NAJNOVIJE NA PORTALU

TOČAN BROJ SAMOUBOJSTAVA BRANITELJA JE TAJNA

TOČAN BROJ SAMOUBOJSTAVA BRANITELJA JE TAJNA

22. siječanj, 2015.
Print Friendly, PDF & Email

badnjak_josipovic-060112TadicCROPIX

Pretpostavlja se da se ubila cijela jedna brigada

Napisao: Ante Matić

 

Četiri stoljeća prije Krista, najumniji čovjek staroga svijeta, filozof Sokrat digao je ruke na svoj život ispivši kukutu. To je, ako se tako može reći, najpoznatiji samoubojica u povijesti tih stradalnika, (ako se izuzme najveći zločinac dvadesetog stoljeća Adolf Hitler), koji su na razne načine oduzimali sebi život. Drugi znameniti suicid učinio je veliki grčki mislilac i orator Demosten. I on i Sokrat u neku ruku, bili su prisiljeni na samoubojstvo, da bi spasili svoju čast i ljudsko dostojanstvo.

Kad je Aleksandar Makedonski gušio pobuna i kažnjavao pubunjenike, njegov ekzekutor Antipater je poslao svoje ljude da uhite Demostena. Znajući što mu se sprema, Demosten ih je preduhitrio i sam sebi oduzeo život.

Među tim tragičnim ljudima koji su dizali ruke na svoje živote su i tri nobelovca književnosti, pa neki vladari, slikari, skladatelji, uzurpatori, generali…

Možda se nikad neće saznati, što je uzrokovalo i nagnalo Hemingwaya da se upuca iz lovačke puške, a japanskog nobelovca Kavabatu , da izvrši harakiri.

 

TEMELJNO LJUDSKO PITANJE

Nedavno se ubio najdugovječniji hrvatskih politički uznik i mučenik Zvonko Bušić. Nakon 32 godine provedene u američkim zatvorima, došao je u svoju Domovinu i , nakon nekoga vremena, digao je ruke na svoj teški i patnički život, a ovih dana ubio se i Mislav, sin tragičnog hrvatskog rodoljuba Ante Paradžika.

Francuski pisac i nobelovac Camus je govorio da je samoubojstvo temeljno ljudsko pitanje u postojanju. To je obradio o svom čuvenom eseju o Sizifu. Samoubojstva i razlozi zbog kojih smo ih kadri počiniti razlikuju se od slučaja do slučaja. Camus shvaća uzroke i smisao samoubojstva, pa tvrdi:

Umrijeti dragovoljno znači da je čovjek, čak i instinktivno, osjetio podrugljivi značaj te navike, odsutnost svakog dubljeg razloga za život, besmislenu narav svakidašnjeg kretanja i beskorisnost patnje. Oni manje odlučni ipak ostanu još neko vrijeme među nama, no u njima uvijek ostane samoubojstvo kao crv koji možda rješava problem. Camus je napisao i ovo u Mitu o Sizifu:

Na tu zadnju prekretnicu, gdje se misao dvoumi, mnogo je ljudi stiglo, čak i među onim malenim. Ti su se odricali tada onoga što im je najdraže, vlastita života. Drugi, prinčevi duha, odricali su se također, no oni su, u svom najčistijem buntu, pristupali samoubojstvu svoje misli.

Ipak, svjestan je da većina ljudi jednostavno nije u mogućnosti potpuno posvetiti svoj život umjetnosti ili književnosti, ali sama borba za to ili bar jednim dijelom posvetiti se tome, već je dobar početak. Istinski heroj apsurda nije nužno ratnik ili umjetnik, već običan čovjek koji shvaća neizbježnost smrti, a ipak se protiv nje bori.

Ostaje otvoreno pitanje samoubojstva hrvatskih branitelja.

 

ETIČKI UPITNIK ZA SVE

U Hrvatskoj se godišnje zabilježi između 800 i 1000 samoubojstava, od čega 100 do 120 počine hrvatski branitelji. Prosječna životna dob branitelja samoubojice je 38 godina, pri čemu je najmlađi branitelj počinio suicid u dobi od 18 godina. Samoubojstva hrvatskih branitelja vjerojatno su najtegobnije svjedočanstvo o tome što je rat, pa čak i onda kad je pravedan, oslobodilački. Ta su samoubojstva bolan vapaj – utoliko što je svaki suicid zapravo krajnji poziv u pomoć, ekstreman krik egzistencijalnog bola koji postaje teži od egzistencije same, koji zaglušuje primarnii ljudski nagon za samoodržanjem.

