THE WHO U BOLONJI

THE WHO U BOLONJI

7. listopad, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

 

Koncert je bio najavljen za 21:00 sati. U 21:03 svirka je počela i trajala je do 23:03h. Glas Rogera Daltreya izdržao je sve napore, njegovom scenski nastup i vitlanje mikrofonom (…da…da…nema wirelessa, sve su gitare i mikrofoni uštekani kabelima u pojačala) mogla bi pozavidjeti svaka ritmička gimnastičarka kada ima vijaču ruci. Vitlao je i Townshend, ali rukom, (njegov trade mark – windmill) svirajući gitaru izvlačeći sve zvukove koje smo željeli čuti

Napisao: Šiško Španiček

Rujan je vrlo vjerojatno najljepši mjesec u godini. Dani su dovoljno dugi, ugodno je i toplo, ljudi su raspoloženi nakon ljetnog odmora i još nisu upali u zagrljaj jesenje, a zatim i zimske depresije. Još i kad vam rođendan pada u tom mjesecu, pravila pristojnosti nalažu da počastite, a i one bližnje. Kako godine čine svoje, hrana i piće postaju sve manje primamljivi i sve više otežavajući, ali zato glad za duhovnim i kulturnim vrednotama raste.

Prije nekoliko mjeseci stjecajem okolnosti (vjerojatno je okidač bila jedna od poznatijih pjesama grupe The Who koja se vrtjela na radiju) prisjetio sam se poznatih detalja o toj grupi… Pete Townshend, Roger Daltry, Keith Moon, John Entwistle, pa Tommy, Quadrophenia, coveri za CSI… glazba koja mi se dopala prije 40-tak godina, dva opaljena frajera od kojih je jedan još uvijek živahni gitarist u bendu, a drugi je davno umro, ali od kojeg kažu nije bilo boljeg bubnjara u rock bendovima (okej stavit ćemo ovdje i Bakera i Bonhama da nemam pritužbi na tekst), basist koji je proglašen za najboljeg rock basista u 20.st. i sjajan frontman i pjevač. Grupa čiji su počeci sredinom šezdesetih zasjenili svojom divljom energijom, katkad i destrukcijom uštogljene nastupe Beatlesa i Rolling Stonesa (sjetimo se da su njihovi prvi nastupi uredno odrađivani u odijelima i kravatama).

Od 21:03 do 23:03

Malo guglanja i rezultat je brzo stigao. Koncert je bio u Bolonji, tada neradne suboteu, nedaleka prilika za nagraditi se izletom u jedan grad bogate povijesti, dobrih restorana, zanimljive arhitekture i mjesta održavanja vrlo izglednog pristojnog koncerta. Doduše sa 40 godina zakašnjenja. No kažu oni empatični, bolje ikad no nikad. S druge strane brinulo me malo što dvojica živućih članova najpoznatije postave grupe Daltrey i Townshend imaju preko 70 godina. Kako sam bio u krivu. Tješilo me doduše da Springsteen suvereno vlada svjetskim pozornicama sa 67 godina na svojim maratonskim koncertima, a jednom od njih sam svjedočio u Barceloni ranije ove godine. I pomislio da svakih nekoliko godina što ga imam prilike čuti zvuči odlično. Doduše četiri odnosno pet godina razlike u toj dobi znaju biti osjetno veće no one u tridesetima ili četrdesetima, no koncert koji su odsvirali u Unipol Areni bio je, malo je reći, izvrstan. Ne smijemo zanemariti niti mogućnosti i pomoć švicarskih klinika ili EPO-a, ali energija dvojice frontmena bila je nevjerojatna u svakoj od 22 odsvirane pjesme Set lista (bisa nije bilo) u točno dva sata dugom koncertu. Koncert je bio najavljen za 21:00 sati. U 21:03 svirka je počela i trajala je do 23:03h. Glas Rogera Daltreya izdržao je sve napore, njegovom scenski nastup i vitlanje mikrofonom (…da…da…nema wirelessa, sve su gitare i mikrofoni uštekani kabelima u pojačala) mogla bi pozavidjeti svaka ritmička gimnastičarka kada ima vijaču ruci. Vitlao je i Townshend, ali rukom, (njegov trade mark – windmill) svirajući gitaru izvlačeći sve zvukove koje smo željeli čuti. Završetak koncerta kada je privodeći Won´t Get Fooled Again kraju Townshend tradicionalno uklizao(!?) na pozornici poput nogometaša koji slavi pogodak, što ste mogli osim učiniti osim ustati i zapljeskati, a u sebi promrsiti „chapeau“!

Atmosfera koncerata je u Italiji uvijek dobra, osjetno bolja no u Austriji ili primjerice Njemačkoj, dvorana je pjevala u glas s Rogerom prateći ritam koncerta za koji će većina kad pregleda priloženu set listu shvatiti da je bio u žestokom ritmu.

530 km od Zagreba

Prateći bend s tri klavijaturista koji su dali punoću zvuku, Townshendovim bratom Simonom na gitari, bas gitaristom Pinom Palladinom čija je promjer kretanja tijekom dva sata svirke bio kao u ljenjivca (ako ne računamo solo u My generation) i nevjerojatno energičnog i preciznog Zaka Starkeya, sina Ringa Starra i kumčeta Keitha Moona na bubnjevima.

Kad sam izašao iz dvorane čekalo me 530 km do Zagreba. Nikad lakše, nikad poletnije, nikad brže. A Tutor (sustav kontrole brzine na talijanskim autocestama) ako pošalje čestitku neće mi biti žao. Nakon Springsteena i „ulaganja“ u quid pro quo za cijenu koncerta, The Who je bio sjajna investicija na istoj razini. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.