TKO PREŽIVI NEKA SE KANDIDIRA

TKO PREŽIVI NEKA SE KANDIDIRA

25. rujan, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

 

marinetti
Apel za povratak novinskog eseja

Piše: Lada Žigo

Kao što je svojedobno na Mirogoju pod arkadama simbolično pokopan hrvatski humor (Felix i njegova klapa odali su posljednu počast smijehu, minutom šutnje ovjenčali uspomene na satirički list “Kerempuh” koji se pedesetih prodavao u oko dvjesto tisuća primjeraka da bi mu potom vlast dala šaku u vedro oko), tako bi valjalo upriličiti dostojan pogreb i novinskom eseju. Sjećamo se obreda posljednjeg ispraćaja humora (koji se, ruku na srce, danas i sveo na prigodničarske listove kao što su “Toplički tračelec”, “Zagorski potepuh”, “Sraka”), a nekada je cvjetao u “Kerempuhu”, “Berekinu” i drugim panoramama smijeha, u dnevnim novinama koje su se zbog Puntarića, Reisingera, Pahernika i drugih majstora smijeha čitale odozada, pa prema naprijed, od karikature tj. od fige, pa do politike tj. podignute ruke. Danas kapitalisti ne daju ni kvadratić karikaturi, jer na to mjesto može doći isplativi oglas. He, he! Jedan Felixov bedak reče: “Demokracija je poštivanje volje većine koja se zabunila”. Mogli bismo danas reći: “Demokracija je poštovanje volje vlasnika listova koji su se zabunili.” Da zabunili, posve zastranili! S kartama za express vlakove krenuli su na potpuno pogrešan kolosijek! Onaj koji ne vodi ka filantropiji, nego ka mizantropiji. Nasilje, naslada raspalim brakovima, korupcija, tučnjave, gorki tračevi… veeeelike fotke, a suhoparni tekstovi… odavna su ubijeni dostojanstvo i vedrina hrvatskoga dnevnog novinarstva. Amen!

Jedna od prvih žrtava bio je esej. Ta vrsta, koja je nekoć nosila novine (u tekstovima Veselka Tenžere, Igora Mandića, Bože V. Žige…) upucana je snajperom hladnokrvnog kapitalista i… esej šaptom pade.

Nestadoše tekstovi o autima kao “jurećim opancima”, o televizoru kao “jednooku Kiklopu”, o “podstanarstvu kao svjetonazoru” (da se pozovemo na Tenžeru), nestadoše i reportaže o zamamnosti mediteranske medvednice (da se prisjetimo velikog Pope, Momčila Popadića), utihnuše tiha pera koja su oštro ubadala u životne fenomene, a život se u novinama svede na buku, goli pločnik i bilješke, na ludoriju bez smjernica i smisla. Globalno rečeno, dakako, čast iznimkama koji još uvijek prostiru i neke putove, a ne lutaju samo stranputicama bezglave svakodnevne zbilje.

Valjalo bi prvo eseju upriličiti pogreb – lijes, prepun antologijskih tekstova, nosili bi, recimo, Igor Mandić, Zdravko Zima, Boris Perić, zurili bi u pod s crnim kravatama, a u povorci bi tiho hodala tek nekolicina “zaostalih”, uglavnom penzioniranih ljubitelja autorskog novinarstva. Ne bi bilo ni zvona, ni narikače, ni posmrtna marša, ni prigodna govora… samo bi cvilila šutnja, puna rasutih, nezapisanih ideja. Bio bi to ispraćaj fenomenologije svijeta i života koja je izbačena iz novina i stjerana u knjige. Pod izlikom da to nikoga ne zanima. Ma, tko izmisli tu izliku? Dapače, čitatelji, prežderani senzacionalizmom, žude deserte pune mirisa i sokova, koje će mljackati polako i onda zadovoljno ubrusom  pogladiti nasmijana lica.

