TKO ĆE PLAVIMA DATI DUŠU I VATRU?

TKO ĆE PLAVIMA DATI DUŠU I VATRU?

10. kolovoz, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 

441834 heroa Custom

Euro-srijede lete kao bolid

 

Napisao: Zvonimir Magdić

Na toj plavoj ‘ d’-torti ima i pokoji bombon. Gledajući je, s nebeskih visina, nije ni tako loša. Jasno,ona prava, moje mame, bila je bolja. Jača. Slađa. Ovoj, ipak fale bademi! To nije dosta za bogatu gozbu europskih nogometnih dvoraca. Ostajemo, pred vratima. Iz godine u godinu. Bojim se, ovih zadnjih nadnevaka, sunčanog kolovoza. Bodu. Opominju. I pitaju. Zar je još jedna obljetnica, sada veće zamalo pedeset godina, od zadnjeg kontinentalnog trofeja. U vitrinama,  rekao bih, premalo naglašen, plavog salona, čuči taj ‘ kupček’ Sajamskih gradova. Nije li to, te davne –  šestdesetsedme, hej, prošlog stoljeća, – bio i prvi, na ovim prostorima. Europa – doma. Kako je govorio Dražen Jerković, Dinamov kapetan, plavi devet, u brk tolikima, čak u Beogradu: „U Zagrebu, di mu je i mjesto!“

Sa slatkišima se ne pobjeđuje. Ne hvata  se za gušu – mikićima’- Europa. Ne! Što fali Maksimiru? Vatra. Nekada, bila je isključivost Olimpa. I, tolikih  bogova. A, onda, jednog lepog dana, hrabri Prometej ukrade – vatru – bogovima i osvijetlio  i zagrijao – ljude. Eto, te vatre, nema Dinamo. Nema je ni trener, nema ni velika većina igrača. I zato, jedan obični Aalborg, ide dalje. Mi ostajemo. Za četiri milijuna eura praznijih džepova. Između, ostalog- Ovaj, tako je govorio, nekada, moj prijatelj Mile Tonković –  plavi stroj – spada u lutkarsko kazalište. To nije krv. To nije vatra. Ni podivljala voda. To su šarene  lutke o tankom koncu, za djecu, koja su tek na prvom –  ‘ a’, slovu.

PLAVI PLAM

Jednom je došao Branko Zebec i sam junior Purgera Gradjanskog, i zgrabio te maksimirske dečke. Svrstao ih u rimske legije i dovukao do samoe završnice, KGS-a, koju je, konačnom  pobjedom, potpisao, protiv Leedsa Uniteda, prgavog Bremmenera i žirafastog Jackie Charltona, Ivica Horvat. Ta je momčad imala taj – plam. On je zahvatio sve. I, tribine, koje još tada  nisu bile do samog neba. Tim plamom, u kojem je svaki modri borac izgarao, ostvaren je nogomet koji se više nije ponovio. Čak ni pod Ćirom Blaževićem. Ni Ćiro, inače –  latin lover –  nije se napio ljubavnog napitka Europe. Otvaram pitanje. Široko. Narodnosno. Pučko. Tko će, ponovno, upaliti tu vatru? U dušama plavih. Tko? Ja ne znam, primjerice, gdje je tajna, pa, Rijeke. Matjaž Kek nije od velikog imena, nema neke  čarobne formule spektakla, nije to ‘ ludi nogomet, nezaborava. Ali,Rijeka je uzvrela. Gori. Diše, zajedništvom:’ Križari’, su pod Kekom,  postali – momčad. I, ta se poštuje. Ima svoj profil. Nema predaje. Svi za jednog, jedan za sve. Impresivno. Taj ‘ žalac’ fali i Hajduku. Ima u ‘ Bilih’ bljeskova. Nadarenost, vršti. Ali ne – grize se nikoga, ne šamara. Sve je to u nekom lutanju. Visuljak. Nema čvrstine. Ni – srca.

PUNOM DUŠOM I ČISTIM SRCEM

Čitao sam, nedavno, post-zapise slavnog i najboljeg  od svih, Di Stefana. Veli Saeta rubia,  Plava strijela: „ Ja sam bio obični – trabajador. Luchador. Radnik. I, borac. To sam i sam tražio od mojih suigrača. Hombres, ljudi, idemo, potucimo se u svakoj krčmi, u ranu zoru, do krvi.“ Nije rekao : ‘Ja sam…Alfredo ‘ ( a, nota bene, bio je – op.a): Ne! Govorio je: ‘Mi smo- Real’. Tko će se s takvim molitvenikom pojaviti u hrvatskom nogometu.

Ja sam purger. Zagrepčanec, osamdeset godina s nogometom, iza plotova zagrebačkih igrališta. Sjećam se Gradjanskog. Bil sam purgeraš. Plavi. Punom dušom. I. čistim srcem. Gradjanski je bio – pojam. Jedanaest igrača, svaki, klasa po sebi. A svi zajedno – čudesna momčad. Čak, za burnih ratnih dana-  kad se putovalo vlakom  u Peštu u pratnji  neprijateljskih ‘ letećih tvrđava’ u zraku – Gradjanski je neslužbeni prvak Europe! Te konce –  pokušavam pronaći i u ovoj igri Dinama ( ne znam, čemu u tim žutim dresovima, koja silno bodu u oči), ali, ja ih ne vidim. Svjetsko šarenilo nije razlog za odstupnicu. Uzmak. I, slomove. Naprotiv, trebalo bi biti, korak više. Dalje. I, kako kažu športaši – brže. Gdje ćemo, po tu baklju. Na koju stranu.Tko bi trebao biti – taj barjaktar? Tko će plavima dati – dušu. I tu, toliko traženu  – vrelu krv. Punu crvenila? Bez nje, nema visokih rezultata. Pogledajte  me!Kad je pao onaj ‘sajamac’, prije četiri i više banki godina, bio sam mlad čovjek. Sada – ja sam ostario čovjek. A, pomaka nema. Ne padaju novi – ‘sajamaci’. A, euro-srijede, jure poput bolida. Odoše. Table, uz rub igrališta, postaju sve teže. Sve je više brojeva, teških, crnih. Izgubljenih – nada. Do kada? Na Kantridi, nema genijalaca. Puno je dobrih. Pa, ipak, privlače tim čudnim zajedništvom. Diše se punim plućima. I Modrima treba i – srca. I,.Matoševe,  Kroacije. Pitam, još jemput: ‘Di je taj  plavi Prometej. S vatrom  bogova u ruci’? Za –  tolika srca. T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.