Samoubojstva su užasan etički upitnik za sve. Ona su teološki problem u populaciji koja se smatra i vjerničkom i tako samu sebe doživljava, uglavnom s pravom. Ona su moralno breme državi, crna koprena preko njezine zastave i zapor na njezinu stijegu.

Branitelji nisu jedini samoubojice u ratu i nakon njega, a vazda zbog njega.

“Ja to ne mogu izdržati.” Poslije te jednostavne konstatacije, teške poput mlinskog kamena, ujesen 1991. ubio se Željko Sabol, pjesnik rezignirane osjećajnosti, kako u naizgled efemernim stihovima (“Pusti me da spavam”), tako i u onima s jasnim političkim nabojem (“Kad izgovorim tvoje ime”). Bio je žrtva anticipirana ubojstva.

Rat očito djeluje na one najosjetljivije i najbolje, a posljeratna teška zbilja u kojoj su na djelu zlodjela onih koji su pljačkali Hrvatsku, dok su oni ratovali, baš tako, kao horda dementora, ucjepljujući trajnu, dugu, nesavladivu nesreću.

Možemo to zvati kako hoćemo, ovisno o kategorijalnom aparatu pojedine znanosti ili discipline. Psihologija je za to skovala naziv “posttraumatski stresni poremećaj” (PTSP), opisavši ga fenomenološki, kao “oblik psiholoških posljedica izlaganja stresnim doživljajima, koji uključuju smrtnu opasnost, ozbiljne fizičke povrede ili prijetnju fizičkom integritetu osobe, koja ta osoba doživljava krajnje traumatično”. I precizirajući da je u središtu traume opsesivno sjećanje na središnji stresni (nasilni) događaj, što može biti slika i zvuk puščane vatre, mogu biti vriskovi ili trenutačna tišina, može biti ubod nožem, prasak puške, eksplozija mine, ranjavanje, udarac, liptanje krvi, zvuk zrakoplova, zvuk sirena…

Ernest Hemingway je iz svojih ratova donio demona razaranja, borbe, da bi 1961. zadnjim metkom raznio svoju glavu. Uostalom, nije bio bez sličnih iskustava (a možda i gorih, kao Francuz iz pobunjena Alžira) ni Albert Camus, pisac i filozof koji je zaključio da postoji samo jedan uistinu filozofski problem: samoubojstvo – a onda je poginuo u automobilskoj nesreći koja je i te kako mirisala na samoubojstvo.

Rat ždere i ubija, odmah i s odgodom, neke podmetnutim minama (i preklani je u talijanskim Alpama ubila jedna od mina zaostalih od Prvoga svjetskog rata, s odgodom od barem 90 godina), neke zračenjima (atomske bombe bačene na Hiroshimu i Nagasaki još i nakon 65 godina ubijaju limfomima, sporije nego u pedesetima, ali nemilosrdno), a mnoge samoubojstvima, što je možda najokrutniji način: natjerati žrtvu da sama dovrši krvnikov posao, da sama sebi zabije nož u grkljan ili među rebra, ispali metak u lubanju, odnosno aktivira bombu i legne na nju da se neopozivo raznese. Pred tim gestom sva su mudrovanja izlišna. Svako samoubojstvo je tragedija, svaki samoubojica je žrtva, ali ovdje govorimo o induciranim samoubojstvima, o poginulima koji su zapravo dvostruke žrtve – a posrijedi su zapravo ljudi koji su počinili krajnje pozitivan akt, koji su svoj život ne samo izložili za spas, za slobodu svoje zajednice, za slobodu hrvatskog naroda. To je tako uzvišen cilj da ti pamet stane. A teško da će im itko dići spomenik. Ni kao herojima, ni kao žrtvama.