PERIĆEVI OGLDI O EKSTAZI

Boris Perić, književnik, prevoditelj i esejist velika opusa (spomenimo njegove uspješne knjige “Vampir, “D’Annunzijev kod”) jedan je od vrsnih esejista koji toj zaspaloj vrsti uporno daje umjetno disanje. Trgnuo se esej, zakašljao, prodisao, pridigao glavu, ali se ipak malo njih okupilo da ga postave na noge. Izvrsna knjiga “Ogledi o ekstazi” (V.B.Z. Zagreb,2010.),koja okuplja novinsko-književne eseje objavljivane u Playboyu, nije naišla na zasluženi medijski odjek. A nema čovjeka koji ne bi “s guštom” pročitao ove razigrane, sočne tekstove o vampirizmu i erotici, o povijesti trovanja i tajnovitim smrtima umjetnika, o muškoj ružnoći, o fenomenima NLO-a, o drogi i umjetnosti, odnosno “drogiranoj” umjetnosti, o pornografskim Pompejima… o koječemu. Podnaslov knjige mogao je biti: Ovako valja pisati! Ili: Boris Perić perom protiv mačeva senzacionalista! Ili: Razvedravanje: ponovni obrisi eseja na horizontu!

U njegovoj knjizi (koju toplo preporučam svakom čitatelju ovoga teksta) esej je zaživio punim plućima, propjevao, zaplesao u elegantnoj rečenici koja je puna zanimljivih podataka i stilskih finesa. Ti fenomenološki tekstovi, koji svaki problem provlače kroz povijest, medicinu, umjetnost i medije, čitaju se i okom i uhom, i glavom i dušom. Osluškujemo svakakve zanimljive tajne (npr. iz čudnih života umjetnika), vidimo brojne slike (npr. letećih tanjura, pornografskih freski u Pompejima), razmišljamo (npr. zašto više danas nema umjetnika-dendija, prkosnika aristokratske duše, ili umujemo nad medicinskim istraživanjima o razlikama između ženskog i muškog mozga), osjećamo (duhove vampira u umjetnosti, erose i thanatose današnjeg svijeta)… Ukratko, eseji nam obuzimaju sva čula, uvlače nas u labirint čudesnih informacija, analiza, otkrića, pa poželimo ostati u tom “podzemnom” svijetu i ne izići više pod zasljepljujuće reflekore banalne zbilje. Nije lako pisati o takvoj knjizi, punoj raznorodnih tema i dilema – nije lako sklopiti tu lepezu na karticu-dvije teksta, pa možemo reći da su vrsni autori oni koji kritici oduzimaju sažetu riječ.

Stoga, da ne duljim, izvolite, poštovano čitateljstvo, za početak uzeti s Perićeva pladnja malo poslastica iz futurističke kuhinje (iz eseja “Futuristička kultura štednjaka i stola: Smrt paštašuti i mediokritetskoj svakodnevici!”). Pošto su kuharice u modi, evo vam isječak iz bizarna eseja za oblizati usta:

…Zang tumb tuum! Tjestenina je zla! Zdrava nacija prehranjuje se rižom, a želite li spasiti svoje sveto nepce, kušajte “Egzaltirano prase” ili “Pikantni aerodrom”! Za desert preporuča se Kandirani atmosferski elektricitet! I ne zaboravite: objeduje se u pidžami, posebice u restoranu! Ako mislite da ste upravo pročitali odabrane retke nekog novog nadrealističkog manifesta, sparenog s pokojim prikladnim citatom iz Mao Ce Tungove Crvene knjižice, prevarili ste se. Posrijedi su napuci za futurističku kulturu štednjaka i stola, što ju je poznati talijanski pjesnik i kasniji fašistički političar Filippo Tommaso Marinetti (1876.-1944.) svojedobno slavio kao “prvu ljudsku kuhinju” uopće. Futuristički manifest, što ga je Marinetti objavio 1909., tražio je novog čovjeka, predanog snazi, brzini, agresivnosti i ratu.

