. Nema autora? Naprotiv! U književnosti domaći krimić bilježi svoj uspon, sve je više autora koji stvaraju križaljke zločina i bistre u svojim pričama sliku našeg društva, ali javnost se otklanja od kriminalističkog žanra nekim čudnim ravnodušjem iako bi čitatelji, siti društva prepunog nerariješenih zločina, psihološki trebali težiti pričama u kojoj svaka uloga u kriminalu na koncu ima svoje mjesto, a svaki postupak svoj razlog i svrhu. Trebaju nam krimići da bismo konačno uronili u svijet ‘logike’ kriminala, kad već živimo u apsurdnom svijetu korupcije u kojem ne znamo tko koga gdje, kada i zašto. I do kada. Književni krimić barem ima svoj rasplet, počesto ‘staromodan, jer se u njemu još uvijek policija javlja kao savjest društva (i u Pavičićevom romanu ‘Ovce od gipsa’  i u romanu Matilde Mance ‘Nijemi svjedok’ i u romanu Gorana Višića ‘Grad od betona’ policajac još uvijek ima ulogu pomagača), što znači da krimić još  uvijek donekle teži svojevrsnoj etici u svijetu zločina koji se u stvarnosti razbuktava uglavnom pukim prohtjevom, interesom, materijalizmom.

Varaždinska spisateljica Matilda Mance pravo je otkriće u domaćem kriminalističkom žanru – u romanu ‘Smrtonosna zamka’ vješto smišljenom radnjom uvlači nas u svijet droge u malom, varaždinskom okružju (droga je u ovom romanu drama društva, a ne usputni film pojedinca koji se u kratkim kadrovima ispucava u brojnim suvremenim tekstovima), a u romanu ‘Nijemi svjedok’ odlično grana priču o tajknunu Antunu Tasiću kojom nas uvlači u labirint prijetvorbi, prostitucije, krimninala, labirint prepun zamaskiranih političara,  policajaca i ubojica. Ali u tom labirintu, na tragu starog dobrog krimića, sučenleni su policajci i kriminalci, pozitivci i negativci i baš to iskazuje onu ‘etiku krimića’ što traži raspletanje klupka, pravdu i neki psihološki smiraj. Treba nam krimić, vapimo za ‘the endom’.

Dražen Stjepandić u novom romanu ‘Skrivači hrvatskog urana’ ponovno oživljava svog detektiva Luju koji nalikuje na Perryja Masona, detektiva koji treba riješiti zadani mu slučaj. Stjepandić proširuje ganice krimića, razvija špijunski triler, ali ne ostaje samo u okviru ‘čelične naracije’ (jezik mu nije samo podređen priči), nego mnogim putopisnim digresijama (npr. opisima Rima) sprijateljuje žanrovsku i književnu prozu. Goran Višić, mladi autor u usponu, autor romana ‘Grad od betona’, također majstorski razvija žanr, niže niz paralelnih krimi- radnji u Bjelovaru, polako ih povezuje i na koncu pomno složen mozaik ‘eksplodira’ u akcijskom trileru u kojem Luka pobjeđuje svijet ucjena, pedofilije i trgovine ljudskim organima. Višić žanr klasičnog krimića (koji je također, zbog književnog stila, na granici žanrovskog, ‘stvarnosnog’ i literarnog teksta) združuje s misterijem (Diane Setterfiled, C. R. Zafon primjeri su svjetskih autora koji su osvojili publiku koktelom krimića i misterija). Splitski autor Mislav Pasini (autor knjiga ‘Blackout’, ‘Sumrak razbijenog uma’, ‘Mrtva straža’) stvara, pak, sintezu krimića i horora. Pasini, za razliku od drugih, voli radnju stavljati u američki milje, razvijati akcijski horor – triler u kojem praskaju ubojice, vojska, savezni organi. Očigledno je da je suviše dinamična i prijeteća stvarnost potisnula onaj ‘aristokratski’ krimić u kojem odmjereni detektiv promatra i postupno riješava zagonetku, a izazvala sve veći razvoj akcijskog krimića u kojem se slučaj ne riješava samo umom, nego i strojnicom, u kojem priča dobiva brze noge i mnoštvo stimulansa i rekvizita.