 

PTSP JE RANA

Znakovit je podatak, da se među hrvatskim ratnim vojnim invalidima na samoubojstvo, protivno uobičajenim predodžbama, manje odlučuju invalidi koji su taj status stekli na temelju psihičkog oboljenja (u koji se ubraja i PTSP iako on, laički rečeno, nije bolest nego rana), a češće hrvatski ratni vojni invalidi starije dobi s visokim, ali ne i najvišim postotkom tjelesnog oštećenja. Neki to objašnjavaju tezom da su se hrvatski ratni vojni invalidi s tjelesnim oštećenjem 100 posto suočili s gubitkom odnosno oštećenjem organizma odmah nakon ranjavanja, a invalidi s nešto nižim postotkom invaliditeta naknadno su se počeli suočavati s činjenicom kako je njihov gubitak trajan i da je s godinama sve teži.

U svakom slučaju, to nisu činjenice spram kojih je dopustivo odnositi se ovlaš i bez valjane dokumentiranosti, pa ni u novinama koje po svojoj naravi teže površnijem, a katkad i brzopletijem zaključivanju. Nije na novinarima da raspravljaju ni o elementima prevencije tih (ili bilo kojih) suicida, ni o elementima liječenja (npr. PTSP-a), ali je i na glasilima da se za prevenciju i liječenje zauzimaju i da izvješćuju o tome što se radi i pošto. Problem je, zapravo, rat i iskrivljena zbilja, koju teško podnose oni koji su dali svoje zdravlje, očinjii vid, hod, dijelove tijela I zivote za slobodu svoje Hrvatske, koja je zapala u ralje gramzljivih lupeža i izdajnika.

Od ukupno 4.284.889 stanovnika Hrvatske popisanih 2011. godine, njih 2.066.335 bili su muškarci. Od ukupno 503.112 branitelja, popisanih u službenom registru, muškarci su činili 480 tisuća, a to znači da otprilike svaki četvrti muškarac u Hrvatskoj ima status branitelja.

Primjerice Đuro Glogoški, koji je s prosvjeda poručio da vladajuće ‘nije briga što svaki treći dan odlazi jedan hrvatski branitelj, odlazi zbog nesposobnih, zbog podobnih’, uvjeren je da je učestalost suicida kod branitelja nekako povezana s odnosom državnih institucija prema njima. Ako je Glogoški oko toga u pravu, onda taj odnos državnih institucija, suprotno njegovim ostalim tvrdnjama, djeluje na braniteljsku populaciju. Govoreći pred prosvjednim križarskim skupom, Glogoški je optužio one koji su na čelu državnih institucija da su odgovorni za svaki suicid branitelja. Kazao je da je neprihvatljivo što je 2014. godine točan broj suicida branitelja još uvijek nepoznat. Tražio je da se taj broj objavi i tražio je odgovore na pitanja o tome koje su to aktivnosti poduzete za prevenciju samoubojstava branitelja, gdje se provode i tko je za njih odgovoran.

Podatak o tome da je od 1990. do 2013. zabilježeno 2614 suicida među braniteljima poznat je javnosti, kao što su poznati i drugi podaci koji se svake godine objavljuju u izvještajima o provedbi Zakona o pravima hrvatskih branitelja.

Žalosna je istina da ovo nije kraj, biti će još puno onih koji će dići ruku na sebe, kojima je nenarodna vlast i sudbina vlastite država na vratu i polako ih i tiho svjesno ubija, jer branitelji su za njih sad nitko i ništa, samo zaboravljeni slučajevi.

Trenutačni I slučajni prtemijer Hrvatske vlade, nedavno kaže, da oni koji prosjeduju ispred Minszarstva branutelja- kampiraju. On prosvjed hrvatskih junaka iz rata, stopostotnih vojnih ratnih invalida i njihovih prijatelja branitelja naziva – kampiranje. Pa to je strašno. Sapienti sat! T

5 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Zenga
    #1 Zenga 23 siječanj, 2015, 16:45

    To je strašno, gospodo i drugovi na vlasti i pri vlasti. Najhrabriji idu pod zemlju,a mladi i iškolovani iz zemlje. Bojim se da hrvatski narod izmuire i raspršuje se po svijetu kao sjeme ničije i svačije.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.