Tako je vrijeme futurizma, piše Perić, njegovalo “‘nepčane užitke’, kojima je Marinetti želio dati doprinos posvemašnjem ozdravljenju ‘talijanske rase’, zaglibile, po njegovu mišljenju, duboko u kaljuži dekadencije i malodušnosti, što je simboliziraju pašta i druge jestive manifestacije ‘mediokritetske svakodnevice’. No, krenimo redom. U Italiji toliko omiljena tjestenina prema Marinettiju, čiji je ‘Futuristički manifest’, uzgred, uz rat kao ‘istinsku higijenu čovječanstva’ i fascinaciju kojekakvim brzim i glasnim tehnikalijama propovijedao i ‘prijezir prema ženama’, izaziva ‘klonulost, pesimizam, nostalgični nerad i neutralizam’, dok se patriotska rasa na obavljanje svojih ‘dinamičkih dužnosti’ može ponukati rižom.Masovnom zamjenom pašte za rižu Marinetti je, uzgred, želio i smanjiti ovisnost svoje zemlje o uvozu pšenice.

…Zahtijevajući da u kuhinji, kao i u svakom drugom poštenom laboratoriju, napokon zažive tehnologija i znanost, Marinetti je razvijao za njegovo vrijeme doslovce futurističke koncepcije aromatično-tehnoloških ‘ozonizatora’, koji bi krute i tekuće namirnice oplemenili mirisom ozona, ili pak ‘svjetiljki za ultraljubičasto zračenje’, koje bi namirnicama davalo nova, katkada i ljekovita svojstva. Najvažnija komponenta nove gastronomske filozofije bilo je, pak, opremanje kuhinje ‘električnim napravama, koje pripremaju sokove, ekstrakte itd., ne bi li tako iz poznatog proizvoda dobili nov sa sasvim novim svojstvima’.

…Povod zamjetnom medijskom zanimanju za tajne futurističkih kuhinjskih majstora svakako je bilo objavljivanje kulinarskog manifesta, no javnosti tog nemirnog doba nije promaklo ni da je usporedno s publiciranjem temeljnog dokumenta ‘prve ljudske kuhinje’ u Torinu otvoren i prvi futuristički restoran ‘La Taverna del Santopalato’ – Taverna k svetom nepcu. Otvorenje taverne, sve do zatvaranja jedinog ugostiteljskog objekta, čija se ponuda, zajedno s uzusima ponašanja za stolom, temeljila isključivo na postavkama futurizma, Marinetti je euforično usporedio s otkrićem Amerike ili padom Bastilje. Kako je u Torinu 1889. osnovana i tvornica Fiat, koja je zajedno sa svojim automobilima spadala među ikone futurističke fascinacije, ne čudi da se na jelovniku ‘Svetog nepca’ našao i svojevrsni hommage automobilskoj industriji – ‘Piletina Fiat’. Još bolju prođu imalo je, naravno, ‘Zračno jelo’, kojim su futuristi slavili pionire talijanskog zrakoplovstva Itala Balba i Francesca De Pineda, čiji su letovi preko Atlantika spadali među najveće tehničke podvige fašističke Italije.

…Primjerice, u slučaju spomenutog ‘Zračnog jela’, koje je iziskivalo prilično opsežan ritual uživanja: S desne strane stola, gostima se servirao po tanjur crnih maslina, komoračem i kineskim keljem. S lijeve nalazila se traka od staklenog papira, crvene svila i crnog baršuna…

Evo na koncu nekih futurističkih pravila lijepog kuhanja i ponašanja koje vam Perić precizno podastire:

Ukidanje noža i viljuške, kako bi se još prije dodira usnama zajamčio užitak taktilnog doticaja.

– Primjena umjetnosti i mirisa, kako bi se poticalo čulno opažanje

– Ograničavanje glazbe na stanke među pojedinim sljedovima, kako se njome ne bi ograničavala senzibilnost jezika i nepca, te time ugasio užitak u okusu; uspostava djevičanstva kuhanja i probavanja.

–      Ukidanje politiziranja za stolom.

–      Fino doziranje poezije i glazbe kao iznenadnih prologa, ne bi li se čulnim intenzitetom zahvatile okusne nijanse serviranog jela

–      Brza izmjena jela pred nosovima i očima gostiju, izmjena jela koja će jesti i onih koja neće jesti, kako bi se oživjeli znatiželja, iznenađenje i mašta.