NEMA PRIJEVODA

Na žalost, krimić kao da se opet potcjenjuje kao trivijalni žanr, iako je sve oko nas odveć trivijalno. A i književno je to nelogično, jer granice ‘visoke’ i ‘niske’ književnosti odavna na sceni nema. A domaći krimić razvija se dobro i najnoviji  pisci dokazuju da su zanatski odlično svladali pravila žanra. Svi imaju razgranatu priču, svoje detektive koji istragom drže u rukama niti radnje (Stjepandić ima Luju, Naprta detektiva Marka Priliku, Pasini  Michaela Sinnera, Mance detektiva Magdića…), svi su svjesni da priče nema bez motivacije, ‘pogonskog goriva’ koje pokreće i zbivanje i likove da bi priča stigla do nekog cilja. Da je krimić zanemaren, pokazuju i prijevodi. ‘Večernji list’ je godine 2004. objavio roman Agathe Christie ‘Maigret i žrtva iz Seine’, prijevod Ivana Kušana još iz 1966. godine, Georges Simenon već dugo se ne prevodi, prevedeno je tek nekoliko romana slavne i vrlo plodne Patricie Highsmith, posljednje naše izdanje Arthura Conana Doylea, oca Holmesa, jest ono iz 1988. (riječ je o romanu ‘Pustolovine Sherlocka Holmesa’), a mnoga djela  Charlesa Dickensa koji je u ‘Hladnoj kući’ postavio jedan od prvih likova detektiva u povijesti književnosti nisu prevođena još od sredine prošlog stoljeća.

Da krimić nije samo zabavan žanr, nego žanr koji treba svladati (zadani okvir treba ispuniti maštom, a potom, u kombinaciji pravila i mašte, poštivati polja križaljke, razvijati priču vodoravno, horizontalno i dijagonalno), pokazuje i to da su autori krimića ušli u povijest svjetske književnosti kao romanopisci. Nije li Edgar Allan Poe majstor misltične i krimi atmosfere, nisu li Agatha Christie, Covan Doyle, John Le Care, Ruth Rendell okrunjeni kao majstori priče? Nepotrebno je nabrajati  mnoštvo novih krimića u suvremenoj književnosti, ne samo u američkoj, nego i u europskoj, a europski uzlet krimića dokazao je još 1995. početak projekta ‘Europa ubija’ u organizaciji berlinskih kulturnih instituta i poslanstava koji je bio i književni i društveni fenomen, jer su okupljeni pisci iz raznih europskih zemalja (gostovao je i Pavao Pavličić) svojim krimićima trebali svjedočiti i o mračnim stranama pojedinih europskih zemalja. I jedan pulski sajam bio je posvećen krimiću, a projekt je nosio naslov ‘Ne pucajte u autora’. Danas, u atmosferi sveopće ignoracije našeg kriminalističkog žanra, mogli bismo reći: Radije pucajte u pisca i njegov tekt, probudite strasti, nemojte zapasti u apatiju zbog luđaka i kriminalaca koji su nas uveli u začarani krug, nego i dalje vjerujte u književni zločin, u onaj koji ima svoga počinitelja, krivca i detektiva koji će na koncu mučni slučaj privesti koncu! Treba nam svršetak ludila, a njega, doista, možemo pronaći samo u kriminalističkom romanu. T

(tekst je prvotno objavljen na engleskom u časopisu “The bridge”) 

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. jakob
    #1 jakob 22 listopad, 2011, 09:06

    poznajem jednog simenonovog mudraca koji obitava na potezu izmedju britanskog trga i pantovcaka u zagrebu ..

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. simenon
    #2 simenon 21 listopad, 2011, 23:42

    Gospođo Lada,

    stvarno ste bili iscrpni, ali ste nevjerodostojni.
    U posljednjih tri ili četiri godine književnik TIHOMIR MRAOVIĆ je napisao četiri ili pet dobrih krimića, od kojih je svaki od njih vezan za likove iz naseg susjedstva. Njegov junak Ivor Luna putuje po svijetu, ali slučajeve rješava i u Zagrebu.
    MRAOVIĆ nije očito previše omiljen kod književnih kritičara, ali je ustrajan i vrlo dobar pisac, zanimljivih sižea.
    Stoga vam predlažem da se uputite u knjižare i nabavite si MRAOVIĆEVE krimiće, pa tek onda pišite sintetske, analitičke tekstove o hrvatskom kriminalističkom romanu.
    Ovako ste nažalost ispali nevjerodostojni.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.