–      Opremanje kuhinje znanstvenim instrumentima i tehnologijama.

BORDELSKA SVAKODNEVICA

Sada ste se najeli, nahranili sva čula. Češkate se po glavi i pada vam na pamet koješta drugo. Recimo, seks, za opuštanje. Ali, ne onaj pomodarski, naturalistički, u kojem svatko svakoga nabrzaka, nego onaj profinjeni, budoarski, kojim gospodari bog Eros što vam na sam dodir pjesnički raspaljuje pohotnu maštu. Želite u erotskoj kuhinji ukuhati želje, lagano pirjati strasti uz primjenu glazbe i mirisa, prije uporabe lijepo zavesti, a onda navaliti, in medias res! Izvolite, molim, nekoliko stimulansa iz Perićevih eseja (za početak, iz eseja “Pompeji: Carstvo razvrata”):

…Drugim riječima, uz etnografski slogan “kako su jebali naši stari?” valjalo bi postaviti još jedno pitanje, naime: Što su nama danas Pompeji? Predmet čežnje ili zazora, divljih maštarija ili teške ravnodušnosti spram starine?

Ako je suditi po medijima, drevni rimski seks-centar (Via Vico Storto, do kraja ulice, pa lijevo, pa desno, pa prvo raskršće, desna strana) plijeni najviše pažnje, to više što je, ističu arheolozi, posrijedi jedini planski izgrađen pompejski bordel. Desetak ćelija s kamenim ležajevima, koje zatičemo na dvije etaže Lupanara, ne navode na razmišljanje o pretjeranoj udobnosti. Na željena razmišljanja navest će nas, međutim, freske. Prašilo se ovdje sve u šesnaest, reklo bi se na prvi pogled, baš kao i tolikim drugim mjestima u tom neobičnom gradu, u kojem kao da nije bilo drugog zanata osim prostitucije. Lascivni pogledi vazda voljnih dama pozivaju na uživanje, dok prikazani položaji na mahove zasjenjuju Kamasutru. Lakom promatrač tu bi lako doživio pravu antičku erekciju, kakvih na prikazima Prijapova prijatelja također ima u izobilju, no oni nešto oprezniji svakako će se zapitati nije li posrijedi ipak bio tek puki reklamni trik.

…Nakon rekonstrukcije Lupanara, u koju je ulupano ponosnih 400.000 eura, znalci rimskih prilika upustili su se rekonstruiranje bordelske svakodnevice. S jedne strane, tu su književni zapisi, poput fiktivnog izvještaja rimskog satiričara Juvenala, koji, tvrde upućeni, na prilično realističan način opisuje noćnu rabotu “carske kurve” Mesaline (meretrix Augustana). Pročitat ćemo tako kako se supruga cara Klaudija u okrilju noći iz carske palače šulja u memlu “sparnog bordela”, gdje joj je kao radno mjesto rezervirana sumračna, zagušljiva prostorija. Pod lažnim imenom Liscija ona se tamo satima bavi svojim tajnim zanimanjem, sve dok struja posjetitelja na presahne, a ona se “ružna, obraza zacrnjenih i izobličenih od čađe svjetiljki sa zlim mirisom javne kuće na koži” vraća u carske odaje. Juevenalov opis neuglednih rupčaga, u kojima je carica za novac “gutala zamahe mnogih”, baca sumorno svjetlo i na pompejski Lupanar.

…Da biste, dakle, za sebe i društvo upriličili uspjelu rimsku orgiju, neće biti dovoljne samo golišave sluškinje, kakve je, recimo, na svome dvoru držao car Tiberije.

…Ako, pak, među gostima kanite imati cara Kaligulu, gledajte da vam supruga ne bude u blizini, jer taj bi žene svojih prijatelja između obroka redom izvodio na svjež zrak, ne bi li po obavljenom činu s ojađenim muževima vodio ugodne razgovore o tjelesnim dražima i ljubavnim umijećima njihovih netom potrošenih družica.

Rimski su umjetnici, piše Perić, na freskama, statuama, reljefima i mozaicima prikazivali muškarce upadljivo kratka ljubavnog oruđa.

…To, dakako, nije bez razloga: U rimskom poimanju svijeta i njegova funkcioniranja muško potomstvo moglo se, naime, začeti jedino ako alatka nije bila preduga. Ako, pak, je bila, sjeme bi se putem ohladilo, te bi dostajalo još jedino da se začnu kćeri. Zato se, želite li u na svom tulumu zaorgijati kao pravi Rimljanin, pa još i da vam se posreći, uzdržite pohvala na račun veličine vašeg malog. Hvalisavi i nesmotreni, mogli biste uprskati stvar još prije povraćanja i deserta.

Uzgred, pompejski grafiti otkrivaju nam još jednu bitnu stvar, naime da je većina tamošnjih prijateljica noći na radnom zadatku koristila veoma sugestivne pseudonime. Nazivale su se Optata (poželjna), Spes ili Helpis (nada), Fortunata, Felicia ili Faustila (sretna), ali i Viktorija ili grčki Nika (pobjedonosna). Bilo je, dakako, i takvih, što su ih obožavatelji hvalili po određenim tjelesnim ili zanatskim osobinama, nadijevajući im imena kao što su “fellatrix” (stručnjakinja za oralno), “extaliosa” (ona s raskošnom stražnjicom), “pamhira” (ona koja požudno pije) ili, pak “callidrome” (ona s lijepim hodom).

UZBUNA U SEXYLANDU

E, pročitali ste esej o Pompejima, malo su vam se nadražili misli i tijelo te vremeplovom dolijećete u današnju industriju užitka. Ali, joj, nema tu ni sjene onog starog Erosa – pobježe pred vojskom snimatelja, porno glumaca i halapljivih redatelja koji bi osvojili Sexyland. Ali, Sexyland je u raspadu, bilježi sveznadar Perić u eseju “Pornometar: Uzbuna u Sexylandu”:

…Diljem svijeta, pišu sad već i sasvim ozbiljni financijski analitičari, venu videoteke i krahiraju razvikani erotski muzeji,  domine i prijateljice noći stežu remenje, koje nužno više ne pripada sado-mazo arsenalu, dok se na policama seks-šopova polako hvata paučina recesije.

…U globalnim razmjerima, tvrde upućenici, porno-industrija zabilježila je tijekom 2008. pad prometa od alarmantnih 22 posto.

…Neumoljivi statistički podaci govore itekako u prilog katastrofi: Među najposjećenijim internet-stranicama u SAD-u 29. mjesto drži web-zajednica “Pornhub”, dok se na 44. i 45. mjestu naći popularni ponuđači nepristojna sadržaja “RedTube” i “YouPorn”. Za usporedbu valja istaknuti da se, primjerice, stranica “Applea” – unatoč nemaloj potražnji za proizvodima poput iPhonea ili iPoda – uspjela plasirati na 30., “BBC” na 49., a dnevne novine “Washington Post” tek na nezavidno 69. mjesto.

U Hrvatskoj, gdje bi stidljiva stopa internetizacije po glavi stanovnika napokon trebala biti u laganom uzletu, posjećenost stranica također se mjeri, ali začuđuje da na top-listama nema portala erotskog sadržaja, među kojima svakako prednjači riječki “Smokva.com”, što ga prema vlastitim podacima dnevno klikne “između 40.000 i 50.000 posjetitelja, koji otvore između 1.500.000 i 2.000.000 stranica”. E, sad, kakvim se sadržajima najradije naslađuju uspaljeni useri, među kojima je, po istoj statistici, gotovo 60 posto Hrvatica i Hrvata, ostaje u domeni mutna nagađanja, baš kao i pitanje kako gledanje “privatnih” sličica i filmića utječe na domaću porno-produkciju, koje, zapravo, gotovo i da nema.

MARINETTIJEVA KUHINJA

“Dobro”, mrmljate u sebi, bog Eros se povukao s neba, Sexyland je zatrpao vulkan industrijskog užitka, a vama, nakon one divne, izluđujuće Marinettijeve kuhinje, ipak treba oduška. Odlučite izletjeti na ulicu, udahnuti, pa prošetati i zavesti koju damu, stilom kojim Perić piše – galantnom rečenicom, udvornim gestama, doziranom erotičnošću. Još jednom uzimate Perićevu knjigu i čitate u sebi potcrtanu rečenicu iz eseja “Vrsta u izumiranju: Dendi: ciničan, dotjeran i nezaposlen”:

…francuski pjesnik Charles Baudelaire, i sam je predstavnik te skurilne manifestacije muškog fenotipa. Dendi, zaključuje autor “Cvjetova zla”, sinonim je za čovjeka, koji je estetiku uzdigao na pijedestal žive religije: “Nasuprot onome, što su skloni povjerovati mnogi bezumni ljudi, dendizam nije ekscesivna naslada odjećom i materijalnom elegancijom; za savršenog dendija te stvari nisu ništa više nego simboli aristokratske nadmoći njegova uma.”

No, stajete pred ogledalo i vidite da ste dozlaboga ružni. Odustajete. U vama naviru kompleksi, bijes, osjećate se doista kao dio te vrste u izumiranju. Oko vas cvrkuće “zlatna mladež”, tajkuni voze limuzine, pjesnici piju na veresiju, pa vaš aristokratski duh odjednom vene. Mrgudni sjedate na naslonjač i nastavljate čitati Perićevu knjigu. Kad, gle! Za oko vam zapne naslov: “Ljubavnici bez pokrića: Ružni i neodoljivi”. Zvuči utješno. Čitate:

...O ljubavnom životu mletačkog zavodnika Giacoma Casanove poznato je gotovo sve. Uživajući kroz brojne spektakularne, a često i veoma opasne afere u promiskuitetnoj kulturi svojih dana, Casanova je, prema uspomenama, koje su u cjelokupnom opsegu od preko 3.000 stranica objavljene tek 1966, znao voditi ljubav “i do šest puta u toku noći”. Iako u memoarima poimence spominje tek 116 žena, povjesničari i biografi broj njegovih osvajanja danas procjenjuju na nekoliko tisuća. Ipak, i tu valja napomenuti da legendarni ljubavnik, čije se ime danas uvriježilo za čovjeka u neprestanoj potrazi za jednokratnim seksualnim pustolovinama, nipošto nije odisao onom ljepotom kojom ga u pravilu kite književnost i film. Navukavši tijekom svog raskalašenog života lijep broj veneričnih oboljenja, uglavnom tripera, od čega ga nije spašavao ni platneni prezervativ, dugačak osam inča, što ga je vezao ružičastom vrpcom, Casanova je bio prisiljen nositi i njihovo ružno znamenje, ali – a u tome možda i leži djeličak formule neshvatljiva uspjeha – s ponosom, poput ozljeda zadobivenim u boju.

Ozljedama borbenog tipa mogao se, pak, podičiti talijanski pisac, ratni heroj i svojevremeni okupator Rijeke Gabriele D’Annunzio, koji je za slijetanja nakon jedne spektakularne zrakoplovne akcije tresnuo glavom o cijev mitraljeza i izgubio oko. Autor neizmjerna opusa, u kojem posebno mjesto svakako zauzima roman “Užitak”, slovio je uz to kao ružan ćelavi patuljak, što ga, međutim, nije priječilo pri osvajanju i lomljenju srdaca ljepšeg spola, a takvih je, priča se, bilo zaista mnogo. Egocentrični erotoman, kojem prema legendi prostitutke nisu naplaćivale, a i jedna mala seksualna gadarija s vezanjem do danas nosi kodno ime “servizio dannunziano”, svoju očevidnu neodoljivost, dakako, nije temeljio na vanjštini. Ako je vjerovati plesačici Isadori Duncan, čiji je otpor “comandante” također uspio slomiti, D’Annunzio je bio “malen i ćelav i nikako se nije moglo reći da je lijep”, ali kad bi progovorio, ponukao bi žene da ga vide na sasvim nov način, “i sve to pukom magijom riječi”.

“Ja sam ružan – život je lijep”, glasio je, kažu, životni moto francuskog slikara Henrija de Toulouse-Lautreca.

…Doista, zašto se žene tako rado raspomame za muškarcima koji slove kao ružni? Zamislila se nad tim pitanjem i njemačko-irska spisateljica i “stručnjakinja za odnose među odraslim osobama i razvode” Nina Fortner, koja na svojoj web-stranici nudi obilje korisnih savjeta za sklapanje poznanstava. “Osim što su zanimljive osobnosti, ti tipovi privlače žene jer na nekoj dubokoj, unutarnjoj razini ne teže impresioniranju”, pojašnjava Nina pod opakom natuknicom “Ružni zavodnik”: “Riješili su se vibracije koja vas tjera da poželite impresionirati njih… ali kako? Jednostavno. Oni ni pred kime ne iskrivljavaju istinu. Najbolji komadi očajnički žele muškarce koji će im reći kako stvari zaista stoje. Toliko su navikle da se tipovi po čitave dane uvlače u njihove ljupke male guzice, da nekog s integritetom doživljavaju kao dašak svježeg zraka i veliko uzbuđenje. Nikad ne podcjenjujte moć bivanja realnim!”

Njemački psiholog Stephan Lermer pomalo je drukčijeg mišljena, a za razliku od većine muškaraca, ne preže ni od riječi “ružan”: “Seks s ružnim muškarcima za mnoge žene je zanimljiviji od seksa s prosječnima ili ljepotanima”. Zašto? “Jer su ružni muškarci u djetinjstvu često bili autsajderi. Kao odrasle osobe stoga su marljiviji, šarmantniji, a i u krevetu se više trude.” I još: “Ružan muškarac jače je motiviran da osvaja svoju partnericu. Svoj manjkav izgled nadomjestit će humorom, obrazovanjem, domišljatošću i snagom.”

Odjednom vam raste sampouzdanje, gušite se u vlastitu egu. Ali… što ako ne uspijete, ako se opet kući vratite sami? Opet ćete zapasti u depresiju, gušiti se u otrovnim plinovima svakodnevice, političke, usamljeničke, ekonomske… buljit ćete u noćni grad kao sova i “zobati” pustoš. Napast će vas crne misli, obavijat će vas poput udava. No, Perić opet za vas ima rješenje (u eseju “Smrt na kapaljku”):

Uzmite čašu vina, umiješajte prstohvat natrijeva antimontartrata i servirajte dobiveni koktel rodbini, prijateljima, kolegama ili pretpostavljenima. Rezultat vaše darežljivosti bit će brza smrt, nuspojave mučnina i grčevi, dok su rizici po vas navodno minimalni. Liječnici i mrtvozornici, tvrde znalci, konstatirat će polineuritis ili neki drugi “ozbiljan” razlog iz kojeg je dragi pokojnik tako nenadano otišao s ovog svijeta. Za trovača-početnika zvuči idealno. No, je li zaista tako?

Bitna znanja o miješanju otrova u Europu su stizala s Istoka. Najčešće se trovalo biljem i gljivama, no antika već poznaje mineralne tvari kao što su arsen, živa ili cinober, te otrove zmija i žaba. Grčki filozof Aristotel i rimski učenjak Celsus spominju kukutu i buniku, no najpoznatiji su im spojevi arsena. Tako će Aristotel oko 340. prije Krista opisati djelovanje “sandaraka”, narančastog arsenovog disulfida: “Sandarak ubija konje i svaku drugu vrstu vučne stoke. Stavlja se u vodu i procijedi.” Tek u 8. stoljeću, međutim, arapski alkemičar Džabir ibn Hajan proizvest će u svom laboratoriju arsenik (arsen-trioksid, otrovno brašno), bijeli prah bez mirisa i okusa, i tako lansirati hit koji će tijekom nadolazećih stoljeća diljem svijeta opravdati svoju crnu reputaciju “otrova nad otrovima”.

Njegovoj planetarnoj popularizaciji uvelike će doprinijeti i mit o talijanskoj renesansnoj lozi Borgia, čiji se izdanci, opisivani kao bešćutni i beskrupulozni, u svojoj pohlepi za bogatstvom i moći nisu libili ni eliminiranja nepoćudnih protivnika otrovom. Obitelj Borgia razvila je, tvrde znalci, čak i vlastiti recept za pripremu i čuvanja arsenika, skladišteći ga po nekoliko mjeseci u trbusima zaklanih svinja. Detalji tog ipak pomalo neobičnog postupka do danas nisu poznati.

…Prema rezultatima istraživanja što su ih diljem SAD-a proveli sociolog Paul B. Stretesky s Državnog sveučilišta u Coloradu i kriminalist Michael J. Lynch sa Sveučilišta Južne Floride, u regijama s posebno visokom koncentracijom olova u zraku događa se do četiri puta više ubojstava nego drugdje. S druge strane, sa smanjivanjem emisija olova, koje kao neurotoksično sredstvo potiče impulzivnost i agresivnost, stopa ubojstava smanjila sa, primjerice, u New Yorku od 1990. do 2004. s 31 na svega 7 ubojstava na 100.000 stanovnika.

BUNIKA, VELEBILJE I KUŽNJAK

No, zapadnete li u tešku posttraumatsku, posterotsku i postpolitičku depresiju, pa počnete čitati još dnevne tiskovine, znajte da se možete ukokati i usred romantične šetnjice Lijepom našom koja je puna autohtonog otrovnog bilja. Esej “Salto mortale: Tko preživi, nek se kandidira” možete uzeti kao malu vještičju kuharicu:

…Buniku (hyoscyamus niger) glatko bismo mogli nazvati kulturnom biljkom. U davno doba njome se trovalo i ubijalo, svećenici su je uzimali da padnu u trans, a antika je ju je poznavala i po ljekovitim svojstvima, jer je silnom opojnošću i njome izazvanim bunilom sasvim normalno ublaživala bol.

…Velebilje (atropa belladonna) poput bunike spada u porodicu pomoćnica, pa ne čudi da opaja i usmrćuje istim alkaloidima. Od pamtivijeka služi za trovanje, ali i kao sastojak ljubavnih napitaka, dok ime duguje činjenici da atropin proširuje zjenice, što je kod žena minulih stoljeća slovilo kao pouzdan znak ljepote. U medicinskim knjigama srednjeg vijeka nerijetko se može pročitati kako se ljudi od njenih bobica “ponašaju tako sumanuto i nesuvislo kao da ih je opsjeo vrag”. U klasične “vještičje droge” spadaju još i biljke poput kužnjaka (datura) ili mandragore, što ih – potonju uvelike i zbog specifična “čovjekolika” korijena – također prate brojne tajnovite i mračne legende. Nepotrebno je spomenuti da sve one uspijevaju i u našim podnebljima, bunika i kužnjak zgodimice i u naseljima, dok velebilje pribjegava sjenovitim šumama, a mandragora toplini primorja.

No, ipak odagnajte crne misli! Samo puhnite, iza oblačića vidjet ćete obrise novog svijeta što vam ga nudi Boris Perić. Autor je inače vedar čovjek, duhovit i u društvu uvijek smiren, pa nema smisla potpasti pod utjecaj njegovih spisateljskih avantura. Radije se lijepo otuširajte, pročitajte esej “SF seks: Bliski susreti pete vrste”, odite spavati i sanjati neku erotičnu izvazemaljku zamamna tijela, koja će vas na krilima leptira prenijeti u zavodljivi svemirski svijet fantastičnih bića. Odozgo mahnite Borisu Periću što vam je sjajnim esejima raspalio duh i maštu u hladnom Zagrebu gradu i poveo vas na divno galaktičko putovanje.

Laka vam noć! T

5 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.